|
27. travnja
Sveti Antim, biskup i mučenik († 303)
Dok pišemo životopise svetaca i onih nama vremenski dalekih, s neobičnim imenima i nama manje poznatih, često mislim na naše suvremenike. Osobito na redovnice koje nose njihova imena. Uvjereni smo da bi te duše htjele bar nešto saznati o imenima onih koje kao redovnici i redovnice nose. To vrijedi i za svetoga nikomedijskoga mučenika Antima.
I on je bio jedan od brojnih žrtava krvavoga Dioklecijanova progonstva te kao takav svjedoči, kako to reče jedan naš biskup, "da je povijest dala pravo mučenicima, a ne njihovim progoniteljima".
Prema pripovijedanju Euzebija, koga nazivaju ocem crkvene povijesti, malo nakon proglašenja prvoga Dioklecijanova ukaza o progonu kršćana, buknula je 24. veljače 303. u carskoj palači u Nikomediji strašna vatra. Krivnju zbog toga požara, kao i nekoć zbog onoga za Nerona, u Rimu baciše na kršćane, dakako s istim po njih strašnim posljedicama. I opet jadne kršćane stavljahu na muke, bacahu pred divlje zvijeri i žive pališe. Nikomedijskom biskupu svetome Antimu bi ipak odrubljena glava.
Na njegovu grobu veliki je car Justinijan sagradio kasnije raskošnu baziliku od zlata i mramora. Pismen spomen postavio mu je u svojoj zlatnoj legendi glasoviti Simeon Metafraste. On pripovijeda da je Antim bio rodom iz Nikomedije. Već kao mladić odlikovao se u raznim vrlinama, a postavši biskup sokolio je svete mučenike da ustraju u vjeri. Za vrijeme jedne hajke na kršćane nalazio se na selu, gdje je naviještao Evanđelje. Progonitelji onamo poslaše 20 vojnika da biskupa uhvate. No on ih je obratio i pokrstio. Stoga doveden pred sudište Maksimijana podvrgnut je mukama, koje mu ništa ne naudiše. Onda ga krvnici usmrtiše odrubivši mu glavu.
Eto, to su spomenici koji nam govore o svetome Antimu. Od svega toga najvažnije je njegovo mučeničko svjedočenje, kojim je pokazao svoju vjernost Kristu i u najtežim časovima. Sve nas on poziva na istu vjernost, a nju će slijediti i nagrada, jer Krist zajamči: "Blago vama progonjenima zbog pravednosti, jer je vaše kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!" (Mt 5,10-12).
Blažena Hozana Kotorka, djevica (1493-1565)
Godine 1965. kotorska je biskupija svečano slavila 400. obljetnicu od blažene smrti svoje blaženice Hozane Kotorke. Tom je prigodom papa Pavao VI. preko svog državnog tajnika kardinala Cicognanija, upravio pismo kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću, u kojem među inim kaže: "Blažena Hozana, koja se odlikovala u redovničkoj savršenosti, i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, a osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom crkvom, oko kojega je i ona marno nastojala pokazujući tako put koji vodi k jedinstvu." Sveti Otac potiče nadalje današnje vjernike da po primjeru i zagovoru blažene Hozane čuvaju vjeru što su je od djedova primili kao dragocjenu baštinu te da u njoj ustraju. U njoj treba da budu "utemeljeni i neodjeljivi od Radosne vijesti", kako je i apostol naroda poticao svoje Kološane.
Ako nam, dakle, najviši crkveni autoritet preporučuje kao uzor blaženu Hozanu, vrijedno je da se s njome upoznamo. Ona se rodila 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krstu je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Jedan životopisac - dominikanac o. Serafin Razzi - piše ovako: "Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stvarima ne suglašavaju s rimskom Crkvom." Bili su to čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Njezini suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, no u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja. Njezine se misli od stvorova uzdizale Stvorcu, o kojem želi što više znati pa bezazleno zapitkuje svoju majku: "Gdje Bog stanuje?"
Ona joj jednostavno odgovara:
"Gospod Bog, dijete moje, koji se rodio od Djevice i koji je zbog naših grijeha umro na križu, onaj je koga slave kršćani. Slika mu se nalazi u Kotoru, i to jedna u spodobi djeteta, a druga kao odrasla čovjeka, pribijena na križ. Ja sam obje te slike gledala i njima se klanjala."
Majčine riječi mladu su pastiricu počele silno zaokupljati te ona neprestano govoraše: "Tko će mi pokazati gdje stanuje Bog? Kad bih Ga mogla naći, kako bih Ga zagrlila i rekla Mu da Ga ljubim. Drage volje bih se verala uz te strme vrleti i silazila niz vratolomne provalije, samo da znam da ću se na Njega namjeriti. Zaklinjem vas goro i dolino, bilje, životinje i ljudi, da mi kažete gdje je Bog srca moga. Ukaži mi se, moj Gospode! Kako mi duša za Tobom vene! Zašto se kriješ od mene, koja želi biti samo Tvoja! Učini me dostojnom da Te upoznam, da Ti sve dane vjerno služim! Kada si umro i za mene, kako mi je majka pripovijedala, onda jamačno i mene ljubiš. Ako me ljubiš, kako može podnositi Tvoje milostivo srce da za Tobom ginem? De, ukaži mi Svoje milo, sveto lice, pa ću sretna umrijeti!"
Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za Sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili jer su se bojali da bi im kćerka ondje i ostala. No ona nema mira. Vuče je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila i tako godine 1507. djevojčica Katarina u 14. godini života zauvijek ostavi roditeljsku kuću te se preseli u Kotor.
Jedan Hozanin, kako će se kasnije nazivati, životopisac lijepo kaže da je prvu duhovnu formaciju primila u Božjoj prirodi, a drugu će primiti u gradu Kotoru i tako postati njegova najodličnija građanka i njegov ponos. Ondje bî primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća. Njegova dobra i pobožna žena postade Katarini kao druga majka. Poučila ju je u katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.
Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno pale u njezinu dušu te ona odlučuje da će za ljubav Kristu provoditi život takozvanih "zazidanih djevica", kakvih u Kotoru u ono doba već bijaše. One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve.
Hrvatski pisac i pjesnik Petar Grgec u knjizi Sveta Hrvatska ovako je opjevao Isusov zov i Katarinin odaziv:
Odlazi Kata djevojka
Iz kola svojih družica
I opet ide u crkvu
I moli žarku molitvu:
Isuse dragi, reci mi
Što želiš da ja učinim?
Ti si me k Sebi pozvao
Iz mojeg sela malenog
Gdjeno sam ovce čuvala,
Po brdima se penjala
I Tvoju sliku tražila.
U Kotor si me doveo,
Tu sam se s Tobom združila.
Da, ja sam Tebe odabro,
Da budeš vječna djevica
I tri da gojiš kreposti:
Čistoću, posluh, uboštvo.
Nikad nemoj misliti
Da nešto gubiš u tome.
U Meni sve ćeš ljubiti:
I majku svoju rođenu,
I svoje dobre družice,
Domaju svoju ljubljenu,
I čovječanstvo čitavo,
I Crkvu moju presvetu.
Hozana šapće radosno:
Isuse dragi, hvala Ti,
Ti bit ćeš meni jakost sva
I moja ljubav vječita.
Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao "zazidana djevica". U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.
Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Hozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.
U svome dragovoljnom zatvoru Hozana je provela preko 50 godina moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali. Blaženica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod te odabrane duše vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te položeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući "na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom".
Hrvatski književnik dr. Velimir Deželić, stariji, ispjevao je himnu našoj blaženici. U njoj pjeva:
Svetosti tamjan život ti je bio,
Najbolji ti si odabrala dio,
s Kristom na križu stekla vječnog pira
Palmu mira.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
