www.tebe-trazim.com

16. veljače
Sveti Onezim, učenik sv. Pavla

Onezim je grčko ime, a znači koristan. To ime dobio je od svoga gospodara Filemona jedan njegov mladi rob. On je jednoga dana orobio svoga gospodara te pobjegao u Rim u kojem su se tada skupljali avanturisti iz svih naroda i zemalja. Bilo je to između godine 61. i 63., kad je sv. Pavao bio u pritvoru, ali ipak mogao primati posjetitelje. Jedan od tih posjetitelja bio je i rob Onezim. Apostol naroda poučio ga je u vjeri i krstio. Htio ga je i zadržati kod sebe jer mu je kao pritvoreniku mnogo pomagao. No, po tadašnjem pravnom shvaćanju i društvenom poretku, Onezim je pripadao Filemonu koji je bio kršćanin. Budući da je Tihik odlazio u Aziju, Pavao ga je skupa s Onezimom poslao Crkvi u Kolose, s poslanicom upravljenom Filemonu, u kojoj moli oproštenje za Onezima. Poslanica je pravi biser svetopisamske književnosti, a i "magna charta" što je Crkva načelno mislila o ropstvu. Ernest Renan, racionalist, ovu najkraću Pavlovu poslanicu, koja ima samo 25 redaka, zove "biserom rane kršćanske književnosti". Ona s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; a s druge strane osvjetljuje stvarni kršćanski stav prema pitanju ropstva. Donosimo ovdje tu kratku Pavlovu poslanicu koja osvjetljuje i lik današnjega sveca, i njegova gospodara Filemona, i njezina pisca, orijaša kršćanstva, sv. Pavla. Zapadna Crkva slavi danas sv. Onezima, a grčka po svom kalendaru 15. veljače.

"Pavao, sužanj Krista Isusa, i brat Timotej Filemonu, našem ljubljenom suradniku, i sestri Apiji, našem suborcu Arhipi i crkvi koja se sastaje u tvojoj kući.

Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama - čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima - da ona bude djelotvorna u iskazivanju svakog dobra koje se čini i mora činiti među vama radi Krista. Zbilja me uvelike obradovala i utješila tvoja ljubav, jer si, brate, okrijepio srca svetih.

Zato, premda imam puno opravdanje u Kristu da ti naredim što si dužan činiti, radije te molim u ime poznate ljubavi, takav kakav upravo jesam: Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoga sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti - upravo njega, to jest moje srce - šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe služi u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio činiti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, nego više od roba, kao drugi brat; meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu!

Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti... da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan. Hajde, brate, da se okoristim tobom u Gospodinu! Okrijepi moje srce u Kristu!

Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem, znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim. A u isto vrijeme pripravi mi gostinsku sobu, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti dobrostivo darovan.

Pozdravljaju te Epafra, koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici.

Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim! Amen."

Sveta Julijana, mučenica († 305)

Crkvu mnogi optužuju zbog maskulinizma - muškaraštva. Glavnu riječ u njoj vode muškarci, a žene su nekako u pozadini. To je samo donekle točno, jer su u povijesti Crkve i mnoge žene, osobito svetice, odigrale veliku i važnu ulogu. U ovoj svetačkoj zbirci želimo da i svete žene dođu do izražaja, da nam progovore svojim životom. Zbog tih motiva pišemo i o svetoj Julijani, mučenici iz Nikomedije.

Prema izvještajima o mukama te svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je konačno osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je slavno završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimijana godine 305.

Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u Cumu i napokon 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino je štovanje veoma razvijeno u Napulju i okolici, no crkava njoj u čast ima i po ostalim predjelima Italije, zatim Španjolske i Nizozemske. Mnoge žene nose rado njezino ime. Blagdan joj slavi i zapadna i istočna Crkva.



Časni Ljudevit de la Puente (1554-1624)

Među duhovnim piscima Družbe Isusove ističe se i Ljudevit de la Puente. On se rodio 11. studenoga 1554. u Valladolidu u Španjolskoj. Obitelj iz koje potjecaše bijaše korjenito kršćanska pa Ljudevitova starija sestra i dva brata stupiše u dominikanski red. On sam bio je učenik možda najvećeg isusovačkog mislioca Franje Suareza, prema kojem je sačuvao uvijek visoko poštovanje. Suarezov primjer djelovao je i na mladoga Ljudevita pa on godine 1574. i sam stupi u Družbu Isusovu. Bilo je to u Medini del Campo, gdje je svršio novicijat.

Ljudevit de la Puente imao je sreću da se u svojoj formaciji susreo s još jednim velikim i svetim isusovcem. Bilo je to za vrijeme njegove treće probacije g. 1579-80. u Villagarciji pod vodstvom glasovitog oca Baltazara Alvareza, kome se za savjet obraćala i sama sv. Terezija Avilska. U to vrijeme Ljudevit je bio zaređen za svećenika.

Bio je vazda slabašna zdravlja pa nije mogao dugo vršiti povjerene mu službe profesora filozofije i teologije i rektora kolegija u Valladolidu. Ipak se i u takvom stanju nije štedio, već je sve svoje sile trošio u nove dužnosti duhovnika, učitelja novaka i duhovnog pisca. Od godine 1602. boravio je u svom rodnom gradu Valladolidu, gdje se tada nalazio kraljevski dvor kralja Filipa III. Kralj je tražio i rado slušao savjete oca Ljudevita. On je u tome svom gradu i umro na glasu svetosti 16. veljače 1624.

Ljudi su se odmah počeli utjecati njegovu zagovoru i mnoga su bila uslišanja. Zato se već godine 1625. započeše prvi koraci za njegovo proglašenje blaženim, do koga ipak nije došlo sve do dana današnjega. Godine 1795. službeno mu je priznat herojski stupanj njegovih kreposti. Skoro ukinuće Družbe Isusove zaustavilo je njegov postupak koji je bio, tako rekuć, pred završetkom. Kauza je nakon duge stanke koncem XIX. stoljeća opet uzeta u postupak. Ljudevit de la Puente postao je slavan po svojim brojnim duhovnim spisima koji se odlikuju teološkom ozbiljnošću, utemeljenošću na Bibliji te jasnoćom i jednostavnošću. Kako je bio lako čitljiv, izvršio je na mnoge čitatelje velik utjecaj. Čak su se i neki teolozi duhovne i mistične teologije, kao na primjer La Reguera, pozivali na njega kao na velik autoritet.

Da la Puenteovo glavno djelo Guía espiritual (Duhovni vodič) postalo je klasično. Ono odaje odličnog teoretičara i praktičara duhovne teologije i čovjeka s velikim mističnim iskustvom. On je, doista, bio kontemplativac, obdaren darom ulivene molitve i razlikovanjem duhova. Svojim je ugledom mnogo pridonio da se raširio i duhovni nauk njegova duhovnog učitelja oca Baltazara Alvareza.

Sveti Onezim
[ 16.2.2010 ]

Ovog sveca spominje sv. Pavao koji moli njegovog gospodara da ne kazni svoga roba koji ga je pokrao i pobjegao.
Danas je spomen sv. Onezima, onog kojeg spominje sv. Pavao. Gospodar Filemon imao je roba Onezima. Tako ga je sam nazvao jer ime Onezim na grčkom znači 'koristan'. I zacijelo je gospodaru Filemonu rob Onezim bio koristan, ali jednog je dana rob orobio svoga gospodara i pobjegao u Rim, stjecište avanturista iz svih naroda. Bilo je to između 61. i 63. godine, kada je sv. Pavao bio u pritvoru. Pavao je mogao primati posjetitelje, pa je tako i rob Onezim došao do njega, te ga je Pavao poučio i krstio. Rado bi ga bio i zadržao uza se, jer mu je kao pritvoreniku dobro došla njegova pomoć, ali je po tadašnjem društvenom običaju rob pripadao svome gospodaru, odnosno Filemonu koji je bio kršćanin.

Zato sv. Pavao piše pismo Filemonu i šalje ga zajedno s odbjeglim robom Onezimom po Tihiku koji je tada odlazio u Aziju. Pavao moli oproštenje za roba Onezima i podsjeća Filemona da je sad u robu dobio više od roba, brata u Kristu. Ta je poslanica-pismo biser svetopisamske književnosti, iako ima svega 25 redaka. Te su misli 'magna charta' crkvenog stava o robovima i ropstvu. Zapadna Crkva na današnji dan slavi spomen sv. Onezima, a grčka po svom kalendaru 15. veljače.

Danas je i sv. Julijana, mučenica iz Nikomedije koja je poginula mučeničkom smrću 305. godine. Čini se da je bila jedina kršćanka u svojoj obitelji. Otac joj je bio Afrikanac i revni štovatelj poganskih bogova. Obećao ju je poganinu Evilaziju, gradskom prefektu. Julijana je pristala na udaju, pod uvjetom da Evilazij postane kršćanin. On je to gnjevan odbio, optužio Julijanu za kršćanstvo i predao je gradskim vlastima. Budući da se nije htjela odreći kršćanstva, osudili su je na smrt.

Današnji sveci dana...Sv. Onezim, Sv. Julijana, časni Ljudevit de la Puente.