|
12. ožujka
Časni Dionizije, kartuzijanac (1402/3-1471)
Taj je ponizni i šutljivi redovnik po svojim brojnim i učenim spisima postao vrlo rječit. Rodio se godine 1402. ili 1403. u Rijkelu, kod mjesta Saint-Trond, u današnjoj Belgiji, u uglednoj obitelji Van Leeuwen. Humanističke je nauke svršio u obližnjim gradovima Saint-Trond i Zwolle. Već je od rane mladosti osjetio snažan zov za samoćom i tišinom pa je zamolio najprije da ga prime u kartuziju Zelem, a potom Roermond. Kako je još bio premlad, jer nije navršio propisanih 20 godina, redovnički su ga poglavari oba samostana odbili. Dionizije pođe tada u Köln da se ondje još više usavrši u svetim i svjetovnim znanostima. Osjećao je i silnu glad za znanjem. Želio je što više toga spoznati. Godine 1424. zadobio je na Sveučilištu u Kölnu naslov «magister artium», to je kao neki doktorat iz filozofije. Njegovo se upisano ime u spisima Kölnskog sveučilišta čuva u sveučilišnom arhivu još i danas. Vrativši se u Nizozemsku, u Roermond, bio je primljen u kartuziju. U tom je samostanu za mladog, nadarenog kartuzijanca bilo odlično ozračje za lijep kontemplativan život.
Glavni posao uz molitveni i ručni rad mladog, inteligentnog redovnika bilo je pisanje. A on je bio vješt peru. Napisao je mnogo vrijednih stranica. Od godine 1434. do 1457. pisao je komentar Biblije. To je djelo od 14 svezaka, dok sva njegova djela iznose 42 sveska. ^itava biblioteka! Njegov je rad cijenio učeni kardinal Nikola Cusanus, pa ga je uzeo i za svoga savjetnika. Kasnije Dionizije bude imenovan prokuratorom svoga reda. Vršeći tu službu punu odgovornosti dolazio je u dodir s mnogim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. Bio je zadužen da osnuje novu kartuziju u Hertogen-Boschu, što je izveo uz vrlo mnogo poteškoća. Kroz dvije godine morao je kao poglavar i voditi taj samostan. Više nije mogao izdržati pa je zamolio da ga vrate u njegov omiljeli Roermond. Lišen tako svih odgovornosti i dužnosti posljednje je dane života provodio u strogoj šutnji, molitvi i kontemplaciji. Umro je na današnji dan godine 1471. nakon teške i duge bolesti. Kartuzijanski red se njime ponosi kao jednim od svojih najboljih sinova. U svojim velikim i bogatim bibliotekama s ponosom pokazuju zbirku njegovih djela, a i brojne njegove slike rese dvorane za kapitul mnogih kartuzijanskih samostana.
Pisao je biblijska, filozofska, asketska i mistična djela. Sačuvana su i četiri sveska njegovih govora. Njegova djela svjedoče o njegovu velikom poznavanju grčkih, latinskih i arapskih filozofa. Vrlo je cijenio svete Oce te velike skolastičke učitelje, a nadasve asketsku i mističnu teologiju. On nije bio originalan mislilac, već je marno pabirčio po tuđim djelima, a skupljeno je znanje nastojao staviti u službu djelovanja. I na taj je način na svoje i kasnija vremena izvršio velik utjecaj.
U duhovnom je nauku bio vrlo oštrouman i osoban, dakle i originalan. Njegovo gotovo enciklopedijski svestrano poznavanje tolikih pisaca i njihovih djela, njegovo iskustvo u dodiru s dušama i njegovo vlastito iskustvo u želji za što višim stupnjem duhovnog života dali su mu zasluženi naslov «doctor exstaticus» - zanosni naučitelj. I doista, neka njegova djela odišu silnim zanosom koji je vlastit velikim misticima.
U knjizi Život Dionizija, kartuzijanca - rukopis se čuva u biblioteci u Trieru - životopisac ga naziva «sjajnim zbog njegove velike svetosti i uzvišenim zbog kontemplacije». Zato su ga odmah nakon smrti počeli štovati kao sveca. Godine 1554. Roermond je zadesio požar, a uslijedili su i neredi zbog nedaća reformacije. U tim se nepogodama zameo čak i trag Dionizijevu grobu. Godine 1609. biskup iz Roermonda našao je ipak njegove relikvije pa je tako pokrenut postupak za beatifikaciju. Taj je biskup rano umro pa nije vidio plodove svoga nastojanja. Velika enciklopedija svetaca Dionizija spominje samo kao časnog Božjeg slugu, dok ga neki martirologiji slave kao blaženika.
Blaženi Jeronim Ghirarducci († 1335)
Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Božji! (Mt 5,9)
U ovim našim godinama, gdje ljude pritišću preteške nevolje i tjeskobe zbog ratova koji još bjesne ili nam prijete, čitava je ljudska obitelj došla do odsudnog časa u razvoju svoje zrelosti. Dok se malo-pomalo prikuplja te posvuda postaje svjesnija svog jedinstva, čovječanska obitelj ne može ostvariti svoj zadatak, to jest izgraditi čovječniji svijet za sve ljude na čitavoj zemlji ako se svi unutarnjom obnovom ne obrate k istini mira. Zato poruka Evanđelja, u skladu s višim težnjama i idealima čovječanstva, u naše vrijeme blista novim sjajem kad proglašuje blaženima stvaraoce mira, 'jer će se zvati sinovima Božjim'.
Stoga Koncil, pošto je osvijetlio pravi i uzvišeni pojam mira i osudio nečovječnost rata, želi kršćanima upraviti žarki poziv da uz pomoć Krista, tvorca mira, surađuju sa svim ljudima da se među njima učvrsti mir u pravdi i ljubavi, i da se pripremi što je za mir potrebno» (Uredba o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 77).
Nakon navedena nauka II. vatikanskog sabora o mirotvorstvu bit će nam razumljivije zašto se želimo upoznati s likom blaženog Jeronima Ghirarduccija iz Recanatija u Italiji. Njegova je karizma bilo mirotvorstvo. Zato je njegov primjer i danas suvremen i snažan poticaj za nastojanje oko pravednog mira među ljudima.
Blaženi je Jeronim pripadao redu augustinaca, a živio je u samostanu u Recanatiju, gdje je 12. ožujka 1335. umro na glasu svetosti. Iz jedne samostanske kronike doznajemo da se godine 1386. vrlo svečano slavio njegov blagdan uz veliko sudjelovanje Božjeg naroda. Gradski statuti Recanatija iz g. 1405. spominju da su gradski oci vrlo svečano slavili svog blaženika. Zašto je to bilo?
Usmena predaja pripovijeda da je blaženik smirio kavgu, kakvih je tada bilo vrlo mnogo, između gradova Fermija i Ascolija. U svojoj posredničkoj mirovnoj misiji čudesno je na svome plaštu preplovio preko nabujale rijeke Chienti. To je djelo ostalo živo u svijesti kršćanskoga puka pa ga je i nakon smrti slavio. Uslijed razmirica između gradova bilo je mnogo nedaća, mnogi su bili zavijeni u crninu, i zato je narod pamtio svakoga onoga koji se borio za mir.
Blaženi je Jeronim pokopan u crkvi Sv. Augustina u Recanatiju, a njegov je grob postao slavan i po brojnim posjetiteljima, a i po uslišanjima. Blaženikov je lik postao trajan simbol sloge i mira među ljudima. Njegovo mirotvorno nastojanje djeluje i nakon smrti, jer se mnogi po njegovu zagovoru okaniše mržnje i oprostiše svojim dušmanima. Svake godine na njegov blagdan u Recanatiju se izabire 7 muževa i 7 žena, koji će se baviti apostolatom mirenja zavađenih. Doista lijep i kršćanski apostolat!
Zbog svega toga štovanja i utjecaja blaženog Jeronima papa Pio VII. dekretom od godine 1804. dopustio je biskupiji Recanati i augustinskom redu vlastitu misu i časoslov njemu u čast. Godine 1652. blaženikovo je tijelo preneseno pod glavni oltar crkve Sv. Augustina, postavljeno u novu urnu, gdje se i danas mnogo štuje.
Blaženi Josip Tchang-Ta-Pong, mučenik (1754-1815)
Iako se kršćanstvo u nekim zemljama nalazi u manjini, tu je ipak prisutno. Misionari iz stranih zemalja i domaći obraćenici širili su posvuda vjeru, a mnogi je zališe i krvlju. To vrijedi i za najveću zemlju svijeta, za Kinu. Ondje se kršćanstvo teško probijalo, ali je ipak činjenica da Crkva postoji i u Kini, i to već više stoljeća, i da je imala odličnih članova. Upoznajmo jednoga kineskoga sina, koji je slava patničke kineske Crkve! To je blaženi mučenik Josip Tchang-Ta-Pong.
Josip se rodio godine 1754. u Tutsungu, u pokrajini Kweicho, od poganskih roditelja. Iz želje za što savršenijim duhovnim životom i iz gladi za živim Bogom prešao je iz budizma u taoizam, dok se napokon nije upoznao s kršćanstvom, prihvatio ga i u njemu se smirio. I on je jedan od onih za koje vrijedi Tertulijanova tvrdnja da je ljudska duša po naravi kršćanska, a to znači da kršćanstvo daje odgovor na ona najvažnija pitanja koja zanimaju, a koji put i muče svakog ozbiljnog čovjeka. To su pitanja o smislu života, o smrti, o prekogrobnom životu.
Josip nije odmah prihvatio kršćanstvo, već ga je najprije dobro proučio. I to je posve opravdano, jer prihvaćanje vjere i služba Bogu moraju biti u skladu s ljudskim razumom. Josip je marno čitao kršćanske spise, o pročitanom razmišljao te o problemima vjere razgovarao kako s kršćanima tako i s misionarom. Jedan je od njegovih osobnih problema bio dvoženstvo, ali on ga je hrabro riješio. Upoznao je razloge zašto je kršćanstvo za jednoženstvo i prihvatio ih. Prije krštenja morao je svladati i protivljenje svojih roditelja, a to je također sretno nadvladao.
Roditelji su mu bili vrlo bogati i, kako se morao udaljiti od svoje braće, baštinio je ipak jednu kuću koju je stavio na raspolaganje misionarima i pripravnicima na krštenje. On je svoje prihvaćanje kršćanske vjere popratio i dobrim djelima, želio je pripomoći njezinu što boljem širenju. Tako je postao vatreni apostol, a Gospodin je nagradio njegov neumoran rad jer su mu kršćanstvo prihvatili i žena i sin Antun.
Josip se mnogo brinuo i za siromahe, osobito ako su bili bolesni. I to je bila jedna vrlo lijepa crta njegova značaja, koji je skroz-naskroz postajao kršćanski. Otvorio je i vodio i jednu školu u glavnom gradu pokrajine Kweiyangu. U njoj je mnogo toga učinio za pouku i odgoj mladeži. Taj lijepi i svestrani apostolski rad bio je ugrožen progonstvom, koje buknu godine 1811. Josip tada pobježe u mjesto Szechwam. Njegov biskup, mons. Dufresse, želio je da se vrati u Kweiyang. Josip ga je poslušao, makar je to bilo vrlo opasno. On je bio junak koji je za svoju vjeru spreman staviti na kocku sve bez pridržaja.
Progonitelji su najprije uhvatili Josipova sina Antuna, koji nije htio odati sklonište svoga oca. Radije je pošao u progonstvo gdje je i umro. Bio je dostojan sin svoga oca, junak kao i on. Blaženog je Josipa izdao progoniteljima jedan njegov rođak i oni ga predvedoše na sud. Obećavali su mu časti, novac i sve moguće, samo ako se odrekne vjere. Ali, hrabri je priznavalac vjere bio čvrst i nepodmitljiv. Kad nisu pomogla obećanja, progonitelji se utekoše prijetnjama. No i to je bilo uzalud. Mučenik je za svoje uvjerenje bio spreman na svaku žrtvu, uključivši i žrtvu života.
Kad je išao na stratište, plakao je. Neki ga je kršćanin bodrio da bude hrabar, a mučenik mu je odvratio da plače ne zbog nedostatka hrabrosti, već zbog sreće što za svoju vjeru ide u smrt. Bio je duboko svjestan da je mučenička smrt najveća milost njegova života i to ga je ganulo do suza. Objesili su ga na vješala u obliku križa i konopima zadavili, pa je tako poginuo na križu kao i njegov Božanski učitelj i uzor Isus Krist. Posve se Njemu suobličio u životu i smrti, pa je postao dionikom i Njegova uskrsnuća.
Dan mučeničke smrti blaženoga Josipa bio je 12. ožujka 1815. Blaženim ga je proglasio 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegov divni lik svijetla je točka kineske Crkve. On je svojom izvanrednom apostolskom revnošću i postojanošću u vjeri primjer i nadahnuće za sve kršćane u Kini, ali i za svakoga koji se upozna s njegovim životom i slavnim završetkom. Njegovo svjedočenje glasna je propovijed i danas.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
