|
28. veljače
Sveti Roman, opat († oko 465)
Sveti Roman, gorštak s Jura gorja, rodio se negdje oko 400. godine. Već za rana počela ga je pratiti misao o pustinjačkom životu. Ona je postajala sve snažnija kad je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. U njemu se rodila želja da bi u šumama Jura gorja načinio novu Tebaidu. Želja je sigurno dolazila od onoga koji je preko proroka Hošee rekao: "Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu pogovoriti srcu" (2,16). Taj se tekst izvorno odnosi na nevjernu ženu, u kojoj je predstavljen nevjerni izraelski narod, ali se da lijepo u jednom punijem značenju primijeniti na dušu koju Bog želi primamiti u pustinju, u samoću, da bi joj lakše i nesmetanije mogao govoriti od srca k srcu. Samo tako možemo razumjeti taj tako neodoljiv zov za samoćom u životu mnogih svetaca.
Sveti Roman se odazvao tom neodoljivu zovu te u divljem i osamljenom gorskom kraju, gdje su se spajale dvije bujice, zvanom Condadisco, kasnije Condat, osnovao samostan za pustinjake. Brzo mu se pridružiše brat Lupicinus i drugi, kojih je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu, koji ga za vrijeme pokrajinskog sabora u Besnaçonu zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao nastadoše još i mnogi drugi, pa čak i jedan ženski, kojemu je stajala na čelu kao opatica njegova rođena sestra. U njemu se obdržavala najstroža klauzura.
U uspomenama o svetom Romanu čitamo da je bio manje energičan od svoga brata Lupicina, ali da je zato imponirao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života, koji su bili teška karaktera. Svetom Romanu pripisuje se i dar ozdravljanja bolesnika. Naročito se spominje ozdravljenje dvaju gubavaca kojima je vratio zdravlje zagrlivši ih. U vremenima vjere Bog je uvijek svojim odabranicima davao razne karizme pa tako i moć ozdravljanja bolesnikâ.
Sv. Romana stari životopisi nazivaju "Kristovim herojem". On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednji zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnogo čudesa.
Sveti Hilar, papa († 468)
Sv. Hilar, papa, poznat je samo onima koji podrobnije poznaju povijest papinstva. Naslijedio je papu sv. Leona Velikog, a upravljao je Crkvom od god. 461-468. Glasovita knjiga Liber pontificalis kaže za njega da je bio rodom s otoka Sardinije. Ništa se ne zna o njegovu djetinjstvu, mladenaštvu, ni kako je došao u Rim. Znamo samo da je postao đakon rimske Crkve u vrijeme kad je na Istoku Eutih širio svoju krivi nauk, tzv. monofizitazam, koji uči da je u Kristu ne samo jedna osoba nego i jedna narav, jer se tobože ljudska utopila u božanskoj kao kap vode u oceanu.
Kao đakon Hilar je morao uživati velik ugled kad ga je papa Leon Veliki uključio u broj svojih izaslanika što ih je u ljeto g. 449. poslao na sinodu u Efez. Tamo su se odigrale nemile stvari, o kojima bi bilo bolje šutjeti. S te su sinode već unaprijed bili isključeni svi Eutihovi protivnici. Spretni Eutih pridobio je za se carski dvor, a povezao se i s nasilnim Dioskurom, nasljednikom sv. ]irila Aleksandrijskoga. Dioskur je doveo sa sobom čitavu rulju monaha i vojnika. Uz jaki pritisak svjetine, koja je prijetila smrću, donesene su odluke. Eutih je proglašen pravovjernim i uspostavljen na svoju stolicu, a njegovi protivnici: carigradski patrijarh sveti Flavijan i Teodoret Cirski, Euzebije i svećenik Iba osuđeni i svrgnuti, ali se oni pozvaše na Papu. Papini su poslanici protestirali. Među njima bio je i đakon Hilar, koji je u čitavoj toj aferi pokazao jakost duha, neustrašivost pred opasnostima i heroizam. Da je opasnost bila, doista, velika, vidi se po tome što je Flavijan bio tako izmrcvaren da je treći dan umro. Crkva ga 18. veljače slavi kao mučenika vjere. Sinoda u Efezu nazvana je u povijesti Crkve "efeško razbojstvo". Car je, doduše, potvrdio njezine zaključke, ali ih je papa Leon, koga je o svemu potanko izvijestio Hilar, u Rimu na sinodi osudio. Čitava je afera dokrajčena na Općem saboru u Kalcedonu godine 451., gdje je definiran pravovjerni nauk.
Umro je papa Leon Veliki 10. studenoga 461. Nije bilo lako naći nasljednika tako velikom papi. No već 19. studenoga izabran je aklamacijom za papu arhiđakon Hilar. On je bio odgojen u Leonovoj školi, uživao je njegovo povjerenje, pa je bio i najprikladniji da ga naslijedi. Posve ima pravo povjesničar Amann, koji zapisa: "Hilarov je pontifikat bio čist i jednostavan nastavak pontifikata njegova odličnog prethodnika." Iako je od Hilarove pismene ostavštine mnogo izgubljeno, od onoga što je ipak ostalo i od raznih svjedočanstava o njemu proizlazi kao posve opravdana navedena Amannova tvrdnja.
Hilar se mnogo brinuo za Crkvu na Istoku koja je bila razdirana krivim naučavanjima. Sastavio je zbirku dekreta i dao je proširiti po čitavom Istoku. Ponovno je osudio Eutiha, Dioskura, Nestorija i sve njihove sljedbenike.
Hilar se veoma angažirao i u Crkvi na Zapadu. U mnogim sporovima potvrdio je jurisdikciju i vrhovnu vlast rimskog biskupa. Izravno je zahvatio u sporovima za vlast u Galiji između crkve u Arlesu protiv one u Vienne, u Španjolskoj između crkve u Tarragoni protiv one u Calahorri. Na Rimskoj sinodi godine 465. zabranio je španjolskim biskupima da sami određuju svoje nasljednike, već je to pravo prepustio slobodnom izboru onih koji su trebali birati biskupa. Hilar je kao papa obavio u Rimu mnoge zamašne radove na obnovi crkava i bazilika. Naročitu je brigu posvećivao i takozvanom bogoslužju postaja. Naime, na pojedine svetkovine i dane rimski bi se puk, predvođen papom, skupljao na bogoslužje u određenoj crkvi. Sveti Hilar je završio svoj veoma aktivan život 29. veljače prijestupne godine 468., nakon 6 godina i 3 mjeseca pontifikata. Pokopan je u rimskoj bazilici Sv. Lovre na Veranu, današnje rimsko groblje.
Blagdan mu se slavi 28., a u prijestupnoj godini 29. veljače.
Blažena Villana Botti (1332-1361)
Firenza je ne samo grad umjetnosti već i grad velikih svetaca. Poklonila je život godine 1332. i kćerci bogatih trgovaca Villani Botti. Ona se u ranoj mladosti odlikovala izvanrednim žarom u molitvi i revnosti u pokori. Da bi se mogla što više posvetiti bavljenju duhovnim stvarima, htjela je stupiti u kakav samostan. No, tome se nepravedno usprotivila sva njezina rodbina. Nisu joj dali slobodu na koju je po prirodnom moralnom zakonu imala pravo da sama bira svoje zvanje. Villana je pobjegla od kuće, ali su za njom poslali potjeru i na silu je vratili kući. Premda još mlada, od svojih je bila prisiljena da stupi u brak, pa se u srpnju 1352. udala za Rossa Benintendija, s kojim je imala jednog sina.
Našavši se u posve novim okolnostima, malo-pomalo je ohladila u svojoj prvotnoj revnosti te upala u mlakost. Predavala se raskošnu životu i raznim taštinama. No, jedan je neobičan događaj učinio tome kraj. Dok se jednog dana ogledala u zrcalu, iz njezine je slike iskočilo neko bezoblično čudovište. Villana se silno prepala te otrčala u crkvu Santa Maria Novella, gdje se dobro i temeljito ispovjedila. I tada je opet nastao preokret u njezinu životu i to konačan. Vratila se svojim starim pokorama, a Gospodin ju je za uzvrat obdario raznim milostima, od kojih je bila najpoznatija dar prorokavanja.
Sva je njezina duhovnost bila usredotočena na Raspetoga. Govorila bi: "Mene toliko zahvaća razmatranje raspetoga Krista da nema tako oštre pokore koja mi tada ne bi bila najslađa." Villana se pridružila trećoredicama kod crkve Santa Maria Novella. Bile su to dominikanske trećoredice. Villana je zaželjela da bude i pokopana u bijelom dominikanskom odijelu. Umrla je u siječnju 1361. Silan se svijet okupio oko njezina odra pa su je ostavili nepokopanu 37 dana da bi vjernici mogli udovoljiti svojoj pobožnosti prema njoj. Tijelo joj kroz to vrijeme nije odavalo znakove raspadanja. Tako je Bog već na zemlji htio proslaviti svoju vjernu službenicu. Crkva ju je 27. ožujka 1824. proglasila blaženom. Spomenik joj je isklesao Bernardo Rosselino, a ovjekovječio ju je Beato Angelico naslikavši je skupa sa svetom Katarinom i natpisom: "Isuse Kriste, moja raspeta ljubavi!" Ta se slika nalazi u muzeju samostana Sv. Marka u Firenzi.
Danijel Aleksij Brottier, Božji sluga (1876-1936)
Evo nam vremenski bliskog Božjeg sluge, čiji su život resila prava čudesa. Potjecao je iz skromne, ali duboko pobožne kršćanske obitelji. Rodio se 8. rujna 1876. u La Ferté-Saint-Cyr, biskupije Blois, metropolije pariške, u Francuskoj. Već od mladosti je pokazivao duboku pobožnost, a osobito prema Blaženoj Gospi. I nemojmo to smatrati već uhodanim načinom opisivanja života svetaca. Tako je to u stvari bilo, pa kad se o dotičnom piše, ne može se pisati nego samo onako kako je bilo. Krsna milost je u dječaku djelovala i on se pomalo razvijao u sve potpunijeg kršćanina.
Godine 1890. ušao je u sjemenište u želji da postane svećenik. Godinu dana vojničke službe samo je još ojačalo njegovu volju da se sav posveti Božjoj službi. I tako je Danijel 17. prosinca 1898. u Bloisu primio red subđakonata, 27. svibnja 1899. đakonat, te 22. rujna iste godine prezbiterat. I tako je bio na cilju svojih želja.
Prva služba koju je vršio bila je profesorska u crkvenom zavodu Pontlevoy. No, njegov je pravi poziv bio misionarski. Da bi ga što sigurnije i bolje ostvario, 24. rujna 1902. stupio je u novicijat Družbe misionara Duha Svetoga u Orlyju, kod Pariza. Nakon godine novicijata položio je jednostavne redovničke zavjete. Odmah su ga poslali u misije, i to u Senegal. Zbog teške glavobolje, koja ga nije puštala na miru, morao je godine 1906. teška srca ostaviti Afriku. Vratio se u domovinu i, čim se oporavio, nije mogao odoljeti želji koja ga je vukla natrag u Senegal. U siječnju sljedeće godine ponovno je na svom starom misionarskom poslu. No, zlo je glavobolje opet došlo i prekinulo njegov rad. Morao se definitivno vratiti u domovinu, ali i tu je radio za misije pa je tako osnovao djelo Souvenir Africain za podizanje katedrale u Dakaru. Bila je to velika sabirna akcija.
Za vrijeme I. svjetskog rata o. Danijel se odmah dobrovoljno javio za vojnog kapelana. Vodila ga je pri tom želja da pomogne dušama, osobito ranjenika i umirućih. Kroz pune 4 godine žrtvovao se za vojnike po ratištima Lorene, Somme, Verduna, Flandrije, često puta i sam izložen opasnostima po život. Žrtvovao se, doista, sve bez ikakve računice.
Poslije rata imenovan je upraviteljem socijalne ustanove za pomoć siromašnim šegrtima u Auteilu. Ta je ustanova kroz 12 godina njegove uprave silno uznapredovala. O. Brottier je umro 28. veljače 1936. istrošen radom. Stekao je glas velikog apostola kršćanske ljubavi, koga je vodila u svemu silna revnost, povezana s najdubljom poniznošću. Već 8. veljače 1961. izdan je dekret o uvođenju postupka za njegovo proglašenje blaženim.
O. Brottier je bio čovjek neograničena pouzdanja u Božju svemoć pa je činio upravo nevjerojatne stvari. Evo i o tome nešto posve kratko! Kod njegova sprovoda rekao je pariški nadbiskup kardinal Verdier da je čitav njegov život bio jedno jedino čudo. Ono se temeljilo na pouzdanju u Boga i njegove svece. O. Brottier je imao neograničeno pouzdanje u Blaženu Djevicu Mariju i svetu Malu Tereziju. I nije potrebno nabrajati vidljive dokaze da je Bog bio, uistinu, i s njime i s njegovim djelom. Najznačajniji je dokaz možda ovaj! Brottier je imao smionu nakanu podignuti kapelu u čast svete Male Terezije koja bi stajala milijune franaka. Nije imao ništa, ali Providnost mu je dala razumjeti da joj je njegov naum mio. I sada je došla vjera koja premješta bregove. Unatoč opomenama svojih prijatelja, koji su mislili da ovaj put njegova "nerazboritost" stvarno prelazi granice, o. Brottier dao se na posao. I što se dogodilo? - Njegov pomoćnik i ekonom zavoda pripovijeda da je gotovo dvije godine, sve dok se nije dovršilo to veliko djelo, o. Brottier dnevno nalazio po tisuću franaka bilo u pošti koju je dobivao, bilo u škrabici u kapeli, bilo posredovanjem neke nepoznate osobe. Koji put je prošao čitav dan, a hiljadarka je stigla kad se o. Brottier već spremao u krevet na počinak.
Gledano izdaleka to i mnogo drugo u njegovu životu izgleda nam gotovo legendarno. I lako bi bilo izmišljati hipoteze za tumačenje tih legendi koje to zapravo nisu. Ljudska duhovitost u demitiziranju zna biti veoma dosjetljiva. No, promatrati nešto izdaleka znači izgubiti se u apstrakcijama i ogriješiti se o stvarnost. Za onoga koji ide u konkretno i ispituje stvari, velik broj svjedočanstava i neprestano ponavljanje činjenica donosi neki račun, neko opravdanje. Za onoga koji je voljan približiti se svecima, sve će to biti nešto neodoljivo, čemu se neće moći oduprijeti. Svaki je svetački život iskonski, pravo ponovno oživljavanje vjere iz Evanđelja, ponavljanje obećanja, koja je Krist navezao na tu vjeru. Stoga su čudesa kao zlatan lanac koji se od Krista spušta prema nama i koji nas natrag k njemu uzdiže. Čudesa su u životu svetih ljudi siguran znak da postoji Bog, da On nije samo neka neodređena i bezlična, neosobna stvarnost, već Otac, "koji zna u tajnosti što nam treba" (Mt 6,8).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
