|
12. veljače
Sveti Ludano, hodočasnik († 1202)
Vrt svetaca doista je raznolik. U njemu ima najrazličitijih cvjetova, a svaki je od njih ljepota za se. Zastupane su sve dobi, svi staleži, svi narodi, svi temperamenti, sva stoljeća. Svaki je život originalna pjesma, roman, drama. I samo kad bi pero životopisca bilo sposobno da piše bez klišejâ, ulazeći u ono za svakoga sveca tipično njegovo, neponovljivo!
Današnji svetac sveti Ludano bio je sin visokog škotskoga gospodina, baštinik bogate baštine. U njemu se krilo plemenito srce koje je osjećalo za drugoga pa je odmah sredstvima svoje baštine sagradio bolnicu da ublaži bol onima koji pate i koji se često osjećaju ostavljenima, zanemarenima, nezbrinutima i zapuštenima.
Ludano je živio u visokom srednjem vijeku kad je kršćanstvo dolazilo do izražaja i u velikim i dugim hodočašćima. Ne čudimo se tome! Svako vrijeme na svoj način izražava pobožnost. Ludano je želio pohoditi Sveti grob u Jeruzalemu, cilj i čežnju mnogih hodočasnika, te grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Nalazeći se na putovanju i primivši otajstva vjere, on je 12. veljače 1202. umro u Northeimu u Alsaceu. Dugo se raspravljalo gdje da pokopaju toga neobičnog i svetoga hodočasnika, dok ga prosvijetljeni odozgora ne pokopaše u Hipsheimu.
Oko toga groba, koji se nalazi u biskupiji Strassbourg, razvilo se veliko štovanje, a pomalo i legende koje iskitiše njegov život. Nadnaravni se element u svemu tome vidi u tome što je život toga malo poznatoga hodočasnika postao pobuda za mnoge da bolje kršćanski žive. Možemo reći da se Bog sam poslužio njime kako bi svoje vjernike priveo savršenijem životu. I u tome je životno poslanje sv. Ludana. To je zapravo poslanje svakog sveca, ali ovaj ga je izvršio u jednom kraju na svoj način i to trajno kroz stoljeća.
Sveti Grgur II., papa († 731)
U povijesti Crkve bilo je do sada 264 pape. Mnogi se od njih časte kao sveci, pa tako i Grgur II. koji je upravljao Crkvom od 715. do 731. godine. Rodio se u Rimu. Već od mladosti vršio je u papinskoj lateranskoj palači razne službe, a ondje je primio i temeljitu izobrazbu. Papa Sergije I. zaredio ga je za subđakona i povjerio mu važne službe sakristana i bibliotekara rimske Crkve. Kasnije primi đakonski red pa je kao đakon pratio papu Konstantina na njegovu putovanju u Carigrad. U razgovorima s carem Justinijanom II. Grgur je pokazao izvanredne sposobnosti, a osobito jakost duha povezanu s velikom mudrošću. Kad je godine 715. umro papa Konstantin, oči svih bile su uprte u Grgura kao najprikladnijeg za njegova nasljednika i tako se on uspe na Petrovo prijestolje.
Novi je papa bio posvećen i ustoličen 19. svibnja 715. Kroz 16 godina svoga pontifikata posvetio se naročito trima tadašnjm velikim problemima: širenju Evanđelja među germanskim plemenima, borbi protiv kipoboraca i zaštiti crkvene imovine.
Veliki prostori sjeverno od Dunava te istočno od Rajne nastanjeni poganskim plemenima, početkom VIII. stoljeća postadoše misijsko polje revnih misionara monaha, koji su dolazili sa sjevera iz Irske i Škotske. Najslavniji od njih bio je anglosaski monah Vinfrid, koji je godine 719. došao u Rim da bi od Kristova namjesnika zamolio blagoslov i kanonsku misiju za svoj rad. Papa Grgur II. promijenio mu je ime u Bonifacije te ga poslao evangelizirati Frižane. Godine 722. posvetio ga je za biskupa i povjerio mu prostrano područje Hessena i Turingije. Revni je biskup i misionar bio uvijek usko povezan s papom, a taj mu je davao odlične upute i o kršćanskom nauku i ćudoređu i bogoslužju.
Pet posljednjih godina Grgurova pontifikata bilo je pomućeno nevoljama koje su dolazile od kipoboraca. Bizantski car Leon III. Izaurijski godine 726. izdao je dekret kojim se zabranjuje štovanje slika. Za svoju je odluku htio pridobiti i papu, ali se on nije dao upreći u njegova kola. O tome svjedoče dva njegova pisma. U prvome Grgur II. među inim caru piše: «Ti bi me htio zaplašiti prijeteći da ćeš doći u Rim ne samo da ukloniš sliku sv. Petra, već i da strpaš u okove Grgura…» i poručuje mu neka se ne miješa u crkvena pitanja. Leon mu odgovori da on ima pravo na to jer je ne samo imperator nego i prezbiter. Grgur kraj svih prijetnja nije ustuknuo jer je znao da iza sebe ima sav Zapad. Ponovno je odgovorio caru neka ne prelazi granice svoje vlasti. U pismu papa izlaže opravdanost štovanja svetih slika i neovisnost duhovne o svjetovnoj vlasti. «Crkvene dogme spadaju pod nadležnost biskupa, a ne careva, i bit će uvijek definirane sa sigurnošću.» Car je nekoliko puta poslao svoje čete u Rim da zarobe papu, ali su ga uvijek branili Rimljani, pa čak i Langobardi, koji su već bili pokršteni i odani papi. Skora smrt poštedila je papu Grgura II. od daljnjih nevolja.
Za rimski puk papa Grgur II. bio je pravi dobročinitelj i otac. Zapovjedio je da se obnove gradske zidine, a to je za ono nemirno doba po sigurnost građana bilo od životne važnosti. Papa je obnovio i mnoge samostane i crkve. Umro je 11. veljače 731., a pokopan je u bazilici Sv. Petra.
Blaženi Reginald Orleanski, dominikanac (1180 - 1220)
O blaženome Reginaldu, makar nam je vremenski dalek, imamo pouzdane povijesne izvore, a to su spisi njegovih suvremenika Jordana Saksonca i Gerarda di Fracheta te akta procesa kanonizacije samoga osnivača dominikanskog reda sv. Dominika. Prema tome, ne nalazimo se u mutnom. To, ipak, ne znači da nam je o njemu sve do u pojedinosti poznato. Ne znamo sa sigurnošću mjesto njegova rođenja, no ono je najvjerojatnije bilo u biskupiji orleanskoj, pa ni točan datum rođenja. Vjerojatno se rodio godine 1180. Znamo sigurno da je bio profesor prava na Pariskom sveučilištu te dekan kolegijatne crkve StAignan. Godine 1218., u pratnji svoga biskupa Manassea II. od Seignelaya, pošao je u Rim. Konačan cilj putovanja bila je Sveta zemlja. U Rimu se upoznao s kardinalom Hugolinom, kasnijim papom Grgurom IX., a preko njega i sa svetim Dominikom.
Evanđeosko siromaštvo, snažno naglašeno u novoosnovanom dominikanskom redu, koji je uz franjevački glavni prosjački red, silno je djelovalo na pariškog profesora prava. On je vidio raskorak između svoga prilično bogata života i preporuka siromaštva IV. lateranskoga sabora, koji je bio održan samo 3 godine prije. Za vrijeme svog boravka u Rimu Reginald se teško razbolio i bio na rubu groba. U tom stanju posjetio ga je sv. Dominik te ga pozvao da nasljeduje Kristovo siromaštvo i postane redovnik. Posredovanjem i zagovorom Presvete Djevice zadobio je zdravlje te odlučio da će po povratku iz Svete zemlje vojevati za Krista u dominikanskom redu.
U prosincu 1218. sv. Dominik je poslao Reginalda kao svoga vikara u Bolognu. U tom je gradu svojom rječitošću mnoge studente, pa i neke profesore, privukao u dominikanski red. Sveti Dominik je imao veliko povjerenje u Reginalda pa ga je godine 1219. poslao u samostan Sv. Jakova u Parizu da pridigne tamošnju zajednicu. U Parizu se ponovilo ono što se zbilo u Bologni. Reginald je opet za svoj rad osvojio mnoge mlade. Bilo je to u veoma kraktu roku jer je 1. veljače 1220. već bio mrtav. Vijest o njegovoj smrti silno je pogodila sv. Dominika, a utješio se saznanjem da je Reginald umro sa smiješkom na usnama, sretan što je prihvatio evanđeosko siromaštvo. O njegovoj govorničkoj vještini piše Jordan Saksonac ovo: «Njegova je rječitost i govor bio pun vatre, kao kakva buktinja, pa je znao zapaliti srca slušatelja. Malo ih je bilo tako tvrda srca koji su se mogli oduprijeti tome ognju. Izgledao je kao drugi Ilija.»
Blaženi Reginald je pokopan na benediktinskom groblju u Parizu, zvanom Notre-Dames des Champs. Štovanje od pamtivijeka priznao mu je u prošlom stoljeću i službeno godine 1875. papa Pio IX. Blagdan mu se slavi danas.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
