|
20. siječnja
Sveti Fabijan, papa i mučenik
Povijesni podaci o životu sv. Fabijana, kao i uopće o mučenicima prvih stoljeća Crkve, veoma su škrti pa zato o njemu malo i znamo. Za biskupa Rimske crkve izabran je godine 236. Stari časoslov spominje da je sedmorici đakona povjerio brigu za siromahe, a to je lijepa crta njegova pontifikata. Siromasi su već u Djelima apostolskim kao neki povlašteni stalež za koji Crkva ima naročitu brigu. Crkva je to naučila od svoga osnivača Isusa Krista koji uči djela ljubavi prema bližnjemu, osobito onome u potrebi.
Časoslov spominje da je sv. Fabijan sedmorici podđakona povjerio dužnost bilježiti djela svetih mučenika, osobito njihove muke i smrt. I to je bilo važno za prvu Crkvu koja je proživljavala teške dane. Primjeri, vjernost i hrabrost svetih mučenika bili su snažan poticaj za sve kršćane da i oni budu spremni za vjeru žrtvovati sve pa i život. Za vrijeme Decijeva progonstva poginuo je mučeničkom smrću i sv. Fabijan. Kažu da je Decije tada izjavio da bi radije u Rimu vidio takmaca na carskom prijestolju, nego da papi bude izabran nasljednik. Sv. Fabijan je pokopan u Kalistovim katakombama u takozvanoj kapeli papâ, gdje se još i danas može vidjeti njegova fresko slika. Na tome mjestu čovjek se tako rado moli i zahvaljuje Gospodinu za milost vjere koju svojom krvlju posvjedočiše toliki mučenici.
O mučeništvu sv. Fabijana sačuvane su nam dvije poslanice: jedna je slavnoga kartaškoga biskupa sv. Ciprijana, a druga Rimske crkve. I jedna i druga prikazuju nam sv. Fabijana kao mučenika koji daje primjer vjere i jakosti. Pošto je primio vijest o smrti pape Fabijana, sveti Ciprijan uputi rimskim svećenicima i đakonima ovu poslanicu: "Upravo dok su se, predraga braćo, u nas širile neodređene glasine o smrti vrijednoga čovjeka, moga sudruga, te je javno mnijenje tapkalo u neizvjesnosti, primio sam pismo što ste mi ga poslali po podđakonu Kremenciju da me što potpunije izvijestite o njegovu slavnom mučeništvu pa sam se veoma obradovao: ako mu je upravljanje bilo besprijekorno, svršetak mu je još časniji. A čestitam vam i na tome što njegovoj uspomeni iskazujete tako istaknutu i čuvenu pažnju te nam dadoste na znanje koliko vam je do slavnog spomena vašeg predstojnika stalo, čime ste i nama stavili pred oči uzor vjere i junaštva. Jer, koliko predstojnikova smrt može pogubno djelovati da mu sljedbenici klonu, toliko je s druge strane od koristi i zdravo kad se biskup čvrstinom vjere iskaže braći uzorom postupanja."
Čini se pak da, još prije nego je primila tu poslanicu, Rimska crkva bijaše poslala Kartaškoj crkvi dokaz o svojoj vjernosti u vrijeme progonstva: "Crkva stoji čvrsto u vjeri, premda su pojedinci nagnani strahom pali, bilo zato što bijahu ugledne osobe bilo zato što su ih ljudi uspjeli zastrašiti: oni su se, doduše, od nas odvo-jili, ali mi ih nismo napustili, nego smo ih bodrili i još ih bodrimo da čine pokoru ne bi li kako mogli dobiti oproštenje od onoga koji ga može dati, i da ne bi, ako ih mi napustimo, postali još gori. Vidite, dakle, braćo, da morate i vi tako postupati da bi i oni koji su pali na vaš poticaj ispravili svoje držanje te, budu li opet uhićeni, priznali se vjernima i time popravili prijašnju pogrješku; a i drugo što vam je dužnost i što smo vam pridometnuli, ali oni koji upadnu u tu kušnju obole, ali se pokaju za svoj čin i zažele zajedništvo, svakako im morate izići ususret. A udovice i nevoljnici koji se ne mogu sami uzdržavati kao i zatvorenici i udaljeni od svojih domova moraju imati nekoga koji će biti na pomoć; a i katekumeni, ako obole, ne smiju biti iznevjereni da im se ne iziđe u susret. Pozdravljaju vas braća u okovima i svećenici i sva Crkva, koja i sama s najvećom brigom bdi nad onima što zazivaju ime Gospodnje. Ali i mi za uzvrat molimo da se nas sjećate."
Sveti Sebastijan, mučenik
Slavu ovoga mučenika sačuvali su nam spisi od kojih je, možda, najvažniji onaj sv. Ambrozija Izlaganje o 119. psalmu. U njemu sveti naučitelj piše: "Poslužimo se primjerom mučenika Sebastijana, kojemu je danas mučenički rođendan! On je rodom iz Milana. Možda se progonitelj tad bio već povukao ili još ne bijaše došao u ove strane ili bio odviše blag. Pa je Sebastijan primijetio da borbe ili nema ili da sustaje. I krene u Rim, gdje je zbog zauzetosti u vjeri bjesnio žestok progon. U Rimu je bio mučen, to će reći: u Rimu je primio vijenac pa je tamo, kamo je došao u goste, zauzeo boravište u vječnoj besmrtnosti. A da je progonitelj bio samo jedan, ovaj mučenik ne bi zacijelo primio mučenički vijenac. Ali što je još gore, nisu progonitelji tek oni što se vide, nego i oni koji se ne vide: tih je progonitelja daleko više…"
Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu. Mora da je bio dobar i pouzdan vojnik kad je u kratku vremenu dotjerao do zapovjed-nika carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana, koji prvih godina svoje vlada-vine nije progonio kršćane pa je to pogodovalo da su se i neki visoki državni činovnici priklonili kršćanstvu. Izgledalo je kao da je vrijeme progonstva prošlost. Posvuda su se gradile i crkve. No, taj mir bio je samo zatišje pred buru, i to veliku, u kojoj će se raditi o biti i ne biti.
Već godine 298. pod pritiskom svoga suvladara Galerija Dioklecijan je izdao edikt po kojem su svi kršćani morali biti isključeni iz carske vojske. Tirani u svojim redovima ne trpe one koji od njih drukčije misle. Oni su za uniformu ne samo u odijelu već i u glavama, a to je pravi napad na ljudsku slobodu i dostojanstvo. Tim dekretom zbog posebnog prijateljstva s carem Sebastijan još nije bio pogođen. Došla je tako i godina 303. s najvećim i najkrvavijim progonstvom. Sebastijan je svoje kršćanstvo smatrao veoma ozbiljno i nije se dao pokolebati. Polazio je u tamnice i ondje tješio i bodrio brojne zatvorene kršćane. Tako je pomogao dvojici braće: Marku i Marcelija-nu da ne zataje svoju vjeru već da umru kao mučenici. Zbog toga i drugih djela učinjenih u korist zatvorenih kršćana bio je tužen caru Dioklecijanu. Sada je i sam optužen i zatvoren. Nikakve prijetnje nisu ga, ipak, mogle slomiti. Napokon je osuđen na smrt, i to na strašnu smrt koja je ovjekovječena tolikim slikama. Privezan je bio za stablo, a kohorta vojnika gađala ga je strjelicama. Krv je tekla iz brojnih rana i on se srušio napola mrtav. Pristupila mu je kršćanka po imenu Irena htijući ga pokopati. Opazivši da još daje znakove života, dala ga je odnijeti kući pa ga je sama njegovala sve dok nije ozdravio.
Sebastijan nije htio završiti kao neki bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samome caru. Osjećao je da je njegovo zvanje mučeništvo i htio mu je biti vjeran. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi sablast. Došavši k sebi i uvjerivši se da ima pred sobom živa čovjeka, dao ga je umlatiti i baciti u kloaku. Odande su ga izvukli kršćani i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Vječnome gradu podignuta veličanstvena bazilika. Sveti Fabijan i Sebastijan bili su sveci koje je narod mnogo štovao. Tako su ušli i u Litanije sviju svetih, a svetog Sebastijana zazivali su u srednjem vijeku naročito kao zaštitnika protiv kuge. I glavni grad Hrvatske Zagreb među svoje zaštitnike ubrajao je i sv. Fabijana i Sebastijana.
Vremena progonstva za Crkvu su uvijek teška vremena, ali i razdoblja naročitoga blagoslova. Broj tolikih mučenika koji za vjeru položiše živote bio je uvijek jedan od snažnih dokaza da je kršćanstvo božanskoga porijekla. Za utvare i bajke ne ide se u smrt. Mučeničke palme bile su uvijek velik dar Crkvi od samoga Kralja mučenika Isusa Krista.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
