|
1. ožujka
Sveti Albin, biskup
(469-550)
Naučeni smo da nas u gotovo svim kalendarima na prvi dan ožujka pozdravi ime Albin, francuski Aubin, a po naški Zoran ili Zorislav. Sveti Albin je bio biskup Angersa u Francuskoj. To je vrlo stara biskupija, osnovana već u IV. stoljeću.
Albin se rodio oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemićkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. Taj glas je pridonio ne malo da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao.
Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednoga prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, to jest rodbinske ženidbe među plemićima. Rodbinske po krvnom srodstvu, a ono je po prirodnom ćudorednom i pozitivnom crkvenom zakonu zapreka za ženidbu.
Sveti Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu, dok ga je godine 549. zastupao opat Sapando. Zbog svoga energičnog stava u mnogim pitanjima došao je u sukob s nekim biskupima, a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. Moralna pomoć koju mu je pružio sv. Cezarije dala mu je nove snage za njegov daljnji težak i opasan rad na ćudorednom preporodu tadašnjega društva. Bio je to u onim teškim vremenima tvrd rad, ali zato tim potrebniji jer je nove narode, koji su tek primali kršćanstvo, a baštinili stare loše navike, valjalo naučiti na jedan savršeniji život.
Iscrpljen godinama, a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi Sv. Petra. No već godine 556. posvećena je njemu samome jedna crkva, a u njezinu kriptu preneseni su njegovi posmrtni ostaci.
Kod te nove crkve brzo je podignuta i opatija, a prvi joj je opat bio Albinov prijatelj i pouzdanik Sapando. Već iz djela sv. Grgura Turonskoga, važnoga crkvenog povjesničara, saznajemo da je već u njegovo doba, a to je VI. stoljeće, kult sv. Albina, biskupa, bio vrlo raširen. On se iz Francuske proširio u Njemačku, Englesku, pa čak i Poljsku, pa je sveti Albin u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci i proroci koji će štititi i čuvati obitelji.
II. vatikanski sabor, govoreći o današnjoj obitelji, kaže: "Dostojanstvo te ustanove ne sja svagdje istom jasnoćom jer je potamnjuje mnogoženstvo i pošast rastave, takozvana slobodna ljubav i druge deformacije. Pored toga bračna se ljubav vrlo često oskvrnjuje sebičnošću, hedonizmom i nedopuštenim postupcima kojima se sprječava rađanje.
Današnje ekonomske, društveno-psihološke i političke prilike unose osim toga ozbiljan nered u obitelji... Zato koncil izlažući jasnije neka poglavlja crkvenog nauka, želi poučiti i ohrabriti kršćane i sve ljude koji nastoje štititi i promicati izvorno dostojanstvo braka i njegovu uzvišenu i svetu vrijednost" (Radost i nada - Pastoralna uredba o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 47).
Blaženi Roger Le Fort, nadbiskup
(1277-1367)
U dobi od 90 godina 1. ožujka 1367. umro je nadbiskup Bourgesa u Francuskoj bl. Roger Le Fort. On se u svojoj nadbiskupiji slavi svake godine 15. ožujka skupa s ostala 22 nadbiskupa Bourgesa. Tada je, naime, spomendan svih svetih nadbiskupa Bourgesa. Opravdano je da svaka biskupija slavi one koji su najviše pridonijeli njezinu duhovnom rastu, a to su njezini sveci i blaženici.
Roger se rodio godine 1277. u dvorcu Ternes, kod Guéreta. Bio je sin Geoffroyja Le Forta i nećak kardinala de la Chapelle-Taillefera, nadbiskupa Toulousea. Kako je bio posljednji sin te pokazivao više smisla za školu i knjigu nego za oružje, roditelji su ga prema običaju onoga vremena opredijelili za crkvenu službu, pa čak i karijeru, jer su kao plemići mislili da njihova djeca na to imaju pravo. To po sebi nije bila dobra ni zdrava praksa, ali je u iznimnim slučajevima, gdje se radilo o pravom duhovnom zvanju, urodila i dobrim plodovima. Roger je na putu prema svećeništvu imao veliku potporu i zaštitu u svom rođaku kardinalu.
Studirao je na Sveučilištu u Orléansu te brzo postao profesorom obaju prava: crkvenoga i civilnoga. Godine 1323. nešto po vlastitim zaslugama, a nešto protekcijom rođaka kardinala, bi postavljen za biskupa u Orléansu. Godine 1328. premješten je na biskupsku stolicu u Limoges, dok napokon nije imenovan nadbiskupom drevne nadbiskupije u Bourgesu.
U tom je gradu i nadbiskupiji naišao na priličan otpor, a kao nadbiskup morao se boriti protiv mnogih poroka koji su se vrlo uvriježili i kod jednog dijela klera i u narodu. Jedan blaženikov životopisac piše da je sam Bog s neba morao posredovati pa je poslao na grad Bourges strašan požar, koji je sve uništio osim katedrale. Teško je reći da li je to bila izravna Božja kazna, ali nije isključeno jer je Bog tolikim kaznama znao kažnjavati i Svoj izraelski narod ne bi li ga dozvao k pameti i obraćenju.
Godine 1345. nadbiskup Roger je dao iskopati posmrtne ostatke sv. Odila, opata iz Clunyja, o kome smo pisali 1. siječnja, a koji je bio pokopan u Souvigny--en-Bourbonnaisu. Godine 1356. Roger je pomogao stanovnicima Bourgesa da se brane protiv napadaja Engleza koji su opsjedali grad. Nadbiskup je proživljavao sve vedre, ali i žalosne događaje svoga biskupskoga grada. Tako to mora pravi pastir i činiti. Sudbina ovaca i njegova je vlastita sudbina.
U svojoj oporuci Roger je zaželio da po smrti bude pokopan u samostanu koji je sam osnovao, a bio je to Ternes u njegovu rodnom kraju. No, tu mu želju nisu ispunili, već su ga pokopali u koru njegove katedrale u Bourgesu. U dva navrata, to jest godine 1760. i 1904. išlo se za provjeravanjem njegovih relikvija.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
