Sluga Božji Petar Barbarić (1874-1897)
Na veliki četvrtak 1897. - a bio je to 15. dan travnja mjeseca - u travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt o. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjemeništarca, Hercegovca Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Stajao je u proljeću života ne dočekavši na ovome svijetu ni ljeto ni jesen života. Gospodin ga je rano pozvao k Sebi. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov. U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strjelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. On moli kao Isus u Getsemaniju i na Kalvariji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: "Isuse!" S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.
Petrov život možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.
Za predškolsko Petrovo doba možemo reći da se rodio 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk, kao sin Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Još se i danas čuva Petrova rodna kuća, zapuštena na žalost. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka. Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no ipak ne bijahu žalosni. Imali su više volje za život i životnosti negoli danas mnogi bogati i visokorazvijeni krajevi. To pokazuju sve od reda brojne obitelji. Tako su Petrovi roditelji imali devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.
Petrovi roditelji već u ono doba velike nepismenosti bili su pismeni. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi njegovi učitelji. I to uz drugo svjedoči o njihovu duhu. Oni su imali smisla za duhovne vrednote, a to su usadili i svojoj djeci pa najstariji sin postade franjevac, a Petar pođe u travničko sjemenište. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je doskora naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim dužnostima ono najvažnije. No, Petar to nije samo mehanički naučio i u pamćenju držao, već je to i usvojio. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeću godine 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. To nije za njega bio "svršetak" vjerskoga života, kao za mnoge koji idu na prvu pričest i krizmu više iz običaja nego iz uvjerenja, već početak; jer je u vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. On je od malena bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu je uz kruh u torbici nosio i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.
Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu. On to u jednostavnosti srca priznaje i kaže da je za njega bilo dobro. Uvidio je vrlo rano da ga roditelji žele dobro odgojiti i pripraviti na život pa je prema njima uvijek gajio iskrene osjećaje poštovanja i ljubavi. Eto, takvo je bilo Petrovo djetinjstvo.
U proljeće godine 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Veljacima osnovna škola, prva u onom kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti. Željan znanja hrlio je u školu kao da ga neka viša sila nosi. Njegov dobri učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskog života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme strašne bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Ta zgoda pokazuje jasno koliko je kod njega bio razvijen osjećaj dužnosti te kako se u vršenju dužnosti nije dao smesti nikakvim zaprekama. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine svršiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom. Kad se radilo o učenju, on se nije šalio, nije bio polovičan. Ta će ga vrlina pratiti kroz svih 8 razreda travničkoga sjemeništa.
Svršivši osnovnu školu Petar je imao želju za daljnjim školovanjem, no roditelji, valjda u nemogućnosti da ga sami školuju, dadoše ga u trgovinu, u dobru kršćansku obitelj Babića, u Vitini, koja se s njima vrlo dobro pazila. Petru je bilo teško zamijeniti knjigu s aršinom, ali kad druge nije bilo, prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost će se pobrinuti da svoga odabranika dovede na pravo mjesto. Bilo je to ovako:
Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu. Dobri veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. On je ponudu objeručke prihvatio i sve učinio da se njegova davna želja ostvari. Sam je napisao molbu, prikupio potrebne dokumente, nabavio ono osnovno te koncem kolovoza godine 1889. pošao s ocem na konju u Travnik. I tako se napokon našao na cilju svojih želja. Sjemenište će mu postati drugi dragi dom, u kojem će toliko toga primiti u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. On je svoju veliku šansu koju mu je Bog dao iskoristio do maksimuma. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, ali ta običnost bila je neobična, jer je vrijeme dobro iskorištavao, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći. Postao je pravo svjetlo travničkoga sjemeništa.
Simpatično je kod svega toga da je sve to kod Petra bilo neusiljeno, nenamješteno, bez poze. On je bio zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Već od I. razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije, zagrijan za pobožnost prema Bogorodici, za Srce Isusovo, za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. U višim mu je razredima pomalo dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. No Bog je s njim imao drugi plan. Petar se kao sedmoškolac za jedne šetnje teško nahladio, navukao sušicu i godinu dana kasnije umro, položivši prije toga isusovačke zavjete. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu franjevcu fra Marku. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Mislim da ju je najbolje u njegovoj biografiji izrazio pater Puntigam, koji je zapisao: "Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem."
To još nije ostvareno, ali se ipak vodi postupak da se jednom ostvari. Put je do tog cilja dug i mukotrpan. To zna najbolje pisac ovih redaka koji je gotovo 10 godina kao vice-postulator radio oko Petrova proglašenja blaženim. Onaj silni svijet što još i danas svakog četvrtka, a pogotovo na Petrovo, hrpimice hrli na Petrov nekadašnji grob u Travniku, ulijeva nadu da je u slučaju Petra Barbarića prst Božji na djelu. Naše je da i dalje molimo i radimo za Petrovu proslavu, da se s njime preko većega životopisa upoznamo, da u raznim potrebama i nevoljama molimo za njegov zagovor, da molimo čak i za pravo čudo, jer to je onda najsigurniji put do Petrove beatifikacije i kanonizacije. Uspjeh u tome poslu bio bi za našu mjesnu Crkvu, sigurno, veliko obogaćenje. Zato se isplati i dalje neumorno raditi na Petrovoj beatifikaciji. Neka tome posluže i ovi reci.
Blaženi Damjan Deveuster (1840-1889)
Prvi katolički vjerovjesnici u Oceaniji bijahu Francuzi. Bili su to misionari iz Družbe Presvetih Srdaca, koja je u Francuskoj nastojala otkloniti loše posljedice revolucije, a u vanjskom svijetu djelovati na evangelizaciji nekršćanskih naroda. Njima je godine 1825. papa povjerio misionarenje havajskog otočja, a malo kasnije svu Polineziju.
Zov francuskih misionara za novim misijskim zvanjima naišao je na snažan odjek naročito u Belgiji. U dobrim seljačkim obiteljima bilo je djece, a njihovo je kršćanstvo pokazivalo i spremnost na žrtvu, smisao za redovništvo i rad u dalekim misijskim krajevima. Takav je duh bio i u obitelji Deveuster u flamanskom seocu Tremeloo, jer iz nje otiđoše u samostan jedan sin i dvije kćerke, a doskora pođe i drugi sin, Josip, koji će dobiti redovničko ime Damjan. Završivši osnovno školovanje stupio je u Družbu Presvetih Srdaca. Ispočetka je primljen za redovničkoga brata pomoćnika, ali će kasnije biti premješten među one koji se spremaju za svećeništvo.
Josip je još studirao teologiju kad je iz daleke Oceanije stigao glas drugog tamošnjeg apostolskog vikara biskupa Maigreta, koji je vapio za novim misionarima. Za misije bi određen njegov stariji brat Pamfil, ali se još tada razbolio od tifusa. Jasno je da, iscrpljen teškom bolešću, nije mogao putovati u daleki svijet. Bilo bi to prenaporno. Mjesto njega ponudio se za misije Damjan. Iako još nije bio zaređen za svećenika, poglavari prihvatiše njegovu velikodušnu ponudu i on na sam blagdan Sviju svetih 1863. u luci Bremerhafen ukrca se na brod i zaplovi na daleko putovanje. Put je vodio oko Južne Amerike, kod Kap Horna prijeđoše u Tihi ocean te nakon četiri i pol mjeseca vožnje stigoše u Honolulu, na Havaje. Ondje Damjan već nakon 8 dana primi red subđakonata, a dva mjeseca kasnije bi zaređen za đakona i napokon za svećenika. Sada je bila priprava za rad gotova, a Damjan je kao malo tko bio prikladan za misionara. Bio je on čovjek u prvom redu jake tjelesne građe, izdržljiv, neustrašiv, a uz to vesele naravi. Uz to osobito ga je resila duboka pobožnost i velika požrtvovnost. Od zemaljskih dobara posjedovao je toliko da je sve moglo stati u dvije torbe: nešto malo rublja, misnicu, albu, mali misal i kalež. Sve se to dalo lako staviti na konja i onda na misijsku frontu.
Prvu godinu provede obilazeći sela i pomalo učeći domorodački jezik. Kršćana na Havajima nije bilo mnogo, no bili su dobri i njihov je broj neprestano rastao. Otac Damjan se odlično snašao u misionarskom radu, vjernici su ga voljeli pa se osjećao sretnim isto onako kao i u mladosti u svom dragom flandrijskom zavičaju. Taj lijepi i uspješan rad brzo će prekinuti te dragovoljno poći na Molokaj, otok gubavaca, koji je bio pravi pakao Južnoga mora. Početkom svibnja 1873. o. Damjan je isposlovao od biskupa Maigreta da može na Molokaju dijeliti strašnu sudbinu tamošnjih gubavaca. Ti se jadnici, pogođeni strašnom bolešću i bijedom, predavahu najrazličitijim opačinama, kršeći tako i ljudske i Božje zakone. Došavši na Molokaj, bijaše o. Damjan jedini zdrav čovjek među 800 gubavaca. Dragovoljno je pristao da kod njih stalno ostane. Bio je tada u najljepšoj dobi: 33 godine. Svojim je gubavcima želio postati sve, ne samo svećenik i misionar, već i otac, brat, liječnik, savjetnik i učitelj. Sav je pripadao njima. Nije se bojao zaraze. Pristupao im je i među njima živio i radio kao da su najzdraviji ljudi.
Misionarev je ugled na otoku brzo porastao i postao velik. Gubavci su odmah uvidjeli da su u njemu dobili pravog oca i prijatelja te mu pristupali s najvećim povjerenjem. Kad im je jednoga dana tajfun porušio kolibe, o. Damjan je skupa s njima sagradio novo naselje. Podigao je i bolnicu za one koji su izjedeni gubom bili posve nemoćni, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja, sagradio crkvu i tko bi nabrojio što je sve učinio!
Kad je godine 1875. biskup Maigret posjetio Molokaj, čudom se čudio što je sve vrijedni misionar ondje učinio. Glas je o njegovu heroizmu i djelima došao i u Ameriku i Europu i u njegovu rodnu Belgiju, pa doskora sa svih strana počeše stizati darovi na otok gubavaca. To je ocu Damjanu olakšalo posao i omogućilo da za svoje gubavce učini još i više i bar donekle ublaži njihovo jadno stanje.
Godine 1877. otac Damjan je ugledao na svom tijelu neke mrlje i brzo postao svjestan o čemu se radi. Ogubavio je. Nisu to ipak bili još posve sigurni znakovi gube. Ispočetka je osjetio strah i tjeskobu, ali je obnovio Bogu svoje obećanje, svoju vjernost i straha nestade. On prihvati da ispije kalež do dna, da mu žrtva bude potpuna. U prosincu 1884., vrativši se s jednog putovanja, htio je oprati noge u vrućoj vodi. Iako je voda bila gotovo vrela, on nije ništa osjetio. I sad mu je bilo posve jasno: sada se ne radi samo o mrljama, već o sigurnom znaku gube. Nije morao dugo čekati da se pokažu i drugi znakovi jer su oni pomalo dolazili.
U svojoj je bolesti bratu Pamfilu napisao ovo: "Ti znaš da me je od nekog vremena Spasitelj naročito odabrao. On je dopustio da i ja budem zahvaćen gubom. Uvijek ću Bogu biti zahvalan za tu milost. Bolest će pospješiti moj put u nebesku domovinu. U toj nadi uzimam na se križ. Pomozi mi svojom molitvom da pronađem snage te izdržim i sretno prispijem na vrh brda Kalvarije!"
Križni put bolesti oca Damjana bio je dug. Trajao je godinama. Bile su to godine patnje, ali i tihe sreće da je sada sa svojim gubavcima posve izjednačen. Sada ih je još bolje razumio i dobrotu im pokazivao. Njegovo nekoć fino i lijepo lice postade natečeno, oči upaljene, glas promukao, a rane izbiše po cijelom tijelu. Otpadoše i prsti, samo ne palac i kažiprst, kojima je kod mise držao svetu hostiju. S vremenom su ga ostavile i sile, a počela ga hvatiti groznica. Njegovi gubavci obilaze njegov ležaj i plaču nad čovjekom koji ih je toliko ljubio i za njih se bezgranično žrtvovao.
Primjer oca Damjana je djelovao. Još za njegova života pridružiše mu se na Molokaju kao misionari dva laika i jedan svjetovni svećenik. Godine 1888. dođoše na Molokaj i prve milosrdne sestre. Otac Damjan je klicao od veselja te poput starca Šimuna pjevao: "Sada mogu mirno umrijeti. Moje se djelo nalazi u dobrim rukama."
Apostol gubavaca umro je u noći 15. travnja 1889. Gubavci ga pokopaše pod onim stablom gdje je proveo prvu noć na Molokaju. Na grobnom je spomeniku pisalo: "Svetoj uspomeni na časnoga oca Damjana Deveustera, koji je umro kao mučenik ljubavi."
3. svibnja 1936. njegovo je tijelo na školskom brodu "Mercator" uplovilo u luku Antwerpena, gdje ga je dočekao belgijski kralj i kardinal te mnoštvo naroda. Put do Leuvena, do novog groba u crkvi sv. Josipa, bio je pravi trijumf kakav Belgija nije vidjela. Na taj je način htjela počastiti jednoga od svojih velikana, a Damjanovo rodno selo Tremeloo podiglo mu je spomenik.
Nalazeći se u Leuvenu, tom poznatom sveučilišnom gradu, s posebnom sam ljubavlju pohodio grob "svećenika prognanika" - apostola gubavaca. Još u sjemenišnim godinama čitao sam njegov romansirani životopis iz pera W. Hünermanna, koji me zanio i osvojio te postao češćim objektom moga razmišljanja.
U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji generalni je postulator Družbe Presvetih Srdaca, o. Paterno Roué, sažeto u bitnim biografskim crtama prikazao izuzetno bogat i herojski život o. Damjana Deveustera. Prigodom 100. obljetnice njegove smrti belgijski su biskupi izdali vrlo lijepo, sadržajno i pobudno pastirsko pismo svojim vjernicima o njihovu velikom sinu. Godine 1994. o. Deveuster je proglašen blaženim i tako počašćen častima oltara.
|