|
11. travnja
Sveti Stanislav, biskup i mučenik
Roditelji su ovog sveca naprosto izmolili molitvom i milostinjom. U početku braka nisu imali djece, a željeli su ih imati. Kao kršćani jake vjere i velikog pouzdanja u Boga 30 godina molili su za porod. Ta duga i ustrajna molitva najbolji je dokaz njihove vjere. Ljudi slabije vjere ne bi nikad imali snage tako dugo moliti. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka" (Jak 5,16), piše sveti Jakov. Ta je molitva u ovom slučaju izmolila dijete koje će postati svećenik, biskup i mučenik. Sveti Stanislav se rodio oko godine 1030. u gradu Sczepanowu u Poljskoj.
Kako je Stanislav bio dobre ćudi, sklon pobožnosti i znanju, poslao ga je njegov otac, koji je bio plemić, na studij prava i teologije u Pariz. Vrativši se sa studija, drage roditelje više nije našao na životu. Svoju baštinu podijelio je siromasima te stupio u krakovski stolni kaptol. Biskup Lambert zaredio ga je za svećenika. Iako je bio mlad, brzo se izdigao nad druge članove kaptola i to propovijedanjem, učenošću i pomaganjem svima onima koji su bili u kakvoj nevolji. Godine 1071. naslijedio je biskupa Lamberta na krakovskoj biskupskoj stolici. Kao dobar pastir predvodio je biskupiju, pomagao siromahe i veliku brigu vodio o svom kleru. Budući da je prekoravao kralja Boleslava II. zbog njegova sablažnjivog brakolomstva, ubio ga je sam kralj, i to za vrijeme svete mise. Mučenikovo tijelo počiva u katedrali u Krakovu, a Poljska ga slavi i zaziva kao svoga zaštitnika.
Sveta Gemma Galgani (1878-1903)
O toj je svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: "Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.
Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.
Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem - Lucca, zovu je 'djevojkom milosti'. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.
Prihvaćena kao kćerka u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.
A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: 'Da!'. Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli.
Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli."
A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo "curiculum" - tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu XX. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju.
Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucche u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.
U Lucchi je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.
Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca apotekara izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucche. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti.
Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.
Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe.
Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.
Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucchi pokraj samostana redovnica pasionistkinja. Smatram i milošću i izvanrednim duhovnim doživljajem da sam se na grobu te svetice mogao pomoliti. Susret sa svecima dio je onog što je naročito lijepo u našem životu.
O svetici postoji i obilna literatura. Njezin je duhovni vođa, Germano di S. Stanislao, napisao djelo: S. Gemma Galgani, vergine lucchese (Sveta Gemma Galgani, djevica iz Lucche). Djelo je doživjelo više od 10 izdanja. Isti je pasionist izdao također: Lettere di S. Gemma Galgani (Pisma sv. Gemme Galgani, 1941), zatim Estasi, diario, autobiografia, scritti vari di s. Gemma Galgani (Zanosi, dnevnik, autobiografija, razni spisi svete Gemme Galgani, 1943). Potom postoji: Suor Gesualda dello Spirito Santo, S. Gemma Galgani: un fiore di Passione della citta del Volto Santo (Sveta Gemma Galgani, cvijet muke u gradu Svetog Lica, 1944). Lucca je poznata u cijelom svijetu po dragocjenom "Svetom Licu" - Licu Isusa Krista raspetoga, pa se zato i zove gradom Svetog Lica, kamo su u srednjem vijeku hodočastili mnogi hodočasnici. I poznati hagiograf Icilio Felici napisao je također svetičin životopis: Santa Gemma Galgani (Sv. Gemma Galgani, Firenze, 1940).
Blažena Helena Guerra (1835-1914)
"Vjetar puše gdje god hoće" - rekao je Isus Nikodemu. I vihor ili dah Duha Svetoga puše gdje god hoće, u osobama koje On slobodno želi zahvatiti. Zašto je zahvatio baš ove a ne druge duše, ljude iz ovoga grada i naroda, a ne iz drugoga, ostaje nam tajna. To je tajna Božjega odabranja. Zato i ne možemo odgovoriti zašto je Helena Guerra iz grada Luke u Italiji, kćerka plemenitaša Antuna i Faustine Franceschi, koja se rodila 23. lipnja 1835., zadobila čast oltara. To je tajna Božjeg odabranja pred kojom je dobro da se poklonimo u strahopočitanju. Bog zna što radi i koga odabire.
Dobro stojeći bračni par Guerra imao je 6 djece. Troje od njih umrije vrlo rano i pođe među anđele. A Helena se rodila prije reda. Uzrok poroda bijaše pad majke, koja je navršila tek 7 mjeseci trudnoće. Dijete rođeno prije vremena ostat će čitav život prilično krhkog zdravlja. Sunce obitelji bijaše dobra mama koja će Heleni i njezinoj braći dati duboko kršćanski odgoj, nešto najbolje što kršćanska majka može dati svojoj djeci. Jedan od braće postat će svećenik.
Helena se razvila u čistu, pobožnu i dobru djevojku. S milosrdnim sestrama sv. Vinka Paulskoga od svoje dvadesete do tridesete godine marno je pohađala siromahe i bolesnike i pomagala im. Ta djelatnost činila je njezinu pobožnost vjerodostojnom. Kršćanstvo se bez djela ljubavi prema bližnjemu ne može zamisliti.
Helena se dala i na učenje latinskog jezika pa je u tome tako mnogo uznapredovala da je mogla čitati djela latinskih ili zapadnih svetih Otaca u izvorniku. Zato i njezini spisi odišu otačkom kulturom, onim duhovnim blagom zvijezda Crkve koje ne zalaze. Upisala se i u razna katolička društva te oko sebe skupljala prijateljice koje su imale smisla za duhovni život i apostolat. S njima skupa djelovala je u duhu Katoličke akcije u Luki i oko nje. Skupina koja se oko nje okupljala počela se nazivati "duhovno prijateljstvo", a Helena ju je stavila pod zaštitu Gospe. Iz te će se zajednice kasnije razviti Družba oblatkinja Duha Svetoga.
Prva kuća u kojoj je Helena organizirala jednu vrstu redovničkog života otvorena je u njezinom rodnom gradu Luki, i to 9. prosinca 1879. Tako Helena postade utemeljiteljica jedne redovničke družbe. Njoj je dala za život malo ali vrlo mudrih pravila. Svrha je družbe dvostruka: promicanje pobožnosti prema Duhu Svetome i odgoj ženske mladeži. Tako je Helena svojim tihim i neupadljivim radom utirala put duhovskom pokretu koji je na neki način započeo papa Leon XIII. svojim enciklikama o Duhu Svetom te koji svoj puniji cvat doživljava upravo u naše posaborsko doba.
U kolovozu 1873. utemeljiteljica je svoju malu zajednicu stavila pod zaštitu Madone od Cenakula, sv. Josipa i sv. Zite, zaštitnice grada Luke. Nadbiskup grada mons. Ghilardi članovima nove zajednice dao je dopuštenje da mogu nositi točno određenu redovničku odjeću, da mogu polagati zavjete, a potvrdio im je i pravila.
Gojenica te nove zajednice bila je i druga slavna kćerka grada Luke, kasnija svetica Gema Galgani, koja umrije g. 1903. baš na današnji dan. Gema je čak molila da bude primljena u tu zajednicu, ali joj molba bi odbijena.
Blažena Helena je napisala nekoliko školskih i drugih knjiga. U njima se zalaže za proširenje i produbljenje pobožnosti prema Duhu Svetom. Zbog svoga duhovskog nastojanja dobila je častan naziv "misionarka Duha Svetoga".
Isus svoje sljedbenike zove da Ga slijede, da budu dionici Njegova života, patnja i poniženja. Učeniku mora biti kao i njegovu učitelju, a sluzi kao i njegovu gospodaru. Isus je želio da Helena Guerra pije iz kaleža poniženja. U njezinoj družbi rodiše se razne poteškoće. Zbog toga joj je 20. rujna 1906. oduzeta uprava. Od toga dana kroz 7 gdina bila je samo obična sestra. Ona je to primila u duhu poniznosti i poslušnosti i tu se pokazala istinitost i vjerodostojnost njezine kreposti. Bio je to težak ispit, ali na kojem je blaženica prošla s odličnim uspjehom. Umrla je u 80. godini života 11. travnja 1914. Bila je baš Velika subota. Saborski papa Ivan XXIII. proglasio je na početku svoga kratkog pontifikata, tj. 26. travnja 1959., Helenu blaženom.
Družba blažene Helene Guerra takozvanim "dekretom pohvale" 8. ožujka 1911. potvrđena je i od Svete Stolice. Danas broji oko 150 članova u 12 kuća. Brojčano prilično skromno djelo, no postoje vrijednosti koje se ne mogu izmjeriti brojkama. I mala redovnička družba s dobrim duhom može biti vrjednija od velike, ali koja nema duha. Duh je ono glavno.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
