www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 22:52

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 04 vel 2008 17:12 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
4. veljače
Sveti Ivan de Britto, mučenik (1647-1694)

Dvije riječi polariziraju i sažimaju život isusovačkog misionara Ivana de Britta: misionar i mučenik. On je bio misionar tako velikog formata da su ga Portugalci i Indijci XVII. stoljeća nazivali "novim Ksaverom". Rodio se 1. ožujka 1647. u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Kad su mu bile tek 4 godine, izgubio je oca koji je bio guverner i generalni namjesnik Brazila. U devetoj godini postao je počasni paž na dvoru kralja Ivana IV. Kralj je htio prijestolonasljednika Petra okružiti četom paževa. To je tada bio običaj vremena do koga se mnogo držalo.

Kad je Ivanu bilo 9 godina, razbolio se od sušice tako jako da su liječnici njegov slučaj proglasili beznadnim. Njegova pobožna majka obratila se tada moćnom zagovoru sv. Franje Ksaverskoga te učinila zavjet da će Ivan, ako ozdravi, kroz godinu dana nositi isusovačko odijelo. Mali je nakon nekoliko dana mogao napustiti krevet, a majka je odmah izvršila zavjet. I tako se Ivan pojavio među paževima na kraljevskom dvoru u isusovačkom talaru s krunicom oko pojasa. Nosio ga je godinu dana, jer je tako bilo uvjetovano majčinim zavjetom, a onda ga je svukao. No, u njemu je ostala simpatija prema tom odijelu, a još više prema isusovačkom zvanju. Kad mu je bilo tek 15 godina, dečko je odlučno molio da bude primljen u Družbu Isusovu. Toj molbi oprla se majka, opro se kralj i prijestolonasljednik. Ivan nije popuštao pa je 17. prosinca 1662. stupio u novicijat. Radilo se o pravom redovničkom zvanju, što je pokazala sva Ivanova budućnost.

On se nije nikad demantirao. Iz novicijata poslan je na nauke najprije u Europu, a zatim u Coimbru. Svojom oštroumnošću uvrstio se među najodličnije studente.

Uz napredak u naukama Ivan je napredovao i u želji da pođe stopama sv. Franje Ksavera, da postane misionar u Indiji. U tu svrhu sam je pisao dvaput generalu reda, ocu Olivi, da ga pošalje u misije. Odobrenje je došlo tek kasnije pa je Ivan 2 godine poučavao u kolegiju, završio nešto od teologije i primio svete redove. Bilo je to godine 1673.

Prije polaska u misije Ivan je morao svladati još jednu veliku poteškoću. Bila je to njegova vlastita majka koja se, shrvana bolju zbog smrti u ratu svoga prvorođenca Kristofora, nije mogla pomiriti s mišlju da je Ivan ostavi, ode u daleke krajeve i izloži se opasnostima. Nastojala je preko apostolskog nuncija u Portugalu i preko kralja onemogućiti njegov polazak. Sve je bilo uzalud jer je Ivan imao pravo misijsko zvanje i želio ga ostvariti po svaku cijenu. Nije se pravo oprostio od majke. Učinio je to pismeno s broda, samo da ne bi omela njegov put.

Nakon duga i avanturama ispunjena putovanja Ivan se iskrcao u Indiji, u Goi. Najprije posjeti grob svoga zaštitnika sv. Franje Ksaverskoga te ponovi zavjet da će raditi u misijama. Kako još nije posve završio teološke nauke, učinio je to u Goi u tamošnjem isusovačkom kolegiju. Poglavari, uočivši njegovu veliku oštroumnost, htjeli su ga zadržati za profesora filozofije, ali je Ivan odlučno odgovorio: "Nisam došao u Indiju da skupljam lovorike znanosti već palmu mučeništva."

Da bi mogao što uspješnije djelovati kao misionar, dao se svim žarom na studij urođeničkih jezika. Učinio je to na misijskom terenu u kraljevstvu Đindža. Prije nego je onamo prispio, morao je prevaliti naporan put kroz gorje Gati. Iscrpljen od napora opet se teško razbolio. Preporučio se zagovoru svoga uzora i zaštitnika sv. Franje Ksaverskoga, bio uslišan i ozdravio. Malo prije njegova dolaska u gradić Colei, ondje se pojavila zarazna bolest koja se brzo proširila po čitavom kraljevstvu. Ivan sada nije imao mira ni danju ni noću jer se sav dao na posjećivanje i dvorenje bolesnika. Nije se ustručavao ni pred kakvim poslom, vršio je i one usluge koje osjetljivijima znaju biti ne samo teške već i odvratne. Jednako se brinuo za kršćane i nekršćane jer ljubav poznaje samo potrebe brata čovjeka i ne pravi nikakve razlike. Svojim riječima, a još više požrtvovnošću, taknuo je mnogo srce i osvojio ga za Krista.

Želeći postati svima sve, služio se metodom prilagođivanja kao Robert de Nobili i Baltazar da Costa. Postao je "pandaramsuami", indijski pokornik, koji se slobodno mogao približiti svima kastama. Od godine 1674. do 1679. radio je neumorno u Colei, u Tattuvancheri, a 1685-1686. bio je i poglavarom tamošnje misije.

Provodio je veoma naporan život. Putovao je pješke, hranio se više nego oskudno, spavao je malo i to na golom tlu i pod otvorenim nebom. Bio je izložen mnogim opasnostima od nevremena, od zmija, od divljih životinja, a i od idolopoklonskih svećenika, koji se vrebali na ovoga velikog osvajača duša. Bog je svoga slugu pratio i čudesnim znakovima.

Saznavši da u kraljevstvo Marava, na istoku od Madure, kroz 18 godina nije prodro nijedan misionar, odlučio je poći onamo. Pred sobom je poslao najprije nekoliko vrijednih i hrabrih katehista. Ivan je 5. svibnja 1686. prešao granicu kraljevstva, počeo raditi i do 17. srpnja iste godine obavio 2.000 krštenja. Provodio je noći poučavajući, krsteći i ispovijedajući. Pravi "novi Ksaver". Prvi ministar kraljevstva zapovjedio je da se zatvori revni misionar i njegovi najbliži suradnici. Povod je bila nerazboritost misionara jednog drugog reda. Ivan je kroz mjesec dana pretrpio u zatvoru pravo mučeništvo, samo što ga još nije zapečatio krvlju. Bio je bičevan korbačima, ćuškan, okovan u lance, zatim skinut do gola i bačen na oštro kamenje na kojem su po njemu skakali i gazili ga.

Godine 1686. Ivan je, ipak, bio oslobođen i protjeran iz kraljevstva Marava. Kad se vratio u glavnu misiju, provincijal mu je priopćio da je imenovan prokuratom misije. U svojstvu novog prokuratora morao je odmah otputovati u Portugal i u Rim ocu generalu. Nije mu baš bilo drago jer se bojao da ga ne bi zadržali u Europi, a on je tako živo želio ovdje u Indiji još raditi, trpjeti i umrijeti kao mučenik. Poslušao je, ipak, i pošao na put. Nakon izvanredno sretnog putovanja 8. rujna 1687. iskrcao se u Lisabonu. Poslije posjeta redovničkoj subraći pošao je na dvor kralja Pedra II., kome je kao dječak bio paž. Susreo se i s majkom, koja je još bila živa. Zamolio je dispenzu od puta u Rim i dobio je. Kralj je svoga nekadašnjeg paža htio učiniti odgojiteljem svoga sina prijestolonasljednika. To bi značilo zamijeniti tvrdi život misionara s ugodnim životom na kraljevskom dvoru. Ivan takvo nešto nije mogao ni zamisliti i stoga je otklonio tu ponudu.

Godine 1690. u travnju otputovao je posljednji put u Indiju te stigao u Gou 2. studenoga. Opet je pošao u kraljevstvo Marava. Znao je iz iskustva kakvim se sve opasnostima izlaže. Ali nije mogao odoljeti nekoj nutarnjoj sili koja ga je onamo vukla. Radio je grozničavom brzinom jer je predosjećao da se neće moći dugo skrivati, da će mu jednog dana ipak ući u trag. Jedan svjedok u procesu za njegovu beatifikaciju svjedoči "da je svaki dan pokrstio po nekoliko stotina katekumena, koji put čak i tisuću". Po svemu izgleda da je "novi Ksaver" obratio nekoliko desetaka tisuća pogana. I njegove su ruke bile ponekad umorne od dijeljenja sakramenta preporoda vodom i Duhom Svetim.

Na Bogojavljenje 1693. godine Ivan je podijelio krštenje čak i jednom princu, po imenu Teriadevenu, koji je bio na smrt bolestan. Ivan je nad njim izgovorio Vjerovanje te pročitao početak Evanđelja po Ivanu i čudesno ga ozdravio. Po naredbi misionara princ se morao ostaviti mnogoženstva te zadržati samo jednu od pet žena, a ostale četiri otpustiti. Jedna je od njih bila kraljeva nećakinja pa je bilo jasno da će je njezini roditelji osvetiti. Kralj, dočuvši za to, dao je naredbu da se spale sve kršćanske crkve, opljačkaju kuće vjernika, a misionar Ivan de Britto da se ponovno uhiti. Ivan je svojim vjernicima rekao: "Pustite me da idem sam, a vi se skrijte na sigurna mjesta i molite za me!" Htio je pošto-poto spriječiti paljenje kršćanskih kuća pa je s još tri katehista pošao ususret svojim glavnim progoniteljima. U očekivanju kralja sa zatvorenicima se lijepo postupalo. Misionar je svojim držanjem i primjerom ulijevao hrabrost i pouzdanje. Kralj je stigao 20. siječnja, a već 28. izrekao je ovu smrtnu presudu:

"Ovoga stranca koji se usudio prekršiti moje naredbe i propovijedati svoj nauk u mome kraljevstvu osuđujem na izgon." U stvari kralj je htio misionara odstraniti da ga lakše i mirnije pogubi. Zapovjedio je stoga da ga odvedu u grad Oriur. Svome bratu, upravitelju one pokrajine, dao je nalog da misionara odmah pogubi.ž

Put od prijestolnice do Oriura bio je dug i naporan. Misionar ga je uz mnoga zlostavljanja hrabro prevalio, uzdižući srce neprestano Gospodinu i spremajući se za mučeništvo. Njegovo bijedno stanje, njegove krvave noge pobudile su samilost čak i kod nekih pogana pa mu je neki brahmanac, koji ga je susreo, ponudio svoga konja samo da bi lakše došao do cilja. O svemu tome jedan je kršćanin na procesu izjavio ovo: "Ono što je i nama davalo sve više snage i poleta bila je neka čudesna i nebeska radost koja je odsijevala na mučenikovom licu." On je od mladih nogu želio biti ne samo misionar već i mučenik. Sada je bio na cilju svojih želja. Zato je u svojim patnjama obilovao radošću u Gospodinu.

Iz zatvora u Oriuru Ivan je 3. veljače 1693. pisao svome poglavaru: "Kada je krepost krivnja, onda je trpjeti slava. Vojnici me gledaju ravno u lice i zbog toga ne mogu pisati sve što želim. Zbogom, dragi oci!" Bile su to posljednje riječi. Lijep oproštaj sa subraćom. Sutradan bio je već smaknut. Papa Pio IX. 21. kolovoza 1853. proglasio je ovog divnog mučenika blaženim, a Pio XII. 22. lipnja 1947. svetim na radost Družbe Isusove, katoličkog Portugala i svih misionara u Indiji.

Blaženi Rudolf Acquaviva (1550-1583) i četiri mučenika

Kad je godine 1542. sv. Franjo Ksaverski, apostol Indije i Japana, pristao u Goi, imao je dojam kao da je stigao u katolički grad. To je Goa sa svojim brojnim crkvama i katoličkim ustanovama gotovo i bila. Ali odmah izvan grada, u najbližoj okolici, bilo je sve daleko od kršćanstva. Trebalo je još 15 godina napornog misionarskog rada da se pokršćane bar obližnja sela oko Goe. U tom je mnogo pomogao revni potkralj Indije Konstantin Bragança. Na jug produžen poluotok Salsette, sa svojih 250.000 stanovnika, godine 1564. brojio je samo 1.500 katolika. To područje bilo je povjereno misionarenju isusovaca. U njemu je djelovao mučenik bl. Rudolf Acquaviva.

On se rodio 2. listopada 1550. u odličnoj plemićkoj obitelji. Njegov otac Giangirolamo bio je vojvoda od Atria. Dva njegova brata Giulio i Ottavio kasnije postadoše kardinali. Njegov stric Klaudije postao je slavni general Družbe Isusove, jedan od najvećih u njezinoj povijesti. Obitelj Acquaviva bila je u srodstvu s mnogim plemićkim obiteljima u Italiji pa tako i s Gonzagama. Poput sv. Alojzija i mladi je Rudolf morao svladati protivljenje oca koji se opirao da njegov sin postane jednostavan isusovac. On mu je spremao drugu sjajnu karijeru. No, Božje misli i poticaji u Rudolfu pobijedili su ljudske misli u njegovu ocu i on je 2. travnja 1568. stupio u rimski novicijat Družbe Isusove. Ondje mu je bio sunovak sv. Stanislav Kostka.

Opredijeljen za misije u Indiji te primivši u Lisabonu 24. ožujka 1578. svećeničko ređenje, otputovao je prema zemlji svojih čežnji i mladenačkih snova. Kako je zbog svoje neobične zrelosti i svetosti uživao velik ugled kod poglavara, bio je određen za vođu poslanstva na dvor velikog mogula Akbara, koji je neprestano tražio misionare. Rudolf je boravio na njegovu dvoru, ali nije imao nekog naročitog uspjeha. Zbog toga je bio pozvan natrag u Gou i određen za poglavara misije u Salsetteu. Već kod prvog posjeta te misije zadobio je g. 1583. milost mučeništva. On je za njim čeznuo jer je u jednom pismu napisao: "Još se nismo opirali do krvi." Rudolfova smrt potresla je i samoga Akbara jer ga je zbog njegove karakternosti veoma cijenio.

Blaženi Alfonz Pacheco rodio se g. 1551. u krilu jedne od najodličnijih kastilskih obitelji. Zanimljiva je činjenica da su te plemićke obitelji XVI. stoljeća davale tolika svećenička, redovnička, misionarska i mučenička zvanja. Alfonz je 8. rujna 1567. stupio u Družbu Isusovu, a g. 1574. poslan je kao misionar u Indiju. Kroz nekoliko godina neobičnom je energijom upravljao kolegijem i misijom u Goi. Nakon kratkog putovanja u Europu godine 1581. određen ja za misiju Salsette, gdje s Rudolfom Acquavivom pogiba mučeničkom smrću.

Treći mučenik ove skupine bio je blaženi Antun Francisco, Portugalac iz Coimbre. On je godine 1571. stupio u Družbu privučen viješću o pogibiji 40 brazilskih mučenika, s bl. Ignacijem de Azevedom na čelu. Pošao je u Indiju, gdje je godine 1583. zaređen za svećenika. Bio je samo kratko vrijeme svećenik, ali je zato kod svake svete mise prigodom pretvorbe molio za mučeničku smrt. Gospodin ga je uslišao.

Četvrti mučenik Salsette zvao se Petar Berno. On je bio rodom iz švicarskog sela Ascone. Bio je najprije student u kolegiju Germanicumu u Rimu, a onda je malo prije svećeničkog ređenja 2. srpnja 1577. stupio u isusovački novicijat Sv. Andrije na Kvirinalu. Novicijat je završio u Portugalu te otputovao u Indiju, kamo je stigao 8. rujna 1579. Ondje je godinu dana kasnije zaređen za svećenika. Bio je izraziti isusovački operarius, svećenik koji se isključivo bavi neposrednim pastoralnim radom. I on je djelovao na poluotoku Salsetteu, a svoj je rad zalio vlastitom krvlju.

Peti mučenik blaženi Franjo Aranha bio je također Portugalac iz Brage. Kao sedamnaestogodišnjak s velikom je čežnjom na svetkovinu Sviju svetih stupio na indijsko tlo u Goi. Ondje je najprije tri godine živio u tamošnjem sjemeništu, a zatim kao brat pomoćnik stupio u Družbu Isusovu. Bio je i u rodu s prvim goanskim nadbiskupom. Kao brat vjerno je vršio službu "Marte" služeći subraći. Razumio se i u gradnju crkava pa je time navukao na se mržnju hindusa. Godine 1583. nalazio se na Salsetti baš kad se ondje na isusovce razmahao sav bijes pogana. Poginuo je skupa s četvoricom otaca, ništa manje redovnik, misionar i mučenik nego i oni. Silili su ga na otpad, što je on najenergičnije odbio.

Nakon tragičnog ali slavnog svršetka ovih mučenika Portugalcima je uspjelo doći do njihovih tjelesa koja su svečano prenesena u Gou. Već g. 1598. pokrenut je proces za proglašenje blaženima ovih slavnih mučenika. Uslijed mnogih vanjskih poteškoća postupak je okrunjen uspjehom tek 295 godina kasnije. Svečano su proglašeni blaženima 30. travnja 1893., za pontifikata Leona XIII.

Bl. Franjo Pacheco i drugovi, mučenici u Japanu († 1626)

U Nagasakiju 20. lipnja 1626. su spaljeni živi: Franjo Pacheco, Portugalac, tipičan primjer misionarske karizme Baltazar de Torres, Španjolac; Giambattista Zola, Talijan; Petar Rinscei, Japanac; Vinko Caun, Korejanac; Ivan Kinsaco, Pavao Xinsuki, Mihael Tozo, sva trojica Japanci; Gašpar Sadamatzu, brat, a svi ostali svećenici Družbe Isusove. Blaženim ih je proglasio godine 1867. papa Pio IX.

Blaženi Karlo Spinola (1564-1622) i drugovi, mučenici

Japanska je misija odvajkada bila naročito draga Družbi Isusovoj. Tome su dva razloga. Prvi je što je ondje misionario najveći Družbin misionar sv. Franjo Ksaverski; drugi što je ondje mučeničkom smrću poginulo mnogo isusovaca. Tipičan njihov predstavnik bio je bl. Karlo Spinola, odgojen u viteškom duhu svoga vremena, a to je viteštvo u potpunom predanju i žrtvi upravio prema Kristu Kralju. Karlo Spinola kao isusovac često je razmatrao iz knjižice Duhovnih vježbi o pozivu zemaljskoga kralja da bi bolje promotrio život i poziv vječnoga Kralja. Razmatranje je završavao ovom ignacijanskom molitvom:

"Vječni Gospodaru svih stvari! Uz Tvoju milost i pomoć prinosim Ti, evo, svoju žrtvu pred neizmjernom Tvojom dobrotom i pred licem Tvoje preslavne Majke i svih svetaca i svetica nebeskoga dvora te izjavljujem da želim i hoću i da je to promišljena moja odluka, samo ako je na veću službu Tebi i na Tvoju proslavu, da slijedim Tebe podnoseći svaku nepravdu i svaku porugu i sve siromaštvo u zbilji kao i srcem, samo ako me Tvoje presveto Veličanstvo bude htjelo odabrati i primiti u takav život i stalež."

Ta je molitva za njega stvarno značila za Krista Kralja proliti vlastitu krv. Tu je želju nosio već od rane mladosti. I prema tome on se u pravom smislu uzdigao tako visoko da može poslužiti kao simbol potpunog predanja koje se u isusovačkim Duhovnim vježbama i Konstitucijama označuje kao ideal jednog isusovca.

Karlo Spinola rodio se godine 1564. u Italiji, ali je najveći dio djetinjstva proveo u Španjolskoj. Poslije povratka u domovinu povjeren je na odgoj svome stricu, kardinalu Filipu Spinoli, biskupu Nole, koji ga je poslao u tamošnji isusovački kolegij da ga odgoje vrsni odgojitelji. U kolegiju je jednog dana slušao o slavnom mučeništvu bl. Rudolfa Acquavive i tada je čvrsto odlučio poći u Indiju, kako su tada nazivali čitavu istočnu Aziju, te ondje raditi za nebeskoga kralja Isusa Krista sa željom da taj rad zapečati mučeničkom smrću. Smatrao je da će to najbolje ostvariti ako i sam stupi u Družbu Isusovu. Njegova se obitelj tome oštro usprotivila. Karlo se stoga obratio za pomoć svome stricu kardinalu ovim pismom:

"Ako Vaša Uzoritost misli da moram čekati pristanak svoga oca tada mogu jedino reći da njegovo dopuštenje ne smatram potrebnim. On neće pokolebati moju odluku pristao ili ne pristao uz nju. Iako sam u toj stvari pitao Vašu Eminenciju, to nije zato što bih držao da mi je potrebno Vaše dopuštenje već zato što sam smatrao da sam Vas ipak dužan pitati iz poštovanja prama Vama. Stoga ako mojoj molbi ne bude udovoljeno, ja ću se ipak poslužiti svojim pravom... Nadam se da jedan kardinal svete majke Crkve neće upotrijebiti svoj visoki položaj da svoga sinovca liši tako velike sreće. I s kojim pravom Vaša Uzoritost može odbiti svoju pomoć za ostvarenje moga zvanja kad je već tolikim drugima pomogla u njihovu zvanju..."

Napokon je i Karlov otac dao željeno dopuštenje i on je godine 1584. stupio u novicijat u Noli. Još kao novak javio se za misije u Indiji i bio pridružen mnoštvu "Indipeta", onih koji su molili da smiju poći u Indiju. Baš u to doba svoje predanje Gospodinu ovako je formulirao:

"Ispuni moje srce duhovnom utjehom da te uvijek pronalazim u svim stvarima, u svako doba, na svakom mjestu, da napokon u mučeništvu budem sjedinjen s tobom."

Godine 1594. Karlo je zaređen za svećenika, a godinu dana kasnije određen za japanske misije. Njegova obitelj opet se podigla da osujeti to putovanje. I kad se brod, kojim je putovao, nasukao na stijenu i morao se vratiti u Genovu, rođaci su držali da je to očit znak Božje providnosti koja ga želi imati u Italiji. Karlo je, naprotiv, vrijeme čekanja upotrijebio da sastavi litanije svetaca mučenika. Pisao je 6. prosinca jednom isusovcu u Milano: "Ovih dana zaposlio sam se sastavljanjem neke vrste litanija svih onih članova Družbe koji su za Krista dali svoj život. U životu bl. Franje Borgije naišao sam na imena četrdesetorice mučenika, koje su krivovjerci bili bacili u more; osim toga našao sam imena 9 drugih koji su u Floridi postigli palmu mučeništva. Šaljem ih vama da te svete mučenike zamolite da bi mi svojim zagovorom izmolili milost nasljedovanja njihovih kreposti... O moj dragi oče, kad će doći vrijeme da i ja budem dionikom slične sudbine!"

Sv. Ignacije mnogo je držao do žarkih želja svojih sinova. Karlo Spinola gorio je s njima i ne uzalud. Godine 1602., nakon mnogih zapletaja, došao je napokon u Japan, zemlju svojih čežnja. Pošto je naučio japanski jezik, radio je najprije u Arimi, a zatim u tadašnjem glavnom gradu, današnjem Kyôtu. Godine 1612. pozvan je u Nagasaki i imenovan prokuratom provincije.

Godine 1614. u Japanu je buknulo sveopće progonstvo protiv kršćana pa tako se i za bl. Karla bližio čas željenog mučeništva. U noći 14. rujna 1618. Karlo je sa svojim pratiocem, bratom Ambrozijem Fernandosom, uhvaćen te nakon prvog preslušavanja u Nagasakiju, skupa s dva dominikanca i 3 japanska kršćanina odveden u zatvor Suzuta kod Omure. Otuda je 20. veljače 1619. pisao: "Ovdje sada živim radostan i zadovoljan i pun zahvalnosti prema Gospodinu koji mi je udijelio tako veliku milost."

Do mučeničke smrti morat će čekati još duge 4 godine u kojima je trpio svaku vrstu oskudice i nevolje koje, prema svjedočanstvu oca Porroa, bijahu pravo živo mučeništvo. U uskom prostoru bilo je najprije 17, zatim 24 i napokon 33 zatvorenika. Uvjeti života bili su dakako nesnosni. U pismu provincijalu Karlo je pisao: "Svako osjetilo ima svoju naročitu muku." Unatoč straži kršćanima je uspjelo zatvorenicima u zatvor prokrijumčariti sve što je bilo potrebno za slavljenje Euharistije tako da su je mogli svaki dan slaviti. Ostali dio dana bio je proveden na poticaj oca Spinole po strogo određenom dnevnom redu u razmatranju, recitiranju malog časoslova, moljenju krunice, duhovnom čitanju, siromašnom obroku, "rekreaciji", pjevanju večernje i ispitivanju savjesti. Na taj su način ne samo izbjegli dosadnu dangubljenju, već su se i duhovno neprestano produbljivali i jačali za konačan završetak zemaljske trke.

O. Spinola pisao je oproštajno pismo svome provincijalu 28. kolovoza 1622.: "Jučer su stražari posve neočekivano i veoma bijesni prodrli u naš zatvor. Uslijed buke mislili smo da ćemo odmah biti pobijeni. Ali radilo se samo o tome da nas prebroje i zapišu..." Pismo je potpisano ovako: "Karlo, zbog imena Isusova, osuđen na smrt."

Dvadeset pet zatvorenika 9. rujna odvedeno je u Nagasaki. Sutradan su ondje povedeni na tzv. "sveto brdo", isto ono na kojem je godine 1597. poginulo 26 mučenika. Danas se to mjesto zove Nishizaka i u njemu se nalazi isusovačka rezidencija. Uz ovih 25 mučenika dovedeno je onamo još 30 tako da se njihov broj popeo na 55. Od tih je tridesetorici bila odrubljena glava, a 25 ih je spaljeno na lomači. Prvi je među njima bio o. Spinola tako da je njegov život u pravom smislu postao žrtva paljenica.

Od ostalih isusovaca, koji su poginuli u tom "velikom mučeništvu", bilo je 7 Japanaca, koje je o. Spinola u zatvoru primio u Družbu. Svi su oni godine 1867. proglašeni blaženima. Njihov junački primjer služio je mnogim misionarima kao nadahnuće za potpuno žrtvovanje bez pridržaja.

Blaženi Jakov Berthieu, mučenik († 1896)

Kad se slavila 75. obljetnica mučeničke smrti Jakova Berthieua na Madagascaru, taj je inače malo poznat mučenik za vrijeme posljednjega zasjedanja II. vatikanskog sabora proglašen blaženim. Njegova beatifikacija htjela je pridonijeti novom zahvatu u misijskome radu Crkve o kojem govori i saborski dekret Ad gentes.

Jakov Berhtieu rodio se u Cantalu nedaleko od d'Aurillaca u Francuskoj. Kršten je na sam dan rođenja. Seljačka obitelj iz koje je potekao bila je duboko prožeta kršćanskim načelima. Prvi je odgoj primio u kući, a zatim je pošao u seosku osnovnu školu. Svršivši je, njegov su odgoj preuzela školska braća u d'Aurillacu. U dobi od 15 godina s očevim dopuštenjem stupio je u malo sjemenište u Pléauxu. Nije bio nikakav briljantan đak, ali je ipak sretno svršio gimnaziju te stupio u veliko sjemenište u Saint-Flouru, gdje je 23. svibnja 1863. zaređen za svećenika. Njegov ga je biskup imenovao kapelanom u obližnjoj župi Roannes-Saint-Mary. Tu je mladi kapelan kroz 9 godina ustrajao u revnom i uspješnom apostolskom radu. Stekao je simpatije svih župljana, a kroz to je vrijeme u njemu pomalo dozrijevalo misijsko, odnosno redovničko zvanje.

Ostavivši svoju biskupiju, roditelje i prijatelje, stupio je u novicijat DI u gradu Pau. Bilo mu je tada 35 godina, dok njegovi sunovaci nisu imali ni dvadeset. Već sljedeće godine bio je premješten u teologiju u Vals, kod le Puya, da bi ondje obnovio, osvježio i produbio teološke nauke. Tu je s oduševljenjem slušao predavanja velikog apostola Srca Isusova oca Ramiéra te se i sam zanio kako za pobožnost Srcu Isusovu tako i za Apostolat molitve. Ožaren vatrom Srca Isusova odlučio je poći u misije. O. Berthieu ukrcao se 26. rujna 1875. u Marseilleu i krenuo put dalekog Madagascaara. Teško mu se bilo oprostiti od domovine, a još više od majke, ali on je tu žrtvu prihvatio jer je želio biti misionar.

Najprije je poslan na otok Sv. Marije. Tu se spotaknuo o poteškoće učenja domaćeg jezika jer mu pamćenje nije bilo baš osobito. Odatle je pošao na sam veliki otok u Tamatave, a zatim u Tananarive. Kao polje rada dodijeljena mu je pokrajina Betsiléo. Rat godine 1883. donio je njemu i ostalim misionarima mnogo nevolja. U nešto smirenijim prilikama o. Berthieu djelovao je kao župnik u distriktu d'Ambositra. Njegova posljednja postaja bio je distrikt d'Anjozorofadö. Nastojao se približiti svim ljudima, bavio se i socijalnim radom i poučavanjem. Prema svemu što je smatrao za pastvu važnim nije nikad ostao ravnodušan. Naročitu brigu vodio je za bolesnike i gubave. Doista je svima postao sve. Svi su mu govorili da je "dobar". Njegovo je misijsko područje smatrano najperspektivnijim.

Opet je došlo do rata i o. Berthieu je pomagao svima. Pripadnici plemena Menalambe uhvatili su, zlostavljali, ranili u glavu te odveli u šumu. Ne znajući sada kako bi se riješili toga zatočenika, neki su mu predložili da si spasi život ali uz uvjet da više neće naviještati Evanđelje. Njegov je odgovor bio dostojan odgovora prvih mučenika kršćanstva: "Radije izabirem smrt." Bio je dokrajčen toljagama. Kao Krist Gospodin, kao sv. Stjepan prvomučenik, i o. Berthieu je naglas i raširenih ruku molio za svoje ubojice. Bio je ubijen 8. lipnja 1896.

Župljani župe Polminhac na 75. obljetnicu njegove smrti donijeli su auvergnanske zemlje, uzete iz blizine kuće porodice Berthieu, da bi je izmiješali s crvenom zemljom Madagascara. Bio je to gest pun znakovitosti, a želio je označiti mučenikovu povezanost s rodnom grudom i zemljom njegova rada i mučeničke smrti. O. Berthieu vezao je svoju sudbinu sa sudbinom vjernika Madagascara. On i danas s neba bdije nad crvenim otokom te nad katoličkim misijama i ustanovama na njemu. Njegov je životopis napisao V. Sartre, DI, nekadašnji nadbiskup Tananarive. Prigodom beatifikacije bl. Jakova Berthieua preveden je životopis i na hrvatski.

Bl. Leon Mangin i tri svećenika, mučenici († 1900)

Brojnoj četi isusovačkih misionara i mučenika, koji se slave na današnji dan, valja pridružiti još četvoricu: Leona-Ignacija Mangina, Modesta Andlauera, Rémyja Isoréa i Pavla Denna. Oni su poginuli godine 1900. za vrijeme tzv. bokserskog ustanka u Kini. Blaženima ih je proglasio 17. travnja 1955. papa Pio XII. O. Mangin, skupa s tisućom kršćana, bio je masakriran u jednoj crkvi. Njegov se apostolat odvijao u Kini u veoma burnom razdoblju njezine povijesti. Postao je žrtvom straha pred strancima, a ništa drugo nije želio ni radio nego samo posve apostolske poslove jer je želio pripomoći lakšem vječnom spasenju njemu dragih Kineza.

Sveti Andrija Corsini, biskup (1302-1373)

Najstariji životopis svetog Andrije Corsinija napisao je 77 godina nakon njegove smrti Pietro Andrea di Castagno, subrat po redu, koji naročito navodi njegova čudesa, ali više u panegiričkom nego povijesnom stilu. Drugi životopis na latinskom jeziku sastavio je još kasnije neki nepoznati autor, a velikim se dijelom oslanja na onaj prvi. Glavni povijesni izvori o svečevu životu i djelatnosti nalaze se u karmelićanskom arhivu u Firenzi te u biskupskoj kuriji u Fiesoleu.

Andrija se rodio 30. studenoga 1302. u odličnoj obitelji Corsini u Firenzi. Kako se toga dana slavi sv. Andrija apostol i on je na krštenju dobio ime Andrija. Nakon prilično lakoumne, pustopašne i rastresene mladosti, pogođen otkrićem neobičnog sna svoje majke, koji je usnila prije nego ga je rodila, stupio je g. 1317. u karmelićanski samostan u Firenzi. Izgleda da je služio prvu misu na brežuljku Selve kod Segna u jednoj kapelici negdje između godine 1324. i 1328. Ondje se kasnije uzdigao glasoviti karmelićanski samostan. Godine 1344. bio je u samostanu Sv. Marije od Karmela u Pisi, koji je u to doba bio u cvatu. U lipnju 1344. vratio se ponovno u Firenzu i to ovaj put kao savjetnik, o čemu govore i kasniji dokumenti. Sudjelovao je na generalnom kapitulu reda u Metzu, na kojem je izabran za provincijala Toskane. Vrativši se u domovinu započeo je djelovati u veoma teškom razdoblju. Godine 1348. buknula je Europom strašna kuga, pohodila je i Firenzu pa je karmelićanski samostan gotovo lišen svih svojih redovnika. Svetac se dao na oživljavanje svoje provincije tražeći nova zvanja, a u samostanima je naročito nastojao oko stege, ljubavi prema siromaštvu i obdržavanju redovničkih pravila.

Godine 1349. katedralni kaptol u Fiesoleu izabrao ga je za svoga biskupa, a izbor je potvrdio papa Klement VI. Prvih mjeseci jubilarne godine 1350. započeo je upravom povjerene mu biskupije. Marno je obilazio župe te osnovao bratovštinu svećenika u čast Presv. Trojstvu. Raspolažući priličnom svotom novca obnovio je katedralu i neke druge crkve. U to doba, poznato po razmiricama između plemićkih obitelji, mnogo je učinio oko pomirenja. Urban V. poslao ga je kao svoga legata u Bolognu da ondje smiri uznemirene duhove. U prvo vrijeme nije uspio pa je čak dospio i u zatvor. No kasnije izvrši na opće zadovoljstvo povjerenu mu misiju.

Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. te pokopan po volji kanonika u katedrali. No nakon kratkog vremena tijelo mu je prevezeno u karmel u Firenzu, gdje se i danas nalazi. Odmah je štovan javnim štovanjem. U album svetih službeno ga je uvrstio tek Urban VIII. 22. travnja 1629., a bulu kanonizacije proglasio je Benedikt XIII. 4. lipnja 1724. Aleksandar VII. proširio je njegov blagdan na cijelu Crkvu i to za dan 4. veljače. Po obnovljenom kalendaru više se ne nalazi na popisu svetaca cijele Crkve, već se slavi samo u karmelićanskom redu te u rodnoj Italiji. Središte je njegova štovanja Firenza. Klement XII., koji je pripadao njegovoj obitelji, podigao je u njegovu čast u Lateranskoj bazilici jednu od najljepših kapela u Rimu. Arhitekt je bio Alessandro Galilei, majstor monumentalnog lateranskog pročelja. O svetom Andriji Corsiniju postoji i prilično bogata ikonografija koja potječe iz razdoblja poslije njegove kanonizacije.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 04 vel 2009 13:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
4. veljače
Sveti Ivan de Britto, mučenik (1647-1694

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 vel 2010 13:31 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Sv. Andrija Corsini
[ 4.2.2010 ]

Karmelićanin i biskup, promicatelj duhovnih zvanja i miritelj zavađenih plemićkih obitelji.

Sv. Andrija Corsini, karmelićanin i biskup, rođen je 1302. godine u Firenzi. Nakon lakoumne mladosti obratio se i postao karmelićanin. U to je vrijeme harala kuga pa je karmelska zajednica izgubila mnoge članove. Andrija se trsio oživjeti zajednicu novim članovima. Kad je postao biskuup Fiezole, radio je na promicanju duhovnih zvanja. Istaknuo duhovnom i materijalnom obnovom biskupije te posredništvom u pomirenju zavađenih plemiakih obitelji. Umro je 1373. godine.

Danas je i sv. Ivan Brito, isusovac i mučenik, koji je od djetinjstva želio biti misionar. Kao paž na kraljevskom dvoru u Portugalu, po zagovoru sv. Franje Ksaverskog, ozdravio je od teške bolesti i zavjetovao se da će postati isusovac. Ispunivši zavjet, otišao je 1678. godine u Gou, u Indiju gdje je razvio bogatu pastoralnu djelatnost. Nakon što je protjeran, radio je na prikupljanju novih misionara. Jedno obraćenje i krštenje donijeli su mu mučeničku smrt. Naime, vrativši se u Indiju krstio je jednog kneza koji je do tada imao pet žena, ali je nakon krštenja otpustio četiri. Među otpuštenima bila je i nećakinja radže koji je misionara uhitio, osakatio i ubio na današnji dan 1693. godine.

Na današnji dan 1612. godine umro je franjevac kapucin, sv. Josip Leniški, rođen u Laziju u Italiji 1556. godine. U Carigradu je djelovao kao misionar, a najviše se zalagao za oslobađanje kršćana iz turskog ropstva, među kojima je bilo podosta njih iz naših krajeva. Jednom je zgodom došao na dvor Murata III. u želji da pregovara oko oslobađanja nekih kršćana, ali su ga tada zarobili i osudili na vješala. Uspio je pobjeći u Italiju gdje je pokornički proveo ostatak života.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 vel 2011 09:09 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Današnji sveci dana...Sv. Ivan de Britto; Rudolf Acquaviva i 4 mučenika...

Svetac dana...Sv. Andrija Corsini, karmelićanin i biskup... :)

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 4 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 2 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr