www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 16:06

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 10 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 10 vel 2008 01:24 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
10. veljače
Sveta Skolastika, djevica

Moliti ili čak služiti svetu misu na grobu kojeg sveca uvijek je velik doživljaj svoje vrste. Posjetiti pak Monte Cassino, kolijevku benediktinskog reda i europske kulture uopće, čežnja je mnogih. 5. svibnja 1974. pala mi je u dio sreća doći u Monte Cassino te misiti na grobu sv. Benedikta i njegove sestre svete Skolastike. Na tome grobu pribilježio sam ovaj natpis: "Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva."

Po grobnom natpisu moglo bi se zaključiti da je sveta Skolastika bila sestra blizanka svome bratu Benediktu. Tako su neki i pisali, ali oni kritičkiji kažu da to nije utemeljeno, a da se u stvari Skolastika rodila u istom mjestu kao i njezin brat Benedikt, no ne znamo da li prije ili poslije njega. Njezino je ime, kako to kaže benediktinac kardinal Schuster, u VI. stoljeću bilo veoma često.

Sve što znamo o životu svete Skolastike crpimo iz druge knjige Dijaloga sv. Grgura Velikoga, koja je sva posvećena životu sv. Benedikta. Iz toga vrela doznajemo da je Skolastika već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. I to je sve što iz tog razdoblja o njoj znamo. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Možemo naslućivati, ali samo naslućivati, da je s Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu. Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom.

Jedan je takav susret ovjekovječilo pero sv. Grgura Velikog. Bio je to posljednji susret Benedikta i Skolastike. Imamo ga kao II. čitanje u Časoslovu naroda Božjega. "Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju.

Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: 'Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra.' On joj odvrati: 'Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati.'

Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedjeli.

Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: 'Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?' A ona će mu: 'Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!'

A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.

I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasma ispravno, više je mogla koja je više ljubila.

I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.

I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu." Kao zanimljivost navodimo da su liječnici-stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom. Poznato je da su crkva i samostan u Monte Cassinu za vrijeme II. svjetskog rata teško stradali, ali su nastojanjem talijanske vlade, Crkve i čitavoga katoličkog svijeta opet obnovljeni i vraćeni svom prvotnom sjaju.

Uz sv. Benedikta štuje se i u benediktinskom redu i izvan njega i sv. Skolastika. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim lijepim slikama.

Blažena Klara iz Riminija (1280-1326)

Životni put pokornice bl. Klare iz Riminija odvijao se od godine 1280. do 10. veljače 1326. Otac Onosdeo odgojio ju je u tadašnjem viteškom duhu pa je više sličila dječaku nego djevojčici. To se osobito očitovalo u nepodnašanju bilo kakvog autoriteta. Majka Gaudiana odgajala ju je doduše kršćanski, ali je djevojka bila više pod očevim utjecajem te je svoju mladost i vrijeme provodila u jahanju i viteškim igrama i natjecanjima.

Kad je majka Gaudiana umrla, otac se po drugi put oženio pa mu je kćerka postala sada još samostalnija i slobodnija. Udala se posve mlada za sina svoje maćehe, no već nakon tri godine braka ostala je udovica s veoma bogatom baštinom. Sada se dala na lagodan život u gozbama, igrama, zabavama, pa je brzo došla na zao glas. U jednom suparničkom ratu između plemića poginuo joj je i otac i brat pa je mlada udovica još većma povećala svoj imutak. Sve je to pogodovalo još lakoumnijem životu. I tko zna gdje i kako bi se to završilo da je Gospodin svojom milošću nije zahvatio.

Jednoga dana iz puke znatiželje ušla je u crkvu Majke Božje. Tu ju je prvi puta u životu nešto zahvatilo, neki neobičan osjećaj grižnje savjesti. Vratila se brzo kući, zatvorila u sobu, bacila na zemlju, udarila u plač i odlučila promijeniti život. Već sutradan pošla je u istu crkvu te obavila životnu ispovijed. Bio je to potpun preokret njezina života. Posvetila se odsada molitvi, pokori i dobrim djelima. Uspjela je na takav život obratiti i svog drugog muža koji je umro veoma pobudnom smrću. Klara je sada postala još slobodnija da se preda svojoj pobožnosti i djelima pokore kojima je željela pružiti Bogu zadovoljštinu za svoj prijašnji život.

Dala se na izvanredan karitativni i socijalni rad. Svoje veliko bogatstvo ulagala je u dobrotvorne svrhe, osobito da pomogne siromašnim djevojkama kako bi i one mogle sklopiti pristojan brak. Uz Klaru se brzo okupiše i neke druge žene koje su željele provoditi savršeniji život. Za njih je, uz biskupovo odobrenje, osnovala samostan u kojem su živjele po pravilu svete Klare iz Asiza. Klara je provodila život u razmatranju Isusove muke i u odgoju svojih sestara. Križeva joj nije nedostajalo. Često je nailazila na nerazumijevanje nekih sestara, od čega je mnogo trpjela. U trpljenju ju je Gospodin tješio utjehom obdarivajući je raznim mističnim milostima. Umrla je u dobi od 46 godina, iscrpljena pokorom i molitvom. Štuje se kao blaženica.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac (1898-1960)

Na današnji dan godine 1960. umro je u svom rodnom Krašiću zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, koji je po svome značaju imao nekih zajedničkih crta s Pijem XI. Za njegova pontifikata bogoslov Stepinac, kao pitomac zavoda Germanikuma na Papinskom sveučilištu Gregoriani, studirao je filozofiju i teologiju. Samo 4 godine nakon svećeničkog ređenja, a bilo je to g. 1934., papa Pio XI. imenovao je mladog svećenika Stepinca zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, kao najmlađeg nadbiskupa na svijetu. Potpunu upravu prostrane zagrebačke nadbiskupije preuzeo je g. 1937. po smrti nadbiskupa Bauera. Proživio je teško ratno i poratno stanje, mnogo učinio, a još više pretrpio. Pio XII. imenovao ga je g. 1952. kardinalom. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Krajem g. 1997. kanonski proces o kardinalu Stepincu u Vatikanu prihvaćen je među kauze mučenika što će zacijelo ubrzati njegovo proglašenje blaženim.

Budući da je u ovoj knjizi govor o svecima, današnji niz završimo s propovijedi nadbiskupa Stepinca koju je izrekao u zagrebačkoj katedrali godine 1941., a koja je tiskana u Katoličkom listu od 6. studenoga iste godine.

"Blagdan je danas Sviju svetih! Proslava je danas milijuna znanih i neznanih junaka svete vjere, mučenika i ispovjednika, djevica i udovica, koji su svi izišli kao pobjednici u borbi za vječni život. Pobjednici nad samim sobom, nad svojim strastima i slabostima. Među njima je golem broj i onih za koje je rekao Krist: 'Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!' I da danas jednoga između njih upitamo što nam je činiti, sigurno je da bi nam odgovorio sa sv. Pavlom: 'Budite sljedbenici moji kao što sam i ja Kristov!' (1 Tim 4,16).

Da, nasljedujmo ih u kreposti, ako hoćemo da budemo s njima dionici blaženstva. 'Nitko neće biti okrunjen, ako se ne bude zakonito borio' (2 Tim 2,5), tako nas opominje sveti Pavao. Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče ponajprije sam primjer Boga Stvoritelja, za kojeg veli psalmist: 'Jer ti si, Gospodine, dobar i blag i mnogog milosrđa za sve koji te zazivaju' (Ps 85,5). Ta sjetite se samo koliko se puta prokune sveto ime Njegovo samo u našoj domovini! Kad bi On, Svemogući, za uvrede svoga beskrajnoga Veličanstva primijenio iste mjere kao zemaljski vladari za uvredu svoga ograničenog veličanstva, onda bi već davno morao zatrti čitav ovaj svijet. A ipak ga još uvijek trpi i obasiplje nebrojenim dobrima svaki dan, pa i onda kad ga kažnjava.

Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče Spasitelj Isus Krist i riječju i primjerom: 'Učite se od mene, jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete mir dušama vašim' (Mt 11,29). Na tu nas krepost krotkosti i blagosti potiče misao na vlastitu korist. Malo što je David tako vruće molio Boga kao ovo: 'Pokaži mi, Gospode, putove svoje, nauči me hodati stazama tvojim!' (Ps 24,4). Znao je, naime, da ga samo putovi Gospodnji mogu dovesti pravoj sreći i miru. A komu Gospod najradije pokazuje svoje putove? 'Uči krotke putovima svojim.' O kako bi lijep bio život već na ovoj zemlji kad bi ljudi shvatili riječi Kristove: 'Blaženi krotki, jer će baštiniti zemlju!'

Kažu da su u staro doba mornari ulijevali ulje u uzburkano more da spase lađu od propasti. Kudgod se ogledamo danas, čovječanstvo nam se čini nalik ne na uzburkano more nego na razbješnjeli ocean, kojim se bacaju valovi ljudskih strasti, mržnje i bijesa. Učinimo i mi slično! Lijevajmo samo koliko možemo u taj razbješnjeli element ulje božanske dobrote, samilosti i blagosti, da se stišaju valovi strasti i čovjek dočeka onaj blaženi čas mira za kojim toliko uzdiše. Konačno ćemo nagradu primiti u nebu. Blaženi krotki jer će baštiniti zemlju, tj. kraljevstvo Božje i život vječni!"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2009 08:09 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Slika

Blažena Klara iz Riminija (1280-1326)

Životni put pokornice bl. Klare iz Riminija odvijao se od godine 1280. do 10. veljače 1326. Otac Onosdeo odgojio ju je u tadašnjem viteškom duhu pa je više sličila dječaku nego djevojčici. To se osobito očitovalo u nepodnašanju bilo kakvog autoriteta. Majka Gaudiana odgajala ju je doduše kršćanski, ali je djevojka bila više pod očevim utjecajem te je svoju mladost i vrijeme provodila u jahanju i viteškim igrama i natjecanjima.

Kad je majka Gaudiana umrla, otac se po drugi put oženio pa mu je kćerka postala sada još samostalnija i slobodnija. Udala se posve mlada za sina svoje maćehe, no već nakon tri godine braka ostala je udovica s veoma bogatom baštinom. Sada se dala na lagodan život u gozbama, igrama, zabavama, pa je brzo došla na zao glas. U jednom suparničkom ratu između plemića poginuo joj je i otac i brat pa je mlada udovica još većma povećala svoj imutak. Sve je to pogodovalo još lakoumnijem životu. I tko zna gdje i kako bi se to završilo da je Gospodin svojom milošću nije zahvatio.

Jednoga dana iz puke znatiželje ušla je u crkvu Majke Božje. Tu ju je prvi puta u životu nešto zahvatilo, neki neobičan osjećaj grižnje savjesti. Vratila se brzo kući, zatvorila u sobu, bacila na zemlju, udarila u plač i odlučila promijeniti život. Već sutradan pošla je u istu crkvu te obavila životnu ispovijed. Bio je to potpun preokret njezina života. Posvetila se odsada molitvi, pokori i dobrim djelima. Uspjela je na takav život obratiti i svog drugog muža koji je umro veoma pobudnom smrću. Klara je sada postala još slobodnija da se preda svojoj pobožnosti i djelima pokore kojima je željela pružiti Bogu zadovoljštinu za svoj prijašnji život.

Dala se na izvanredan karitativni i socijalni rad. Svoje veliko bogatstvo ulagala je u dobrotvorne svrhe, osobito da pomogne siromašnim djevojkama kako bi i one mogle sklopiti pristojan brak. Uz Klaru se brzo okupiše i neke druge žene koje su željele provoditi savršeniji život. Za njih je, uz biskupovo odobrenje, osnovala samostan u kojem su živjele po pravilu svete Klare iz Asiza. Klara je provodila život u razmatranju Isusove muke i u odgoju svojih sestara. Križeva joj nije nedostajalo. Često je nailazila na nerazumijevanje nekih sestara, od čega je mnogo trpjela. U trpljenju ju je Gospodin tješio utjehom obdarivajući je raznim mističnim milostima. Umrla je u dobi od 46 godina, iscrpljena pokorom i molitvom. Štuje se kao blaženica.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 10 vel 2009 08:11 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
10. veljače
Sveta Skolastika, djevica


Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2009 08:25 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Slika


Bl. Alojzije Stepinac, nadbiskup (1898. - 1960.)

(Brezarić, 8. svibnja 1898 - Krašić, 10. veljače 1960)
Alojzije Stepinac je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Rimski student

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbisup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Najmlađi biskup na svijetu

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pasotral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.

Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641 - 1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Stepinčeva neustrašivost u vrtlogu rata

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima:, Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima i td. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi na Stepinca

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznesi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bješnjiji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nevin optužen na montiranom sudskom procesu

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti su prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

Plodonosno Stepinčevo uzništvo

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Zatočenička smrt u rodnom Krašiću

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” - od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!"

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.

Molitva u čast blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika

Gospodine, Bože naš,
Ti si blaženom Alojziju Stepincu dao milost čvrsto vjerovati u Isusa Krista i spremnost trpjeti za njega sve do mučeničke smrti.
Pomozi nam slijediti njegov primjer i njegov nauk da bismo ljubili Krista kako ga je on ljubio i služiti Crkvi kako joj je on služio sve do darivanja vlastitog života za nju.
Njegova živa vjera u Isusa Krista i postojana ljubav prema Crkvi neka nas učvrste u borbama života na putu vječnoga spasenja.
(Po njegovom zagovoru udijeli mi milost...)
Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.

Hrvatsko nacionalno svetiše Majke Božje Bistričke

U Mariju Bistricu su u listopadu 1998. bile uprte oči svijeta. U tom najpoznatijem hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje, papa Ivan Pavao II. proglasio je 3. listopada blaženim zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je na brojne načine povezan s Marijom Bistricom. Sveti je Otac u Hrvatskoj boravio od 2. do 4. listopada 1998. pohodivši Zagreb, Mariju Bistricu, Split i Solin.

Nadbiskup Alojzije Stepinac osim što je osobno bio veliki štovatelj Blažene Djevice Marije, od mjesta Marija Bistrica u koje hrvatski narod već stoljećima hodočasti, želio je i u duhovnom i građevinskom smislu napraviti “hrvatski Lurd”. "Marija Bistrica bi mogla postati uz pomoć Majke Božje naš veliki moralni kapital, i mogla bi igrati veliku ulogu u moralnom preporodu naroda, koji nam je najpotrebniji i to sada, kad se podzemne sile razornog komunizma dižu na nas gore nego nekad Turci", zapisao je u jednom pismu nadbiskup Stepinac. Ipak, krenimo od početka!

Povijest mjesta, župe i svetišta

Najpoznatije hrvatsko Marijino svetište Marija Bistrica smješteno je 40 km sjeveroistočno od glavnoga hrvatskog grada Zagreba, na sjevernom gorskom krilu Zagrebačke gore. Ono što je Francuzima Lourdes, Portugalcima Fatima, Talijanima Loreto, Poljacima Čenstohova, Austrijancima Mariazell, Hrvatima je to životopisna Marija Bistrica, napisao je jednom zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Svetište Majke Božje Bistričke, u koje iz Hrvatske i inozemstva godišnje dolaze stotine tisuća hodočasnika, vjekovima je središnje mjesto u vjerničkom životu hrvatskoga naroda.

Mjesto Marija Bistrica dobilo je ime čudotvornom kipu Blažene Djevice Marije i po potoku Bistrici koji protječe mjestom. Bistrica se prvi put spominje godine 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, izgubljene u građanskom ratu. Bistrička župa, koja je prvotno bila posvećena sv. Petru i Pavlu, spominje se prvi put u popisu župa zagrebačke biskupije godine 1334. Od XVI. stoljeća povijest župe sve više obilježava čudotvorni kip Majke Božje Bistričke. Kip Majke Božje s Djetetom izrađen je početkom XV. stoljeća i najprije se nalazio i štovao u kapeli na brežuljku Vinski vrh, oko 3 km sjeverozapadno od župne crkve. U tom razdoblju u te je krajeve Hrvatske prodrla osmanlijska vojska pa je tadašnji župnik zbog opasnosti da crkva na Vinskom vrhu i kip budu obeščašćeni krišom prenio kip u župnu crkvu i zazidao ga ispod kora te o tome nije nikome govorio. Na tom je skrivenom mjestu kip ostao više od 40 godina te mu se gotovo zameo trag o postojanju. Kip Majke Božje otkrio je 1588. godine tadašnji župnik, međutim iz nepoznatih razloga kip je opet zazidan godine 1650. iza glavnog oltara župne crkve. Na poticaj zagrebačkoga biskupa pavlina Martina Borkovića (1667-1687) kip je pronađen 16. srpnja 1684. godine i ponovno predan sveopćem štovanju vjernika. Od tada pa sve do naših dana neprekinuto traje štovanje Majke Božje Bistričke.

Razvoj svetišta

Kako je štovanje Majke Božje Bistričke raslo osjetila se potreba da se proširi svetište. Rastu pobožnosti doprinijela je i odluka Hrvatskog sabora koji je 20. listopada 1710. godine odlučio u crkvi izgraditi zavjetni oltar. Odluka je izvršena pet godina kasnije kada je crkva u Bistrici proglašena svetištem. Darovima župljana i hodočasnika obnovljena je i proširena bistrička crkva koju je 13. srpnja 1731. posvetio zagrebački biskup Juraj Branjug (1723-1747). Od te se godine župna crkva sv. Petra i Pavla u Bistrici nosi naslov svetište i proštenište Majke Božje Bistričke, a mjesto Marija Bistrica. Godine 1721. Hrvatski je sabor dao izgraditi cestu iz smjera Zagreba preko današnjeg Laza da olakša pristup hodočasnicima.

Proširenje i obnova crkve te uređenje cijeloga proštenišnog prostora po nacrtu bečkog arhitekta Hermana Bollea učinjeno je u drugoj polovici XIX. stoljeća a za vrijeme radova, 14. kolovoza 1880. u crkvi je izbio požar koji je uništio sav inventar osim glavnog oltara i čudotvornog kipa. Papa Pio XI. podigao je bistričku crkvu 4. prosinca 1923. na naslov i dostojanstvo "manje bazilike".

Stepinac i Marija Bistrica

Što bi sve trebalo napraviti da se uredi svetište u Mariji Bistrici zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uvidio je kratko nakon svog imenovanja nadbiskupom koadjutorom kada je 7. srpnja 1934. pješice predvodio zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu. Zagrepčani su se, saznavši da će mladi nadbiskup ići s njima pješice na hodočašće, okupili u tako velikom broju kakvog zagrebačka hodočašća do tada nisu pamtila. Tom je gestom nadbiskup Stepinac dao veliki zamah i poticaj pučkom štovanju Blažene Djevice Marije a odmah se počelo razmišljati kako hodočasnicima omogućiti što bolju duhovnu atmosferu na Mariji Bistrici. U ondašnje vrijeme širenja praktičnog materijalizma i borbe protiv Crkve nadbiskup Stepinac je isticao da tamo “gdje je štovanje Bogorodice proželo srca i duše vjernika, tu nema straha, da bi taj puk otpao od jedinstva svete Crkve i svete vjere katoličke”, obrazlažući da “nema bržega puta doći k Isusu, k Bogu, nego li po Mariji, a doći k Bogu, znači doći k izvorima svake sreće”.

Hodočasnik, propovjednik i ispovjednik

Godinu dana nakon zagrebačkog hodočašća, prigodom 250. obljetnice ponovnog našašća čudotvornog kipa Majke Božje Bistričke, nadbiskup Antun Bauer je u Mariji Bistrici okrunio Marijin kip krunom hrvatskih vladara. Tom su slavlju bila nazočna četiri biskupa i više od 30.000 hodočasnika iz cijele Hrvatske, premda je pritisak beogradskog režima bivao sve jači.

Nadbiskup Stepinac je tom prigodom, 7. srpnja 1935. u svojoj zavjetnoj propovijedi izrekao zavjet Majci Božjoj:

“Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji.
Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok su budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

U proljeće 1939. godine nadbiskup Stepinac je u pratnji zagrebačkih prebendara dr. Pavla Lončara, Pavla Jesiha i dr. Dragutina Hrena obišao Mariju Bistricu kako bi se na samome mjestu dogovorili o uređenju križnoga puta i svetišta. U mjesecu studenome iste godine obratio se čitavoj hrvatskoj vjerničkoj javnosti s molbom da podupru uređenje svetišta Majke Božje Bistričke. Te je godine predvodeći hrvatsko narodno hodočašće u Rim i Marijino svetište u Pompejima, povodom “Hrvatske jubilarne godine” o 1.300. obljetnici prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom, najavio posvetu hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji i izgradnju bistričkoga križnoga puta. Iste “jubilarne godine” na blagdana Krista Kralja blagoslovljen temeljni kamen za kapelicu na čast sv. Petra “koja imade služiti za što dostojnije dijeljenje pričesti hodočasnicima prigodom proštenja”. Ista kapelica još i danas služi na tu nakanu. Poznavajući značaj hodočašća u Mariju Bistricu te broj hodočasnika kojima svećenici propovijedaju Riječ Božju, nadbiskup Stepinac je nabavio i razglasni uređaj za bistričku crkvu.

Križni put i udruga “Nadasve”

Planovi o uređenju Marije Bistrice su bili veliki: križni put, uređenje prostora ispod Kalvarije, izgradnja kapela i terasa za pričešćivanje, konačište za hodočasnike na mjestu tadašnjih gospodarskih zgrada, priručnik za hodočasnike, premještanje “cirkusanata” i trgovačkih šatora s glavnog trga u pokrajnje ulice… Prvi su se plodovi te Nadbiskupove zamisli vidjeli već za zagrebačko hodočašće 1940. godine kada je predvodio križni put na novouređenoj Kalvariji, premda ispred samo privremenih postaja. Nakon propovijedi nadbiskup Stepinac je izmolio posvetnu molitvu Blaženoj Djevici Mariji, “moćnoj zaštitnici naše drage domovine Hrvatske”, preporučivši joj “svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu, i naš narod u ovim teškim vremenima kušnja”.

Godine 1940. osnovan je u Zagrebu odbor “Naša draga svetišta” (Nadasve) sa svrhom “oživotvorenja stare želje našeg Natpastira, da se uredi uredi bistričko svetište Majke Božje, i da - kad se prilike srede - preuzmu čuvanje tog svetišta redovnici pavlini”. Prema onome kako je svrhu akcije “Nadasve” protumačio duhovni pročelnik akcije dr. Stjepan Kukolja “kad se Gospino svetište temeljito uredi, kad bude svršen veličanstveni križni put, kad se uredi sredidbena osnova čitavog mjesta Marije Bistrice, onda će to drago naše svetište postavljeno u tihoj i pitomoj prigorskoj uvali postati hrvatskim narodnim marijanskim svetištem”. Premda mnogi nisu bili zadovoljni načinom rada i vjerodostojnošću pročelnika ustanove Vilka Hä gera akcija se veoma razgranala, prikupljena su neka novčana sredstva te su započeli radovi. Do 1943. godine “Nadasve” je imalo u planu postaviti cijeli križni put ali su postavljene samo četiri postaje od kojih je prvu darovao nadbiskup Stepinac, a izrađene su u naravnoj veličini od kararskog mramora u Italiji.

Svjedočanstvo i budućim naraštajima

Premda je to bilo ratno vrijeme hodočašća na Mariju Bistricu nisu jenjavala. Upravo u tim godinama kada su mnogi očevi bili na ratištima a materijalna neimaština bivala sve veća, najjače se čuo poznati bistrički zaziv “Dobra nam navek ostani, zmoli nam pri Sinu, da od svega zla odbrani nas i domovinu”.

Ta sudbonosna vremena i “potreba da se okupe hrvatski katolici oko Crkve i svoga svećenstva, pa da učine sve, što se za spas dade učiniti” ponukali su nadbiskupa Stepinca da se u svibnju 1943. godine osobno obratio svim župnicima prigodnim pismom, pisano njegovom vlastitom rukom, u kojem moli župnike da koliko im sile u župama dopuštaju provedu “sabirnu akciju za izgradnju bazilike Majke Božje Bistričke i čitavog svetišta”.

“Danomice pratim sa bolom poteškoće koje muče vjernike s jedne strane uslijed opće duhovne krize nazora na život, a s druge strane opet radi materijalnih neprilika i bijede siromašnih slojeva. Pratim isto tako s bolom i poteškoće s kojima se bori svećenstvo. Dok sam s jedne strane pokušao barem donekle pomoći gladnim krajevima, podavši im putem ‘Karitasa’ sakupljenu hranu, trudim se prije svega da vjernicima pružim duhovnu utjehu i snagu, da pomoću Božjom ostanu hrabri i čvrsti, da se u ovim danima okupe oko svojih duhovnih pastira i tako lakše odole svim deduktivnim uticajima obće psihoze”, napisao je u uvodnom dijelu pisma nadbiskup Stepinac objasnivši također da su biskupi odredili pobožnosti Srcu Marijinu za spasenje iz svih preteških zala, što je “tako lijepo u skladu s našom prošlosti, kad se naš narod u svim teškim vremenima obraćao sa pouzdanjem Majci Božjoj”. Da molitve i pobožnosti budu uspješnije poduprijet će se žrtvama “a među ostalim - prinosima i radom oko izgradnje svetišta Majke Božje Bistričke”, istaknuo je u pismu Nadbiskup nadodavši da će “tako naša pobožnost prema Majci Božjoj doći do snažnoga vanjskoga izražaja, koje će biti svjedočanstvo i budućim naraštajima”.

Planovi za “veličajnu baziliku”

“Moja želja, da svetište Majke Božje Bistričke postane hrvatsko narodno svetište”, odjeknulo je s radošću i oduševljenjem u srdcima hrvatskih katolika. A nije ni čudo kad je Marija Bistrica već kroz stotine godina bila mjesto mnogih i izvanrednih milosti, kamo su Hrvati iz bliza i daleka upirali svoje oči. I biskupi su se izjasnili spremni da me podupru. Tako gledamo danas divan i utješan prizor, gdje se pomalo čitav hrvatski narod skuplja oko velike i spasonosne misli da Majci Božjoj, svojoj Kraljici, sagradi dostojno prijestolje, da si osigura Njezinu zaštitu u tim sudbonosnim vremenima.

Da se ta misao ostvari osnovao sam ustanovu “Naša draga svetišta” (Nadasve) koja je uz blagoslov Sv. Oca počela prije godinu dana svoj rad i postigla tako dobre uspjehe, da je blagoslov Božji i Bl. Djevice Marije očevidan.

U nacrtu je da se izgradi veličajna bazilika, mnogo veća od sadanje. Križni put iz mramora je dovršen i postavit će se vjerojatno još prije sezone hodočašća. Petnaest otajstava krunice u obliku petnaest kapelica, bit će remek-djelo naših umjetnika. Svetište će biti veličanstven spomenik cijelog naroda Majci Božjoj i ponos hrvatskih katolika i njihovog svećenstva.

Radovi su u Mariji Bistrici već otpočeli a podupiru ih svesrdno i hrvatske vlasti, koje su razumijele potrebu, da se ta velika žrtva Majci Božjoj doprinese baš sada u ovim časovima, odlučnim za cijeli hrvatski narod. Troškovi će biti dakako veoma veliki, te sam radove poduzeo samo u dubokom uvjerenju da će me svećenstvo i hrvatski narod snažno podupirati. Za križni put je trošak već podmiren. Međutim za izgradnju bazilike i ostalih radova potrebno je da se novim sabirnom akcijom svi okupe kako bi se moglo nadati uz pomoć Božju i zagovor Marijin još većim uspjesima”, napisao je nadbiskup Stepinac u tom pismu koje se i danas čuva u mnogim župnim arhivima.

Stepinčeva pobožnost Majci Božjoj vidljiva je u njegovoj Duhovnoj oporuci, potpisanoj u Krašiću, 28. svibnja 1957:

“Naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših pređa, kad su polazili u boj “za krst časni i slobodu zlatnu”. Pred Njezinim su svetim likom klečali raskajani, moleći od Boga oproštenje grijeha po zagovoru One, koja je “utočište griješnika”. U Nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života.

Nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono, što veli mudrac: ‘Tko časti mater svoju, sabire blago.’

Konačno, jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom! Pomažite se uvijek bratski među sobom. Budite jedno srce i jedna duša. Ali ljubite i neprijatelje svoje jer, je zapovijed Gospodnja. ‘Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce Njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi na pravedne i griješnike’. Neka vas od te ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opačine njegove. Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sv. Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono, što je Bog načinio, a ne ono, što je čovjek načinio.

Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio.”.

Stepinčeve se namisli ostvaruju

Na žalost, velike Stepinčeve planove o izgradnji bistričkog svetišta nasilno su prekinuli ratni i politički događaji. Nasilna rastjerivanja i ometanja hodočašća od strane komunističkih komesara i njihovih plaćenika nakon 1945. godine, kada je nadbiskup Stepinac zadnji put predvodio zagrebačko hodočašće, pokazuju koliko su hodočašća ali i Katolička Crkva bila trn u oku novopridošloj bezbožničkoj vlasti. Ipak, ideja nadbiskupa Stepinca o uređenju bistričkog svetišta ostala je zagrebačkoj nadbiskupiji kao testament. Tek nakon više od dvedeset godina započela je za vrijeme župnikovanja Vinka Komeričkoga izgradnja nove zgrade uz svetište s nakanom da u njoj budu prostori za ispovjedaonice i pričešćivanje hodočasnika te za stanovanje ispovjednika. Da bi što veći broj hodočasnika mogao sudjelovati u misnim slavljima i drugim pobožnostima na otvorenom, pročelje te nove zgrade je okrenuto prema šumovitom dijelu Kalvarije. Brigu o uređenju vodio je Nadbiskupijski odbor za uređenje Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke vođen dr. Antunom Ivandijom zajedno s Upravom svetišta. Novi je zamah dao novi župnik Lovro Cindori zauzimajući se za oživljavanje hodočašća, što brojnije ispovjednike kao i za nove sadržaje svetišta namijenjene hodočasnicima.

Velike bistričke proslave

Na tom je golemom prostoru prema odluci pape Pavla VI. služena svečana misa 15. kolovoza 1971. povodom XIII. međunarodnog marijanskog kongresa koju je predvodio papin izaslanik kardinal Franjo Šeper a slavlju bilo nazočno više od 150.000 vjernika. Hrvatski biskupi proglasili su 3. prosinca 1971. Mariju Bistricu hrvatskim nacionalnim Marijinim svetištem. Prvi Hrvatski nacionalni marijanski kongres održan je 24. i 25. svibnja 1974., također u Mariji Bistrici. Na istome se mjestu okupilo gotovo pola milijuna Hrvata katolika iz cijeloga svijeta godine 1984. na završetak višegodišnjeg slavlja "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" te na Nacionalni euharistijski kongres. Ta slavlja s kojima je proslavljena i 300. obljetnica našašća kipa Majke Božje Bistričke predvodio je bečki nadbiskup kardinal Franz König u nazočnosti brojnih europskih crkvenih predstavnika. Na spomenih svih tih novijih slavlja značajnih za hrvatski narod a održanih u svetištu Majke Božje Bistričke, hrvatski su biskupi ustanovili svetkovinu Majke Božje Bistričke, koja se od godine 1987. slavi 13. srpnja.

Godine 1990. postavljena je zadnja postaja križnoga puta na Kalvariji te je time zaokružena umjetnička cjelina, koju je bronci izvela skupina hrvatskih akademskih kipara.

U Mariji Bistrici je pod geslom "S Kristom u budućnost" održan 27. svibnja 1990. prvi susret mladih Crkve u Hrvata koji je okupio oko 50.000 mladih iz domovine i inozemstva. U Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke 3. listopada 1993. hodočastili su prvi put u povijesti hrvatski vojnici katolici. Od te su godine vojnička hodočašća u Mariju Bistricu postala redovita svake godine.

U vrijeme agresije na Hrvatsku

U vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku hodočastili su Majci Božjoj Bistričkoj vjernici iz župa koji nisu mogli doći do svojih svetišta te molili da se što prije mogu vratiti na svoja ognjišta. Kardinal Franjo Kuharić se na Mariji Bistrici obraćao hrvatskim vjernicima katolicima i čitavoj javnosti tijekom ratne agresije na Hrvatsku propovijedajući o dostojanstvu svakoga čovjeka, miru, pomirenju. Tu je na svetkovinu Velike Gospe 1991. izrekao poznate riječi: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! AKO je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napusito svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!”.

Na prostoru podno Kalvarije započela je 1995. godine gradnja karmelićanskog samostana za sestre koje su bile protjerane iz svojih samostana u ratom zahvaćenim područjima. Ideja o gradnji samostana za klauzurne sestre karmelićanke kao mjestu stalne molitve za hrvatski narod potječe upravo od nadbiskupa Alojzija Stepinca a sestre su u njega uselile neposredno prije beatifikacije kardinala Stepinca te su molitvom i pjesmom sudjelovale u beatifikaciji kardinala Stepinca za koju su usrdno molile.

Veliki građevinski zahvati

Devedesetih godina se pristupilo opširnom uređenju svetišta. Poseban poticaj tom uređenju dalo je Društvo za obnovu i razvitak Hrvatskog nacionalnog svetišta Marija Bistrica koje je utemeljeno 1993. godine a članovi su zadnjih godina financijski i izvedbeno sudjelovali u mnogim građevinskim zahvatima na prostoru svetišta. Opločen je prostor uz crkvu te uređen središnji bistrički trg.

S hodočašćima vojnika katolika na Mariju Bistricu nikla je i ideja da se prostor u podnožju Kalvarije što bolje i ljepše uredi. U tom radu Upravi svetišta bila je ponuđena tehnika i suradnja Hrvatske vojske. Početkom ožujka 1998. godine započeli su radovi na isušivanju zemljišta i uređenju prostora podno Kalvarije. Kratko nakon toga, već u svibnju 1998. godine zagrebački nadbiskup Josip Bozanić objavio je na proslavi 100. obljetnice rođenja kardinala Alojzija Stepinca u Krašiću da Sveti Otac dolazi u drugi pastoralni pohod Hrvatskoj te da će tom prigodom u Mariji Bistrici proglasiti blaženim kardinala Stepinca. Bilo je jasno da je započeto uređenje bistričkog trebalo do listopada završiti.

Pripreme za Papin pohod

Ubrzo nakon što je obznanjen drugi pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj pod predsjedanjem zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu 28. svibnja 1998. održana je konstitutivna sjednica Odbora Zagrebačke nadbiskupije za pripremu pohoda Svetog Oca Hrvatskoj te su utemeljeni različiti odbori te njegovi članovi. Bistrički župnik mons. Lovro Cindori zastupao je nacionalno svetište Marija Bistrica u Tehničkom pododboru te je već prigodom tog prvog susreta nazočnima iznio sve dotadašnje planove vezane uz izgradnju prostora podno Kalvarije. Od tada su brojne delegacije sve češće dolazile na Mariju Bistricu.

U vidu detaljnih priprema za Papin dolazak članovi Državnog odbora za pripremu posjeta Svetog Oca Hrvatskoj predvođeni predsjednikom Jurom Radićem te ministrima Željkom Lužavcem i Ivanom Penićem posjetili su 30. lipnja 1998. svetište u Mariji Bistrici. U župnome dvoru sastali su se s upraviteljem bistričkoga svetišta mons. Lovrom Cindorijem i kapelanom Dragutinom Cerovečkim, krapinsko-zagorskim županom Želimirom Hitrecom i načelnikom općine Marija Bistrica Ivanom Papićem, s kojima su razgovarali o pitanjima prostornih i prometnih rješenja te osiguranja hodočasnika.

Dogovorena je izgradnja novoga bogoslužnog prostora i oltara na podnožju bistričke Kalvarije, koju će novčano poduprijeti vlada Republike Hrvatske. Posebno je razmatrano pitanje prilaznih cesta i dovršenje pojedinih putova do svetišta, s pješačkim stazama za hodočasnike, kao i potrebnoga parkirališnog prostora.

Za blagdan Velike Gospe 1998. hrvatski su biskupi prigodnim pastirskim pismom inicirali neposrednu duhovnu pripravu na drugi apostolski pohod Svetoga Oca Hrvatskoj. Misno slavlje na Mariji Bistrici, čije je podnožje Kalvarije bilo veliko gradilište, predvodio je nadbiskup Bozanić te je tumačenjem pastirskoga pisma započeo i u našem svetištu bližu pripravu za Papin pohod.

“Crkva na otvorenom” i “Zid ufanja i nade”

Između brojnih sastanaka Odbora, na svojemu osmom sastanku, 28. kolovoza 1998. članovi Odbora razgovarali su o dovršenju građevinskih radova u svetištu na prostoru podno Kalvarije koji je nazvan “crkva na otvorenom”. U to se vrijeme prostor za vjernike hodočasnike već opločivao, a opločeno je oko 15.000 kvadratnih metara. Ostali prostor se također uređivao isušivanjem i nasipavanjem čvrstog materijala. Glavna građevina je svečani oltar koji sa svojim popratnim objektom - pregradnim zidom nazvanim “Zid ufanja i nade”. Projektanti svetišnog prostora “crkve na otvorenom” i “Zida ufanja i nade” su inž. Zvonimir Krznarić i prof. dr. Marijan Hržić. Projekt oltara izradio je projektantski ured Arbi d.o.o. Zagreb, a troškove izrade oltara svojim darom omogućila je gđa Erika Hautmann iz Švicarske. Na sastanku je bilo riječi i o prilaznim cestama, koje iz raznih smjerova vode prema Mariji Bistrici, a njihovo uređenje trebalo je omogućiti lakši pristup hodočasnicima. Važno je uređenje i parkirnog prostora na čemu radi policijska uprava krapinsko-zagorske županije, čiji su predstavnici rekli kako će učiniti sve da hodočasnicima olakšaju dolazak u svetište, kao i odlazak. Bilo je govora i o organiziranju zdravstvene službe, službe za veze, press-centra te ostalih službi koje će hodočasnicima omogućiti da se što ugodnije osjećaju u Mariji Bistrici. Predstavnici autobusnih poduzeća i željeznica obećali su brojne dodatne linije prema svetištu.

Mariju Bistricu je 13. rujna posjetio predsjednik Državnog odbora dr. Jure Radić te se upoznao s tijekom radova. Na gradilištu se susreo s projektantima i izvođačima radova koji su ga upoznali dinamikom gradnje, te je zaključeno kako će do dolaska Svetog Oca u to svetište biti završeno 90 posto radova. Od njegova prijašnjeg posjeta zamijećeni su građevinski pomaci u popločavanju kongresnog prostora, uređenju potpornog zida i oltarne konstrukcije. Privremeno je postavljen natkrov na stupove preko kojih je stavljena žičana mreža na koju su postavljena nepromočiva platna u papinskim bojama - žutoj i bijeloj. Uređene se i dvije posebne lože, počasna i ona za pjevače. Istaknuto je da će se neki radovi dovršiti nakon posjeta Sv. Oca. Razgovaralo se i o uređenju prilaznih cesta, električnim radovima, te o organizaciji zdravstvene službe. Upravitelj i župnik svetišta mons. Lovro Cindori istaknuo je kako će sve obaveze koje je preuzelo svetište biti izvršene na vrijeme, te rekao kako se svetište, uz materijalnu obnovu, za Papin dolazak priprema i duhovno u zajedništvu sa svim hodočasnicima koji tamo hodočaste.

Radovi na bogoslužnom prostoru na otvorenom u Mariji Bistrici bili su 28. rujna 1998. gotovo dovršeni, a izveli su ih “Konstruktor” iz Zlatara i “Dia” iz Zagreba. U temelje oltara taj je dan u nazočnosti članova Crkvenoga i Državnog odbora, upravitelj bistričkoga svetišta mons. Cindori svečano položio povelju s nazivom "S Kristom u treće tisućljeće". U povelji su sadržani najvažniji podaci o velikome događaju. Ukupna površina uređena, popločena prostora, na kojem će se ubuduće smještati hodočasnici, proteže se na 10.000 četvornih metara. Budući da je do tada prispjelo oko 400.000 hodočasničkih zahtjeva, prostor se proširio na dodatna polja i na područje oko svetišta. I radovi na prilaznim cestama bistričkom svetištu gotovo su završili do svečanosti beatifikacije, a najveći dio posla obavila je Hrvatska vojska, probivši novu cestu od Moravča do prilaza Mariji Bistrici.

Uz oltar, je postavljen veliki plakat s likom kardinala Stepinca izrađen prema slici akademskoga slikara Josipa Biffela, koji je svečano bio otkriven u trenutku kada je Sveti Otac proglasio blaženim časnoga slugu Božjega Alojzija Stepinca. Taj lik i danas resi “crkvu na otvorenom” a “zid ufanja i nade” se nastavio oblagati ciglom.

Bistrica privlači

Odjek beatifikacije kardinala Stepinca i boravak Svetoga Oca Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici potaknula je tisuće hodočasnika da ponovno dođu na Mariju Bistricu. Novouređeni prostor podno Kalvarije koji se na dan beatifikacije zbog velikog mnoštva nije mogao ni vidjeti bio je cilj mnogih dolazaka u Mariju Bistricu, neposredno nakon slavlja ali i svih nedjelja poslije. Svakom predmetu na oltaru hodočasnici su pristupali kao relikvijama. Pobožno su doticali i razgledavali i Stepinčevu sliku, reljefe na oltaru i ambonima, tron, “Zid ufanja i nade”… Sve je to podsjećalo na veliki i nezboravni događaj koji je slavu bistričkog svetišta kao i Alojzija Stepinca - njegovog hodočasnika i blaženika - pronio svijetom..

Pred novu hodočasničku sezonu 1999. obnovljena su krovišta crkve i svetišta te su na njima ucrtani grbovi pape Ivana Pavla II, zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca i Marije Bistrice koji će u trećem tisućljeću također privlačiti i podsjećati na velike dane 1998. godine.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 10 vel 2010 08:59 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 svi 2009 00:08
Postovi: 732
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Dragi naš blaženi Alojzije moli za nas i zagovaraj svoj narod pred Ocem..
hvala ti na tvojoj žrtvi,hvala što si nam životom vjeru sačuvao i ostavio u baštinu...pomozi nam da je budemo dostojni...

MOLITVA U ČAST BL.ALOJZIJA STEPINCA, BISKUPA I MUČENIKA

Gospodine, Bože naš, Ti si blaženom Alojziju Stepincu dao milost
Čvrsto vjerovati u Isusa Krista i spremnost trpjeti za njega.
Sve do mučeničke smrti. Pomozi nam slijediti njegovo primjer i njegov nauk
Da bismo ljubili Krista kako ga je on ljubio i služili Crkvi kako joj je on služio
Sve do darivanja vlastitog života za nju.
Njegova živa vjera u Isusa Krista i postojana ljubav prema Crkvi neka nas učvrste u borbama života na putu vječnoga spasenja.
Po njegovu zagovoru udijeli milost svoga blagoslova našim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, svećeničkim i redovničkim pripravnicima, našim obiteljima, da budu čvrste u vjeri i blagoslovljene novim i brojnijim životima.
Budi utjeha svim starijim osobama te pomoć bolesnicima i patnicima.
Očeve i majke, djecu i mlade očuvaj od unutarnjih i vanjskih tijela. Udijeli milost svećeničkih i redovničkih zvanja našoj župi, našoj biskupiji i Crkvi u Hrvata.
Po njegovu zagovoru udijeli mi milost ….
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marija, Sveta Marijo, Slava Ocu

.. MOLITVA
Gospodine Bože, ti si sluzi svome Alojziju kardinalu Stepincu udijelio milost,
ne samo vjerovati u Isusa Krista nego i trpjeti za njega neustrašivim apostolskim žarom i ljubavlju prema Crkvi.
Udijeli i nama jakost u ispovijedanju iste vjere i postojanost u trpljenju za nju.
Proslavi slugu svoga čašću oltara da nam bude primjer i zagovornik u borbama života na putu vječnoga spasenja.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2010 09:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Blaženi kardinal Alojzije Stepinac
[ 10.2.2010 ]

Mučeništvo podnio za vrijeme komunističkog režima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.
Na današnji je dan 1960. godine u svom rodnom Krašiću umro zagrebački nadbiskup i kardinal, blaženi Alojzije Stepinac. Rođen je 8. svibnja 1898. godine. Nakon završene sjemenišne gimnazije kratko je pohađao Agronomski fakultet u Zagrebu jer se želio posvetiti gospodarstvu na očevu imanju. Doskora je od toga odustao, a bio ga je dohvatio i Prvi svjetski rat.

Uvidio je da je njegov životni poziv svećeništvo, pa je u Rimu nastavio studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. godine, a četiri godine potom za biskupa nasljednika tadašnjem nadbiskupu Antunu Baueru. Nakon Bauerove smrti 1937. godine, Stepinac je postao zagrebački nadbiskup.

U teška predratna vremena osjećao je potrebu za materijalnom i duhovnom izgradnjom svoje nadbiskupije. Utemeljio je Caritas i brojne nove župe u Zagrebu. Skrbio se za svećenike, tražeći od njih gotovo svetački život u kojem se i sam izgrađivao. Njegove su propovijedi i okružnice bile nedvojbeno na strani življenog Evanđelja. Na 'prežalosnom procesu' osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom te je zatvoren u Lepoglavi. Posljednje godine života proveo je u kućnom pritvoru u župnom dvoru u Krašiću. U znak priznanja njegova mučeništva papa ga je 11. siječnja 1953. godine imenovao kardinalom.

Umro je 10. veljače 1960. godine. Njegov grob u zagrebačkoj katedrali uvijek je privlačio vjerni puk koji se ni u teško komunističko vrijeme nije sustezao na taj dan ispuniti prvostolnicu na misi zadušnici za svoga kardinala-mučenika. Alojzija Stepinca blaženim je proglasio papa Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. godine u nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici, tijekom svog drugog pohoda Hrvatskoj.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2011 10:54 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Današnji nam dragi svetac dana...Blaženi Alojzije Stepinac! :D

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 vel 2014 00:43 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 28 lis 2013 12:42
Postovi: 290
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
"Kad vam oduzmu sve, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači." (blaženi Alojzije Stepinac)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2016 11:20 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
HRABRI SVJEDOK VJERNOSTI CRKVI

Blaženi Alojzije Stepinac – zagovornik cijelog hrvatskog naroda

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života,
a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II.
u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.

Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji
Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić,
četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija
pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku.
Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.
U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se,
kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.

Rimski student

Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu.
U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.

Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer
šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.

26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio
u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik
na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.

U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu.
U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme
upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme
se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu
23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.


Najmlađi biskup

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva.
Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva.
Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali.
Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.

Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.
preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro
i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom
i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu,
osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih
te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.
Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”).
Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma.
Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu.
Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe.

U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima
zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941)
što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Ratni vrtlog

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije
uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine.
Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret.
Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju,
sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.

I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva
poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi.
Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde.
Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima.
Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.

Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje:
“Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.”
A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa,
kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.
Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci
ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci,
imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!”

I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti,
daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz
– da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta,
jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva,
ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja,
dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici.
Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije.
Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima:
Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga,
a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba.
Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile
da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.

Komunistički napadi

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji,
vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom.

Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja.
Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor.
Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito
vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno
da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici.
To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva.
Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve
koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.

Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca.
Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.

U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju.
Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja
i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve,
ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon,
usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima,
kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945.
Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu.
U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya
čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Montirani sudski proces

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946.
te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces.
Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana
nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.

Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata,
nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada
te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi
gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga,
ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima,
a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje.
Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.

Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951.
bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.
U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII.
na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.
Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave,
jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu,
a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.


Uzništvo i smrt

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja.
Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka.
Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama
od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere
i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče,
osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju
i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama
koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima
stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.

Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”,
tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici,
strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.
Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo
pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti.
Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.

Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne.
Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”,
ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života,
a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.
Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa
pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti
po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici
prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

Molitva za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca

Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.

Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.

Ponizno te molimo
da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.

Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Izvor: Glas Koncila


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 14 vel 2016 08:15 
Blaženi Alojzije Stepinac - moli za nas. :a1250:


Vrh
  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 10 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr