|
Sveti Donat i drugovi, mučenici
Svetaca imenom Donat ima mnogo. Današnji je svetac mučenik, mučen zajedno s ovećom skupinom kršćana u Africi. Knjiga mučeništva pripovijeda da je za vrijeme strašnog i sveopćeg progona kršćana za cara Dioklecijana godine 304. neki Apamije upravniku grada Concordie Eufemiju dojavio dolazak dvojice kršćana iz Vicenze: svećenika Donata i njegova brata Solona. Svrha je njihova dolaska bila misionarska. Htjeli su skupini pripravnika za krštenje podijeliti taj spasonosni sakrament. Kad su završili sveti obred, bili su zatečeni provalom nasilnika koji ih odmah zatvoriše. Upravnik grada htio ih je prisiliti na otpad od vjere pa ih je stavio na muke. Ali kako su sveti mučenici ostali postojani u vjeri, osuđeni su na smrt i to da im se odrube glave.
Činjenica je da se ti sveti afrički mučenici bar od godine 1420. štuju 17. veljače u katedrali u gradu Concordiji u Italiji. U jednoj zasebnoj kapeli te katedrale u mramornoj urni nalaze se njihove kosti koje narod mnogo štuje, a svecima pripisuje mnoga čudesa. Neka nas ne zbuni ime Concordia. Takvih je gradova na teritoriju Rimskog Carstva bilo više. Neki su propali, a Concordia u Italiji ostala. Kako su kosti tih afričkih mučenika dospjele u nju, to nam nije poznato. Povjesničari, ipak, ne sumnjaju u povjesnost tih svetih mučenika, iako pouzdanih podataka o njima ima vrlo malo.
Sveti Bonozije, biskup († oko 374)
Grad Trier u Njemačkoj datira još iz rimskog doba. U njemu se veoma rano raširilo i ukorijenilo kršćanstvo pa je Trier jedna od najstarijih njemačkih biskupija. U crkvi Sv. Paulina u Trieru čuvaju se i časte relikvije trierskoga biskupa sv. Bonozija. Blagdan se toga biskupa slavi na današnji dan.
Bonozije bijaše najprije svećnik trierske biskupije, a mnogo je pretrpio od krivovjeraca arijanaca za vrijeme cara Konstansa. Za vrijeme arijanskih borbi na saboru u Arlesu godine 353. nezakonito je svrgnut i prognan na istok u Frigiju pravovjerni trierski biskup sv. Paulin. On je čvrsto pristajao uz prvoborca protiv arijanaca i braniča Kristova božanstva sv. Atanazija. Uz svoga biskupa Paulina, kome je bio vjeran, bio je zatočen i njegov svećenik Bonozije, koji će ga godine 358. i naslijediti na biskupskoj stolici u Trieru.
O biskupskoj djelatnosti sv. Bonozija ne znamo ništa, no iz njegove vjernosti nicejskoj vjeroispovijesti, koja je branila Kristovo božanstvo, možemo zaključiti da je bio dobar i revan pastir svoga stada. Umro je oko godine 374., jer se tada na biskupskoj stolici u Trieru nalazio već novi biskup sveti Britton.
Sveti Evermod, biskup († 1178)
Evermodus ili Evermod bio je rodom iz Belgije. Godine 1134. u gradu Cambrai slušao je velikog i svetog propovjednika Norberta, osnivača reda premonstratenza. Propovijed ga je potresla, propovjednik očarao, te mu se pridružio i postao njegov vjeran pratilac i suradnik na apostolskim putovanjima. Sveti Norbert ga je skupa s ostalima poslao u Antwerpen da se ondje bori protiv Tankelmova pogrješnog nauka o sakramentima. Taj je apostolski pohod urodio obilnim duhovnim plodovima. Godine 1134., mjesec dana pred svoju smrt, sveti Norbert postavio je Evermoda za poglavara samostana Gottesgnaden u središnjoj Njemačkoj, gdje je ostao 4 godine. Poslije toga postavljen je za poglavara samostana Sv. Marije u Magdeburgu, gdje je nekoć sveti utemeljitelj premonstratenza bio biskup i veliki reformator. Tu je Evermod ostao do godine 1154. dok nije imenovan biskupom Ratzeburga, danas na području biskupije Osnabrück. Ratzeburg je tada bio sjedištem metropolije. Novi njegov natpastir podigao je u njemu kaptol kanonika premonstratenza, a potvrdio ga je sam papa Hadrijan IV. Štoviše, dao mu je povlasticu da za Ratzeburg sam može izabrati biskupa. Evermod je bio apostolska duša pa se svim žarom dao na obraćanje Wenda, stanovnika sjeverne Njemačke, koji još nisu bili pokršteni. Zbog toga je i dobio častan naslov apostola Wenda. Umro je iscrpljen radom i naporima za Krista na današnji dan godine 1178. Njegovo je štovanje godine 1728. službeno potvrdio papa Benedikt XIII.
Blaženi Ivan od Triora (1760-1816)
Ivan od Triora, blaženi mučenik u Kini, rodio se 15. ožujka 1760. u Triori, u Italiji, u ulici zvanoj Molini, od oca Antuna Marije i Marije Pasqua Ferreironi. U mladenačkoj dobi od 17 godina ušao je u red asiškoga sveca sv. Franje. Stupio je u rimsku provinciju Sv. Marije na Aracoeli, gdje se nalazila centrala franjevačkog reda. Franjevački habit obukao je 1. ožujka 1777. u samostanu Sv. Bernardina u Orteu kod Rima te zamijenio svoje krsno ime Franjo Marija u Ivan. Ta promjena imena htjela bi označiti neko novo rođenje na jedan drugi, savršeniji život.
Završivši sretno propisane nauke i kušnje, zaređen je za svećenika. Kroz nekoliko godina u samostanu Tivoli predavao je filozofiju, a u Corneto Tarquinia teologiju. U ovom drugom samostanu, kao i u Velletri, vršio je službu gvardijana, tj. kućnog poglavara. Sve je to znak da je bio ozbiljan redovnik komu se mogla povjeriti svaka služba.
No, otac Ivan nije htio ostati u domovini. Njega je vukla želja u misije. S blagoslovom poglavara godine 1798. krenuo je iz Rima u Lisabon da bi odande otputovao u Kinu. Kako nije imao dosta novaca da plati put, morao je u Lisabonu ostati godinu dana.
Sretno je ipak 17. siječnja 1800. stigao u Macao, vrata Kine, gdje su franjevci imali veoma stare samostane. No i tu je morao ostati godinu dana dok mu napokon nije pošlo za rukom da probije barijeru Kineskoga Carstva. Prvo polje njegova rada bila je provincija Hu-Nan. U toj je prostranoj provinciji kroz dvije i pol godine radio tako revno da je u kratko vrijeme u pratnji jednog kineskog svećenika mogao obići gotovo sve kršćanske zajednice koje su bile bez svećenika. Njegov neporočan život, anđeoska strpljivost i čudesna ljubaznost privukli su mu srca mnogih Kineza idolopoklonika, ali i kršćana, koji su zbog toga što su dulje vremena bili lišeni sakramenata već napola bili pogani. Da bi svoje vjernike odgajao za vjernost i čvrstoću u vjeri te ih što bolje pripremio na moguća progonstva, posvuda je širio pobožnost Križnoga puta, koja je u provinciji Hu-Nan bila nepoznata. Bio je uvjeren da će vjernici, promatrajući Spasitelja na Križnom putu, i sami po njegovoj muci i križu zadobiti potrebnu snagu za hrabro ispovijedanje svoje vjere i život po njoj.
Godine 1804. prešao je u Kiang-si i to u okružje Ha-chung-fu, u kojem se nalazilo nekoliko tisuća kršćana. Da obiđe čitavo to područje trebalo mu je ništa manje nego 8 dana naporna putovanja. Tu je ostao sve do godine 1812.
Prilike u kojima je bl. Ivan evangelizirao bile su veoma teške. Protiv širenja kršćanstva izdavani su najstroži dekreti, a nije manjkalo ni doušnika plaćenika koji su stalno tragali za misionarima tako da im je glava bila neprestano u torbi. Ali hrabro srce Ivanovo nije poznavalo straha ni zapreka.
Nekih Judâ se uvijek nađe pa je tako bilo i ovdje. Ivana je izdao jedan katehist, javivši mandarinima da je Europejac, stranac i službenik kršćanske vjere. Načinjen je prepad na kuću u kojoj je stanovao, ali je Ivanu uspjelo da odjeven kao seljak prođe kroz redove vojnika i skloni se u Hu-nan. Bilo je to jako uzbudljivo.
Godine 1815. progonstvo se protiv kršćana zaoštrilo pa su mnogi misionari i katehisti pozatvarani, a među njima i blaženi Ivan. U očekivanju carskog dopisa čamio je u teškom zatvoru sve do dana svoga slavnog mučeništva. Prije nego je bio pogubljen, po običaju kineskih kršćana, htio je još jedanput javno posvjedočiti svoju vjeru: neka svi znaju zašto umire. Učinio je to tako da se pet puta bacio na zemlju i poklonio Bogu. Dokrajčili su ga na vrlo okrutan način: 7. veljače 1816. bio je jednostavno zadavljen.
Tri godine poslije smrti tijelo mu je u dragocjenom lijesu preneseno u nadbiskupsku palaču u Macao, a zatim u katedralu. Pola stoljeća kasnije na zahtjev generala reda relikvije su mu prenesene u Rim u crkvu Sv. Marije in Araceoli. Slavni kineski mučenik Ivan od Triora 27. svibnja svete godine 1900. proglašen je blaženim te postavljen za uzor svima koji imaju hrabrosti poći u misije i ondje raditi oko evangelizacije naroda. Blagdan se blaženikov slavi danas, a u rimskoj četvrti Garbatella posvećen mu je jedan trg. Red sv. Franje ima mnogo svetaca, blaženika i mučenika. U toj divnoj kruni poput dragocjenog bisera svijetli i lik ovoga blaženog mučenika i misionara.
Blaženi Franjo Regis Clet, mučenik (1748-1818)
Danas slavimo još jednog blaženika, mučenika i misionara u Kini. To je Franjo Regis Clet, lazarist, duhovni sin svetog Vinka Paulskog. On je po rodu bio Francuz. Rodio se 19. kolovoza 1748. u Francuskoj te na krštenju dobio ime velikog francuskog sveca i pučkog misionara, isusovca sv. Franje Regisa. Ušao je u Družbu misionara sv. Vinka Paulskoga ili lazarista.
Bilo je to 6. ožujka 1769., tako rekuć, u predvečerje Francuske revolucije, u gradu Lyonu. Za svećenika je zaređen 27. ožujka 1773. Bio je određen za profesora moralne teologije u velikom sjemeništu u Annecyju. Za svoju je službu imao tako veliku stručnu spremu da su ga nazivali "živa biblioteka". Franjo nije bio samo učen već i veoma pobožan i razborit svećenik pa su ga njegovi poglavari htjeli zadržati u Parizu za rektora sjemeništa ili za učitelja novaka u kući matici. Tu je službu i vršio sve do godine 1791., ali je njegov stari san bio poći u vanjske misije i ondje raditi i žrtvovati se za duše. Zemlja njegovih čežnja i uzdisaja bila je daleka Kina.
Put od Lorienta u Francuskoj do Macaoa u Kini trajao je oko 5 mjeseci. Franjo je bio određen da radi u provinciji Kiang-si. Poslije toga kroz 30 godina radio je u provincijama Hu-Kwang, Hu-pé i Hu-nan. Dvaput je čudesno umakao strašnom progonstvu, ali je za trećega, godine 1818., izdan od jednog otpadnika za 20.000 dinara te strpan u zatvor. Kroz dugih 8 mjeseci povlačen je od zatvora do zatvora, od sudišta do sudišta. Nije bio nimalo pošteđen.
Progonitelji se nisu ništa obazirali na njegovu već poodmaklu dob od 71 godine. Blaženikova jakost u vjeri, postojanost i strpljivost u patnjama zadivili su i same krvnike pa se neki od njih ozbiljno zamisliše odakle tome starcu tolika snaga? Oni nisu znali, ali on je dobro znao da njegova snaga dolazi od Krista, s kime se na osobit način suobličio u tim mukama. Svezanih ruku, nogu i vrata bio je obješen na nekakvo grubo mučilo slično križu. Lice mu je odsijevalo nebeskim sjajem i nekom nadzemaljskom radošću, premda se gušio u krvi. Tijelo mu je godine 1858. ekshumirano i preneseno u Europu te počiva u kapeli lazarista u Parizu. I on je, kao i Ivan od Triora, istoga dana proglašen blaženim. Blagdan mu slave danas lazaristi kao i biskupije Annecy i Grenoble. I kao što je bl. Ivan dika franjevačkoga reda, tako je blaženi Franjo Regis Clet ponos Družbe lazarista koja je Crkvi dala, a daje još i danas, mnogo vrsnih i vrijednih misionara.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
