|
21. veljače
Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)
Peter Manns izdao je veoma vrijedno djelo od 1.100 stranica koje nosi naslov Reformatori Crkve. Riječ je o 400 Božjih ugodnika koji se mogu ubrojiti među obnovitelje Crkve. Ako ikome od njih pripada naslov reformatora, onda je to sigurno sv. Pier Damiani. On je bio jedan od najpoznatijih pisaca XI. stoljeća te jedan od najvećih sudionika takozvane predgrgurovske crkvene obnove, koja je prethodila reformi svetog Grgura VII.
Pier Damiani rodio se godine 1007. u Raveni. Rano je ostao bez roditelja pa su mu prve godine života bile tvrde i teške. U sestri Roselindi našao je drugu majku, a u starijem bratu Damjanu drugog oca. Na njegovu uspomenu uzeo je i ime Damiani, što znači Damjanov.
Zahvaljujući njegovoj izdašnoj pomoći mogao je u školu. Studirao je u rodnoj Raveni, Faenzi i Parmi. Bio je izobražen u tzv. "slobodnim znanostima", a među njih pripadala je i vještina u lijepom izražavanju, bilo usmenom bilo pismenom. Pier je stekao izvanrednu sposobnost i upravo majstorstvo u vođenju polemike. Jedno je vrijeme i sam bio profesor, ali je tada odlučio promijeniti život.
Nedaleko od kraja u kojem je proveo mladost nalazilo se naselje pustinjaka Fonte Avellana. Tu je još uvijek bila živa uspomena na sv. Romualda, osnivača mnogih samostana i pokretača novog strujanja u njima. Pieru je bilo 28 godina kad je ušao u Fonte Avellanu. Prva knjiga, koja mu je ondje došla u ruke, bio je životopis sv. Romualda. Od njega je napravio program i za svoj život. U krugu pustinjaka osoba Piera Damianija brzo je odskočila pa ga izabraše za poglavara. No, i opati susjednih samostana molili su ga da ih pomogne bilo usmeno: nagovorima i propovijedima, bilo pismeno: izlažući zdrav nauk o redovničkom životu. Pier se odmah ozbiljno dao na posao. Sastavio je pravilo najprije za svoj samostan, a zatim je počeo pisati djela o duhovnom životu.
Pier Damiani je bio izvanredan pisac. Njegova je latinština tako svježa pa izgleda kao da se radi o živom, a ne o mrtvom jeziku. Veoma dobro je poznavao Sveto pismo i svete Oce, pa i stare klasične pisce: Cicerona, Salustija, Vergilija, Livija, Horacija. Stil mu je posve osoban. Bio je velik neprijatelj dijalektike primjenjivane na dogmu, a to je tada bilo općenito u običaju. Pisao je dogmatske rasprave o Presv. Trojstvu, o Kristu, o Gospi, moralne pouke za kler i za bračni moral. Pokazivao je veliko zanimanje za asketiku pa je postao pravim teoretičarem pustinjačkog života. Hagiografska su mu djela prilično skromna. U svome stoljeću, siromašnom po piscima i spisima, Pier Damiani je svojim pisanim djelima povijesni izvor prvoga reda. Njegova su djela samo pismeni zaključak njegove velike aktivnosti za obnovu crkvenog i pustinjačkog života. U kristologiji je bio solidan, ali ne i originalan teolog. Za njega je teologija samo put prema askezi, prema jednom što savršenijem kršćanskom životu.
Veoma dobro je obradio naše sjedinjenje s Kristom i na taj način postao jedan od velikih učitelja pobožnosti prema Kristovu čovještvu. Mnogo je pisao i o Majci Božjoj te osvijetlio njezinu ulogu u povijesti spasenja, njezinu vrijednost i odlike. Glavni dio njegove mariologije sadržan je u njegovim mnogobrojnim govorima. Svi oni odaju čovjeka veoma pobožna prema Bogomajci. Preporučivao je slavljenje Gospe u subotu i moljenje njezina časoslova. Od svetaca opisao je život sv. Odila iz Clunyja, biskupa Cesene, sv. Romualda, sv. Rudolfa, biskupa Gubbija, sv. Dominika Loricata, mučeništvo sv. djevica Flere i Lucille, viđenja svetih mučenika Jakova i Marijana.
Sv. Pier Damiani bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U tu svrhu služio se i hagiografijom. U tim djelima više je moralist nego povjesničar i životopisac. Sve je htio oduševiti za što idealniji život i privesti k heroizmu. Svojim se spisima oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata.
Pier Damiani je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Umro je u Faenzi u benediktinskom samostanu Svete Marije izvan gradskih vrata u noći između 22. i 23. veljače 1072. Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji smjestio u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu te kako je duh posve zaljubljen u pustinjački život. Štoviše, neki stručnjaci za Dantea misle da je taj najveći kršćanski pjesnik crpio nadahnuće za svoju veličanstvenu poemu iz djela sv. Piera Damianija.
Narod je Piera odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Njegov je sprovod bila prava njegova apoteoza. Proglašen je crkvenim naučiteljm 1. listopada 1828. Osim Dantea, štovao ga je i Petrarca, koji je također napisao jedan njegov životopis, pa čak i Boccaccio. Svetoga Piera Damianija zazivaju u pomoć kod glavobolje. Od novijih svečevih životopisa najvrjedniji je iz pera J. Leclercqua: Sveti Pier Damiani pustinjak i čovjek Crkve.
Sveti Maksimijan, biskup († 556)
Danas slavimo sveca koji se rodio u našim krajevima, ali prije dolaska Hrvata. O njemu piše nekadašnji porečko-pulski biskup dr. Dragutin Nežić ovo: "Bio je rodom iz današnjeg Veštra između Rovinja i rta Guštirne. Živio je i radio u pulskoj Crkvi kao đakon. Car Justinijan ga je imenovao nadbiskupom u Raveni 546. godine. U početku ga nisu građani htjeli primiti. Za njegova biskupstva u vjerskom i kulturnom pogledu grad je uznapredovao. I u Puli je dao sagraditi prekrasnu Gospinu crkvu 'Maria formosa'. Stari srednjovjekovni statut grada Pule nalaže da se svetkuje njegov blagdan."
Tim posve kratkim podacima o životu sv. Maksimijana dodajmo još nešto da nam njegov lik što bolje zasja! On je bio 27. biskup Ravene, a biskupovao je od g. 546. do 556. On je prvi na Zapadu uzeo naslov nadbiskup, negdje između 549. i 554., a time je htio reći da nije samo biskup jedne biskupije, već i neka glava više njih. Po svojim kvalitetama ubrajao se među najznačajnije ličnosti u Italiji VI. stoljeća. Bio je čovjek širokih pogleda, razumio se i u financije pa je kao takav mogao biti u isto vrijeme i namjesnik cara Justinijana i pape Vigilija, dok se taj nalazio na bizantinskom dvoru.
Prije nego je postao biskup, jedno je vrijeme bio na bizantinskom dvoru, gdje je stekao povjerenje i ljubav cara Justinijana. Vjerojatno je po naređenju samoga cara posjetio aleksandrijskoga biskupa Timoteja III. U prvim mjesecima godine 545. umro je ravenski biskup Viktor. Kako je od godine 540. Ravena bila u vlasti Bizanta, to su njezini građani poslali svoje predstavnike caru Justinijanu te zamolili palij za novoga biskupa, koga su oni sami predlagali. Međutim, car je želio drugog kandidata, i to Maksimijana, koga je 14. listopada 546. u Patrasu posvetio sam papa Vigilije. Građani Ravene osjetili su se povrijeđeni u svojim pravima pa su novoga, u neku ruku njima nametnutog biskupa, primili prilično hladno. Međutim, njegova taktičnost, diplomatska sposobnost, pastoralni žar, a i bogatstvo, što ga je posjedovao, pomalo svladaše otpor i neraspoloženje Ravenjana.
Devet godina Maksimijanova biskupovanja u Raveni predstavlja zlatno doba za taj tada tako važan grad. Novi je biskup što sagradio, što obnovio najljepše spomenike crkvene umjetnosti. On je dovršio i posvetio glasovite bazilike Sv. Mihajlo in Afrisco, prekrasni San Vitale i San Apollinare in Classe. Te dvije bazilike i danas su ures i neprocjenjivo kulturno bogatstvo Ravene. Dovršio je radove na Sv. Agnezi, Sv. Probu di Classe, u krstionici Pravovjernih, na Sant Andrea Maggiore. Ponovo je sagradio baziliku Sv. Stjepana, a neke je crkve dao ukrasiti mozaicima nedostižive ljepote. Njegova je i biskupska katedra od bjelokosti, koja se danas čuva u nadbiskupskom muzeju u Raveni.
Uz ta djela bavio se i pisanjem, no spisi su mu se gotovo svi izgubili. Izdao je gotovo čitavu Bibliju. Jedan povjesničar kaže da je sastavio Sakramentar, u kojem je skupio sve bogoslužne obrasce za dane u godini, za svetkovine svetaca i za Korizmu. Mnogo je radio na jedinstvu Crkve i izvan svoje biskupije. One koji su zalutali na krive nauke pozivao je na pravi put, žalosne tješio, a potrebnima pružao materijalnu pomoć.
Umro je, doista, pun zasluga 22. veljače 556. Pokopan je u crkvi Sv. Andrije. Ta je crkva godine 1809. za vrijeme napoleonskih ratova, bila obeščašćena od Francuzâ. Tada je svečevo tijelo preneseno u katedralu. Rimski martirologij, koji vrijedi za cijelu Crkvu, slavi njegov blagdan danas, dok ga u Raveni slave sutra, na njegov smrtni dan. Na slavnom mozaiku u San Vitale, koji prikazuje pratnju cara Justinijana, nalazi se vjerno prikazan i svečev lik. Djelo je izrađeno vjerojatno oko godine 547. Mozaik prikazuje svetog biskupa u biskupskom ornatu, s kratkom bradom, ćelavom glavom te očima punim inteligencije i produhovljenosti. Vraćajući se godine 1970. s kanonizacije prvog hrvatskog sveca, posjetio sam San Vitale. Na njegovu mozaiku, kome se već stoljećima toliki dive, nalazi se i jedan sin Istre, Maksimijan, ne doduše našeg naroda, ali nama ipak drag jer se rodio i neko vrijeme živio na ovom našem tlu, a koje nikad nije zaboravio. Crkva Svete Marije Formose u Puli trajan je spomen na njega.
Sv. Robert Southwell, mučenik iz Družbe Isusove (1561-1595)
Papa Pavao VI. proglasio je 25. listopada 1970. svetima oveću skupinu engleskih mučenika. Deset od njih pripada Družbi Isusovoj. Najslavniji je među njima Edmund Campion, a odmah zatim Robert Southwell. Njihov se blagdan slavi, doduše, 1. prosinca, ali kako je sv. Robert Southwell poginuo na današnji dan godine 1595., mi ćemo ga danas pobliže upoznati.
On je bio sin Rikarda Southwella i Brigide Coxleys. Rodio se godine 1561. u Horsham-St-Faith u blizini Norfolka. Bilo je to u vrijeme kad se Engleska već odcijepila od Rima. Robertovi roditelji željeli su da im sin bude odgojen u staroj vjeri pa su ga poslali u Douai, gdje mu je bio profesorom slavni, pobožni i učeni teolog Leonard Lessius. Odatle je prešao u Pariz. Robert je bio pobožan i krepostan mladić pa nije čudo da je osjetio živu želju za duhovnim zvanjem. Njegov vrijedni duhovni vođa Toma Darbyshire nastojao je svim marom gajiti tu klicu zvanja. Mladić se kolebao između kartuzijanaca i isusovaca. Prevladali su isusovci i tako je on 18. listopada 1578. stupio u rimski novicijat Družbe Isusove. Novicijat je ipak dovršio u Tournaiu i ondje položio prve zavjete, točno dvije godine nakon ulaska u red. Vratio se opet u Rim da upotpuni filozofske i teološke nauke. Godine 1584. u Rimu je zaređen za svećenika te određen da bude nadstojnik studija u engleskom kolegiju. Tu bi mogao u miru lijepo raditi, ali on je osjetio zov domovine u kojoj je Katolička crkva krvarila te godine 1585. zamoli da tamo može raditi i poginuti kao mučenik.
Ostavio je Rim 8. svibnja 1586. te u društvu o. Henrika Garneta, budućeg mučenika, pošao u Englesku. Iskrcali su se u Newportu. Odmah se našao netko tko je dojavio njegov dolazak tajnom Vijeću engleske kraljice. Robert se morao skrivati i veoma oprezno raditi. Najprije se pod lažnim imenom Mister Cotton skrivao u kući baruna Vauxa, koji je prije 6 godina stupio natrag u krilo Katoličke crkve, a posredovanjem revnog svećenika Personsa. Godine 1587. prešao je grofici Arundel.
Nakon 6 godina misijskog rada upao je izdajstvom otpadnice Ane Bellamy u ruke svojih progonitelja. Bilo je to 5. lipnja 1592. Pretrpio je mnoge muke, dugo je čamio po zatvorima krijepeći dušu molitvom i razmatranjem. Viseći obješen rukama na vješalima ponavljao je: "Bog je sebe tebi dao, daj se i ti njemu!" Smaknut je napokon u Tyburnu.
Sv. Robert Southwell nije bio samo isusovac, misionar i mučenik, već i pisac i pjesnik. Ostavio je iza sebe djela i u prozi i u stihovima, koja su se po Engleskoj potajno širila i čitala. Najljepše njegove pjesme nastale su za njegova trogodišnjeg tamnovanja. Njih su kasnije slavili čak i protestantski književni kritičari. Robert Southwell je najznačajniji engleski religiozni lirski pjesnik iz doba kraljice Elizabete. On je protiv snažnog vala renesanse bio duboko uvjeren da kao dostojne teme pjesništva mogu služiti ne samo svjetski užici, već i krepost i pobožnost.
Southwellova je najslavnija pjesma "Dijete u ognju". U toj dubokoumnoj pjesmi prikazuje ljubav kao oganj koji čisti i prekaljuje. Njezinu je vrijednost ocijenio veliki pjesnik Ben Johnson. On je rekao da bi rado spalio sve ostale svoje pjesme kad bi sam napisao samo te stihove. Southwella kao pjesnika slavio je u XIX. stoljeću i protestanski pisac Georg Macdonald.
Među ostalim Sauthwellovim pjesmama glasovit je mali ep "Plač svetog Petra". U nj su se u svom umjetničkom stvaranju ugledali pjesnici Nicholas Brenton, Thomas Lodge i Giles Fletcher. Od njegovih djela u prozi spomena su vrijedna: Trijumf nad smrću, zatim asketski spisi 100 razmatranja o Božjoj ljubavi, izrađenih prema španjolskom mistiku Diegu de Estella, Suze Marije Magdalene, Utjeha za katolike.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
