|
6. ožujka
Sveta Koleta (1381-1447)
Koleta Boylet rodila se 13. siječnja 1381. u Corbiju od roditelja koji su bili već poodmakli u dobi te vjerovali da su je dobili po zagovoru dobroga sveca sv. Nikole. Po njemu su je i nazvali Nikoleta, a skraćeno i od milja počeše je zvati Koleta pa je pod tim imenom ušla i u povijest svetaca. Njezin otac Robert bio je čovjek i duboko pobožan i milostiva srca prema svakomu. U opatiji Corbie vršio je službu majstora tesara. Njezina majka Katarina bila je također odlična kršćanka koja se svaki tjedan ispovijedala i pričešćivala te bila vrlo pobožna prema Kristovoj muci. Nikakvo onda čudo da je i djevojčica, čim je došla do uporabe razuma, već tamo od četvrte godine počela proživljavati kršćansku vjeru, u prvom redu toplom i srdačnom molitvom. U sedmoj godini postala je već sposobna da razmatra cijeli sat, da prisustvuje moljenju časoslova u samostanu Corbiju, pa i po noći. U devetoj godini upoznala je u čemu se sastoji pravi franjevački duh i potrebu za obnovom toga reda. Sve to bez posebnoga Božjega zahvata i prosvjetljenja ne možemo protumačiti. Tu je nadnarav očito bila na djelu.
Godine 1399. u roku od nekoliko mjeseci Koleta ostade siročetom bez roditelja. Brigu za nju roditelji su pred smrt povjerili benediktinskom opatu Raulu di Roye. Kako još nije bilo jasno kojem će se pozivu Koleta posvetiti, opat ju je povjerio najprije benediktinkama, a zatim klarisama. Koleta kasnije obuče habit te postade franjevačka trećoredica. Kroz 4 godine uz pristanak opata Roye živjela je kao "rekluza", tj. zatvorena u maloj ćeliji pokraj župne crkve Naše Gospe u Corbiju.
Zbog nekih ukazanja sv. Franje, koji ju je pozivao da obnovi njegov red, Koleta je izišla iz svoje stroge klauzure. Njezin duhovni savjetnik franjevac Henrik di Baume isposlovao joj je zakonito dopuštenje, sadržano u buli od 1. kolovoza 1406., da može napustiti svoju ćeliju. Bilo je to u doba zapadnog raskola kad je Crkva imala dvojica papa: jednog u Rimu, drugog u Avignonu. Koleta se odmah dala na put u Nizzu k avignonskom papi Benediktu XIII., nekadašnjem glasovitom učenjaku Petru de Luna, a tada nasljedniku Klementa VII., koga je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, kako je to nekoć sv. Franjo naučio sv. Klaru, te da obnovi franjevački red. Sam Benedikt XIII. primio je njezine svečane zavjete u redu sv. Klare te ju je imenovao generalnom poglavaricom svih onih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Bulom od 16. listopada 1406. dopustio joj je da u svoje samostane prima i redovnice iz drugih redovničkih kuća kao i pobožne žene iz redova franjevačkih trećoredica. Reforma nije išla naprijed baš tako lako. Tek joj je 14. ožujka 1410., nakon više uzaludnih pokušaja, uspjelo osnovati svoj prvi samostan u Besançonu. No, sad su stvari naglo krenule na bolje pa se broj reformiranih samostana još za Koletina života popeo na 17. Najveći dio tih samostana bio je u Francuskoj, a tek po koji u Belgiji i Njemačkoj.
Manje je poznata i skromnija obnova koju je Koleta izvršila u prvom franjevačkom redu. Sigurno je da je barem sedam samostana u Francuskoj prihvatilo njezinu reformu.
Koletina reforma klarisâ značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. U ovom posljednjem Koleta je sigurno bila pod utjecajem benediktinaca, kod kojih je provela djetinjstvo i mladost. Danas Koletina obnovljena grana franjevačkog reda broji oko 140 samostana, koji su razdijeljeni ovako: u Europi 110, u Aziji 5, u Africi 5, u Americi 18 i u Oceaniji 1. Prema tome, njezino djelo živi još i danas.
Čitav je Koletin život protkan snažnim božanskim zahvatima. Kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu, pa čak i na putovanjima. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Ne smije nas to čuditi jer baš je XV. stoljeće bilo silno prožeto mislima na vječnost i vječno spasenje. O tome se može svatko uvjeriti tko pročita odličnu knjigu filozofa povijesti Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka. Svi ti neobični Božji zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. A oni neće nikoga začuditi tko spozna da su oni zapravo bili Božji odgovor prema svetičinoj izvanrednoj vjernosti. Ona je bila herojski vjerna Božjim nadahnućima, svemu onome što je Bog od nje tražio i On ju je za uzvrat upravo obasuo Svojim milostima i darovima, jer Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti.
Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. No kod nje je bila razvijena i dimenzija crkvenosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, sv. Vinkom Fererskim i sv. Ivanom Kapistranom radila na njegovu dokončanju.
Umrla je u divnom flamanskom gradu Gentu 6. ožujka 1447. u prisutnosti franjevaca Franje Clareta i Petra di Vauxa, koji opisaše njezin neobičan život. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.
Sveta Janja Praška
(1205-1280/83)
Život ove slavenske svetice, kćerke češkoga kralja P(emisla Otokara I., pripada u doba takozvanog visokoga srednjega vijeka. Njegov je vrhunac bilo baš XIII. stoljeće, koje je Crkvi i čovječanstvu dalo velikih duhova, ali i djela koja imaju trajnu vrijednost te koja ne mogu zastarjeti. U tom stoljeću živjela je, dozrela, posvetila se i umrla i naša svetica. Upoznajmo taj život, koji i nama danas može mnogo toga reći.
Agneza ili Janja rodila se godine 1205. u Pragu u kraljevskoj kući. Majka joj je bila njemačkog podrijetla. Otac joj je bio kralj koji je želio vladati, a zbog toga je i svako sredstvo koje će učvrstiti njegovu vladavinu smatrao dobrim. Da bi postao što neovisniji od moćnoga Njemačkoga Carstva ili Rimskoga Carstva njemačke narodnosti i svoju je vlastitu kćerku smatrao samo figurom na šahovskom polju koju će po volji okrenuti kako već budu tražili njegovi vladalački probici. Vlast može tako opiti čovjeka da zaboravi i na osnovne etičke vrednote.
Otokar je svoju Janju još kao dijete dao zaručiti s jednim od sinova šleskoga vojvode Henrika. To je za djevojčicu bila prava sreća jer je tako otišla s praškoga kraljevskoga dvora, koji je tada po nećudorednom životu bio poznat, u Šlesku k pobožnoj Hedvigi, majci svoga zaručnika. Ona je djevojčicu povjerila redovnicama cistercitkinjama u samostan Trebnitz, koji je sama osnovala te koji je bio njezina najmilija zadužbina. Tri godine što ih je Janja provela kod tih visoko izobraženih redovnica bile su presudne za sav njezin kasniji život. One su mu dale čvrst kršćanski pravac. Kad je Janjin zaručnik smrtno stradao u jednom lovu, nju su vratili u Prag.
Jedno je vrijeme boravila u Doksanyju kod redovnica premonstratkinja, dok je njezin otac s njezinom ponovnom udajom stvarao nove sebične planove. Tako ju je obećao baštiniku carskoga prijestolja Fridriha II., budućem caru Henriku VII. Da bi još više upotpunio njezin odgoj i izobrazbu, poslao ju je na kneževski dvor Babenbergâ u Austriju. U međuvremenu za sebičnoga kralja otvoriše se nove mogućnosti. Obudovio je sam car Fridrih II. pa se počeo zanimati za češku princezu, a isto tako i moćni engleski kralj Henrik III. Otokar je odmah otkazao obećanje Henriku VII. i obećao ju je Fridrihu II. No taj put je naišao na odlučan otpor svoje kćeri. Ona je odrasla i razvila se u snažnu ličnost, koja nije dopuštala da se njome nedostojno trguje, pa trgovao to i njezin vlastiti otac.
Janja je u srcu osjetila drugi poziv, želju da posve pripadne jednom drugom zaručniku - Kristu. Godine 1230. umro je njezin otacc Otokar, a ona uz posredovanje samoga pape Grgura IX. bi oslobođena od obećanja dana mimo njezine volje caru Fridrihu II. Postavši slobodna, ona, kraljevska kći, kojoj je ovaj svijet mogao sve pružiti, nije ni čas oklijevala bogatu odoru zamijeniti siromašnom redovničkom te se nastaniti u jednoj od najsiromašnijih četvrti "zlatnoga" Praga.
Razmaženo kraljevsko dijete u školi svoje nesuđene svekrve, a velike prijateljice sirotinje sv. Hedvige, upoznalo je koliko ima duhovne i materijalne bijede u kojoj su živjeli oni na rubu tadašnjega društva. Bile su to one nepovlaštene mase malih, siromašnih ljudi, seljaka, nadničara, poluslobodnjaka, prognanika, gubavaca. Radi svih njih šleska je kneginja Hedviga neumorno otvarala bolnice, sirotišta, dobrotvorne ustanove, koje su onima sa dna društva pružale trajnu pomoć.
Iz istih motiva u Asizu su Francesco Bernardone i bogata Klara ostavili palače svojih roditelja, postali Kristovi siromasi, nastanili se u samostanima manje braće i sestara te bosonogi i siromašno odjeveni, živeći od milostinje, dijelili sudbinu onih bijednih u ljudskom društvu. Oni su htjeli dokazati da siromaštvo nije sramota, a još manje prokletstvo, već put kojim se može nasljedovati siromašnoga Krista. Primjer tih svetih zanesenjaka zarazio je mnoge i posvuda se počeo snažno širiti franjevački evanđeoski pokret, želja da se živi prema Isusovu evanđelju. Taj val zapljusnuo je na obalama Vltave u Pragu i kraljevsku kćerku Janju i ona se dala njime zahvatiti. Iza svega toga stajao je zapravo Isus Krist, koji je Svojoj Crkvi poslao nove proroke, ljude koji će opet u svoj ozbiljnosti shvatiti Njegovu poruku: "Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!" (Mt 5,3).
Ubrzo nakon smrti svoga oca Otokara Janja je posredovala kod svoga brata kralja Vjenceslava da za sinove sv. Franje koji dođoše u Prag sagradi crkvu i samostan. Franjevci u blizini siromašne princezine kućice dobiše crkvu Sv. Jakoba i samostan, a nad njom preuzeše duhovno vodstvo. Odmah su je povezali sa sv. Klarom, suosnovateljicom ženske grane franjevačkoga reda. Klara je tako zavoljela češku princezu da ju je nazivala "polovicom svoje duše". Sačuvana su nam 4 pisma sv. Klare pisana u Prag, koja rječito govore koliko je cijenila svetu Agnezu. Ona je u Pragu osnovala prvi samostan klarisa, a sama Klara poslala joj je pet redovnica iz Tridenta. To je samostan Presvetoga Spasitelja u koji je na same Duhove godine 1236. Janja slavodobitno i sva sretna stupila. U njemu je našla ono što je tražila i što je bilo njezino životno zvanje.
Tada redovnički franjevački život nije bio još onako strogo monastički organiziran, što je i bilo dobro, jer je bio više pokretljiv i prikladan za vanjsku aktivnost. I tako se u Pragu, uz mušku i žensku franjevačku zajednicu, brzo stvorio vijenac bolnica, sirotišta, leprozarija, svratišta, a sve na dobro sirotinje. Franjevci i franjevke djelovali su na bogate praške građane i oni počeše otvarati svoje džepove, stvarati ustanove za one na rubu društva.
Duša je svega toga izvanrednog apostolskog i socijalnog rada bila sveta Janja. Njezin je primjer svijetlio svima i djelovao poput magneta. Od njezine skromne ustanove nastade čitava gradska četvrt s tri crkve, posvećene sv. Franji, sv. Mariji Magdaleni i sv. Barbari. Narod je izvanredno zavolio te crkve jer su ih opsluživali ponajbolji Franjini sinovi i kćeri. A pokrenule su se i djevojke iz visokih krugova. Tako je najstarija kćerka Otokara II. i još 12 djevojaka stupilo u samostan klarisa u Pragu: Franjevački pokret širio se iz Praga po svoj Češkoj i u Poljsku. Osnovaše se mnogi muški i ženski samostani jer je zvanja bilo u izobilju.
Iako je bilo pritisaka da se ublaži prvotno strogo pravilo klarisa, Janja nije popustila, već mu je u svoj čistoći ostala vjerna. Kad je dobro organizirala redovnički život, ulogu poglavarice prepustila je drugoj, a sama se izgubila u anonimnosti. Željela je da raste Božje djelo, a ona da se umanjuje, da se za nju što manje zna, da živi u povučenosti i skrovitosti. Umrla je 6. ožujka, ali se ne zna točno godina. Svakako negdje između 1280. i 1283. Njezino je štovanje godine 1874. potvrdio papa Pio IX., a Ivan Pavao II. ju je svečano proglasio svetom 12. studenoga 1989. Grob sv. Janje (Agnes de Bohemia) je godine 1930. ponovno otkriven u staroj crkvi Sv. Jakoba u Pragu, u staroj gradskoj četvrti, koju Nijemci nazivaju još i danas "zum Assisi", a Česi "Na Františku".
|
Login
FAQ
Chat
Traži
