28. siječnja Sveti Toma Akvinski, svećenik i crkveni naučitelj (1225-1274)
Godine 1974. čitav je katolički, a osobito učenjački svijet, raznim manifestacijama, akademijama, kongresima, simpozijima, raspravama i zbornicima komemorirao 700. obljetnicu smrti anđeoskog naučitelja sv. Tome Akvinskoga, jednoga od najvećih umova Crkve. On je ugledao svjetlo svijeta godine 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Već od malena pokazivao je veliku želju za znanjem, i to božanskih stvari, pa je kao dijete svojim prvim odgojiteljima benediktincima postavio dubokoumno pitanje: "Što je to Bog?" Bilo je to u slavnoj benediktinskoj opatiji Monte Cassino, kolijevci zapadne kulture. Odatle je pošao na više škole u Napulj. U tom gradu je upoznao nedavno osnovani dominikanski red pa je želio u nj stupiti. No, pri tom je kod svojih roditelja i braće naišao na silan otpor jer se oni nisu mogli pomiriti s mišlju da on, plemićki sin, stupi u jedan prosjački red. Ako već ima duhovno zvanje, onda neka ide u benediktince pa će jednom postati opat ili u svećenike pa će postati biskup, a možda i kardinal.
Toma se za svoje zvanje znao ipak boriti. Nije bio nikakav kukavac koji bi se pred poteškoćama samo tako lako predao. Kad nisu uspjela nagovaranja i uvjeravanja, braća su mu u zamak, gdje su ga zatvorila, poslala neku djevojčuru da mu oduzme nevinost, ali ju je odlučni Toma najurio. Pred takvom odlučnošću morali su svi kapitulirati i Toma je stupio u dominikanski red. Poglavari su ga poslali svom velikom učenjaku Albertu Velikom, koji je brzo otkrio darovitost šutljivoga studenta. Iako su ga njegove kolege nazivali "nijemim sicilskim volom", Albert je o njemu imao najbolje mišljenje pa je rekao da će on tako riknuti te će ga čuti cijeli svijet. Slikovit jezik, ali koji mnogo kaže, jer će se Toma razviti u vrhunskoga učenjaka, napisati brojna teološka djela i postati jednim od najvećih teologa Crkve.
Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo tebe, Gospodine!"
Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu Lumen Ecclesiae. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.
Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: "Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije." Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.
On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski misterij otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. "Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene."
Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: "Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju zaručnicu."
Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik svetac.
Blaženi Julijan Maunoir, isusovac, apostol Bretanje († 1683)
Na današnji dan godine 1683. umro je veliki pučki misionar Julijan Maunoir, koga je 20. svibnja 1951. proglasio blaženim papa Pio XII. On je kroz 43 godine obilazio putove i staze Bretanje idući od župe do župe, propovijedajući i organizirajući pučke misije. Ušao je u Družbu Isusovu sa željom da postane misionar među Indijancima u Kanadi. Međutim je Providnost odredila da njegovo polje rada bude u provinciji u koju je stupio i to osobito na području bretonskoga jezika.
Kad je bio upravitelj kolegija u Quimperu, da bi mogao u vjeri poučavati djecu iz okolice, naučio je teški bretonski jezik. To mu je išlo tako lako i brzo da je smatrao pravim čudom. Čudo je uvijek neki znak. Pa nije li to znak i za njega? Bog će pokazati da je, zaista, tako. Poslao mu je svećenika Dom Mihaela Le Nobletza, koji je odbijajući sve nadarbine obilazio naviještajući Evanđelje siromasima. Bogom prosvijetljen upoznao je da će isusovac o. Maunoir nastaviti njegovo djelo. Ocu Julijanu to nije bilo odmah jasno, ali mu je Bog poslao bolest koja za dug život nija davala nikakve nade. Julijan se zavjetovao Bogu da će se, ako ozdravi, sav posvetiti misijama u Bretanji. I čudo se dogodilo. On je ozdravio. Sada je valjalo izvršiti Bogu dano obećanje. No, to baš nije išlo tako lako.
Na oca Julijana oboriše se nemilo mnoge poteškoće i zapreke. Usprotivio mu se najprije biskup Quimpera, a nije u njega kao redovnika i isusovca imao povjerenja ni jedan dio klera.
Štoviše, i njegova subraća su bila sumnjičava prema njegovu misijskom pothvatu, a nedostajalo je i materijalnih sredstava. Slab i nepostojan duh bi se brzo slomio ili bar pao u malodušnost. Kod Julijana Maunoira ipak nije bilo tako. On je bio čvrsto uvjeren da su pučke misije u Bretanji za nj jasna volja Božja pa je samo s jednim pratiocem, 20 godina od sebe starijim ocem Petrom Bernardom, koji još k tome nije ni govorio bretonski, pošao u svoju veliku životnu avanturu. Tako to čine pravi sveci koji sve svoje pouzdanje stavljaju u Onoga koji ih neodoljivo zove. Božji narod, koji ima razvijen osjećaj vjere, brzo je u masama odgovorio na njegov zov. Deseci tisuća tiskaju se oko njega, netremice slušaju njegove vatrene propovijedi i praktične pouke, pristupaju svetim sakramentima i postaju bolji. Bog je sa svojom milošću na djelu.
O. Maunoir ostavljao je posvuda iza sebe župe ojačane u vjeri, a i pastire koji su bili prikladni da nastave njegovo djelo. Za jednostavan bretonski narod Julijan je bio, a još je i danas Tad Mad, to jest dobri otac. Svima je prednjačio svojim svetačkim primjerom, osobito primjerom poniznosti, revne i postojane molitve, čednosti. Bog ga je proslavio i čudesima pa je ozdravljao bolesnike, oslobađao opsjednute i čitao savjesti. Resio ga je i duh siromaštva. Nije mu bilo stalo ni do kakva materijalnog dobitka. Jedini njegov dobitak bile su duše kojima se posve žrtvovao. Čim je iscrpljen dugogodišnjim radom preminuo, narod ga je počeo štovati i zazivati kao svoga sveca i apostola. Crkva je po Piju XII. potvrdila to štovanje, a Bretanja je još i danas u vjerskom pogledu jedna od najboljih francuskih pokrajina.
|