www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 16:46

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 17 ožu 2008 16:44 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
17. ožujka



Sveti Patrik, biskup (oko 385-461)



Irska se naziva otokom svetaca. Ipak, nijedan od irskih svetaca, osim sv. Patrika, apostola Irske, nije ušao u opći kalendar Crkve. Tek je najnoviji obnovljeni kalendar opće Crkve, u kojem se više poštivalo načelo da u njemu budu što više zastupane sve zemlje i narodi, uz sv. Patrika uvrstio i sv. Kolumbana, opata, koji se slavi 23. studenoga, a potjecao je iz Irske. Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom da je postao njezin najviše slavljeni svetac. Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig.

Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji, koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana. Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije, mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati, a pored grada posjedovao je "villulam" - poljsko dobro. Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest. U njemu nam kaže da je njegov otac bio i svećenik. Vjerojatno je to postao u starosti. Tada zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost, ne znajući čak, da se poslužimo njegovim riječima, ni za "Boga živoga". Priznavajući svoj "rusticitet", tj. nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike, a što se tada mnogo cijenilo, te "posvjetovnjačenost" svoje mladosti naziva se kao "Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika". Ali uz to naglašava i milost svoga obraćenja, božanski poziv na apostolat te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj. Bio je ipak s apostolom Pavlom svjestan da je sve to bilo po milosti. I doista, Božji se prst u njegovu životnom hodu dade posve jasno uočavati.

Kad je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodadoše kao roba. Na ljudsku ne bi si mogao zamisliti veće tragedije. Ali na Božju, to je bilo pripuštanje Njegove providnosti da Zelenom otoku spremi apostola. Ljudska povijest, kako je to genijalno obrazložio veliki Augustin, nije samo slijepo nizanje bezveznih događaja, već je u njoj prisutan Bog Svojom providnošću, Svojim planom o spasenju. Životi svetaca to najbolje pokazuju jer njih je Gospodin pratio, odgajao, vodio krivudavim i često nerazumljivim putovima, ali koji su ipak vodili prema jednom točno smišljenom i određenom cilju.

Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. U samoći i tišini najlakše se nalazi Bog, a kad se nađe, onda duša stupa s Njime u tajanstveni slatki razgovor koji prate utjehe i prosvjetljenja. Tako je to bilo i kod Patrika. On se predao životu pokore i molitve. Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv. Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi. Bila je to lađa koja ga je natrag dovela u dragu domovinu. Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas, Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407. Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji, koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III. Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština. On i njegovi suputnici morali su putovati kroz 28 dana, a ponestalo im je hrane i živeža. Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi. On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja. Bili su spašeni.

Nije nam poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova niti kako se vratio u domovinu, ali znamo ipak da se sretno vratio svojoj kući i obitelji. No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja. Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san. U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani, zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o snu ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti, a Patrik je to i učinio.

Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo. Bio je najprije zaređen za đakona. U duši je stalno nosio želju za Irskom. Ona ga nije napuštala. Njegovi pretpostavljeni stavljali su ipak u pitanje da li je prikladan za takvu zadaću. Po njihovu sudu još je uvijek bio malo naobražen.

Godine 431. sam papa Celestin I. posvetio je za biskupa i misionara Irske đakona Paladija poslavši ga "Ircima koji vjeruju u Krista". Očito da se radilo o osnivanju biskupije na jugoistoku Irske, gdje je već bilo kršćanskih zajednica. Već je tada za tu misiju bio kandidiran Patrik, ali je odbijen jer je neki njegov prijatelj otkrio jedan njegov grijeh iz mladosti što mu ga je u tjeskobi savjesti nekoć povjerio. Sljedeće noći Patrik je imao viđenje u kojem je ohrabren neka se tim odbijanjem ne plaši, on će ipak biti apostol Irske. To ga je još više utvrdilo u njegovu pozivu.

Vjeran je Bog i Svoje obećanje Patriku ispuni. Napokon je on bio posvećen za biskupa u Irskoj, vrlo vjerojatno kao Paladijev nasljednik. Patrik je dobro poznavao ne samo irski jezik već i društvenu i političku strukturu otoka. Irska je tada bila podijeljena u velik broj plemena, koja sačinjavahu nezavisne države, zvane "tuatha". Patrik se obraćao pojedinim vladarima za dopuštenje da smije na njihovu području nesmetano evangelizirati. Znao se poslužiti i darovima koje bi dijelio i kraljevim savjetnicima. Sredstva za to vjerojatno su mu dolazila od crkve matice njegove misije, a nešto je dobio i od svoje baštine. Postojano je odbijao sve darove od svojih vjernika da bi tako izbjegao svaki prigovor zbog lakomosti ili čak simonije.

Patrik se u naviještanju obraćao najprije kraljevima i odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo, kakvo je vidio da cvate u Galiji. Ti će irski monasi kasnije odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi; postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. U svojim spisima Patrik spominje velik broj monaha. Bila je to prava eksplozija duhovnih zvanja. I muškarci i žene jednako se Bogu posvećivahu u dragovoljnom djevičanstvu. Među njima je bilo onih koji su potjecali iz najviših društvenih krugova, ali i robova. I sve su to većinom bili mladi, koji su bili daleko više otvoreni prema kršćanskim idealima nego njihovi roditelji. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije bilo.

No bilo je i otpora prema kršćanstvu, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika. Sam Patrik pripovijeda o čestim progonstvima i klevetama kojima je bio izložen, pa čak i od prepada koji su stavljali u opasnost i sam njegov život. Tako je jedanput sa svojim suradnicima bio zatvoren kroz 15 dana i pušten tek na intervenciju nekih vrlo utjecajnih prijatelja. Patrik je mislio i na mučeništvo, a bio je na nj ne samo spreman već ga je i želio, no Bog je drukčije odredio.

U organiziranju Crkve Patrik je slijedio uzore na europskom kontinentu prilagođavajući se ipak mjesnim prilikama koje su bile posve drukčije od onih u Europi, gdje je sve bilo organizirano po rimskom ukusu. Patrik je osnivao biskupije koje su se vjerojatno poklapale s područjem pojedinih plemena. Biskupi su imali potpunu vlast u svojim biskupijama, a rezidirali su u selima, jer gradova nije bilo. Oko biskupijskih sjedišta uz katedralne crkve organizirani su i kaptoli. Uveden je red pokore stare Crkve, a obred u bogoslužje vjerojatno galski.

Na početku misionarenja Irske misionari su dolazili iz Galije i Britanije, ali se Patrik, koliko je samo mogao, trudio da odgoji domaći kler. Svoje biskupsko sjedište Patrik je osnovao u Armaghu u Ulsteru, a tamo i danas stoluje irski kardinal primas. Patrik je najviše djelovao na sjeveru i sjeveroistoku Irske. Apostol Irske osjećao se uvijek "rimskim", iako je za ljubav Kristovu živio među onima koji su mu bili tuđi po mentalitetu, ali ipak i dragi srcu. Živo je želio da još jednom vidi svoju domovinu Britaniju i svoju duhovnu kolijevku Galiju, ali mu Božji duh nije dopuštao da napusti Njegovu Crkvu, koju je njegovim radom osnovao "u zemlji njegova ropstva". Umro je u Irskoj kod grada Downa godine 461., ali se točan datum smrti ne zna.

U svojoj Ispovijesti sv. Patrik zahvaljuje Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Evo toga lijepog teksta:

"Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima. Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju. On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se desilo, bilo dobro bilo zlo, jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati. On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati, a On me je i uslišao. U svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovoga pobožnog i divnog pothvata. Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio da će naviještati Njegovu Veselu vijest i da će Mu biti svjedoci pred svim narodima.

Odakle meni ta mudrost, kad je prije nisam imao, kad nisam znao ni brojiti dane, niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje i došao Ircima propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak bačen u okove. I tako sam dao svoju slobodu u korist bližnjega.

Ako sam dostojan, evo sam spreman da rado i bez otezanja i život svoj predam za Boga. Ako Gospodin dopusti, želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti. Mnogo sam dužan Bogu, koji mi je udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga. I svagdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta, kako je nekoć obećao preko proroka: K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će: Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi. I opet: Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje. Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obećaje: Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta."

Molitva svetog Patrika, apostola Irske

Krist je u meni.

Krist je preda mnom,

Krist je iza mene,

Krist je iznad mene,

Krist je ispod mene,

Krist mi je s desna,

Krist mi je s lijeva,

Krist je u srcu svakog čovjeka koji misli na me,

Krist je u svakom čovjeku koji me gleda,

Krist je u svakom uhu koje me čuje.





Sveti Josip iz Arimateje



Evo jednog biblijskog sveca! Drag nam je jer je iskazao posljednju počast našem Gospodinu pobrinuvši se za Njegov dostojan pogreb. Potjecao je iz Arimateje, najvjerojatnije iz starog Ramathaina, odakle je potjecao i Samuel, najveći između izraelskih sudaca. Bio je imućan Isusov učenik, ali iz straha pred Židovima više potajan, ne usuđujući se javno očitovati vjeru u Isusa. No kad je Isus bio nepravedno osuđen i ubijen, Josip iz Arimateje hrabro nastupa na scenu. Sveti Luka to ovako opisuje:

"Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek - on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih - koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen" (Lk 23,50-53).

Oko Josipa iz Arimateje na temelju apokrifnih evanđelja razvile su se kasnije mnoge legende. Slavni povjesničar kardinal Baronio stavio ga je u Rimski martirologij na dan 17. ožujka. Povod je bilo štovanje kanonika vatikanske bazilike, koji su baš na današnji dan častili relikvije ruke sv. Josipa iz Arimateje. U Baronijevo doba najstariji dokument o toj ruci potjecao je iz godine 1454. Dakle, ne baš iz neke daleke prošlosti.

O Josipu iz Arimateje postoji i vrlo bogata ikonografija, što je posve razumljivo kad je bio sudionik Gospodinova pogreba. Ovjekovječili su ga majstori kao Michelangelo, Tiziano. U bogatom muzeju stare umjetnosti u Bruxellesu nalazi se jedna pala iz XV. stoljeća, koja se pripisuje majstoru Afflighenu, a prikazuje kako se nakon dovršenog pogreba Josip iz Arimateje i Nikodem udaljuju od Isusova groba noseći sa sobom čavle i trnovu krunu. Ta oruđa muke, kao i koplje, pehar, ručnik često su uz Josipa Arimatejskoga, koga kao svoga zaštitnika slave grobari. Na većini slika Josip je iz Arimateje prikazan kao zreo i vremešan čovjek, s dostojanstvenom bradom i bogatim odijelom. Nakon Tridentskog sabora, koji je crkvenom slikarstvu naredio strogost, Josip iz Arimateje prikazuje se samo s anđelima.





Sveti Gabriel Lalemant, mučenik

(1610-1649)



Osmorica francuskih isusovaca djelovali su u XVII. stoljeću kao misionari u veoma teškoj misiji među Huronima na području današnje Kanade i SAD-a. Svoj su naporan i požrtvovan rad zalili mučeničkom krvlju. Crkva ih sve zajedno u općem kalendaru slavi 19. listopada. Jedan je od tih svetih kanadskih mučenika, sveti Gabriel Lalemant, poginuo za vjeru na današnji dan godine 1649. Bio je to njegov rođendan za nebo. Upoznajmo se danas s tim lijepim misionarskim likom!

Gabriel se rodio u Parizu 10. listopada 1610. kao sin vrlo ugledne građanske obitelji. Iako je bio vrlo nježne i krhke tjelesne građe, u njemu se krio vatren duh sposoban za najveće žrtve. Osjetivši poziv da Isusa slijedi iz bližega, u 20. godini života stupio je u Družbu Isusovu. Želio je što prije kao misionar poći u Novu Francusku, kako su tada zvali Kanadu. Da to nije bila samo neka prolazna želja, već vrlo ozbiljna stvar, vidi se po tome što je po dopuštenju poglavara položio poseban zavjet da će sve svoje sile pa i život istrošiti u službi siromašnih kanadskih urođenika - Indijanaca.

Nauke je završio u domovini, bio zaređen za svećenika te je jedno vrijeme poučavao na isusovačkim kolegijima u Moulinsu i Bourgesu. Godine 1646. uslišane su napokon njegove molbe za misijama te je 20. rujna iste godine stigao napokon u Quebec. Njegov stric, o. Jeronim Lalemant, koji je tada bio poglavar čitave huronske misije, poznavajući nježnu i osjetljivu narav svoga sinovca, zadržao ga je u gradu Quebecu i tek ga je u srpnju 1648. pustio kao pratioca slavnoga i iskusnoga misionara oca Ivana de Brebeufa u Sela sv. Ignacija na područje Hurona. Na toj misiji bio mu je neposredan poglavar o. Raguenau. On piše o njemu: "Otkad je došao ovamo u Huroniju, s takvim se žarom dao na učenje vrlo teškog huronskog jezika i u njemu postigao tako velik uspjeh da nismo posumnjali kako se Bog baš njime u ovim krajevima želi poslužiti za promicanje Svoje slave."

Misija oca Lalemanta bila je ipak vrlo kratkog vijeka. 16. ožujka 1649. provališe u Huroniju divlji Irokezi te su satima i satima okrutno i zvjerski mučili najprije o. de Brebeufa, a zatim još strašnije oca Lalemanta. Njegovo je mučeništvo započelo u 6 sati navečer, a produžilo se cijelu noć sve do 9 sati sutradan. Bio je izložen i podvrgnut svim mogućim mukama što ih je samo znala izmisliti okrutnost divljaka, njegovih mučitelja. U strašnim bolima i mukama siromašni je i nježni o. Lalemant često podizao oči prema nebu moleći Boga za jakost i ustrajnost. Nije mu bilo lako. Krvnici su mu naprosto čupali meso, a u rane stavljali živu žeravicu nemilo ga paleći. Oko 9 sati ujutro divljak, već umoran od promatranja svoje žrtve, sjekirom mu je razmrskao glavu i tako dokrajčio njegove neopisive muke. Zatim mu je otvorio grudi, iščupao srce, progutao ga srčući krv u želji da na njega prijeđe mučenikova duševna snaga.

O. Raguenau opisao nam je mučeništvo Gabriela Lalemanta, a u tom su opisu sačuvane i neke od njegovih misli. Pisma oca Lalemanta njegovoj sestri karmelićanki na žalost su se izgubila. Misijski papa Pio XI. proglasio je godine 1925. ove kanadske mučenike blaženima, a 5 godina kasnije svetima. Oni nam daju divan primjer zalaganja za misije koje ide sve do žrtvovanja vlastitog života.





Sveti Ivan Sarkander, mučenik

(1576-1620)



Nastupom Martina Luthera protiv Katoličke crkve odcijepio se od nje priličan broj kršćana. U drugoj polovini XVI. stoljeća, zahvaljujući obnovi po Tridentskom saboru, val se odcjepljivanja pomalo zaustavio. Crkva se iznutra obnovila, ojačala, postala jedinstvenija, dok je u taboru reformatora dolazilo do sve većeg razjedinjavanja i dijeljenja u razne sekte. Rijetko je kada u povijesti bila tako napeta i tako neekumenska situacija kao u desetljećima prije Tridesetogodišnjeg rata. Taj strašni rat je i onako nepovoljnu klimu između katolika i protestanata učinio još gorom. Žrtva je takve strašno zaoštrene situacije na početku Tridesetogodišnjeg rata, točno godine 1620., bio svećenik sveti Ivan Sarkander, koji je na današnji dan u Olomoucu u Moravskoj podnio strašno mučeništvo. I on je jedna žrtva ispovjedne tajne. Da je odao ono što je u ispovijedi čuo, prištedio bi si muke, ali on je dobro znao što je njegova dužnost: radije sve pretrpjeti i umrijeti, negoli prelomiti pečat ispovjedne tajne.

Sveti Ivan Sarkander rodio se 20. prosinca 1576. u Skoczowu, u Šleskoj, koja je od godine 1291. pripadala kraljevini Češkoj. Njegova je majka Helena Gurecki iz Kornice pripadala odličnoj viteškoj obitelji, a otac Juraj Marija bijaše skromnog podrijetla, bez naslova "plemeniti". Nakon smrti svoga drugog muža godine 1589. Helena se sa svoja 4 sina i jednom kćerkom preselila u Pribor, gradić koji je pripadao biskupu u Olomoucu. Ondje već življaše Matej Vlčnovsky, sin joj iz prvoga braka.

Ivan je u Priboru polazio župnu školu, a godine 1593. prešao na isusovački kolegij u Olomouc, gdje je skupa sa svojim bratom Nikolom nastavio više nauke. Godine 1597. pripušten je studiju filozofije, no dvije godine kasnije škola je u Olomoucu zbog kuge morala prestati s radom. Ivan je nastavio filozofske nauke kod isusovaca u Pragu, kamo je stigao 13. svibnja 1600., a mogao se upisati na studije tek 20. listopada.

Završivši sretno studij logike i fizike godine 1602. zadobio je akademski stupanj bakalaureata iz filozofije, a godinu dana kasnije stupanj magistra. Upisao se 6. rujna 1604. na Teološki fakultet u Grazu. Dvije godine kasnije prekinuo je nauke te se 3. rujna 1606. u Valašske Mezirci, gdje je od godine 1604. njegov stariji brat Nikola bio župnik, zaručio s Anom Platska, djevojkom iz odlične luteranske obitelji. Taj korak nam izgleda upravo neshvatljiv jer se radilo o braku s inovjerkom. Nije jasno da li je do braka stvarno i došlo, ali činjenica da je te iste godine kupio kuću u Brnu, a u Klobouky vinograd govori nam da se ozbiljno bavio mišlju o obiteljskom životu.

Pretpostavlja se da je smrt zaručnice promijenila njegove namjere. Dana 21. prosinca 1607. pred olomučkim arhiđakonom položio je ispit iz teologije, a već sljedeći dan primio je tzv. niže redove. Podijelio mu ih je u kapeli dvorca Kromeriž kardinal Dietrichstein. Naredne godine 19. ožujka olomučki pomoćni biskup Civalli podijelio mu je red đakonata, a 22. ožujka zaređen je napokon u Brnu u crkvi Sv. Petra za svećenika. Put je prema svećeništvu bio doduše malo krivudav, ali on će svoje svećeništvo dostojno nositi i proslaviti mučeničkom palmom.

Kao svećenik djelovao je na sedam postaja. Posljednja je bila Holešov kod Olomouca. Tu je župu dobio na molbu Ladislava Popela od Lobkovica, vatrenog katolika, koji je za svoje sjedište želio revnog svećenika. Već su isusovci Holešov željeli učiniti središtem za pokatoličenje te župe pa su u nju postavljali svoje najsposobnije članove i u njoj su otvorili kuću svoje treće probacije. Imenovanje Sarkandera za župnika, za što se založio ne samo Lobkovic već i sam kardinal, bilo je jamstvo da će nastojanja uspjeti.

No brzo su uslijedila teška vremena: početak Tridesetogodišnjeg rata, koji je zapravo bio rat između katolika i protestanata. Godine 1618. u Češkoj su se pobunili plemići, velikim dijelom protestanti, protiv Austrijske Carevine, a njih je slijedio jedan dio plemstva i u Moravskoj. Ladislav Popel od Lobkovica, kao vrlo angažiran katolik, lišen je službe te zatvoren u Brnu. I isusovci su bili prisiljeni da napuste Holešov 17. svibnja 1619. U mjestu je ostao jedino župnik sv. Ivan Sarkander, koji brzo postade predmetom mržnje protestantske većine. On je jedno vrijeme bio ispovjednik namjesnika Lobkovica. To će ga stajati glave.

Na savjet župljana i uz dopuštenje dekana iz Kromeriža Sarkander je na neko vrijeme napustio svoju župu. Otputio se u Krakov k jednom Lobkovicevom dvorjaninu, dok je u Holešovu ostavio kapelana. Iz Krakova je pošao na hodočašće Majci Božjoj u Čenstohovu. Ondje se u pobožnosti zadržao mjesec dana. Zatim se uputio u Rvbnik blizu Ratibora na imanje obitelji Lobkovic. Tu ga je zateklo pismo Ladislava Popela Lobkovica da se vrati u Holešov. U odgovoru na to pismo piše da se udaljio iz Holešova ne iz straha, jer svaki pastir mora biti spreman za svoje ovce i na žrtvu života, već zato što je smatrao da će im njegova odsutnost koristiti, bit će manje progonjeni. On je čak spreman odreći se i časti župnika u Holešovu u korist kapelana Samuela Tučeka, samo ako se to smatra shodnim. On ne traži svoje vlastite interese već dobro stada. Lobkovic nije prihvatio taj prijedlog pa se sv. Ivan Sarkander hrabro vratio u Holešov. Njegov put u Poljsku bio je uzrokom njegova, ljudski govoreći, tragičnog svršetka. Sumnjičavi protestanti mislili su da je pošao onamo s političkom motivacijom spremajući zavjeru. Fanatici i nametnici su uvijek sumnjičavi jer bolesno strepe za svoju vlast.

Tridesetogodišnji rat bio je u punom jeku pustošeći Europu. Konjica poljskoga kralja Sigismunda II. prešla je u Šlesku i Moravsku hiteći u pomoć austrijskom caru. Za sobom je ostavljala pustoš. Kad su se odredi Kozaka približavali Holešovu, Sarkander im je u dogovoru s kapelanom Tučekom pošao ususret s euharistijskom procesijom noseći Sveto Otajstvo. Kako je to bila poljska, dakle, katolička vojska, u kojoj je bilo i Kozaka, Holešov je pošteđen. Štoviše, Poljaci su skakali s konja, padali na koljena da se poklone Presvetom Sakramentu. Taj je događaj moravskim plemićima ulio još veću sumnju da je Sarkander u dosluhu s Poljacima.

Novi vrhovni moravski sudac Vjenceslav Bitovsky dao je pozatvarati sve svećenike svoga područja, dok se Sarkander, napustivši opet Holešov, skrio u dvorcu Tovačovu, a odatle je pošao u obližnje šume. No bio je uhvaćen te u okovima kao tobožnji izdajnik domovine doveden u Olomouc. Kod preslušavanja ga je Beneš Pražma ovako nagovorio: "Zar nisi ništa znao o tome što se sprema? Nije li ti to u ispovijedi povjerio tvoj gospodar?" Mislio je na Lobkovica. Sarkander je mirno, dostojanstveno, ali i odlučno odgovorio da mu u ispovijedi ništa nije bilo povjereno, a kad bi nešto iz ispovijedi znao, radije bi dopustio da ga rastrgaju na komade nego da oda ispovjednu tajnu.

Sveti Ivan je 14. veljače 1620. stavljen na muke. Tri sata su ga strahovito mučili i rastezali na mučilu. Mučenik je tiho stenjao te od vremena do vremena molio: "O Gospodine, izbavi dušu moju od usana prijevarnih, od zlobna jezika!" (Ps 120,2). Zatim: "Na usta mi, Gospodine, stražu postavi, i stražare na vrata usana mojih! Ne daj da mi se srce zlu prikloni, da bezbožno počinim djela opaka; i u društvu zlotvora da ne blagujem poslastica njihovih!" (Ps 141,3-4). I napokon: "Pogledaj, usliši, Bože moj! Prosvijetli mi oči da ne zaspim na smrt, nek ne kaže dušmanin: 'Nadjačah njega!' Nek ne kliču protivnici ako posrnem. Ja se u Tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju Tvome! Pjevat ću Bogu koji mi čini dobro, pjevat ću imenu Svevišnjega!" (Ps 13,4-6).

Kad su brojni gledatelji, promatrajući mučenikove muke, izrazili sućut, pa čak i negodovanje, prekidoše s mučenjem. Ali 17. veljače mučenik je ponovo stavljen na muke te optužen zbog toga što je u Holešov opet htio vratiti katoličku vjeru. On je odgovorio da je to smatrao svojom dužnošću i zbog toga se smatra posve nevinim. Tada mu muke pooštriše. Sarkander je po treći put stavljen na mučila 18. veljače. Opet je izjavio da iz ispovijedi ni po koju cijenu neće ništa odati. "Možete me zbog toga mučiti još većim mukama, možete me mučilima i vatrom posve izmrcvariti, da, u komade raskidati i u pepeo preobratiti, ja ću to ipak radosno više voljeti, s Božjom milošću, sve ću te muke postojano podnijeti, nego da samo jedan trenutak svetogrdno povrijedim ispovjedni pečat."

Sveti mučenik ispovjedne tajne ostade bez svijesti. Mislili su da je umro. No on je opet došao k sebi te je ponovno bio bačen u zatvor. Sada mu mnogi katolici i nekatolici pritekoše u pomoć. Željeli su mu olakšati, ali to je u stvari bilo samo bolno produljivanje života u strašno osakaćenu tijelu. U tako jadnom stanju mučenik je u mislima neprestano boravio kod raspetog Spasitelja. Pokazivao je neobičnu vedrinu duha. Upravo nešto nevjerojatno! Umro je nakon mjesec dana u društvu subraće katolika, koji su nad njim molili riječi psalma: "Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj, jer Bog je dobrotvor tvoj: On mi život od smrti izbavi, oči moje od suza, noge od pada. Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih" (Ps 116,7-9).

Ovaj hrabri mučenik ispovjedne tajne 11. rujna 1859. godine proglašen je blaženim. Veći dio njegovih relikvija prenesen je tada u katedralu sv. Vjenceslava u Olomouc. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 21. svibnja 1995. u Olomoucu za pastoralnog pohoda novoj samostalnoj Češkoj republici.

Mučenikov je grob brzo postao stjecištem brojnih hodočasnika. Među njima je bio godine 1683. i poljski kralj Jan Sobieski kad je išao na Beč da ga spasi od opsade Turaka. Godine 1712. izišao je mučenikov životopis pod naslovom Dragulj Moravske. Nakon kanonizacije sv. Ivana Nepomuka, također mučenika ispovjedne tajne, mnoge slike prikazuju oba Ivana: Nepomuka i Sarkandera. Prvoga u kanoničkoj odori, a drugoga s roketom i svećeničkom štolom. I jedan i drugi branili su ne samo nepovredivost ispovjedne tajne, već i neotuđiva prava Crkve.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 ožu 2010 07:19 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 21 pro 2007 09:22
Postovi: 8104
Lokacija: münchen
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Sveti Patrik
[ 17.3.2010 ]

Apostol Irske. Rođen je u Britaniji, ali se svojim radom toliko sljubio s irskim narodom da je postao njihov.
Rodio se oko 385. godine u Britaniji. Kad mu je bilo 16 godina, s tisućama drugih žrtava ugrabiše ih irski gusari i kao roblje odvedoše u Irsku. Gospodar ga postavi za pastira ovaca, a Bog ga je u svojoj Providnosti pripravljao za apostola Irske i pastira ljudi. U samoći, duboko u brdima Irske, u tišini prirode Patrik je otkrio Boga i njegovu neizmjernu utjehu i ljubav. Nakon takve šestogodišnje priprave, jedne je noći čuo jasan glas koji mu naviješta skoro oslobođenje i poziva ga da napusti gospodara i ode na morsku obalu. Tamo je našao lađu koja ga je u proljeće 407. godine odnijela u njegovu domovinu. Tajanstveni ga glas nije napuštao pa je slijedeći ga, dospio do đakonata, a onda i svećenstva. Htio je putovati u Irsku, što mu je nakon nekih zapreka i uspjelo, kad su ga imenovali za biskupa.

Znao je uspostaviti dobre veze s vladarima i njihovim savjetnicima u čemu su pomagali i darovi koje je priskrbljivao iz matične Crkve, ali i iz svoje baštine. U Irsku je uveo i monaštvo kakvo je vidio da cvjeta u Galiji. Želio je pod kraj života posjetiti svoju domovinu Britaniji i svoju duhovnu domovinu Galiju, ali mu to nije uspjelo jer je umro 461. godine u Irskoj. Poznata je njegova Ispovijest, nalik onoj Augustinovoj. Još se i danas od usta do usta prenosi Patrikov blagoslov, kojeg i mi možemo u duhu primiti, a lijepo bi bilo da njime blagoslivljamo i svoje bližnje:

"Neka te cesta čeka,
Neka ti je vjetar uvijek za leđima,
Neka ti sunce obasja lice,
a kiša neka polako pada na tvoja polja
i dok ne sretnemo se opet
Neka te Bog čuva na svom dlanu!"


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 ožu 2011 08:55 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Današnji svetac dana je Sveti Patrik, apostol Irske. :) Uz njega se spominjemo i Svetog Josipa iz Arimateje i Svetog Gabriela Lalemanta, mučenika;

Slika
Sveti Patrik


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 ožu 2011 14:58 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 22 sij 2010 04:44
Postovi: 199
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Obožavam tog sveca :b112:
Ima tko kilt za posudit? :D


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 17 ožu 2016 10:35 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Sv.Patrik
Irska se naziva otokom svetaca. Ipak, nijedan od irskih svetaca,
osim sv. Patrika, apostola Irske, nije ušao u opći kalendar Crkve.
Tek je najnoviji obnovljeni kalendar opće Crkve, u kojem se više poštivalo načelo
da u njemu budu što više zastupane sve zemlje i narodi,
uz sv. Patrika uvrstio i sv. Kolumbana, opata, koji se slavi 23. studenoga, a potjecao je iz Irske.

Iako je sv. Patrik najpopularniji svetac u Irskoj, on po rođenju i krvi
nije bio Irac već Britanac, ali se svojim radom tako sljubio s Irskom
da je postao njezin najviše slavljeni svetac. Irci ga svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig.
Magonus Sucatus Patricius rodio se negdje oko godine 385. od kršćanskih roditelja u Britaniji,
koja je tada stajala pod rimskom vlašću i dobrim dijelom bila romanizirana.

Njegov otac Calpurnius, sin đakona Potita, bio je dekurion ili gradski savjetnik Tabernije,
mjesta u Britaniji, koje se danas ne može identificirati,
a pored grada posjedovao je “villulam” – poljsko dobro.
Dragocjene podatke o svom životu ostavio nam je sam Patricije u spisu zvanom Ispovijest.

U njemu nam kaže da je njegov otac bio i svećenik.
Vjerojatno je to postao u starosti. Tada zakon o svećeničkom celibatu na Zapadu
nije bio tako strog kao kasnije. Mladi je Patrik provodio lagodan život
tadašnjih povlaštenih društvenih slojeva. Nije mario ni za studij ni za kršćansku krepost,
ne znajući čak, da se poslužimo njegovim riječima, ni za “Boga živoga”.

Priznavajući svoj “rusticitet”, tj. nedostatak literarne izobrazbe i produbljene retorike,
a što se tada mnogo cijenilo, te “posvjetovnjačenost” svoje mladosti naziva se kao
“Patrik najprostiji grješnik i niži od svih vjernika”.
Ali uz to naglašava i milost svoga obraćenja, božanski poziv na apostolat
te svoju savršenu poslušnost Duhu, kao i uspjeh svoje misije u Irskoj.
Bio je ipak s apostolom Pavlom svjestan da je sve to bilo po milosti. I doista,
Božji se prst u njegovu životnom hodu dade posve jasno uočavati.

Kad je Patriku bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju
i tada ga s tisućama drugih žrtava ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodadoše kao roba.
Na ljudsku ne bi si mogao zamisliti veće tragedije.
Ali na Božju, to je bilo pripuštanje Njegove providnosti da Zelenom otoku spremi apostola.
Ljudska povijest, kako je to genijalno obrazložio veliki Augustin,
nije samo slijepo nizanje bezveznih događaja, već je u njoj prisutan Bog Svojom providnošću,
Svojim planom o spasenju. Životi svetaca to najbolje pokazuju jer njih je Gospodin pratio,
odgajao, vodio krivudavim i često nerazumljivim putovima,
ali koji su ipak vodili prema jednom točno smišljenom i određenom cilju.

Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stado u samotnim brdima i šumama,
Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života.
U samoći i tišini najlakše se nalazi Bog, a kad se nađe, onda duša stupa s Njime
u tajanstveni slatki razgovor koji prate utjehe i prosvjetljenja. Tako je to bilo i kod Patrika.
On se predao životu pokore i molitve. Bog ga je na taj način polako spremao za njegov životni poziv.
Nakon 6 godina ropstva jedne je noći posve jasno čuo glas
koji mu je naviještao skoro oslobođenje i koji ga je slao na obalu prema lađi.
Bila je to lađa koja ga je natrag dovela u dragu domovinu.

Ne doduše izravno i odmah, već zaobilaznim putem. Pouzdavajući se u tajanstveni glas,
Patrik je napustio svoga gospodara, na morskoj obali doista
pronašao lađu te zamolio kapetana da se smije ukrcati. To je bilo negdje u proljeću godine 407.
Nakon tri dana vožnje iskrcaše se negdje u sjevernoj Galiji,
koja je tada bila opustošena što od Vandala što od vojnika nametnika Konstantina III.
Za Patrika je taj bijeg bila prava odiseja puna nezgodnih dogodovština.

On i njegovi suputnici morali su putovati kroz 28 dana, a ponestalo im je hrane i živeža.
Na Patrika, kao nekoć na Jonu, navališe njegovi poganski plačidrugovi
neka se moli svome Bogu i neka ih spasi od gladi.
On ih je poslušao, pomolio se i brzo se namjeriše na krdo svinja.
Bili su spašeni. Nije nam poznato kada i gdje se Patrik oprostio od svojih sudrugova
niti kako se vratio u domovinu, ali znamo ipak da se sretno vratio svojoj kući i obitelji.
No, njegov životni roman time još nije gotov, još ga čeka glavna radnja.
Patrik je jedne noći, kao nekoć i sv. Pavao u Troadi, usnuo neobičan san.
U njemu je vidio kako ga Irci, koji su u većini bili pogani,
zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o snu ozbiljno razmišljao,
molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku
da mu povjeri jednu veliku apostolsku misiju. Za nju se valjalo ozbiljno pripremiti,
a Patrik je to i učinio. Otputovao je u Galiju gdje se u gradu Auxerreu
pod vodstvom tamošnjeg biskupa sv. Germana studijem spremio za svećeništvo.

Bio je najprije zaređen za đakona. U duši je stalno nosio želju za Irskom.
Ona ga nije napuštala. Njegovi pretpostavljeni stavljali su ipak u pitanje
da li je prikladan za takvu zadaću. Po njihovu sudu još je uvijek bio malo naobražen.
Godine 431. sam papa Celestin I. posvetio je za biskupa i misionara Irske đakona Paladija
poslavši ga “Ircima koji vjeruju u Krista”. Očito da se radilo o osnivanju biskupije na jugoistoku Irske,
gdje je već bilo kršćanskih zajednica. Već je tada za tu misiju bio kandidiran Patrik,
ali je odbijen jer je neki njegov prijatelj otkrio jedan njegov grijeh iz mladosti
što mu ga je u tjeskobi savjesti nekoć povjerio. Sljedeće noći Patrik je imao viđenje
u kojem je ohrabren neka se tim odbijanjem ne plaši, on će ipak biti apostol Irske.
To ga je još više utvrdilo u njegovu pozivu. Vjeran je Bog i Svoje obećanje Patriku ispuni.
Napokon je on bio posvećen za biskupa u Irskoj, vrlo vjerojatno kao Paladijev nasljednik.
Patrik je dobro poznavao ne samo irski jezik već i društvenu i političku strukturu otoka.

Irska je tada bila podijeljena u velik broj plemena, koja sačinjavahu nezavisne države, zvane “tuatha”.
Patrik se obraćao pojedinim vladarima za dopuštenje da smije na njihovu području nesmetano evangelizirati.
Znao se poslužiti i darovima koje bi dijelio i kraljevim savjetnicima.
Sredstva za to vjerojatno su mu dolazila od crkve matice njegove misije,
a nešto je dobio i od svoje baštine. Postojano je odbijao sve darove od
svojih vjernika da bi tako izbjegao svaki prigovor zbog lakomosti ili čak simonije.
Patrik se u naviještanju obraćao najprije kraljevima i odličnicima,
a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk.
Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo, kakvo je vidio da cvate u Galiji.
Ti će irski monasi kasnije odigrati veliku ulogu ne samo u Irskoj već i po Europi;
postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. U svojim spisima Patrik spominje velik broj monaha.
Bila je to prava eksplozija duhovnih zvanja.
I muškarci i žene jednako se Bogu posvećivahu u dragovoljnom djevičanstvu.

Među njima je bilo onih koji su potjecali iz najviših društvenih krugova, ali i robova.
I sve su to većinom bili mladi, koji su bili daleko više otvoreni prema kršćanskim idealima nego njihovi roditelji.
Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije bilo.
No bilo je i otpora prema kršćanstvu, osobito od druida, starih keltskih poganskih svećenika.
Sam Patrik pripovijeda o čestim progonstvima i klevetama kojima je bio izložen,
pa čak i od prepada koji su stavljali u opasnost i sam njegov život.
Tako je jedanput sa svojim suradnicima bio zatvoren kroz 15 dana
i pušten tek na intervenciju nekih vrlo utjecajnih prijatelja. Patrik je mislio i na mučeništvo,
a bio je na nj ne samo spreman već ga je i želio, no Bog je drukčije odredio.
U organiziranju Crkve Patrik je slijedio uzore na europskom kontinentu
prilagođavajući se ipak mjesnim prilikama koje su bile posve drukčije od onih u Europi,
gdje je sve bilo organizirano po rimskom ukusu. Patrik je osnivao biskupije
koje su se vjerojatno poklapale s područjem pojedinih plemena.
Biskupi su imali potpunu vlast u svojim biskupijama, a rezidirali su u selima,
jer gradova nije bilo. Oko biskupijskih sjedišta uz katedralne crkve organizirani su i kaptoli.

Uveden je red pokore stare Crkve, a obred u bogoslužje vjerojatno galski.
Na početku misionarenja Irske misionari su dolazili iz Galije i Britanije,
ali se Patrik, koliko je samo mogao, trudio da odgoji domaći kler.
Svoje biskupsko sjedište Patrik je osnovao u Armaghu u Ulsteru,
a tamo i danas stoluje irski kardinal primas. Patrik je najviše djelovao na sjeveru i sjeveroistoku Irske.
Apostol Irske osjećao se uvijek “rimskim”, iako je za ljubav Kristovu
živio među onima koji su mu bili tuđi po mentalitetu, ali ipak i dragi srcu.
Živo je želio da još jednom vidi svoju domovinu Britaniju i svoju duhovnu kolijevku Galiju,
ali mu Božji duh nije dopuštao da napusti Njegovu Crkvu,
koju je njegovim radom osnovao “u zemlji njegova ropstva”.

Umro je u Irskoj kod grada Downa godine 461., ali se točan datum smrti ne zna.
Uz svetog Patrika vezane su mnoge legende. Jedna od najpoznatijih je da je istjerao sve zmije iz Irske
(ni danas na tom otoku nema zmija).
Uz njega se vezuje i djetelina s tri lista, pomoću koje je navodno poganima objašnjavao Presveto Trojstvo.

U svojoj Ispovijesti sv. Patrik zahvaljuje Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Evo toga lijepog teksta:

“Neprestano zahvaljujem Bogu što me je sačuvao vjernim u napastima.
Zato danas mogu pouzdano prikazati Kristu, svome Gospodinu, kao žrtvu svoju dušu, živu hostiju.
On me sačuvao u svim mojim tjeskobama. Mogu uskliknuti: Gospodine, tko sam ja i na što si me pozvao
kad si me obasuo tolikom rječitošću? Stoga neprestano slavim i uzvisujem Tvoje ime
gdje se god nađem, ne samo u sreći nego i u nevolji. Što god mi se desilo, bilo dobro bilo zlo,
jednako moram prihvatiti i Bogu stalno zahvaljivati.

On mi je pokazao kako ću u Njega nepokolebljivo vjerovati, a On me je i uslišao.
U svojim posljednjim danima ni sam nisam svjestan kako sam se prihvatio ovoga pobožnog i divnog pothvata.
Kao da sam nasljedovao one propovjednike o kojima je Gospodin nekoć govorio
da će naviještati Njegovu Veselu vijest i da će Mu biti svjedoci pred svim narodima.
Odakle meni ta mudrost, kad je prije nisam imao, kad nisam znao ni brojiti dane,
niti sam dublje poznavao Boga? Po tom sam daru ostavio domovinu i roditelje
i došao Ircima propovijedati Evanđelje. Tu sam od nevjernika pretrpio mnoge nevolje
da okušam gorčinu izgnanstva. Bio sam strašno i mnogo progonjen, čak bačen u okove.

I tako sam dao svoju slobodu u korist bližnjega. Ako sam dostojan, evo sam spreman
da rado i bez otezanja i život svoj predam za Boga. Ako Gospodin dopusti,
želim život svoj istrošiti za Nj sve do smrti. Mnogo sam dužan Bogu,
koji mi je udijelio toliku milost da sam mnoge narode preporodio i utvrdio za Boga.
I svagdje sam redio svećenike za tek pokršteni narod. Gospodin ih je birao s kraja svijeta,
kako je nekoć obećao preko proroka: K tebi će doći narodi s kraja zemlje, i reći će:
Kako su naši očevi gradili kumire od kojih nema koristi. I opet:
Postavio sam te za svjetlost narodima da budeš spas svima do kraja zemlje.
Tu želim dočekati obećanje onoga koji nikada ne vara, kako u Evanđelju obećaje:
Doći se od istoka i zapada i sjest će s Abrahamom, Izakom i Jakovom.
Vjerujemo da će tu zbilja doći vjernici iz čitavog svijeta.”

Josip Antolović SJ

Pomolimo se:
Bože, ti si svetog biskupa Patrika poslao da tvoje spasenje propovijeda narodima Irske.
Po njegovim zaslugama i molitvama daj svima kršćanima
da sveudilj navješćuju ljudima tvoja čudesna djela.
Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, sinu Tvome,
koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor;bitno.net


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 7 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr