www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 12:20

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 11 vel 2008 00:46 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
Sveti Grgur II., papa († 731)

U povijesti Crkve bilo je do sada 264 pape. Mnogi se od njih časte kao sveci, pa tako i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731. godine. Rodio se u Rimu. Već od mladosti vršio je u papinskoj lateranskoj palači razne službe, a ondje je primio i temeljitu izobrazbu. Papa Sergije I. zaredio ga je za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara rimske Crkve. Kasnije primi đakonski red pa je kao đakon pratio papu Konstantina na njegovu putovanju u Carigrad. U razgovorima s carem Justinijanom II. Grgur je pokazao izvanredne sposobnosti, a osobito jakost duha povezanu s velikom mudrošću. Kad je godine 715. umro papa Konstantin, oči svih bile su uprte u Grgura kao najprikladnijeg za njegova nasljednika i tako se on uspe na Petrovo prijestolje.

Novi je papa bio posvećen i ustoličen 19. svibnja 715. Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju Evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.

Veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom VIII. stoljeća postadoše misijsko polje revnih misionara monaha, koji su dolazili sa sjevera iz Irske i Škotske. Najslavniji od njih bio je anglosaski monah Vinfrid, koji je godine 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad. Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije. Revni je biskup i misionar bio uvijek usko povezan s papom, a taj mu je davao odlične upute i o kršćanskom nauku i ćudoređu i bogoslužju.

Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski godine 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i papu, ali se on nije dao upreći u njegova kola. O tome svjedoče dva njegova pisma. U prvome Grgur II. među inim caru piše: «Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja. Leon mu odgovori da on ima pravo na to jer je ne samo imperator nego i prezbiter. Grgur kraj svih prijetnja nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima sav Zapad. Ponovno je odgovorio caru neka ne prelazi granice svoje vlasti. U pismu papa izlaže opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti. «Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.» Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.

Za rimski puk papa Grgur II. bio je pravi dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Papa je obnovio i mnoge samostane i crkve. Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra.

Sveti Benedikt od Aniane (oko 750-821)

Rodio se oko g. 750. u jednoj aristokratskoj vizigotskoj obitelji. Bio je u službi franačkih vladara, najprije Pipina Maloga, a zatim Karla Velikoga. Kad mu je bilo 27 godina, na savjet nekog pustinjaka, odluči stupiti u samostan SaintSeine kod Dijona. Ta odluka bila je posljedica obećanja učinjena kad se nalazio u nekoj opasnosti. U samostanu je proveo 5 i pol godina, a kad su ga po opatovoj smrti htjeli izabrati za njegova nasljednika, on se povukao u samotnički život kod rječice Aniane u Langedocu.

Tu je počeo živjeti prema pravilu sv. Benedikta, ali je kasnije prihvatio pravila istočnih otaca redovništva Pahomija i Bazilija, jer su više odgovarala njegovu temperamentu. Oko njega su se okupili i prvi učenici, ali su ga brzo ostavili jer su se prestrašili njegova prestrogog načina života. Benedikt je sada uvidio da valja ublažiti pravilo života pa se opet oko njega okupiše učenici i on im sagradi samostan. Sada je uvidio i drugu činjenicu: da zapadnjacima više odgovara pravilo sv. Benedikta pa ga je uveo u svoj samostan.

Benedikt se nije zadovoljio samo radom u svom samostanu, već je obilazio i obližnje da bi ondje poučavao monahe, a dijelio bi im i obilne milostinje. Oko njega se počeo okupljati velik broj učenika. Bilo ih je do 300. Sada je valjalo misliti na osnivanje novih samostana. Benedikt ih je osnivao pod jurisdikcijom samostana od Aniane. To je bio prvi pokušaj da se stvori jedna kongregacija od više benediktinskih samostana.

Ljudevit Pobožni povjerio je Benediktu zadatak da obnovi sve samostane u Akvitaniji, što je on s najvećom revnošću i učinio i tako postao velik promicatelj redovničkoga života. Postavši carem, Ljudevit je nadležnost Benedikta proširio na sve samostane u Franačkoj. Želeći ga imati što bliže svojoj prijestolnici u Aachenu, sagradio mu je 6 milja daleko od Aachena samostan Inden, nazvan tako po istoimenom potočiću, a danas se zove Cornelimünster. Samostan je sagrađen g. 815/816. Benedikt ga je nastanio s 30 najprobranijih monaha iz raznih samostana. Godine 817. u Aachenu je bila značajna skupština benediktinskog reda, a duša joj je bio sv. Benedikt. Svrha je toga skupa bila da se svi samostani udruže pod jednim redovničkim pravilom. To je bio prvi pokušaj da se prerade pravila sv. Benedikta, osnivača benediktinskog reda.

Sv. Benedikt od Aniane htio je od samostana u Indenu učiniti uzor za sve ostale. U nj su po carevoj želji dolazili redovnici iz ostalih opatija da se nauče što savršenijem redovničkom životu i da taj duh prenesu u svoje zajednice. No, revnost se našega sveca nije sva iscrpla u promicanju redovničkog života. On je polazio i na raskršća putova te ondje prolaznicima naviještao Radosnu vijest. Na pokrajinskom Saboru u Aachenu godine 813. založio se za što bolje propovijedanje Božje riječi. Tamo je prisutnim ocima u tu svrhu kroz nekoliko dana izlagao smisao kanona i homilija sv. Grgura. Plod je toga bio da je Sabor izdao stroge zakone koji su se odnosili na naviještanje Božje poruke. Sv. Benedikt se zalagao i za pravovjerni nauk protiv krivovjeraca adopcionista, a koji su naučavali da je Božji Sin samo posinjen od Oca, dok je u stvari od Oca rođen i s njime je iste biti. Glava krivog naučavanja adopcionista bio je Feliks d'Urgel. Protiv tog nauka Benedikt je napisao i nekoliko rasprava.

Iscrpljen, doista, svestranim radom i naporima, Benedikt je svetački umro 11. veljače 821. Bio je obdaren bogatom teološkom i patrističkom kulturom pa je napisao i brojna djela. Od mnoštva njegovih pisama sačuvala su se samo tri. Na vrhuncu Karolinškoga Carstva sv. Benedikt od Aniane odigrao je značajnu ulogu kako u crkvenom tako i u političkom životu. Njegov je utjecaj u benediktinskom redu ostao trajan kroz stoljeća.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2008 00:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
11. veljače
Blažena Djevica Marija Lurdska

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica Soubirous, najstarija kćerka siromašnog mlinara, ovako:

«Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.

Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.

Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: 'Ja sam Bezgrješno Začeće.'

Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.»

Bernardica je 10 godina nakon ukazanja, tj. godine 1868., stupila u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Učiteljica novakinja i poglavarica postupale su s njom strogo bojeći se da se zbog ukazanja Majke Božje ne bi uzoholila. No, ona je dobro naučila lekciju poniznosti pa te opasnosti nije bilo. Ona je znala da će je poniznost još više približiti Bogu pa je rado primala i poniženja kojima su je podlagali.

Bernardica, već od djetinjstva boležljiva, mnogo je bolovala i u samostanu. Na taj je način stalno vršila onu pokoru na koju ju je Gospa pozivala. Njezina joj je astma davala obilno prilike da trpi i ispašta za grješnike. Kućni liječnik dao je o Bernardici kao smirenoj i strpljivoj Gospinoj patnici najdivnije svjedočanstvo. Posljednje riječi što ih je na ovoj zemlji izgovorila bile su ove: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene siromašnu grješnicu!»

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, možda bismo za to izabrali koga drugoga. Ali, Gospodinovi su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna velika poruka i pouka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdska ukazanja Crkvu potiču na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima. Svi smo mi kršćani ta Crkva pa smo stoga mi pozvani da se odazovemo i tome velikom poticaju, koji nam je došao Gospinim ukazanjima u Lurdu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2009 06:06 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 17 pro 2007 09:32
Postovi: 979
Lokacija: Zagreb
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Slika

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica Soubirous, najstarija kćerka siromašnog mlinara, ovako:

«Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogama imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.

Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh dići ruke k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala ustima. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im do znanja kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih se zato u nedjelju jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, ne nađoh nego ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nešto uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.

Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je put pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: 'Ja sam Bezgrješno Začeće.'

Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala.»

Bernardica je 10 godina nakon ukazanja, tj. godine 1868., stupila u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Učiteljica novakinja i poglavarica postupale su s njom strogo bojeći se da se zbog ukazanja Majke Božje ne bi uzoholila. No, ona je dobro naučila lekciju poniznosti pa te opasnosti nije bilo. Ona je znala da će je poniznost još više približiti Bogu pa je rado primala i poniženja kojima su je podlagali.

Bernardica, već od djetinjstva boležljiva, mnogo je bolovala i u samostanu. Na taj je način stalno vršila onu pokoru na koju ju je Gospa pozivala. Njezina joj je astma davala obilno prilike da trpi i ispašta za grješnike. Kućni liječnik dao je o Bernardici kao smirenoj i strpljivoj Gospinoj patnici najdivnije svjedočanstvo. Posljednje riječi što ih je na ovoj zemlji izgovorila bile su ove: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene siromašnu grješnicu!»

Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, možda bismo za to izabrali koga drugoga. Ali, Gospodinovi su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna velika poruka i pouka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdska ukazanja Crkvu potiču na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima. Svi smo mi kršćani ta Crkva pa smo stoga mi pozvani da se odazovemo i tome velikom poticaju, koji nam je došao Gospinim ukazanjima u Lurdu.

(SKAC, Svetac dana)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 11 vel 2009 08:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Slika


Gospa mi je govorila

Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica. Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade. Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanje kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva… Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih. Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: «Ja sam Bezgrješno začeće». Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i

Slika


Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima. Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja. Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku. Lurdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala. Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće!» Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

Slika

Bernardičin daljnji život

Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:
- U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.
- Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.
- Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.
- Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbes-a, koji osnovao komisiju za istraživanje lurdskih ukazanja.
- Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se «nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost»
Slika

- Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.
- Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.
Slika

Bernardica postaje časna sestra

Slika

Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lurdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Nevers-a. U samostanu je dobila ime «Marija Bernarda». Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao «vidjelicu iz Lurda» očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.
Slika
Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala od sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja. Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1879. u 31. godini života podlegla svojim patnjama. Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: «Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem». Preminula je s riječima na usnama: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!» Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lurdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.
Slika


Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu. Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zahrđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava. O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lurd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lurdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lurdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati. Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

Fra Nikola Bašnec

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2010 09:28 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Majka Božja Lurdska
[ 11.2.2010 ]

Lurd je prodor Neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Ukazanja su se događala između veljače i srpnja 1858. godine.

Danas slavimo spomen Majke Božje Lurdske, vezan uz njezina ukazanja Bernardici Soubirous u špilji Massabielle u Lourdesu između 11. veljače i 16. srpnja 1858. godine. Bernardica je imala 18 ukazanja u kojima joj je Gospođa u bijelom, kako ju je Bernardica najprije nazivala, otkrila da je ona Bezgrešno Začeće. U tim viđenjima povjerila joj je i tri tajne koje se odnose na čovječanstvo.

Sve se to dogodilo tek četiri godine nakon što je papa Pio IX. proglasio dogmu o Marijinu Bezgrešnom začeću. Papa Leon XIII. je 1891. godine odobrio liturgijsko slavlje tih ukazanja, i to samo u pokrajini u kojoj se nalazi Lourdes. Papa Pio X. protegnuo je ta slavlja na cijelu Crkvu.

Lourdes je postao stjecište hodočasnika koji tamo nalaze utjehu. Mnogi su doživjeli i čudesna ozdravljenja. Stoga je papa Ivan Pavao II. odredio da se na današnji dan slavi i Dan bolesnika. Brojni timovi liječnika različitih struka i svjetonazora proučavaju lurdska ozdravljenja, dok Crkva na temelju toga nastavlja ispitivanja svakog ozdravljenja i odlučuje o nadnaravnosti svakog pojedinog izlječenja. Nisu rijetka obraćenja i promjena života potaknuta upravo takvim ozdravljenjima koja su dokaz nadnaravnog Božjeg zahvata u ljudsku stvarnost.

Lourdes je prodor Neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Bog je za prenositelja poruke izabrao Majku Svoga Sina i siromašnu kćer jednog mlinara. Bernardica je svojim svetačkim životom koji je proživjela u velikom tjelesnom trpljenju zbog bolesti pokazala nadnaravnost nebeskog zahvata u njezin život. Deset godina nakon ukazanja, 1868. godine, ušla je u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Neversa. Nakon smrti tijelo joj se nije raspalo, u čemu se čita znak Božje naklonosti i potvrda Božje blizine u njezinu životu.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2011 08:47 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Danas je Blažena Djevica Marija Lurdska... :D

Slika


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 vel 2016 10:50 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Gospa Lurdska;Dan bolesnika
Lourdes, mali grad s oko 15 tisuća žitelja, u jugozapadnoj Francuskoj
(departman Hautes-Pyrénées, regija Midi-Pyrénées), na rijeci Gave de Pau u Pirenejima,
60 kilometara jugozapadno od Toulousea, značajno je i omiljeno hodočasničko odredište.

Godine 1858., četrnaestgodišnjoj Bernardici (Bernardette) Soubirous,
mlinarevoj kćerki, u spilji Massabielle osamnaest puta ukazala se Blažena Djevica Marija.

Prvo ukazanje dogodilo se 11. veljače 1858, kada je Bernardica vidjela Gospu
u spilji nedaleko grada, skupljajući drva za ogrjev u društvu svoje sestre i prijateljice.

Slična ukazanja ponovila su se te godine još 17 puta, sve do 16. srpnja 1858.
U svojim obraćanjima Bernardici Marija ju je pored ostalog potaknula da iskopa izvor s ljekovitom vodom,
zaželjela dolazak mnoštva vjernika na mjesto ukazanja, preporučila molitve i pokoru za nevoljne grješnike,
bolesni svijet i obraćenje nevjernika, zatražila podizanje crkve na tom mjestu i predstavila se kao Bezgrešno Začeće.

Ukazanja u Lourdesu spojila su nebo i zemlju, a prožeta su pozivima na molitvu, pokoru i obraćenje.

Marija se za prenošenje svojih poruka poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom.
Svevišnji putem Majke znakovito izabire malene i ponizne.
To je velika poruka i značajna pouka lurdskih događanja.

Lurdska ukazanja potiču Crkvu i vjernike na čistoću, skromnost,
spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima, siromasima i nevoljnicima.

Papa Pio IX. ovlastio je 1862. mjesnog biskupa da dopusti štovanje Blažene Djevice Marije Lurdske.

Bernardette Soubirous proglašena je blaženom 1927., a svetom 1933.

Godišnje Lourdes posjeti više od 5 milijuna hodočasnika.
Uz spilju su sagrađene bazilika (1876.) i velika crkva svetog Pija X. (1958.), s 20 do 30 tisuća sjedala.

U Lourdesu su se dogodila i danas se događaju mnogobrojna tjelesna i duhovna ozdravljenja.


Izvor: Narod.hr

MOLITVA NA ČAST MAJKE BOŽJE LURDSKE

Marijo, ukazala si se Bernardici
u pukotini stijene.

U hladnoću i sivilo zime
sa sobom si unijela
toplinu, svjetlost i ljepotu.

U često mračne dubine našega života,
u dubine svijeta
gdje je zlo tako moćno,
donesi nadu,
povrati nam pouzdanje!

Ti, Bezgrešno Začeće,
pomozi nama grešnicima.

Daj nam poniznost
da mijenjamo srce,
hrabrost da činimo pokoru.

Nauči nas moliti za sve ljude.
Vodi nas izvoru istinskog života.
Daj da hodočastimo s tvojom Crkvom.
Jačaj našu čežnju za euharistijom,
kruhom života na našem putu.

Duh Sveti izveo je u tebi,
Marijo, čudesna djela.
Svojom te snagom postavio blizu Oca,
u slavi svoga vječnog Sina.
Milostivo pogledaj
na naša jadna tijela i srca.
Budi nam sjaj
blagoga svjetla na času naše smrti.

Zajedno s Bernardicom,
kao tvoja siromašna djeca,
molimo ti se, Marijo,
da bismo kao i ona
unišli u duh Blaženstava.

Tada ćemo i ovdje upoznavati
radost nebeskoga kraljevstva
i s tobom zajedno pjevati
Veliča duša moja Gospodina.

Nek’ ti je slava, Djevice Marijo,
blažena službenice Gospodnja,
Majko Božja,
prebivalište Duha Svetoga! Amen.


Izvor; Vjera i djela


-članak o neraspadnutom tijelu sv.Bernardice

http://www.bitno.net/vjera/strucnjaci-o ... -znanosti/


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 7 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
cron
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr