|
5. ožujka
Sveti Ivan Josip od Križa
(1654-1734)
Stari su životopisci svetaca, u doba kad se nešto držalo do plemićkog podrijetla, rado isticali nečije odlično podrijetlo. Danas to mnogo ne znači, pa ako ipak tu okolnost spominjemo, činimo to posve iz povijesnih motiva. Neka se i to samo zna. Daleko je vrjednije od krvnoga duhovno plemstvo, odličnost jednoga značaja i plemenitost i ljudskost jednoga srca.
Ivan Josip od Križa, u svijetu zvan Karlo Gaetano, bio je sin stare ugledne obitelji Calosinto, a rodio se baš na Veliku Gospu 1654. na otoku Ischiji u Italiji od oca don Josipa i majke donne Laure Gargiulo. Don i donna bili su naslovi koji se davahu plemićima, odličnim ljudima i svećenicima.
Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. I to je današnjem čovjeku ne samo čudno već i neshvatljivo. No ako je neshvatljivo samo djelo, onda nije nipošto neshvatljiv motiv zbog kojeg se činilo. On je lijep i kršćanina dostojan, jer kršćanin bi morao biti čovjek koji se nastoji sve više suobličiti i solidarizirati s Kristom.
Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život i to upravo za onaj red koji je već po tradiciji duboko pobožan prema Kristovoj muci i koji je u Crkvu uveo razne pobožnosti muci Isusovoj u čast. To je franjevački red. Karlo je izabrao strogu granu bosonogih franjevaca, koji potječu od reforme sv. Petra Alkantarskoga. Oni imaju u Napulju samostan Santa Lucia al Monte. U nj je godine 1670. stupio i Karlo, odjenuvši franjevački habit i promijenivši ime u Ivan Josip od Križa. Kao učitelja duhovnog života u novicijatu imao je velikog asketu o. Josipa Roblesa. Pod njegovim prosvijetljenim vodstvom, a još više pod snažnim zahvatom Božje milosti, mladi je novak upravo herojski nastojao oko vršenja raznih vrlina.
Položivši dobre temelje redovničkoga života mladi je novak položio zavjete, dao se na studije te je 18. rujna 1677. bio zaređen za svećenika. Kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana slijedeći stope sv. Franje i sv. Petra Alkantarskoga. Na kapitulu godine 1703. u Grumu izabran je za provincijala. Kao provincijal otvorio je nekoliko kuća u Napulju te mnogo nastojao oko što savršenije redovničke stege.
Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. K njemu su se obraćali i neki sveci, kao na primjer isusovac sv. Franjo de Geronimo, pa čak i sam učeni sv. Alfonz Liguori. Svojim apostolskim radom postao je vrlo popularan pa je pridonio i obraćenju nekih velikih grješnika. Životopisci nabrajaju kod njega ove karizmatičke darove: proricanje budućnosti, ispitivanje srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje maloga markiza Januarija Spada.
Umro je 5. ožujka 1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu brzo postade mjestom velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim, a Napolitanci već sljedeće godine ubrojiše ga među svoje nebeske zaštitnike kao i stanovnici njegova rodnog otoka Ischije. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.
Ovdje će biti na mjestu spomenuti što Crkva danas misli o karizmatičkim darovima. Ona o njima govori u raznim dokumentima II. vatikanskog sabora. Spomenut ćemo samo mjesto iz Uredbe o Crkvi Svjetlo naroda.
"... Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove 'dijeleći kako hoće' (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: 'Svakomu se daje očitovanje Duha na korist' (1 Kor 12,7). Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom. Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro" (br. 12).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
