|
3. svibnja
Sveti Filip i Jakov, apostoli
Kadgod slavimo blagdan kojeg apostola, zahvati nas želja da o njegovu životu što više saznamo. No, toj se želji na ovome svijetu može samo skromno udovoljiti jer su nam podaci o većini apostola prilično škrti. To vrijedi i za sv. Filipa i Jakova mlađega, koje danas zajedno slavimo. Obojicu apostola nalazimo na sve četiri apostolske liste u Matejevu, Markovu i Lukinu evanđelju te u Djelima apostolskim. Filip se nalazi na petom, a Jakov mlađi, sin Alfejev, na devetom mjestu.
Prema podacima iz Ivanova evanđelja znamo da je Filip, kao i Andrija i Petar, potjecao iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Njega Ivanovo evanđelje spominje na pet mjesta.
"Sutradan Isus odluči poći u Galileju. Međutim, susrete Filipa pa mu reče: 'Hajde za mnom!' Filip je bio iz Betsaide, iz Petrova i Andrijina grada. Filip sretne Natanaela i rekne mu: 'Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također! To je Isus, sin Josipa iz Nazareta.' - 'Iz Nazareta može li što dobro izići?' reče mu Natanael. 'Dođi i vidi!' odvrati mu Filip" (Iv 1,43-46).
Filip je bio mladenački prijatelj pisca četvrtog evanđelja, s kojim je skupa pripadao učeničkom krugu Ivana Krstitelja. Zato mu je u svom evanđelju i postavio ovaj divni spomenik, koji govori o prvom Filipovom susretu s Isusom, kao i o njegovoj revnosti da za Isusa kao obećanog Mesiju pridobije još jednog revnog učenika.
Ivan u svome evanđelju dovodi Filipa na pozornicu i kod opisa kako Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi. "Tada Isus podiže oči te, kako vidje da veliko mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: 'Gdje da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?' To reče da ga kuša. Sam je naime znao što će učiniti. Filip mu odgovori: 'Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije'" (Iv 6,5-7).
Također je veoma lijepa scena u Evanđelju kad Nežidovi traže Isusa. "Među hodočasnicima što su došli da se klanjaju na blagdan bijaše i nekih Grka. Oni pristupiše k Filipu, koji bijaše iz Betsaide u Galileji, te mu rekoše: 'Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.' Filip ode da to kaže Andriji. Andrija i Filip odoše da kažu Isusu" (Iv 12,20-30).
I napokon, na rastanku s učenicima, eto opet Filip dolazi do izražaja. Isus govori: "Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga!
Filip mu reče: 'Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam je!' Toliko sam vremena s vama - odgovori mu Isus - i ti me, Filipe, nissi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: Pokaži nam Oca! Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čina svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela..." (Iv 14,6-11).
Prema kasnijoj tradiciji Filip je sa svojim trima kćerima živio u Hierapolisu u Maloj Aziji, gdje je i umro. Arheolozi misle čak da su pronašli ondje i njegov grob. Prema crkvenim piscima Polikratu i Papiji, koje navodi Euzebije, Filipove su kćeri imale dar proroštva. Relikvije se svetog Filipa apostola štuju u Rimu u bazilici Dvanaestorice apostola, gdje je danas generalna kurija franjevaca-konventualaca. Nalazeći se g. 1974., baš na blagdan Sv. Filipa i Jakova, u Rimu, imao sam sreću da sam misio na oltaru gdje se nalaze njihove relikvije. - Može izgledati nevažno to spominjati. Za mene je ipak važno jer je to bila prilika dublje i življe doživjeti apostolski blagdan i povezanost s njima. Općinstvo svetih je veliki dar i milost naše vjere. Proživljavati je i spominjati znači izricati zahvalnost onomu koji nam je taj dar dao.
Dok još nije bilo tvornica ni industrije, već cvao samo obrt, kršćanski su zanatlije u svojim cehovima slavili pojedine svece kao svoje zaštitnike. Tako su sv. Filipa kao svoga zaštitnika štovali kipari i šeširdžije.
Sveti Jakov mlađi, sin Alfejev, sâm pisac jednog novozavjetnog spisa, osim u listi apostola, nigdje se u evanđeljima naročito ne spominje. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima spominje ga kao jednu od najuglednijih ličnosti prve Crkve, dok se u Djelima apostolskim ističe kao jeruzalemski biskup. Njegova je poslanica veoma ozbiljna. Puna je opomena, ukora i prijetnja. U njezinih 108 redaka nalazimo 60 imperativa. Može nam protiv otvrdnuća savjesti uvijek služiti kao veoma korisno i spasonosno duhovno štivo. Ovdje ćemo navesti samo ono o obuzdavanju jezika. Jezikom se mnogo griješi. Zato će biti spasonosno čitati i pamtiti ovo:
"Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Znajte da ćemo za to strože biti suđeni! Uistinu, svi često griješimo.
Ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati i cijelu svoju osobu. Ako stavimo konjima uzde u usta da nam se pokoravaju, možemo upravljati cijelim njihovim tijelom. Pogledajte i lađe! Njima, iako su velike i premda ih gone silni vjetrovi, upravlja vrlo malo kormilo kamo god kormilarova volja hoće. Tako je i jezik malen ud, ali se može ponositi velikim stvarima. Pazite, kakve li male vatre, a koliku šumu zapali! I jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima. Kalja svu našu osobu i, zapaljen od pakla, zapaljuje sav naš život. Uistinu, svakovrsne zvijeri i ptice, gmazovi i morske životinje mogu se ukrotiti - i ukroćene su od ljudi - ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova.
Njim blagoslivljamo Gospodina i Oca, i njim proklinjemo ljude koji su stvoreni 'na sliku Božju'. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo. To ne smije, braćo moja, tako biti. Zar izvor na isti otvor toči slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Tako ni slan izvor ne može dati slatke vode" (Jak 3,1-12).
Blaženi Stanislav Kazimierczyk
(1433-1489)
Blaženi Stanislav se rodio 27. rujna 1433. u Kazimierzu u Poljskoj. Svršivši uspješno prve nauke na župnoj školi svoga rodnoga gradića, pođe u Krakov i ondje se upiše na slavno Jagelovsko sveučilište. G. 1461. postigao je na tom visokom učilištu akademski stupanj bakalaureata. Vjerojatno god. 1483. postade članom lateranskih regularnih kanonika te na koncu jedne godine novicijata sav sretan položi zavjete, kojima se još više posveti Gospodinu.
Postavši svećenik, neobičnim se žarom dade na obavljanje svih svećeničkih dužnosti, a osobito propovijedanja. Propovijedi je brižno spremao i učio, pa je ubrzo izišao na glas kao odličan propovjednik, na sve strane tražen i cijenjen. Proslavio se u svojoj redovničkoj družbi i kao revan učitelj novaka, vice-prior i profesor. Njegovi životopisci tvrde da je svaka, povjerena mu, služba bila snažan zov na svetost. Znao je da je svetost ono što naše djelovanje čini vjerodostojnim i uvjerljivim. Želeći svojim dobrim primjerom svijetliti i obogaćivati, trudio se oko svih kreposti. Nijednu nije zanemario. Bio je neobično i duboko pobožan prema Majci Božjoj i sv. Stanislavu, krakovskom biskupu i mučeniku. Na njegov je grob često išao na molitvu. I tu je doživljavao snažan zov na svetost.
Iscrpljen radom i pokorama, završio je u bolnici svoj plodni život 3. svibnja 1489. Ušao je u veselje svoga Gospodara, kome je tako vjerno, tako revno služio. Tijelo mu je bilo sahranjeno u Krakovu u crkvi Corpus Domini. Na njegov grob počeše ljudi dolaziti na molitvu, pa se na njegov zagovor dogodiše i brojna uslišanja. Ekshumacija njegovih tjelesnih ostataka izvršena je 3. kolovoza 1639. Sačuvane relikvije bile su položene u novi dragocjeni lijes.
Već od XVI. stoljeća životopisci su uz njegovo ime stavljali naslov "blaženi". Bilo je to s dopuštenjem crkvenih vlasti. Iako službeno nije nikad proglašen blaženim, ipak uživa veliko poštovanje. Zastoj u postupku za njegovu beatifikaciju nastade naročito u prošlom stoljeću zbog političkih nemira u njegovoj domovini Poljskoj. Iako ga Enciklopedija svetaca navodi kao blaženika, nema ga u službenom popisu Kongregacije za beatifikacije Božjih slugu i kanonizacije svetaca. Ono što znamo iz njegova života govori jasno u prilog njegove svetosti. On nam može poslužiti kao lijep primjer svijesti da smo kao kršćani pozvani na svetost te da je svetost za nas velika obveza.
Blaženi Edoardo Giuseppe Rosaz
(1830-1903)
Rođen 15. veljače 1830. u Susi, u talijanskoj pokrajini Piemontu, ondje je i umro 3. svibnja 1903. Godine 1854. bio je zaređen za svećenika. Kasnije postade katedralni kanonik u Susi, a potom rektor biskupskog sjemeništa. Od g. 1877. pa do smrti bio je ondje i biskupom. Živio je u evanđeoskom siromaštvu podnoseći svaku duhovnu i materijalnu nevolju. U Susi je sagradio tri crkve i jedan starački dom, zatim g. 1874. sirotište. U svrhu karitativne djelatnosti utemeljio je i Družbu trećoredica sv. Franje iz Suse. Družba je raširena po cijelom Piemontu i po Švicarskoj.
Za tog kreposnog i aktivnog biskupa pokrenut je g. 1953. postupak za proglašenje blaženim. Okrunjen je uspjehom kad ga je Ivan Pavao II., nalazeći se u njegovu rodnom kraju na ljetnom odmoru, u nedjelju 14. srpnja 1991. proglasio blaženim.
Glavne podatke o životu novog blaženika imamo u prikazu isusovca Ferdinanda Baumanna, profesora u Rimu. Napisao ih je za Lexikon für Theologie und Kirche (IX, str. 43).
Paulina Jaricot, časna Božja službenica
(1799-1862)
Prvi put se 3. svibnja 1822. sastala skupina laika, koji su sačinjavali "Vijeće proširenja vjere". Društvo za širenje vjere sljedeće godine potvrdi sam papa Pio VII. Osnovala ga je Paulina Jaricot u želji da molitvom i novčanim prilozima potpomaže misijski rad Crkve. Društvo je danas uključeno u takozvana "Papinska misijska djela". U nj se može učlaniti svaki vjernik. Papinsko misijsko djelo za širenje vjere brine se za najpotrebnija sredstva za život pojedinih misija. Suradnici u tom djelu mole: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu sa zazivom: "Sveti Franjo Ksaverski, moli za nas!" Godišnje žrtvuju za misije određeni novčani prilog, a kod nas dobivaju misijski informativni list Radosna vijest - besplatno, ako žele pratiti misijske vijesti i informacije.
Upoznajmo začetnicu i osnovateljicu velikog misijskog Djela za širenje vjere, Paulinu Jaricot! Ona se rodila 22. srpnja 1799. kao sedma kćerka u bogatoj uglednoj građanskoj obitelji u Lyonu. Njezin je otac vodio upravu, ili kako bismo se danas izrazili, bio direktor jedne tvornice svile. Svojoj darovitoj kćerki Paulini pružio je odličan odgoj i tako je osposobio za život. Plod je toga odgoja bila izrazito naglašena metodičnost njezina značaja. Ona je sve što je radila i poduzimala činila planski, sređeno, po metodi.
Na Paulinu je prilično utjecao i njezin stariji brat Fileas, koji se spremao na svećeništvo i pokazivao veliko zanimanje za misijske probleme i potrebe Crkve. Od g. 1816. Paulina doživljava pravo obraćenje u svom životu, jer je od toga vremena počela provoditi veoma ozbiljan duhovni život. G. 1819., slušajući propovijed oca Würtza, još se više zagrijala za misije i tako se u njoj rodila misao o osnutku jedne organizacije za širenje vjere.
U svome pismu velečasnom Girodonu 1858. pisala je o tome ovo: "Jedne večeri, dok su se moji roditelji zabavljali, sjedila sam uz kamin i molila za Božju pomoć. Radilo se o planu što sam ga željela ostvariti. Misao o osnutku Društva za širenje vjere bila mi je u duši posve jasna i shvatila sam kako mi je očito s kakvom bi lakoćom svaki član moje okoline mogao skupiti svakog tjedna po novčić od 10 osoba, uključivši i sebe, a sve to za proširenje vjere. S vremenom sam shvatila shodnost da se između osoba izabiru prikladnije, koje ulijevaju veće pouzdanje, a mogle bi stajati na čelu pojedinih skupina za skupljanje priloga. Sve njih bi se moglo organizirati u jednu zajedničku središnjicu. U strahu da ne bih zaboravila taj sustav organizacije, odmah sam ga zapisala. Čudila sam se kako je lak i jednostavan i kako ta misao nije došla prije svima drugima na pamet negoli meni."
Paulina Jaricot nije začetnica samo Društva za širenje vjere. God. 1826. organizirala je društvo Žive krunice, a god. 1831. bacila je u svijet ideju o Marijinim kćerima, to jest redovnicama, bez uniforme, koje će se posvema predati apostolskim i karitativnim djelima. Na taj je način gotovo 100 godina prije postala prethodnica takozvanih svjetovnih instituta.
Paulina Jaricot, tvorničarova kćerka, bila je uistinu osjetljiva i za probleme radničkoga svijeta, proletarijata, koji se baš tada razvojem industrije sve više umnažao. U želji da mu pomogne, osnovala je godine 1845. Djelo radnicâ. Čak joj je pošlo za rukom organizirati tvornicu koja doskora postade uzorom ostalima. Sva dobit od tvornice morala je ići radnicima i djelima njima posvećenima. Takvo nešto u ono doba bilo je nečuveno, a prelazilo je i njezine sile pa ju je neki poslovni čovjek grdno prevario i djelo propade. No s njim ne propade njezina zasluga i želja da pomogne onima koji su bili izrabljivani.
Doživjevši razočaranje i nerazumijevanje u tom društvenom pothvatu, napuštena od ljudi, još se više utjecala Bogu i kod njega nalazila okrepu i utočište. Neusporedivog vođu imala je u svetom arškom župniku Ivanu Vianneyu, koji je bio kućni prijatelj obitelji Jaricot i zalazio k njoj u Lyon. Za vrijeme jednog hodočašća u Ars g. 1859. - bila je to godina svečeve smrti - dobila je od njega na dar malo raspelo, na kojem bijahu urezane ove riječi: "Imaj Boga za svjedoka, Isusa Krista kao uzor, Mariju kao pomoćnicu, a zatim ništa drugo osim ljubavi i žrtve!" Paulina je mnogo držala do tog lijepog dara i još ljepše njegove poruke.
Nekoć bogata, umrla je siromašna, nalazeći se na popisu gradskih siromaha. No, svi su je zbog njezina života i djela poštivali. Dan smrti pao je na 9. siječnja u osmini Bogojavljenja g. 1862. Postupak za njezino proglašenje blaženom uveden je 10. lipnja 1930., a 25. veljače 1963. proglašen je službeno herojski stupanj njezinih kreposti.
U Lyonu bila je god. 1972. svečana proslava 150. obljetnice postanka Društva za širenje vjere. Predsjedao joj je kardinal prefekt Zbora za evangelizaciju narodâ. Za tu značajnu proslavu izabran je rodni grad Pauline Jaricot, u kojem ona osnova veliko djelo za proširenje Božjega kraljevstva, što i danas plodonosno djeluje. Današnji dan smatra se rođendanom toga velikoga djela, a to je i razlog što njegovu utemeljiteljicu baš danas uvrstismo u niz duhovnih velikana s kojima želimo provesti mjesec svibanj.
Papinska su misijska djela: Djelo za širenje vjere, Djelo sv. Petra apostola za domaći kler, službeno tijelo Crkve, koje potiče katolike cijelog svijeta na svestranu misijsku suradnju i skuplja prinose koje Papa dijeli prema potrebama svih misija. "Papinska misijska djela ostvaruju jedinstvenu suradnju s Vrhovnim svećenikom, odgovornim Ocem cijele misijske Crkve" (Pavao VI.).
|
Login
FAQ
Chat
Traži
