www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 10:59

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 23 tra 2008 16:41 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
23. travnja



Sveti Juraj, mučenik



Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci!

U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki.

U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti \urađ kod Donjeg Miholjca.

Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.

Mi ovaj kratak prikaz sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.

"Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje.

Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere.

Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže.

Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.

Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati. Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas.

Radi toga očistimo se, prema Pavlovoj zapovijedi, od svake tjelesne i duševne nečistoće da bismo jednom zaslužili unići u onaj hram blaženstva, kamo je sada upravljen vršak našega uma.

Nužno je da svatko tko sebe želi žrtvovati Bogu u Kristovu šatoru, a to je Crkva, nakon što je opran u kupelji svetoga zdenca, obuče raznoliku odjeću kreposti. Novi čovjek, koji se u Kristu ponovno rađa po krštenju, neka više ne oblači znake smrtnosti, već neka obuče novoga čovjeka, odloživši staroga, i nek u njemu živi, nastojeći - obnovljen - oko čistoga življenja!"





Sveti Adalbert, biskup i mučenik

(956-997)



Iako nam je sveti Adalbert vremenski dalek gotovo tisuću godina, njegov nam je život ipak prilično i sigurno poznat zahvaljujući mnogim pisanim dokumentima njegovih suvremenika. Govoreći i pišući o njemu ne tapkamo po neizvjesnosti i tami.

U Adalbertovim je žilama tekla slavenska i germanska krv jer je po ocu, češkom knezu Slavniku, bio Slaven, a po majci Adilburgi German. Krsno mu je ime bilo posve slavensko; zvao se Vojtjeh. To je ime kasnije promijenio u Adalbert, po nadbiskupu Adalbertu koji mu je podijelio sakrament potvrde. Rodio se oko godine 956. u Libicama, u istočnoj Češkoj. Nauke je završio u Magdeburgu pod mudrim vodstvom nadbiskupa Adalberta. Ondje ostade sve do godine 981. Godine provedene u Magdeburgu bile su za njega vrlo sretne i plodne jer je mnogo napredovao u kreposti i u znanju. Sve mu je to pomoglo da se izgradio u bogatu i skladnu ličnost.

Po smrti svoga velikog pokrovitelja i odgojitelja nadbiskupa Adalberta vratio se u svoju Češku, u "zlatni Prag". Ondje ga je prvi praški biskup Dithmar zaredio za svećenika. Već dvije godine nakon svećeničkog ređenja, točno 19. veljače 983., preuzeo je upravu praške biskupije. Mladi je i poletni biskup odmah na početku svoga nastupa htio pokazati u kojem duhu želi raditi. Zato je ušao u grad bosonog te siromasima i potrebnima podijelio bogatu milostinju. Kao biskup provodio je vrlo strog život: postio je, spavao na goloj zemlji, mnogo molio. Svim tim djelima htio je privesti srca svojih vjernika pravim vrednotama. U takvu je mukotrpnom životu proveo 6 godina, a kroz to vrijeme nije vidio mnogo vidljivih znakova uspješnosti u svome nastojanju. To ga je ispunilo malodušnošću pa je pošao u Rim da se izjada papi Ivanu XV. i uvjeri ga kako je za vođenje biskupije nesposoban. Papa je uvažio njegovu tužbu i dopustio mu da se kroz 5 godina može pridružiti redovnicima samostana Sv. Bonifacija i Aleksija na brežuljku Aventinu u Rimu te ondje provoditi život molitve, pokore, djela ljubavi, a sve to za obraćenje stanovnika Praga.

Međutim su u Pragu stvari išle iz zla na gore pa je nadbiskup iz Mainza zamolio Papu da Adalberta što prije vrati na njegovu biskupsku stolicu. Adalbert je pristao na povratak, ali uz uvjet da Pražani promijene život. Oni su to po svojim predstavnicima obećali, ali obećanje nisu izvršili. U to je vrijeme Adalbert osnovao benediktinski samostan u Brevnovu, koji će kasnije za razvoj slavenskoga bogoslužja biti od veoma velikog značenja. Adalbert je opet napustio svoju biskupiju i pošao u Rim u samostan, ali ga je papa Grgur V. zamolio da se vrati u Prag, što je on u poniznosti srca i prihvatio. No taj put će mu povratak biti ispunjen gorčinom i jadom. Građani Praga pokazaše se prema njemu neprijateljski raspoloženi, a isto tako i prema njegovim roditeljima. Biskup je morao čak pobjeći pa se sklonio kod Boleslava Hrabroga, poljskog kneza. On je s Pražanima pokušao voditi pregovore da prime svoga biskupa, no taj se odlučio da kao misionar pođe na sjever.

Došao je u Gdanjsk, gdje je njegov misijski rad urodio dobrim rezultatima. Odatle je pošao u Prusiju, gdje je bio neprijateljski dočekan. Pogani ga 23. travnja 997. ubiše i tako on mučeničkom smrću zapečati svoj i onako mukotrpni život. Već godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim. Relikvije su mu bile položene najprije u Gnieznu, a kasnije su prenesene u Prag. I tako stanovnici onoga grada, koji se prema svome biskupu pokazao nevrijedan, po svojim potomcima popraviše učinjenu nepravdu. Česi počeše štovati svetog Vojtjeha kao svoga sveca, a na slavnom mostu Karla IV. u Pragu među svecima nalazi se i drugi praški biskup.





Blaženi Egidije Asiški

(† 1262)



Egidije iz Asiza bijaše među prvim drugovima i sumišljenicima sv. Franje Asiškog. Njegovo se obraćenje na novi način života zbilo baš na današnji dan godine 1209. Zaljubio se poput sv. Franje u pokornički život, u proživljavanje najčistijih evanđeoskih ideala. Egidije bijaše čovjek evanđeoski blag i ponizan, i zbog tih vrlina naročito drag ocu i osnivaču franjevačkog reda. On ga je nazivao "pravim vitezom okrugloga stola". Tada je viteški ideal bio u velikoj cijeni, no Franjo ga je shvaćao evanđeoski: vitez je onaj koji ima plemenitije srce, koji više ljubi Krista, koji više živi po Evanđelju. A Egidije se odlikovao baš takvim viteštvom.

Kao zaljubljenik u Isusa htio Ga je posvuda naviještati i zato se dao na hodočasnička i apostolska putovanja na kojima je bilo prilike svjedočiti za Krista. I tako je hodočastio u svetište Sv. Jakova u Compostellu, u svetište Sv. Mihovila na Monte Gargano, u svetište Sv. Nikole u Bariju, u Svetu zemlju te u Rim. Na tim je svetim mjestima njegova duša doživljavala blizinu Spasitelja i Njegovih svetaca. I to je bilo njegovo najmilije duhovno društvo, u kojem se osjećao kao kod kuće i u kojem je mnogo napredovao. Na hodočašćima je proveo velik dio vremena od godine 1209. do 1214. Od godine 1215. pa sve do 1219. živio je u Favaroneu, nedaleko od Asiza, kao pustinjak. Zatim je pošao kao misionar u Tunis, gdje je proveo godinu dana. Bilo je to i opasno i naporno, no njega je gonila neka nutarnja vatra neprestano dalje u nove pothvate. Od 23. lipnja 1225. pa do 31. siječnja 1226. boravio je u gradu Rieti, kod kardinala Niccoloa. Posljednje godine života proveo je u franjevačkom samostanu Monteripido u Peruggiji.

Čovjek bi mislio da je hodočasteći badava jeo kruh, ali to nije bilo tako. Brat Egidije zasluživao si je kruh radom čineći ljudima razne usluge, noseći im drva, vodu, tresući orahe i slično. On je uočio dobro onu Pavlovu da, tko ne radi ne zaslužuje ni da jede, pa je, dok je mogao, i radio.

Posljednje godine života sve je više doživljavao razne mistične zanose. Bog ga je ispunjavao svojom radošću i milošću. Umro je 22. travnja 1262., a u lipnju iste godine tijelo mu je preneseno u crkvu Sv. Franje al Prato u Peruggiji. 20. rujna 1920. preneseno je natrag u samostan Monteripido. Njegovo je štovanje službeno potvrdio godine 1777. papa Pio VI. Blagdan mu se slavi na današnji dan.

Njegova subraća i učenici sakupiše mu razne izreke iz kojih odsijeva nadnaravna mudrost i oštroumnost. Sve te izreke odnose se na duhovni život. Evo samo dvije njegove izreke:

"Naše je tijelo šuma u koju đavao ide po drva."

"Tko ne zna moliti ne poznaje Boga."

Slikari obično slikaju blaženog Egidija s raspelom u jednoj, a ljiljanom u drugoj ruci. Iz ljubavi prema Raspetome on je prihvatio evanđeoske savjete. U tome je bio sav njegov jednostavni, ali vrlo bogat duhovni život.





Terezija Marija od Križa, Božja službenica

(1846-1910)



Terezija Adelhaida Manetti rodila se godine 1846. u Campi Bisenzio kod Firenze. Već je od rane mladosti pokazivala dubok smisao za jači kršćanski život. Stoga je već od godine 1864. okupila oko sebe skupinu djevojčica s kojima je počela provoditi zajednički život. Zajednica je lijepo rasla i napredovala pa je Terezija 10 godina kasnije mogla već otvoriti školu u kojoj su se besplatno poučavale siromašne djevojčice. Iz toga se lijepoga socijalno-karitativnog pothvata rodila Ustanova sestara karmelskih trećoredica sv. Martina u Campi Bisenzio. Crkvena je vlast tu Ustanovu i službeno pohvalila i potvrdila godine 1904. Iste je godine utemeljiteljica izabrana za vrhovnu poglavaricu pa je svojoj Ustanovi dala još jači zamah i procvat. Nije doduše imala još mnogo vremena za rad jer je 23. travnja 1910. završila svoju zemaljsku trku te pošla po vijenac nagrade. Otvoren je u Rimu 30. srpnja 1944. za njezino proglašenje blaženom apostolski postupak.

I Terezija Marija od Križa ide u niz onih Božjih službenica koje su čule Božji zov da se posvete odgoju i poučavanju ženske mladeži. Kako je odgoj vrlo važan životni zadatak, svatko tko se njemu posvećuje čini za ljudsko društvo veliko dobro.

Čujmo što o odgoju govori II. vatikanski sabor: "S posebnog razloga dužnost odgoja pripada Crkvi, ne samo zato što joj se kao određenoj zajednici ljudi mora priznati pravo na odgoj, nego prvenstveno zato što ima zadatak da svim ljudima naviješta put spasenja, da vjernicima priopćuje Kristov život i da trajno vodi brigu o tome da dođu do punine toga života. Crkva je kao Majka dužna svojoj djeci dati takav odgoj po kojem će cijeli njihov život biti prožet Kristovim duhom, a svim ljudima pruža pomoć za izgradnju potpune ljudske osobe, za dobrobit ljudskog društva i za izgradnju humanijeg svijeta" (Deklaracija o kršćanskom odgoju, br. 3).


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 tra 2009 19:45 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 15 vel 2009 14:56
Postovi: 638
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
ADALBERT
Svetac Mučenik Biskup
Današnji svetac, sv. Adalbert je rođen 956. godine u istočnoj Češkoj. Nauke je završio u Magdeburgu pod mudrim vodstvom nadbiskupa Adalberta. Nakon smrti svoga velikog pokrovitelja i odgojitelja nadbiskupa Adalberta vratio se u Češku gdje je zaređen za svećenika a 983. godine preuzima upravu praške biskupije. Kao biskup provodio je vrlo strog život, postio je, spavao na goloj zemlji i mnogo molio. Unatoč svojim velikim nastojanjima uvidio je da njegovi vjernici ne žive u duhu Evanđelja te nakon šest godina biskupovanja odlazi u Rim da se izjada papi Ivanu XV. i uvjeri ga kako je nesposoban za vođenje biskupije. Papa je uvažio njegovu tužbu i dopustio mu da se kroz 5 godina može pridružiti redovnicima u jednom rimskom samostanu. Međutim, stvari su u Pragu postajale se gore pa nadbiskup iz Maizna moli Papu da Adalberta vrati na njegovu biskupsku stolicu. Adalbert pristane uz uvjet da Pražani promijene svoj život. Oni su to po svojim predstavnicima obećali, ali obećanje nisu izvršili. Adalbert je opet napustio svoju biskupiju i pošao u Rim u samostan, ali ga je papa Grgur V. zamolio da se vrati u Prag, što je on u poniznosti srca i prihvatio. Građani Praga ovaj se put prema njemu pokazaše neprijateljski raspoloženi. Biskup je morao pobjeći da bi se sklonio kod Boleslava Hrabrog, poljskog kneza. Knez je s Pražanima pokušao voditi pregovore da prime svoga biskupa, a Adalbert se odlučio da pođe kao misionar na sjever. Došao je u Gdanjsk, gdje je njegov misionarski rad urodio dobrim rezultatima. Odatle je pošao u Prusiju, gdje je bio neprijateljski dočekan. Pogani ga 23. travnja 997. ubiše i tako on mučeničkom smrću zapečati svoj i onako mukotrpan život. Već godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim.


JURAJ
Svetac Mučenik
Život je sv. Jurja ovijen mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Za vrijeme Dioklecijana poginuo je mučeničkom smrću.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 25 tra 2010 23:04 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
:D


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 tra 2011 08:08 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Danas su Sveti Juraj, mučenik, Sveti Adalbert, biskup i mučenik i Blaženi Egidije Asiški;

Slika
Sveti Juraj


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 23 tra 2016 08:25 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
SV. JURAJ, mučenik

Zaštitnik je Engleske, Portugala, Armenije, Katalonije i Litve.
Država Georgija dobila je po njemu ime.
Zaštitnik je Barcelone, Genove, Senja i Lovrana.

Danas je sv. Juraj, mučenik, čiji je život obavijen legendama
pa je teško doći do povijesne istine. Čini se da mu je otac
bio Perzijanac, a majka rodom iz Kapadocije.

Pretpostavlja se da je bio rimski časnik, te da je za trajanja
Dioklecijanova progonstva 303. godine podnio mučeništvo.

Njegov grob u Palestini bio je poznato hodočasnicko mjesto sve do 12. stoljeća
kad je sultan Saladin za vrijeme rata s križarima srušio crkvu posvećenu Sv. Jurju.

Već u 4. stoljeću u Siriji nalazimo crkve posvećene sv. Jurju.
U Egiptu ime 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazi se 60 svetišta u čast sv. Jurja.

Car Konstantin Veliki podigao je u Carigradu crkvu koju je posvetio ovome svecu.

Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari.

Seljaci ga zazivaju kao zaštitnika svojih konja. Svetog Jurja od najstarijih vremena
slave mnogi svečani govori i romansirani životopisi.

Svojim su ga spisima proslavili sv. Grgur Turonski i Venancije Fortunat.

U Srednjem vijeku slavljen je i mnogim skazanjima, a brojne su i slike koje ga prikazuju.

Treba reći i da je prikaz sv. Juraja na konju,
dok probada zmaja od kojeg je spasio djevojku, samo legenda.

Naime, krivo je protumačena jedna slika u Carigradu koja prikazuje cara
Konstantina kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda.

Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i vrlo brzo proširila legendu
o spašenoj djevojci pa je to postala opća slika za prikazivanje sv. Jurja.

Zaštitnik je Engleske, Portugala, Armenije, Katalonije i Litve.
Država Georgija dobila je po njemu ime. Zaštitnik je Barcelone, Genove, Senja i Lovrana.

Danas spominjemo i sv. Adalberta, biskupa i mučenika koji je živio od 956. do 997. godine,
te blaženog Egidija Asiškog koji je umro 1262. godine,
kao i službenice Božje Terezije Marije od Križa koja je živjela od 1846. do 1910. godine.


Izvor;HKR


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 13 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr