|
7. veljače
Blaženi Nivard, redovnik
Blaženi Nivard bio je najmlađi od petero braće slavnoga srednjovjekovnog sveca sv. Bernarda. Kad su sva njegova braća godine 1112. odlučila stupiti u cistercitski samostan Cîteaux, Nivard je bio dječačić od 10 godina. Tada se razvio onaj zanimljivi razgovor između najstarijega i najmlađega od braće, između Guida i Nivarda, a koji se neprestano ponavlja u hagiografskoj književnosti, što se odnosi na svetog Bernarda. Kad su braća napuštala roditeljsku kuću, Guido je promatrao Nivarda kako se igra s drugim dječacima, pozdravio ga i rekao: "Vidiš, Nivarde, sav će naš posjed tebi ostati." A dječak je odgovorio: "Lijepo, vama nebo a meni zemlja, je li? To nije pravedna podjela." I htio je i on odmah poći s njima u samostan. To je tada bilo nemoguće, ali će postati moguće kasnije.
Braća su ga predala nekome svećeniku da ga nauči čitati i pisati. I tek što je nešto porastao, već je bio primljen kao novak u Cîteaux. To je najvjerojatnije bilo godine 1115. Kasnije pođe za svojim slavnim bratom Bernardom u samostan Clairvaux. O redovničkom životu bl. Nivarda iz povijesnih izvora malo znamo. Jedan izvor posve kratko kaže: "Šesti, biva brat, Nivard prezrevši zemaljsko izabra nebesko." Nivard je kao redovnik uživao veliko povjerenje svoga brata Bernarda, koji mu je bio i poglavarem te ga slao u razne misije. Jedno je vrijeme bio čak i učitelj novaka u samostanu Vaucelles, kod Caimbraia. Vjerojatno je bio i na čelu cistercitskog poslanstva oko godine 1147. u Staru Kastiliju, gdje se radilo o osnivanju samostana S. Pietro di Spina. U sličnim poslanstvima nalazimo ga i u drugim samostanima, ali se nigdje nije dugo zadržavao već se redovito vraćao u svoj dragi Clairvaux, k svome bratu Bernardu.
Posljednju vijest o Nivardu imamo iz godine 1150., kad je pratio svoga svetoga brata na putu u Normandiju. Krizostom Henriquez misli da je Nivard umro na današnji dan, pa se tako danas i slavi. Neki pisci spominju da je bio velik štovatelj sv. Josipa, pa ga čak nazivaju blaženi Nivard od sv. Josipa.
Papa Pio IX., sluga Božji (1792-1878)
Mnogi znaju da je pontifikat Pija IX. od 32 godine u povijesti papinstva bio najduži. Malo ih je koji znaju da je Pio X. 11. veljače 1907. pokrenuo postupak za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju i da je u istom smislu, nakon sretno završenog dijecezanskog postupka 28. lipnja 1955., otvoren i takozvani apostolski proces. Štoviše, papa Ivan XXIII. priželjkivao je da papa I. vatikanskog sabora bude proglašen blaženim na II. vatikanskom saboru. Do toga ipak nije došlo, a mislimo da postupak Pija IX. nije skinut s dnevnog reda pa se je nadati da će taj papa, koga staro proročanstvo naziva "križ s križa", u doglednoj budućnosti ipak zasjati i na oltarima. Već odmah nakon njegove smrti s mnogih su strana svijeta dolazile molbe da se za njega povede postupak beatifikacije. Tako je 740 katoličkih organizacija uputilo molbu Leonu XIII., neposrednom nasljedniku Pija IX., da pokrene proces za njega. Sličnu su molbu poslale talijanske pokrajinske biskupske konferencije te pojedini biskupi i laici iz ostaloga svijeta. Upoznajmo malo pobliže život toga pape kome mi Hrvati dugujemo da je zagrebačku biskupsku stolicu podigao na nadbiskupsku i metropolitansku, a dva zagrebačka nadbiskupa zaredom imenovao kardinalima. Bili su to Juraj Haulik i Josip Mihalović. Time je ugled Zagreba porastao i u Crkvi i u svijetu.
Giovanni Maria Mastai Ferretti, kako se zvao Pio IX., rodio se u Senigalliju 13. svibnja 1792. Prvi je odgoj primio u svom rodnom gradu, a zatim je u Volterri predan na daljnji odgoj pijaristima sv. Josipa Calasanzija, da napokon upotpuni nauke u slavnom rimskom kolegiju. Svladavši mnoge poteškoće, od kojih najmanja nije bila slabo zdravlje, odlučio se za svećeništvo pa je tako 10. travnja 1819. primio svećenički red. Još prije ređenja započeo je apostolskim radom među mladima u domu "Tata Giovanni". Dok je boravio u Rimu, papa Pio VII. uočio je njegove bogate darove uma i srca pa ga je godine 1823. poslao u pratnji apostolskog delegata Giovannija Muzzija u Čile i Peru. Vrativši se u Italiju, preuzeo je vodstvo doma "Tata Giovanni", a zatim kuće Sv. Mihajla na Ripa Grande u Rimu.
Leon XII. ga je 24. svibnja imenovao nadbiskupom u Spoletu. Mladoga prelata smatrao je čovjekom koji je obdaren ozbiljnošću, razboritošću, naukom, čestitošću i životnim iskustvom. Novi se nadbiskup svim žarom dao na svoju pastirsku službu. Činio je to dobrotom srca, velikom ljubavlju i blagošću. Obnovio je razne odgojne ustanove, a preko tečajeva duhovnih vježbi želio je duhovno obnoviti i svoj kler. Papa Grgur XVI. premjestio ga je godine 1832. za nadbiskupa u Imolu i tu je Giovanni Mastai nastavio onakvim radom kakav je u Spoletu urodio tolikim plodovima. Isti papa 8 godina kasnije imenovao ga je kardinalom. Tog je istog dana njegov stari učitelj, glasoviti Graziosi, uskliknuo: "Danas smo dobili budućeg papu." Nije se prevario. Samo 6 godina kasnije 16. lipnja 1846. aklamacijom u tajnom konzistoriju izabran je za papu i tako došao na prijestolje sv. Petra u jednom veoma teškom razdoblju crkvene povijesti.
Povjesničar Hertling, ne tajeći ni njegovih sjena, kaže ipak da je Pio IX. bio čarobna ličnost, koju su mnogi na cijelom svijetu veoma voljeli i poštivali, pa čak i nekatolici. On je kao papa uveo crkvenu hijerarhiju u Englesku i Nizozemsku, podigao 29 novih nadbiskupija i 132 biskupije. Za vrijeme njegova pontifikata, zahvaljujući sve boljim prometnim vezama, u više navrata mnoštvo hodočasnika pohrlilo je u Rim. Bilo je to već godine 1854. prigodom proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću, godine 1862. prigodom kanonizacije prvih japanskih mučenika, godine 1867. kad se slavila 1800. obljetnica smrti apostolskih prvaka. Tada je papa bio okružen s 500 biskupa iz gotovo svega svijeta. Ti skupovi nadahnuli su Pija IX. da je u njemu sazrela misao o sazivu općeg sabora. Bio je to Prvi vatikanski sabor, otvoren na Bezgrješno Začeće godine 1869. Definirao je kao istinu vjere papinu neprevarljivost kad službeno naučava vjeru i ćudoređe. Pio IX. glasovitim Sillabom i enciklikom Quanta cura 8. prosinca 1864. osudio je 80 tvrdnja kao neispravne. Objava toga dokumenta izazvala je pravu buru; papu su nazivali mračnjakom i protivnikom svakog napretka. Za vrijeme pontifikata Pija IX., ulaskom Garibaldija u Rim, propala je i tadašnja Papinska Država. Papa je protestirao i povukao se u Vatikan ne priznavši nametnuto stanje.
Unatoč mnogim ograničenjima, papa je i dalje nesmetano upravljao Crkvom. Enciklikom od 24. prosinca 1874. najavio je jubilej za Svetu godinu 1875. Te godine 16. lipnja Crkvu je posvetio Srcu Isusovu i mnoge Božje ugodnike uzdigao na čast oltara. Papa je u svome radu bio neumoran. Nije se dao slomiti ni vanjskim nedaćama, ni umorom, ni bolešću. I možda baš to pokazuje njegovu moralnu veličinu, čovjeka koji je znao vršiti kreposti u herojskom stupnju. Iscrpljen dugim pontifikatom umro je na današnji dan godine 1878. Izrazio je želju da bude pokopan u bazilici Sv. Lovre na Veranu, gdje se nalazi rimsko groblje. U noći 13. srpnja 1881., kad su mu onamo prenosili tijelo, skupina fanatika htjela ga je baciti u Tiber. Jedva su ga spasili.
Nalazeći se godine 1969. u Rimu posjetio sam baziliku Sv. Lovre najviše zbog groba Pija IX. Htio sam odati počast čovjeku koji je u životu bio toliko kritiziran s jedne, a ljubljen i čašćen s druge strane. U posmrtnom govoru prelat Nocella, kasniji kardinal, izrekao je o Piju IX. ove riječi: "Možda će Gospodin dati da taj papa bude čašćen častima svetaca." Mi želimo da se te riječi ispune. Pio IX. je to zaslužio. Hrvatski Zagreb, koji je od toga pape bio počašćen, moći će se samo veseliti.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
