|
21. travnja
Sveti Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj (1033-1109)
Sveti Anzelmo u širokim slojevima Božjega naroda nije tako poznat, popularan i obljubljen svetac kao neki drugi. No tko čita njegova filozofska, teološka i mistična djela, osobito njegove molitve, ostat će zadivljen i pomalo od njega osvojen, zavoljet će ga. Njega su voljeli i njegovi suvremenici, a jedan je njegov učenik zapisao "da je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svoga vremena".
Sveti Anzelmo rodio se godine 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Nije to velik grad. Danas broji oko 30.000 stanovnika, ali je zato vrlo star. Bio je poznat kao Augusta Praetoria već u rimsko doba. Iz toga se vremena sačuvao još i danas Augustov trijumfalni luk. Anzelmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima. Otac mu Gundulf bio je rodom iz Lombardije. Anzelmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje ostade sve do godine 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe. Anzelmo je volio svoju majku pa ga je njezina smrt bolno pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Kroz tri je godine provodio po Francuskoj lutalački život, o kojem malo znamo.
U normandijskom gradu Becu živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji kasnije postade nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Bec. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom, jer je Anzelmova duša bila žedna znanja. Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život, postao je godine 1060. benediktinac. Već tri godine kasnije postaje prior samostana, a godine 1078. opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome što je na osobit način pronašao osobnoga Boga, Njime bio tako zahvaćen da Mu se posve predao i posvetio. Njegov život postade potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinci: "Moli i radi!"
Redovnička sredina bila je za Anzelma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i naučavanjem. Anzelmo je mnogo napisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godinâ 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastadoše i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojnosti i biti. To su: Monologion ili Primjer razmišljanja o vjeri te Proslogion ili Vjera koja traži razumno opravdanje. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Proslogion mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela. Navedimo iz toga djela bar jedan odsječak da upoznamo nešto od ljepote, zanosa i dubine Anzelmove misli:
"Jesi li našla, dušo moja, što si tražila? Boga si tražila i uvidjela si da je On nešto najviše od svega, od čega se nešto bolje ne da ni zamisliti. To nešto je sam život, svjetlo, dobrota, vječno blaženstvo i blažena vječnost. To nešto je posvuda i uvijek.
Gospodine Bože moj, Ti koji si me oblikovao i ponovno obnovio, reci duši mojoj koja čezne, što si drugo nego što vidi, kako bi čisto gledala što želi. Ona se trudi da vidi više, a ništa više ne vidi do toga što je vidjela, ako ne tmine. Pa čak ni tmine ne vidi, jer ih u Tebi nema. Ipak vidi da ne može više vidjeti zbog svoje tame.
Doista, Gospodine, ta je svjetlost nedostupna u kojoj Ti stanuješ. Doista nema nečega što bi proniknulo to svjetlo da bi Te spoznalo. Doista, radi toga njega ni ne vidim jer je odveć veliko. A ipak što gad vidim po toj svjetlosti vidim, kao što slabašno oko što vidi svjetlošću sunce vidi, iako ne može motriti samo sunce.
Moj razum ne može do nje. Odveć blješti, ne hvata je niti može oko moje duše u nju dugo gledati. Sjaj ga odbija, nadmašuje veličina, natkriljuje neizmjernost, zbunjuje punina.
O najviša i nepristupačna svjetlosti! O potpuna i blažena istino, kako si daleko od mene koji sam ti tako bliz! Kako si daleko od lica moga, a ipak sam tako prisutan tvojemu liku!
Posvuda si čitava prisutna, a ja te ne vidim. U tebi se gibam i u tebi jesam, a k tebi pristupit ne mogu. U meni si i oko mene, a ja te ne osjećam.
Molim, Bože, da Te upoznam i ljubim da bih se radovao u Tebi. Ako ne mogu u ovom životu do punine, nek dnevno napredujem dok dođe punina! Nek ovdje u meni napreduje spoznaja Tebe, a ondje nek bude potpuna! Nek ljubav prema Tebi raste, a ondje nek je potpuna, kako bi ovdje moja radost u nadi bila velika, a nek je tamo u stvarnosti potpuna!
Gospodine, po svome Sinu naređuješ, čak savjetuješ da tražimo i obećaješ da ćemo primiti da bi naša radost bila potpuna. Molim, Gospodine, što savjetuješ po Svom divnom savjetniku. Primit ću što obećaješ po Svojoj istini, da bi moja radost bila potpuna. Istiniti Bože, molim; primit ću da bi moja radost bila potpuna.
Stoga nek zasad moja pamet razmatra; stoga nek govori moj jezik! Neka to ljubi moje srce i nek o tom zbore moja usta! Neka gladni za tim duša moja i tijelo moje nek žeđa, sva moja bit nek čezne dok ne uđem u veselje Gospodina koji je trojstveni i jedan Bog, blagoslovljen u vjekove! Amen!"
Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je još čitav niz djela, kao što su: O istini, O slobodnoj volji, O padu đavla. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090. Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednome pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaže svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek godine 1094. i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov O utjelovljenju Riječi.
Godinu dana prije naslijedio je Lanfranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: "Anzelmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica." Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva put je morao ići u progonstvo.
Zanimljivo je da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: Zašto je Bog postao čovjekom?, O izlaženju Duha Svetoga, O slaganju Božjega sveznanja, preodređenja i milosti sa slobodnom voljom. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i Proslogion među filozofskim djelima.
Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja, koji se pretvaraju u najljepše molitve. Tako on moli: "Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!" Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: "Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!"
Sveti Konrad von Parzham (1818-1894)
Rodio se 22. prosinca 1818. u Parzhamu, u Bavarskoj. Umro je 21. travnja 1894. u Altöttingu, glasovitom svetištu Majke Božje, također u Bavarskoj, te je tamo i pokopan u kapucinskoj crkvi Svete Ane. Godine 1934. svečano je proglašen svetim.
Njegov je život bio vrlo jednostavan. Do 30. godine živio je pobožno i radišno u svom rodnom selu Parzhamu kod Passaua; bio je franjevački trećoredac i član Marijine kongregacije. U 30. godini ostavlja bogato očevo imanje te stupa u kapucine. Nakon novicijata postavljen je za vratara samostana Sv. Ane u Altöttingu kraj glasovitoga marijanskog svetišta. Na tom vrlo prometnom radnom mjestu ostao je preko 40 godina i tu se posvetio kako u molitvenom životu, tako u ljubavi prema bližnjemu, za koju je bilo prilike od jutra do mraka u susretu s nebrojenim hodočasnicima, posjetnicima, pokornicima, siromasima, putnicima, Ciganima.
Walter Nigg u svojoj knjizi Der verborgene Glanz (Skriveni sjaj) ovako opisuje šutljivost brata Konrada: "On bijaše šutljiv čovjek; nije govorio više nego što je bilo neophodno potrebno; ugodno ćaskanje nije mu ležalo u srcu. Mnogi ljudi nisu razumjeli toga šutljivca, a neki površni držali su ga za čangrizava i nepristupačna čovjeka. Čovjek je obično blagoglagoljivo biće, koje osjeća potrebu da priopći svoje ponajviše zbrkane misli prije nego ih do kraja domisli. Dan-danas javnosti žrtvuju drsko čak i svoje najintimnije doživljaje. Ta beskrajna razgovorljivost mnogima je ljudima postala navikom pa diskutiraju, raspravljaju od jutra do mraka, glavno im je da mogu diskutirati. Strast diskutiranja zahvatila je i Crkvu i sve se želi pretresti od najvećega do najmanjega. A što iz toga proizlazi? - Ništa! Jer istinoljubivost nije istovjetna s brbljavošću. Tim putem, svakako, nije nikad došlo do prave obnove Crkve. Zato su jasan dokaz obnoviteljski sabori u kasnom srednjem vijeku. Uvijek je nesmetano raspravljanje odvodilo od misterija, a nikad nije dovodilo k njemu.
Brat Konrad nije bolovao od beskonačne bolesti raspravljanja. On nije raspravljao, govorio, nego šutio i tako snažno da se ta šutnja osjećala. On je želio i htio obdržavati šutnju koliko je samo moguće. U govoru je želio biti škrt da se tako očuva od mnogih pogrješaka i da može tim bolje s Bogom razgovarati.
Promatran izvana davao je dojam neprijazne nepristupačnosti i njegova je šutljivost često put bila krivo shvaćena, a to je zato što se nije znalo da je šutnja jedno religiozno ponašanje. Brat Konrad ubraja se među velike šutljivce u Crkvi, od kojih izlazi dobrotvorni mir i tišina, nutarnjost i sabranost. Šutljivi ljudi obuzeti su uvijek nekom tajnom i jedino su oni sposobni provoditi život skrovitosti. Brat Konrad je zapisao da valja pravo ljubiti šutnju, jer duša koja mnogo govori neće nikad doći do istinskoga nutarnjeg života. A na samrtnoj postelji je rekao da više neće govoriti, budući da se mora spremiti za vječnost. Ta izjava podsjeća na umirućega sv. Augustina, koji također više nije htio s ljudima voditi nikakve razgovore. Šutnja je obremenjena posvetom, ona je mistički važna, jer samo šutljiv čovjek doživljava sjedinjenje s božanskim. Jednostavni samostanski brat shvatio je to u svoj prostodušnosti deset puta bolje nego svi glasnogovornici skupa. U šutnji Bog cjeliva dušu, i u njoj se zbiva čudesan, bez riječi susret s vječnim..."
Izreke svetog Konrada:
"Križ je moja knjiga. Samo jedan pogled na križ uči me kako da se vladam u svakoj prilici.
Moj način života sastoji se ponajviše u tome: ljubiti i trpjeti, klanjati se i diviti bezimenoj ljubavi prema nama siromašnim stvorenjima... I kod mojih mnogih poslova često sam s Njim intimno sjedinjen. Tada razgovaram posve povjerljivo kao dijete sa svojim ocem.
Za mene bi čitanje novina bilo gubitak vremena. Na porti čujem i bez toga dosta...
U bolesti se nauči mnogo samo ako se pravo hoće..."
Brata Konrada fotografirali su na njegovoj smrtnoj postelji, što je tada bilo protiv svih samostanskih običaja. I na sreću, jer je to njegova jedina fotografija.
Od njega je sačuvano 9 pisama braći i sestrama te 1 pismo nepoznatoj ženi i napokon nešto kratkih bilježaka, što ih je napisao vlastitom rukom. To je sva njegova ostavština, ali vrijedna kao i čitav njegov svetački život. Vrijednost svetačkog života dubokoumni španjolski mislilac Donoso Cortes ovako je formulirao: "Danas su jedino još sveci sposobni donijeti željeno spasenje bolesnim narodima."
Ipak mnogi današnji teolozi, kako kaže Walter Nigg, prolaze mirno preko svetaca, ni ne zapažajući ih. Možda je to zato što će za svoje spise naći više publike ako se oni budu bavili Rilkeom, Schelerom i Teilhardom de Chardinom. No pitanje je tko bi mogao više dati suvremenu čovjeku: sveci ili učenjaci? - Mislimo, oni prvi, ne želeći nipošto podcjenjivati dostignuća i misli poštenih učenjaka.
Umješnost svetaca sastoji se u tome da sa što manje troška izvanjskih, bilo materijalnih bilo duševnih sredstava, što više aktiviraju svoje duhovne energije i postignu vrlo bogat nutarnji život koji je sav u Bogu. Slijepo trčanje samo za onim što je vanjsko, što zablješćuje, previše upada u oči, što budi senzacije, ima učinak da u duši nastane očajna praznina. Sveci, nutarnji ljudi, nisu nikad poznavali nutarnje praznine, štoviše, osjećali su i imali nutarnje bogatstvo i puninu od koje mogu i nama mnogo dati.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
