www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 28 ožu 2024 12:32

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 13 vel 2008 00:03 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
13. veljače
Sveti Agab, prorok

U Djelima apostolskim na dva mjesta u vezi sa svetim Pavlom, njegovom službom budućnošću, spominje se prorok Agab i njegovo proroštvo. Evo tih mjesta:

«Barnaba zatim krene u Tarz da potraži Savla. Kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju, gdje su godinu dana bili gosti tamošnje crkve i poučavali mnogi narod. U Antiohiji učenike, i to prvi put, nazvaše kršćanima.

U to isto vrijeme siđoše iz Jeruzalema u Antiohiju neki proroci. Jedan od njih, imenom Agab, ustade i proreče, nadahnut od Duha Svetoga, da će biti velika glad po svem svijetu. I zaista je bila za Klaudija. Tada učenici odlučiše svaki prema svojim mogućnostima poslati pomoć braći u Judeji. To i izvršiše šaljući doprinos (tamošnjim) starješinama po Barnabi i Savlu» (Dj 11,25-38).

«Za našega višednevnog boravka ondje (u Cezareji) dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi, uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: 'Ovo veli Duh Sveti: Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.' Kada to čusmo, počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne ulazi u Jeruzalem» (Dj 21,10-12).

U prvome mjestu Agab se pojavljuje među skupinom proroka koji su iz Jeruzalema došli u Antiohiju da pohode svete apostole Pavla i Barnabu. Prosvijetljen Duhom Svetim Agab je prorekao glad i nestašicu, koja je za četvrte godine vladavine cara Klaudija od svih rimskih provincija najviše pogodila Palestinu. Povjesničar Josip Flavije u svom djelu Židovske starine spominje kako je za vrijeme prokuratora Kuspija Fada i Tiberija Aleksandra Helena, kraljica Adiabene, kroz 4 godine, od 44. do 48., slala u Jeruzalem egipatsko i ciparsko žito.

Na drugom mjestu opisuje se susret sv. Pavla s prorokom Agabom u Cezareji. Bilo je to godine 58., a poslije Pavlova trećeg putovanja. Prorok mu je navijestio što ga čeka. Događaji, koji su brzo uslijedili, potvrdili su istinitost Agabova proročanstva. Neki povjesničari uvrstili su Agaba među 72 Gospodinova učenika. Rimski martirologij slavi njegovu uspomenu na današnji dan. Osim ona dva mjesta u Djelima apostolskim o proroku Agabu ništa drugo ne znamo.

Kasnija karmelićanska legenda pripisuje Agabu osnivanje jedne crkve u čast Majke Božje. Zbog toga neki ga prikazuju u karmelićanskom odijelu s crkvicom u ruci, na kojoj piše: «Virgini Matri» Djevici Mariji.

Blaženi Pavao Loc, mučenik († 1859)

U prošlom stoljeću počelo se intenzivno s misionarenjem Indokine pa ti poslovi, iako su bili teški i naporni, nisu ostali bez plodova. Bilo je, doduše, i krvi, ali mučenička je krv sjeme novih kršćana, kako je to davno rekao Tertulijan. Jedan od mučenika u Indokini, zvan «mučenik u Annamu», bio je i Pavao Loc.

On se rodio u An-Nhonu. Privuklo ga je svećeničko zvanje pa je studirao najprije u sjemeništu Cai-Nhum, a zatim u Penangu. Vrativši se nakon 7 godina u rodni kraj, djelovao je najprije kao katehista. Bio je izvanredno revan, požrtvovan, pa mu je u roku od godine dana uspjelo pridobiti za kršćanstvo više od 200 osoba. Crkveni poglavari, vidjevši njegovu revnost i sposobnost, povukoše ga u novoosnovani kolegij Thu-Duc, a zatim brzo u Thi-Nghe. U tim je zavodima Pavao stekao velik ugled kao vrstan odgojitelj mladih i učitelj, pa ga je tamošnji biskup godine 1875. zaredio za svećenika i povjerio mu upravu zavoda. Bilo je to i odlikovanje i povjerenje. Krasno bi bilo dalje nesmetano raditi, ali se, na žalost, spremala oluja.

U međuvremenu u Touranu se iskrcala francuska flota koja je željela zaštititi rad misionara. To je silno razdražilo mandarine i oni odlučiše učiniti prepad najprije na domaće sinove, koji su prešli na kršćanstvo smatrali su ih izdajicama jer su prešli na vjeru osvajača. Brkala se politika i vjera, rad misionara i kolonijalista. Kad strasti uzavru, onda često ponestane svake prisebnosti koja je potrebna za hladnokrvno i mirno razlučivanje duhova.

Kolegij u Thi-Nge morao je biti raspušten, a misionari se skloniše drugamo. Pavao je htio i dalje brinuti se za svoje gojence, makar su bili raspršeni. No, brzo je na svom poslu zatečen i zatvoren. Na preslušavanju je govorio tako mirno, dostojanstveno, ali i učeno, da su ga mandarini u prvi čas htjeli čak pustiti na slobodu. Ako se odrekne kršćanske vjere, ponudili su mu mjesto prvog tajnika u mjesnoj upravi. Ponuda bi za lakoumnu dušu mogla biti zanimljiva, ali Pavao je bio kršćanin, svećenik i misionar svom dušom te se za svoje uvjerenje i zvanje nije htio ni s kim cjenkati ili pogađati. Za njega je bilo jedino rješenje vjernost do konca, pa ako ustreba i žrtvovati život.

U međuvremenu su Francuzi sve više napredovali i već su topovima bombardirali Saigon. Mandarini ih nisu htjeli dočekati neobavljena posla pa su Pavla osudili na smrt. Smrtna kazna je izvršena na brutalan način. Izvan grada 13. veljače 1859. odrubili su mu glavu.

Ovoga mučenika iz dalekoga Vijetnama proglasio je blaženim 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegova je domovina i zadnjih desetljeća bila poprištem krvavih obračuna, no Crkva ondje i danas živi, djeluje, trpi i nada se boljoj budućnosti.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 13 vel 2009 07:36 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 16 ožu 2006 15:36
Postovi: 6385
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 44 zahvala
Slika


Sveta Katarina de Ricci (1523-1590)

Pisati danas životopise svetaca, pogotovo ako su iz srednjeg vijeka, veoma je nezahvalno. Njihov mentalitet, pa i svetost, mnogima se danas čine posve tuđima, dalekima, neshvatljivima. Stoga ih današnjem čovjeku nije lako približiti. Život, pak, jedne redovnice, mističarke, izgleda naročito neshvatljiv ili čak nenaravan. Ako ga ipak pokušamo promatrati kroz svjetlo vjere, zahvatit će nas udivljenje pred Božjim zahvatima, ali i pred onim što jedna duša koja se posve predala Bogu može učiniti, koliko se može žrtvovati. U životu svetaca, u njihovu nastojanju i žrtvama možemo tek pravo shvatiti one Isusove riječi: "Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju" (Mt 11,12).

Katarina de Ricci daje nam primjer jedne "silovite" duše koja se svim silama bori za Božje kraljevstvo. Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfranceska de Ricci i majke Katarine Ponzano. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani. Maloj Aleksandri ili Sandrini, kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda, užitaka i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo prikraćeno.

No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Već u 5. godini izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana. Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina.

Kao redovnica bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prezir sestara izvana. No, baš sve to omogućavalo joj je da se sve više suobliči s onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je za uzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali jednostavni ljudi. Sa svima njima bila je u neprestanom dopisivanju. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa sv. Filipom Nerijem, sv. Karlom Boromejskim, sv. Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.

Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti. Kao plod tih razmatranja sastavila je za svoju zajednicu Kantik muke, koji su sestre molile svakoga petka u korizmi.

Katarina de Ricci umrla je na današnji dan 1590. Blaženom je proglašena 1732., a svetom 1746.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 2 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 4 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr