|
24. ožujka
Sveta Katarina Švedska
(oko 1331-1381)
Katarina Švedska, kćerka svete Brigite, nije nikad službeno bila proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica. Crkva je to štovanje bar neizravno potvrdila. Tako je papa Inocent VIII. godine 1484. dopustio da se Katarinu Ulfsdotter - prezime Katarine Švedske - smije smatrati kao suutemeljiteljicu reda svete Brigite. Time je Papa a da možda i nije htio - izrekao značenje te svete žene. Ona stoji u sjeni svoje svete majke, slavne svete Brigite, te nastavlja njezino djelo.
Katarina se rodila negdje oko godine 1331. kao četvrto od osmero djece Ulfa Gudmarssona i Brigite. Prezime je dobila prema tradicijama švedskih obitelji. Vrlo rano je bila zaručena s Egardom von Kyrenom, ali su oboje suglasno odlučili živjeti u potpunoj uzdržljivosti, što u srednjem vijeku nije bilo ništa neobično.
Godine 1350., za velikog jubileja, nalazila se s majkom u Rimu. Ondje ju je zatekla vijest o muževoj smrti. Otada Katarina prati svoju majku na njezinim velikim hodočašćima, često i uz životnu opasnost, a sudjeluje i u svim njezinim pothvatima za dobro Crkve koja je tada, zbog stolovanja papa u Avignonu, bila u bijednom stanju, osobito u Rimu. To neka osvijetli samo jedna zgoda.
Obilazeći s majkom rimske crkve, dva puta je jedva izbjegla da pokvarenjaci nad njom ne izvrše nasilje. O tome je u jednom pismu napisala ovo: "Provodim bijedan život zatvorena kao zvjerka, dok drugi mogu ići u crkvu i ondje hraniti svoju dušu. Moja braća i sestre u Švedskoj mogu bar u miru Bogu služiti."
Nakon smrti svoje majke, koja je umrla 23. srpnja 1373. u Rimu, Katarina je pratila njezino mrtvo tijelo u Švedsku prevalivši golem put kroz Austriju, Poljsku i Prusiju. Godine 1375. ušla je u slavni samostan Vadstenu, no brzo se nakon toga opet vratila u Rim, gdje ostade pet godina. Stanovala je u istoj kući gdje je umrla njezina majka. Ta se kuća nalazila na trgu Farnese. Razlog je njezina boravka u Rimu bio postupak za kanonizaciju njezine majke. Nije dočekala završetak toga postupka.
Prema jednoj legendarnoj predaji Katarina je spasila Rimljane i njihov grad od voda Tibera. U kapeli podignutoj njoj u čast u kući na trgu Farnese čudo je naslikano na jednoj fresko-slici.
Godine 1380. biskup je imenovao Katarinu opaticom u samostanu Vadsteni. No, ona je već sljedeće godine, na današnji dan, ovaj život zamijenila boljim. Glas se o njezinoj svetosti proširio po svoj Švedskoj. Po njezinu zagovoru dogodila su se i mnoga čudesa. Sve je to u njezinim sunarodnjacima probudilo želju da je vide ubrojenu među svece. Proces za kanonizaciju vođen je od godine 1466. do 1489., ali nikad nije bio dovršen. Redovnici samostana u Vadsteni zamolili su papu Siksta IV. da je skupa sa svetim Bonaventurom proglasi svetom, ali Papa nije udovoljio njihovoj molbi.
God. 1488. papa Inocent VIII. dopustio je ipak svečani prijenos njezinih relikvija, koji je izvršen 1. kolovoza 1489. u prisutnosti kralja Stena Sturea. Iako nije bila proglašena svetom, ipak je od početka štovana kao svetica. Na brojnim je slikama prikazana s jelenom, jer ju je prema jednoj legendi ta životinja spasila iz smrtne pogibelji. Zadnje dane života mnogo je trpjela od boli u želucu. To joj je onemogućilo primanje svete pričesti. Mučena željom za svetom hostijom molila je da je bar izlože u njezinoj sobi i tako je, promatrajući je i klanjajući joj se, crpila snagu za podnošenje svojih teških boli.
Sveti Josip Marija Tomasi
(1649-1713)
Kardinal Josip Marija Tomasi svojim je djelima bio jedan od davnih preteča liturgijske obnove, koja je doživjela svoju potvrdu i trijumf u naše dane na Drugom vatikanskom saboru. On je želio da se vratimo starim obredima Crkve, onoj jednostavnosti i svježini koja ih je resila na početku.
Josip se rodio u plemićkoj obitelji u jednom zamku na južnoj obali Sicilije, koja je skroz-naskroz bila prožeta kršćanskim duhom. Rodio se 12. rujna 1649. u Licati. Njegova oca, vojvodu od Palme, narod je nazivao "svetim vojvodom". On je utemeljio samostan benediktinki u koji uđoše njegove četiri sestre, a kasnije i njegova žena.
Mali je Josip već od malena osjećao izvanrednu sklonost prema bogoslužju pa je na malom oltaru "služio misu". To je išlo tako daleko, a bio je južnjak pa ga kao takvoga valja i promatrati, da je molio oca da bi svaki dan smio nositi odijelo u boji liturgijskog ruha dotičnog dana. To je ipak bilo previše pa mu je pametni otac savjetovao neka jedino oblači čarape prema liturgijskoj boji dana.
Josipova neobična sklonost prema bogoslužju rodila je u njemu živu želju da postane svećenik. I tako, kad se njegov otac počeo baviti mišlju da ga pošalje na kraljevski dvor u Madrid, petnaestogodišnji Josip Marija izrazi želju da stupi u red teatinaca, regularnih klerika, koji su tada u narodu bili veoma obljubljeni. Oni su posvuda gradili sjajne crkve i razvijali sjaj svetog bogoslužja pa je Josip osjetio duhovnu srodnost s njima. Otac je pristao i Josip se odreče prava na baštinu. Učinio je to radosna srca, jer mu je ljubav bila drugdje, a ne u vremenitim stvarima.
Stupivši u novicijat u kući "Ai Quattro Canti" u Palermu započe svoj redovnički život. Na putu do oltara morao je proći kroz mnoge kuće svoga reda. Bio je u Messini, Ferrari, Modeni, dok nije napokon u Rimu na sam Božić 1673. odslužio svoje prve tri mise. Od tada Rim više nije napuštao. Najveći dio života proveo je u samostanu Sv. Silvestra na Kvirinalu, u blizini današnje predsjedničke palače.
U Rimu se sav posvetio istraživanju po raznim bogatim bibliotekama koje mu postadoše kao neki treći zavičaj. Proučavao je djela svetih Otaca i starokršćansku liturgiju. O tom je svom radu zapisao ovo: "Neka neki idu u Atenu, drugi neka slijede Platona, treći neka proučavaju Aristotela, moja je sklonost da duhom živim u Jeruzalemu te dan i noć razmatram nad Svetim pismom puštajući svjetovne znanosti po strani. Svoju hranu želim tražiti do nogu Kristovih i Njegovih apostola te cijeli svoj život pabirčiti po spisima svetih Otaca, koji su bili puni apostolskoga duha."
Josip Marija Tomasi imao je sposobnosti za istraživački rad jer je bio i strpljiv i savjestan. Sam je rekao: "Strpljivost je korisnija od samoga kruha jer kruha trebamo samo dva put na dan, a strpljivosti sto put u jednom satu."
Da bi što više i dublje ušao u smisao Svetog pisma, Tomasi je jedno vrijeme studirao kod židovskog rabina Mojzesa de Calvija te se u njegovoj školi veoma sprijateljio sa starim istočnim jezicima, osobito hebrejskim, na kojem je napisan Stari zavjet. Svojom upornošću, a još više dobrotom, pridobio je svog učitelja rabina za kršćansku vjeru.
Tomasi je bio pravi učenjak, koji je izvrsno poznavao klasične jezike, latinski i grčki, i njima odlično vladao. Kao učenjak izišao je na glas objavljivanjem starih sakramentara, što ih je kraljica Kristina Švedska donijela sa sobom u Rim. Od godine 1709. do 1712. izdao je svoj veliki Uvod u teologiju svetih Otaca. Tim je djelom svojim suvremenicima približio važne kršćanske izvore prvih stoljeća. Svim se silama trudio da u puku pobožnost stopi s liturgijom. On je davno prije II. vatikanskog sabora došao do uvjerenja da pobožnost puka valja hraniti Svetim pismom i spisima svetih Otaca. Ta spoznaja nagnala ga je na posao pa je priredio razna djela za redovnice i svjetovnjake, koja su puna starih molitava, svetopisamskih tekstova, izreka svetih Otaca, dijelova iz raznih starih liturgija. Blaženu Djevicu Mariju u njezinu Magnificatu promatrao je kao uzor kako se moli, kako se slavi Bog. Ona je za njega "bila prva učiteljica koju susrećemo u Novom zavjetu, a koja je slavila Boga riječima iz Svetoga pisma".
Izdao je i vrlo zanimljiv Psaltir, u kojem je iz psalama ispustio povijesne tekstove, a zadržao samo molitvene. Time nije htio osakatiti sveti tekst, već ga bar djelomično približiti onima koji su nesposobni da shvate cjelinu. Bio je neobično moderan u današnjem smislu riječi jer je želio da se u selima gdje nema svećenika ljudi skupljaju u nedjelju barem na pjevanje psalama, dakle, na službu riječi. Svojim je radom postao pionir liturgijske obnove i Papa ga je za njegove neprocjenjive zasluge godine 1712. imenovao kardinalom.
Tomasi nije bio nikakav karijerist ni slavohlepnik pa je kardinalski grimiz primio teška srca. Bio je velik učenjak i vrlo skroman i jednostavan čovjek koji nije težio za častima i slavom. Papi Klementu XI. nije preostalo drugo nego da mu zapovjedi pod poslušnošću da primi kardinalsku čast. Tomasi je u jednostavnosti srca kod svog kardinalskog imenovanja rekao ovo: "Što mi treba naslov uzoritost, kad ja ipak ostajem onaj stari kao i prije?!" On je sav živio samo za Boga i za liturgiju. Kad ga je uz upalu pluća zahvatila smrtna groznica, klicao je: "Dođite, dođite, jer je vrijeme da idemo na službu Božju!"
Taj neobični sveti učenjak pretrpio je mnogo duševnih muka. Otkrio ih je u pismima svojoj najdražoj sestri Mariji Krucifiksi. Trpio je mnogo od melankolije, od skrupula, nemira i tjeskoba. Zato je jednom zapisao: "Ovaj je život više smrt nego život." No zbog toga nije padao u očaj, već se trudio "da iz ove zemlje smrti traži onu zemlju života".
U svojim je nutarnjim sukobima tražio svjetlo i rješenje u Gospodinu. Njegovo je kardinalsko geslo bilo: "Moja nada počiva u Gospodinu." Ta ga nada nije prevarila. Sveto je preminuo 1. siječnja 1713., a papa Pio VII. proglasio ga je 16. rujna 1803. blaženim. Svetim ga je proglasio Ivan Pavao II. 12. listopada 1986.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
