|
2. travnja
Sveti Franjo Paolski, pustinjak
(1416-1507)
Ovaj u našim krajevima malo poznat i zato malo štovan svetac rodio se godine 1416. u Paoli, u Kalabriji, u Italiji, a umro 2. travnja 1507. u Plessis-les-Toursu, u Francuskoj. Dobro je ipak bar malo upoznati svakoga koji je savršeno živio evanđeoski ideal, pogotovo one koji se nalaze u obnovljenom kalendaru cijele Crkve. Svi nam oni imaju reći neku poruku. Poruka sv. Franje Paolskoga sastojala bi se u onome što je zapisano na jednom njegovu vrlo starom portretu, a to je Caritas et Humilitas - ljubav i poniznost. To su baš evanđeoske kreposti koje Krist uči riječju i primjerom.
Da bi što bolje ostvarivao evanđeoski ideal poniznosti, sveti je Franjo Paolski redovničkoj zajednici koju je osnovao dao naziv "Minimi", a to znači najmanji.
Smatrao je da će ljubav najbolje ostvarivati potpunim odricanjem i neprestanom žrtvom. Zato je svojoj redovničkoj zajednici propisao vrlo strog život s neprestanim postom, odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov pak osobni život bio je sav ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjem. Za naše prilično razmaženo doba, sve manje sposobno za bilo kakvo odricanje, neće biti zgorega da si dozove u pamet primjer ovoga tipično srednjovjekovnoga sveca. Njegova strogost s obzirom na uživanje zemaljskih dobara neka nas potakne da ne budemo neumjereni i razuzdani! Krist od svojih sljedbenika traži ipak da se vladaju po zakonu odricanja.
Evo kako je svetac obrazložio svoje redovničko pravilo o neprestanom postu: "Ako tijelo posti, duh će biti očišćen, osjećaj uzdignut, put podložna duhu, srce ponizno i skrušeno; tada požuda ne nalazi više nikakva pogodna tla, plamen se strasti gasi, a namjesto njega pali se svjetlo čistoće."
Vrijednost posta ističe Crkva i u korizmenom predslovlju: "Bože, ti tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade..." A u korizmenom himnu "Čuj, Stvoritelju, milostiv" Crkva moli:
Daj moć da žudnje tjelesne
Uzdržljivošću morimo,
Da srca, grijeh odbacivši,
Ne dadu paše strastima!
Nama, djeci posve drugog vremena, takva strogost sv. Franje Paolskoga može izgledati jako tmurna, no za njega i njegove duhovne sinove ona je bila "blag i svet zakon". A taj ih je zakon posvetio, i to je ono važno i vrijedno, i zato se je dobro i danas u to zamisliti. Zar smo mi danas sljedbenici jednoga drugoga ili drugačijega Krista nego što su to bili srednjovjekovni sveci? Mi danas volimo naglašavati više uskrsloga i proslavljenoga Krista koji donosi radost, ali ne smijemo zaboraviti da je i Krist do uskrsnuća došao križnim putem, mukom i smrću na križu. I to je jedini put do uskrsnuća. Drugoga puta, doista, nema!
Unatoč strogom i isposničkom životu sv. Franjo je doživio lijepu starost. I suvremena medicina kaže da umjeren i trijezan život čovjekov vijek prije produljuje nego skraćuje. Stari egipatski pustinjaci Pavao, Antun i drugi umirali su kao stogodišnjaci. Preveliko obilje više škodi nego koristi. Danas ono može biti i grješno kad toliko ljudi gladuje jer nema što jesti.
Život sv. Franje Paolskoga kao i svakoga sveca može biti lijepa opomena nama kršćanima da nikada ne smetnemo s uma svoje vječno predodređenje. Žalosno je ako ta opomena ostaje glas onoga koji vapi u pustinji, ako ne nailazi na odjek. Njegovo herojsko odricanje od svih udobnosti života nije, na žalost, moglo spriječiti provalu reformacije, koja je zadala strašan udarac crkvenom jedinstvu, jer tadašnji duhovni vođe Božjega naroda nisu nimalo slijedili njegov evanđeoski primjer, a i sam je puk bio gluh i lijen da shvati uzvišenu misao žrtve pustinjaka iz Kalabrije. Oh, ti jadni sveci, zašto uvijek ostaju tako neshvaćeni? - Zato što i Krista, njihova učitelja, mnogi nisu shvatili, a i danas ne shvaćaju. A shvatiti Krista i njegove svece znači dati jedino ispravan pravac svome životnom putovanju i ispuniti svoj život jedino vrijednim i neprolaznim sadržajem.
Crkva je ipak odala priznanje Franji Paolskome proglasivši ga svecem već 12 godina poslije njegove smrti. Bilo je to godine 1519. kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio ostale Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen, sigurno, Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskoga puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju.
Sveta Marija Egipatska, pokornica
Među najljepše pjesničke tvorevine što nam ih je ostavila kršćanska starina ide život svete Marije Egipatske, najprije velike grješnice, a zatim obraćenice i pokornice. Tako to tvrdi učeni H. Delehaye. Međutim, ta više pjesnička nego stvarna slika jedne svetice nije ipak čista izmišljotina, već se temelji na jednoj palestinskoj predaji koja je nastala oko groba pokornice i pustinjakinje koja je stvarno postojala. Čujmo je!
Marija je rodom iz Egipta. Kad joj je bilo 12 godina, pobjegla je iz očinske kuće u lučki grad Aleksandriju da bi ondje provodila život po miloj volji, u slobodi koja je zapravo raspuštenost. Bila je obična kurtizana koja je, podajući se nećudorednom blatu, proživjela 17 godina. Jednog dana, videći skupinu hodočasnika kako se ukrcavaju u lađu da bi pošli u Jeruzalem, vođena više znatiželjom i avanturizmom, i sama se ukrcala u brod. Nadala se da će njezin ženski čar biti dostatan da plati troškove putovanja. Njezinom pokvarenom i raskalašenom životu bit će kraj tek u Jeruzalemu.
Na blagdan Svetog Križa htjela je s ostalim hodočasnicima ući u staru časnu baziliku. No, kakogod je pokušavala prekoračiti prag crkve, neka ju je tajanstvena sila neprestano zaustavljala. Opazivši u to jednu milosnu sliku Bogorodice Marije, pala je na koljena i zamolila je da je oslobodi. Bio je to za nju trenutak milosti i obraćenja. Mogla je s ostalima ući u crkvu te ondje počastiti relikviju svetoga Križa. Udovoljivši svojoj pobožnosti, zamolila je Presvetu Bogorodicu da joj pokaže put pokore.
U taj je čas osjetila unutarnji poziv da se uputi prema rijeci Jordanu. Izlazeći iz grada neki joj je nepoznati čovjek pružio tri srebrnika da si još posljednji put kupi nešto zemaljske hrane. Došavši na Jordan ušla je u jedno svetište Sv. Ivana Krstitelja da se preporuči Isusovu preteči, a zatim je ušla u rijeku da se očisti. Vrativši se u crkvu primila je svetu pričest, otišla u pustinju i započela pustinjski život.
Jednoga dana neki jeromonah po imenu Zozim iz jedne palestinske laure pošao je da po pustinjačkom običaju dio svete korizme provede u pravoj pustinji. Ondje susretne neobičnu pokornicu koja mu ispripovjedi svoj život. Završivši zamoli ga da je na označenom mjestu pronađe sljedeće godine na Veliki četvrtak i da joj donese svetu pričest. Monah je to obećao i sljedeće godine vjerno ispunio svoje obećanje. Opet su se dogovorili da će se sastati za godinu dana. Kad je Zozim opet došao, našao ju je mrtvu. Prije smrti napisala je na tlu ovo: "Oče Zozime, sahrani tijelo ponizne Marije! Vrati zemlji što je od nje, pridruži prah prahu i u Božje ime moli za me! Umrla sam u mjesecu farmouti prema egipatskom brojenju, a što odgovara travnju prema rimskome, u noći muke našega Spasitelja, okrijepljena duhovnom hranom."
Zozim je odmah shvatio da je Marija umrla još prošle godine u isti dan u koji joj je podijelio svetu pričest. On ju je sahranio, vratio se u samostan te svome igumanu Ivanu i svojoj subraći ispripovjedio njezin čudesni život.
Kasnije su se brojni pisci dali na pisanje životopisa Marije Egipatske, među njima sv. Sofronije, jeruzalemski biskup, a njegovo je djelo preveo na latinski Pavao đakon, i tako se i Zapad upoznao s tom sveticom. Nju je uvrstio u svoju Zlatnu legendu i glasoviti pisac Giacomo da Voragine. Učeni crkveni povjesničar Baronius uvrstio je svetu Mariju Egipatsku u svoj martirologij i to 2. travnja. On jednostavno navodi ovo: "U Palestini pokop blažene Marije Egipatske, koja se naziva grješnica." Ta je svetica u stara vremena bila silno štovana kako na Istoku tako i na Zapadu. Štovanje joj je bilo prošireno naročito u Rimu, Napulju, po svoj Kalabriji, u Tournaiu i Anversu. Njezin je lik nadahnjivao i velike slikare pa je ovjekovječiše remek-djelima: Puccio Capanna, Pietro Novelli, José Ribera, Hans Memling, Pietro Berrettini i drugi.
Isusova prispodoba o izgubljenom sinu i legenda o Mariji Egipatskoj imaju jednu tako duboko ljudsku i kršćansku poruku. Čovjek je slab, strasti jake, može duboko pasti, ali uz milost Božju postoji i mogućnost obraćenja. Likovi velikih grješnika i obraćenika himan su Božjem milosrđu. Milosrdni Bog preko proroka Ezekijela poručuje ovo:
"Sine čovječji, reci Domu Izraelovu: Vi govorite: Prijestupi i grijesi naši pritišću nas i zbog njih propadamo! I da još živimo? Odgovori im: Života mi moga - riječ je Jahve Gospoda - nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!" (Ez 33,10-11).
Razmišljajući o svetoj Mariji Egipatskoj dobro je da se toga sjetimo.
Blaženi Dominik Tuoc, mučenik
(1789-1839)
Indokina je od početka svoje kršćanske povijesti pa sve do danas dala mnogo mučenika. I ona se nije mogla ukloniti velikom zakonu da je samo krv mučenika sjeme novih kršćana. Na sreću je ta mukama i progonstvima ispaćena zemlja uvijek imala sinova i kćeri koji su na oltaru Crkve uvijek bili spremni sve žrtvovati, pa i život. I blaženi mučenik Dominik Tuoc svjedoči za to.
On se rodio godine 1789. kad je Europom odjekivala himna Francuske revolucije. Rodio se tamo daleko na istoku u Trung-Lao, u Indokini. Stupio je 17. travnja 1811. u red sv. Dominika te primio bijeli redovnički habit iz ruku blaženog Ignacija Delgada. Kad je kralj Minh-Manh godine 1839. započeo okrutno progoniti kršćane i njihove misionare, Dominik se našao sakriven u mjestu Xuong-Dieu, u istočnoj Indokini, u kući jednog dobrog i vjernog kršćanina, koji se zvao Nhieu-Thinh. Tu ga je 2. travna iste godine uhvatio nepomirljivi neprijatelj kršćana, a veliki kraljev ulizica, sudac Dat Phang. On se takvim prepadima želio ulagivati svome vladaru te na tuđi račun utvrditi svoj vlastiti položaj, kako to već rade nitkovi i podlaci, ljudi bez značaja i poštenja, kruhoborci i slugani režima.
Dominik je tada bio već svećenik. Narod ga je htio osloboditi iz ruku krvnika, no jedan je od njih pun mržnje nahrupio na nevinog dominikanca i umlatio ga nekim željeznim štapom. I tako je blaženi Dominik poginuo kao žrtva za svoju svećeničku vjernost i dostojanstvo. Uvrstio se u broj onih koji su svoju rodnu zemlju zalili svojom krvlju da bi u njoj rasli plodovi kršćanskoga života. Papa Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1900. blaženim i postavio na svijećnjak da kao primjer svećeničke, redovničke i misionarske revnosti svijetli svima. Njegova se časna uspomena svake godine na osobit način slavi na današnji dan.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
