|
13. ožujka
Sveti Nicefor, carigradski patrijarh
(† 828)
Život sv. Nicefora opisao nam je njegov suvremenik, poznati Ignacije Slatkopojac, đakon i sakristan crkve Sv. Sofije u Carigradu, a kasnije metropolit u Niceji. Nicefor se rodio u Carigradu za vrijeme vladavine kipoborca cara Konstantina V. Kopronima, koji carevaše od godine 740. do 775. Kako je umro kao sedamdesetogodišnjak nakon 13 ili 14 godina progonstva, koje započe u ožujku g. 815., to kao godinu njegova rođenja možemo uzeti 758. ili 759. Niceforovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to vrlo pobožni. Imali su više djece. Njegov otac Teodor bio je carski tajnik, no u vrijeme kipoborstva ostao je vjeran štovanju svetih slika. Zbog toga je bio uhvaćen, išiban te prognan u tvrđavu Pimolissa u Pontu. Pozvan natrag u Carigrad bio je uzalud napastovan da pristane uz kipoborce. Zato je opet mučen te prognan u Niceju, u Bitiniji. Ondje nakon 6 ili 7 godina progonstva umre oko godine 767., vjeran svojim načelima.
Niceforova majka Eudoksija dijelila je sudbinu svoga muža, a koliko je mogla, brinula se za djecu, njihov odgoj i izobrazbu. Kasnije je prigrlila monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha. I tako je budući carigradski patrijarh i borac za vjerske svetinje već od roditelja baštinio čvrsta načela i sjajan primjer vjernosti i dosljednosti.
Nakon Konstantina, a za vladavine njegova nasljednika cara Leona IV. (775-780) Nicefor je izabran za carskog tajnika. Kao šefa svoga ureda imao je Tarazija, koji će mu biti prethodnik na patrijaršijskoj stolici. U svojstvu carskoga tajnika, a ne navršivši još ni 30 godina, Nicefor je sudjelovao na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Poslije toga je napisao pjesmu protiv kipoborstva.
Zabrinut za spasenje duše te privučen pustinjačkim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan Sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe.
Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I., vjerojatno na Tarazijevu preporuku, pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom. U toj su službi i prije njega bili i drugi carigradski patrijarsi. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806., na sam uskrsni blagdan, u Svetoj Sofiji posvećen za biskupa. Posvetu su obavili Nikola iz Cezareje Kapadocijske i Toma iz Soluna. Niceforov je patrijarhat bio vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i s dvorom učinili su teškima njegove dane. Dospio je i u progonstvo. Uzrok je tome bila njegova obrana štovanja svetih slika. I oko njega su se u progonstvu okupljali svi branitelji svetih slika.
Razbolivši se na smrt, sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva g. 828. umro. Bilo je to u samostanu Sv. Teodora. Posljednje su mu riječi bile: "Blagoslovljen Bog koji nas nije dao za plijen njihovim zubima, već nas je spasio raskidavši mreže!" U samostanu Sv. Teodora je i sahranjen. Njegov životopisac Ignacije uspoređuje ga sa svecima Starog i Novog zavjeta, a sveti i učeni Teodor Studita, iako je bio u sukobu s njime, uzdiže ga kao "veliko sunce pravovjerja" i "Kristova priznavaoca".
Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Najprije su bile izložene u crkvi Svete Sofije, a zatim na današnji dan, na obljetnicu njegova progonstva, svečano sahranjene u crkvi Svetih apostola. U latinskoj Crkvi njegov se blagdan slavi 13. ožujka.
Uz sv. Teofana Konfesora sv. Nicefor je glavni bizantski povjesničar VII. i VIII. stoljeća, a uz sv. Teodora Studita najveći je polemičar u razdoblju ikonoklazma ili borbe oko svetih slika. U svojim djelima, osobito u izagnanstvu, u skladu s istočnom predajom, Nicefor brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika. Iz svih njegovih pisanih djela očituje se biskup, pastir, odgovoran i zabrinut za dobro povjerenog si stada, kome želi sačuvati čistu i pravu vjeru. Stoga je opravdano što o njemu netko zapisa da je bio "duhovna palma i plodna maslina, zasađen u domu Gospodnjem".
Kako je sv. Nicefor bio u žarištu borbe oko svetih slika, bit će dobro da navedemo što nam o tome u naše dane kaže II. vatikanski sabor: "Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici časte; ali neka to bude u umjerenom broju i prikladnim redom, kako ne bi kod kršćanskog puka izazvale čuđenje ili popuštale manje ispravnoj pobožnosti" (Uredba o bogoslužju, br. 125).
Sveta Eufrazija, pustinjakinja
Eufrazija je bila senatorska kći, a u rodbinskim vezama s carem Teodozijem. Još u nježnoj dobi izgubila je oca Antigona, čovjeka plemenita srca, uzorne čistoće i velike ljubavi prema siromasima i potrebnima. Majka Eufrazija po muževoj smrti preporučila je kćerku Eufraziju carevoj brizi, a on ju je kao petogodišnju djevojčicu odredio za buduću ženu nekom mladiću iz senatorskoga roda. Carica je pak preporučila mladoj majci da se ponovno uda za kojega odličnika. Taj se caričin savjet nije svidio caru, čak ga je i vrlo ražalostio. Majka Eufrazija kao vrlo pametna žena nije htjela postati uzrokom neslaganja carskoga para pa se s kćerkom uklonila iz prijestolnice te pošla u Egipat, gdje je imala velike posjede; ujedno je željela obići razne velike samostane, crkve i svetišta svetih mučenika.
U jednom od ženskih samostana u Donjoj Tebaidi, gdje je preko 100 djevica provodilo život u vrlo strogoj pokori i žarkoj molitvi, djevojčica je Eufrazija dobila u ruke jednu Kristovu sliku, pobožno je poljubila i Kristu Gospodinu posvetila svoj život. Mala je tu posvetu posve ozbiljno shvatila pa je kraj svega protivljenja majke, a i samostanske glavarice, htjela zastalno ostati u samostanu i ondje provoditi život kao i redovnice. Redovnice popustiše njezinoj volji, prihvatiše je u svoju zajednicu, a ona ubrzo svojom jednostavnošću, pokorom i molitvom osvoji srca sviju i ispuni ih udivljenjem.
Majka je Eufrazija u Egiptu brzo umrla ostavivši kćerci veliko bogatstvo. Ona ipak i dalje ostade u samostanu, a mladom senatoru, kome su je bez njezine privole htjeli dati za ženu, poruči da kao zaručnica pripada Kristu i da Mu želi ostati vjerna. Svoje veliko bogatstvo velikodušno podijeli crkvama, siromasima, a dio dade za oslobađanje robova i podmirenje dugova nekih dužnika. Radila je, dakle, posve prema Kristovu savjetu, koji savjetuje onima što žele postati savršenima da prodaju sve što imaju i podijele siromasima.
Kako je Eufrazija rasla, rasle su i njezine pokore i vrline, osobito bezuvjetna poslušnost prema poglavarici, đakonisi Teoduli. Bog ju je zbog te velikodušnosti nadario darom čudesa pa je ozdravila mnoge bolesnike i opsjednute od đavla. Istrošena postom, molitvom i tjelesnim radom umrla je u dobi od 30 godina, oplakana od svih svojih susestara.
Rukopis životopisa ove svetice čuva se u Nacionalnoj biblioteci u Firenzi. Stručnjaci ga smatraju pravim biserom stare hagiografije te jednim od najljepših dokumenata bizantske literature s kraja V. i početka VI. stoljeća. Vrijednost mu je u jednostavnosti i što je daleko od svake romantike i preuveličavanja činjenica, a što je tada bila silno raširena pojava. Giovanni Lucchesi u Biblioteci svetaca piše: "Iz tog dokumenta Eufrazija proizilazi kao svetica koja je najbliža pojmu svetosti kakav ima moderan čovjek." Zato nam je ona, iako vremenski daleka, duhovno vrlo bliza.
Dok promatramo život te drage, jednostavne, a tako velikodušne svetice, kojoj je Bog bio sve, upravimo Gospodinu ovu molitvu:
Gospodine, daj nam oči da vidimo i srce da ljubimo!
Ako Te molimo za oči, onda te žarko prosimo, daj nam Svoje oči, da gledamo svijet, ljude i njihovu povijest i svoju povijest onako kako Ti to gledaš!
Daj da prema Tvojim mislima pronalazimo dan za danom, sat za satom! Daj da sve više postajemo ono za što si nas stvorio!
Daj nam Svoj pogled, stavi nas na Svoju stranu, učini nas poučljivima prema Svojoj riječi, da se čitav naš život prosvijetli i preobrazi!
U toj molitvi, koju je u naše dane sastavio kardinal Leon-Josip Suenens, gledamo sadržano sve ono što je u svom životu, vođena Božjim svjetlom ostvarila sveta Eufrazija. Na ostvarenje toga poziva Bog sve kršćane. Svima je u krstu dao milost koja treba da se neprestano razvija dok ne dospije do punine u Kristu.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
