|
2. ožujka
Sveti Simplicije, papa († 483)
Prema piscu glasovite povijesne knjige Liber pontificalis Simplicije je bio sin nekog Kastina iz Tivolija. Upravljao je Crkvom od god. 468. do 483. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Za njegova pontifikata god. 476. propalo je Zapadno Rimsko Carstvo. U isto vrijeme Crkva je na Istoku bila uznemirivana posljedicama monofizitskog krivog nauka, osobito u sjedištima patrijarhata u Aleksandriji i Antiohiji.
O djelatnosti pape Simplicija znamo, na žalost, vrlo malo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve, a u glavnim grobljanskim bazilikama postavio je zbor svećenika, koji su naizmjence obavljali bogoslužje. Iz toga se vidi da je u onim vrlo teškim prilikama bio pastoralno vrlo zauzet te činio što se moglo činiti. Tako je i pravo. Bolje je činiti što se može, pa makar i malo, negoli kukati nad teškim prilikama. Kukanje koji put može biti dobra izlika za našu vlastitu nepokretnost.
Recimo nešto i o Simplicijevoj aktivnosti na Istoku! Nakon smrti cara Leona I. godine 474. prigrabio je vlast nametnik Baziliskos. Da bi što više povećao broj svojih pristaša godine 475/76., izdao je naredbu po kojoj su i monofiziti, koji su sve više nadirali iz Egipta i Palestine, zadobili službeno priznanje ili bar snošljivost. Na to je odmah protestirao papa Simplicije tražeći od Baziliskosa da se ogradi od krivog nauka monofizitâ. No Papin je protest ostao bez učinka. Iz njega se ipak vidi koliko je Papi bilo stalo do pravovjernog nauka. Pastir duša mora bdjeti i nad čistoćom nauka da se u njeg ne bi uvukla zabluda. Dobri su pastiri uvijek s najvećom revnošću to i činili.
Adon je prvi zapisao sv. Simplicija u svoj Martirologij, i to 2. ožujka. Pod istim je datumom ušao i u Rimski martirologij, premda bi prema kasnijim istraživanjima dan svečeve smrti bio zapravo 10. a ne 2. ožujka. Kako se ipak slavi danas, to smo ga u našu zbirku svetaca za ožujak danas i uvrstili.
Papa Pio XII., sluga Božji
(1876-1958)
Iz pijeteta prema velikom Papi danas ćemo učiniti iznimku. Premda je on umro 9. listopada, obradit ćemo ga djelomično već danas na njegov rođendan. Rodio se u Rimu 2. ožujka 1876. kao drugi od 4 sina konzistorijalnog odvjetnika Pacelli Eugenio, budući papa Pio XII. Nakon više od 200 godina u njemu će se opet jedan rođeni Rimljanin uspeti na papinsko prijestolje. Njegova se obitelj ubrajala u rimske patricijske obitelji, a bila je uvijek usko povezana s Papinskom Državom i kasnije Vatikanom. U obitelji je bila bogata duhovna baština koja se ljubomorno predavala iz pokoljenja u pokoljenje. Njezin će najkulturniji i najbolji izdanak biti Eugenio.
Dječaka Eugenija Pacellija resila je sjajna i svestrana inteligencija. O njoj svjedoče njegove školske ocjene koje su gotovo u svim predmetima uvijek bile odlične. Uz veliku nadarenost, dečka je resila i iskrena djetinja pobožnost. On je sam odlučio o svom zvanju, i to s promišljenom jasnoćom, u kojoj nije bilo nikakve dvojbe ni nesigurnosti. Njegov će životni poziv biti svećeništvo, služba Bogu u posvećenom staležu. U njemu će živjeti velikom dosljednošću, koja je jedna od glavnih značajki njegova karaktera.
Baš na svoj rođendan godine 1939. Eugenio kardinal Pacelli nakon vrlo kratkog konklava izabran je za papu. Došao je na najodgovornije mjesto u Crkvi uoči II. svjetskog rata, jednoga od najstrašnijih u ljudskoj povijesti. No ni sa svršetkom rata nisu svršile sve patnje čovječanstva. One su se u mnogim zemljama bolno nastavile.
Pio XII. u takvom teškom vremenu bio je jedan od rijetkih koji je dosljedno i bez ikakva kompromisa branio dostojanstvo ljudske osobe od nasilnih zahvata modernoga apsolutizma države i diktatora svih boja. Time se nekima strašno zamjerio pa su njegov ugled nastojali klevetama moralno dotući. No nije im pošlo za rukom jer još uvijek ima mnogo ljudi koji visoko cijene i brane časnu uspomenu Pija XII., koji s pijetetom dolaze na njegov grob i njemu se mole i preporučuju, kako se to čini svecima. Taj veliki Papa to je i zaslužio.
Od njegove prve enciklike Summi pontificatus u listopadu 1939. pa preko njegovih božićnih poruka za vrijeme rata, sve do posljednjih govora u listopadu 1958. neizrecivom se dosljednošću provlači kao nešto temeljno pouka gdje treba tražiti rješenje svih problema ljudskoga suživljenja, odnosa među ljudima, narodima i državama. Suvišno je spomenuti da Papa nije naučavao samo neki općeniti humanizam, već za njega nepovredivost ljudske osobe proizlazi iz činjenice da je čovjek načinjen na Božju sliku, Bogu sličan.
Papa je uvijek branio ljudsko dostojanstvo, ljudsku slobodu, vođen tom slikom o čovjeku. Stoga i kad je svršio rat nije se izjašnjavao za neki apsolutni pacifizam, "mir po svaku cijenu", već za mir u pravdi i slobodi za svaki narod, za svaku obitelj i za svakoga čovjeka. Na žalost, i pojam mira postao je dvoznačan. Postoji mir kad netko nekome sjedi na šiji. Takav je mir dobar samo za onoga koji sjedi, ali ne i za one na kojima sjedi. Pio XII. nije priznavao takav mir.
On se više puta u službi mira živo zauzimao za razoružanje, ali uvijek samo za sveopće razoružanje, koje će se izvršiti pod učinkovitim nadzorom. U protivnom bi slučaju čovječanstvo postalo žrtvom one sile koja bez ikakvih moralnih skrupula ide samo za ostvarenjem svojih političkih ciljeva.
U govoru od 6. prosinca 1953. Papa se energično založio za suživljenje katolika s nekatolicima u istim zajednicama. To će načelo II. vatikanski sabor u Deklaraciji o vjerskoj slobodi samo još proširiti. Glas Pija XII. bio je slušan i izvan Crkve. I njegovom pontifikatu valja pripisati da je moderno papinstvo opet zadobilo sveopći ugled u svijetu. Bez baštine Pija XII. možda bi bilo teško zamisliti Ivana XXIII. i Pavla VI., kakvi su bili. Toga su ta dvojica papa bili svjesni. Pavao VI., kao jedan od najbližih suradnika pa onda i poznavalaca Pija XII., započeo je proces za njegovo proglašenje blaženim. Dijecezanski proces je sretno završen i očekuje se beatifikacija Pija XII.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
