|
4. svibnja
Sveti Florijan, mučenik († 304)
Pod stručnim vodstvom mjesnog kapelana u gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji razgledao sam g. 1969. s malom skupinom sjemeništaraca kulturno-povijesni spomenik europskog značenja. Na temelju arheoloških iskapanja (izvršenih 1960-1966) utvrđena je ondje graditeljska i kulturna tradicija, koja seže od poganske starine pa sve do novog vijeka. Silne ruševine pod današnjom župnom crkvom Sv. Lovre povijesni su dokument što priča o 1700 godina zapadne povijesti i duhovnosti. U svojoj vrsti nešto jedinstveno. Na tom je mjestu oko god. 200. nastao rimsko-keltski hram, pogansko svetište grada Lauriacuma. Oko g. 350. podignuta je nad njegovim ruševinama prva ranokršćanska bazilika, koja je god. 800. pregrađena, u X. stoljeću nadograđena, te oko g. 1300. nastade na istom mjestu gotska crkva, lijepo sačuvana sve do danas.
Svako je od tih svetišta usko povezano s velikim povijesnim ličnostima. U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je što je kršćanin, što je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns te tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija.
Dok smo se nalazili uz ostatke poganskoga oltara, kapelan nam je tumačio Florijanovo mučeništvo. Tu je na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Saznavši naš tumač da smo iz Zagreba, reče nam odmah da je sv. Florijan drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije. Imao je pravo, jer tako i jest.
Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko od Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prijeđe u ruke augustinaca. Posjetili smo i tu opatiju do koje iz Linza preko poljâ vodi električni tramvaj.
Opisati divote St. Floriana tražilo bi čitavu knjigu. Današnja barokna crkva, kao i cijela opatija, jedan je od najljepših i najraskošnijih spomenika austrijskog baroka. Zapadno pročelje opatije dugačko je 204 metra. Crkva je dugačka 77,5 m, široka 14 m, visoka 25 m, dok je kupola visoka 36 m, a tornjevi 84 metra. U njima ima 7 zvona. Najveće je teško 8643 kilograma. Izvode veličanstvenu zvonjavu. Unutrašnjost je crkve divotna i raskošna. Bogati oltari, namještaj i svjetski poznate orgulje biseri su te crkve. Orgulje imadu 7343 svirale i 103 registra. Na njima je muzicirao slavni glazbenik Anton Bruckner, čiji se grob nalazi u kripti te crkve. U veličanstvenoj svečanoj dvorani opatije još se i danas održavaju koncerti.
I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.
Blaženi engleski kartuzijanci, mučenici
(† 1535)
Kad je engleski kralj Henrik VIII. zbog svoga brakolomstva prekinuo s Rimom i sebe proglasio glavom Engleske crkve, mnogi mučenici posvjedočiše krvlju svoju vjernost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji, Petrovu nasljedniku i vrhovnom poglavaru Katoličke crkve. Najslavniji su između njih sv. Toma More i John Fisher. Žrtve toga progonstva bili su i kartuzijanci kartuzije zvane Kuća pozdrava Blažene Djevice Marije kod Londona. Kraljevi emisari tražili su i od redovnika kartuzijanaca, kao uostalom od svih punoljetnih građana, da priznaju opravdanom Henrikovu rastavu braka od njegove prve žene Katarine Aragonske, a da kao englesku kraljicu prihvate Anu Boleyn.
Prior samostana John Houghton i prokurator Umfred Middlemore odgovoriše emisarima da ne mogu shvatiti kako može kraljev brak s prvom ženom biti nevaljan. Zbog te izjave bili su odmah pozatvarani u zloglasni londonski Tower. Nasilnik takvo slobodno izjašnjavanje mišljenja nije mogao mirno podnijeti. U tome su silnici svih vremena i svih boja uvijek isti. Oni poštuju jedino svoje mišljenje. Tuđe gaze bez milosrđa i najmanjih skrupula. Nakon mjesec dana u zatvoru i nakon mnogog razmišljanja dva su se kartuzijanca uvjerila da se tu ipak ne radi o stvari vjere, za koju bi svakako, ako ustreba, valjalo i poginuti, pa su se podložili kraljevoj odredbi i bili pušteni na slobodu.
Vrativši se u samostan, nađoše prilično zbunjenu redovničku zajednicu. Redovnici nisu znali što im je činiti i kako se u toj neugodnoj kraljevoj aferi držati. Prior im je savjetovao da se svi pokore kraljevoj naredbi te žive u miru i nadi da time ipak nisu uvrijedili Boga. Nisu morali dugo čekati jer brzo opet dođoše u samostan kraljevi emisari i od svih ostalih redovnika zatražiše da polože istu prisegu kao i njihov prior i ekonom. Redovnici su ih dvaput odbili, no silnici dođoše i po treći put, i to u pratnji gradske uprave i njihovih vojnika. Tada, to jest 25. svibnja 1534., svi položiše traženu prisegu. Bilo je to popuštanje koje im je donijelo samo kratkotrajan mir.
Već koncem g. 1534. kao odgovor na papino odbijanje kraljeve rastave braka s Katarinom kralj izda novi dekret u kojem od svih svojih podanika bezuvjetno traži da se odreknu poslušnosti papi, a njega pod prisegom priznaju glavom Engleske crkve, kako u duhovnim tako i u vremenitim stvarima, osuđujući sve one koji to ne bi učinili kao buntovnike, izdajnike i uvreditelje kraljevskoga veličanstva. Čovjeku opijenu vlašću nikada dosta vlasti; on je uvijek žedan baš kao i pijanac za vinom.
Vijest je došla i u spomenuti kartuzijanski samostan. Prior je sazvao sve redovnike na vijećanje. Ishod je bio da je sada posve jasno o čemu se nadi. I jer se radi o stvarima vjere, svi jednodušno zaključiše da su spremni prije žrtvovati život negoli se odcijepiti od prave Crkve. Drugog izbora za njih tada više nije bilo.
U međuvremenu dođoše u londonsku kartuziju zbog poslova svojih kuća o. Robert Laurence, prior samostana Beauvale i otac Augustin Webster, zavjetovani redovnik iz samostana Sheen te prior samostana od Pohođenja Marije Djevice kod Axholma. U zajedničkom razgovoru doznadoše o opasnosti koja im novim kraljevim dekretom prijeti, pa odlučiše poći Tomi Cromwellu, kraljevom namjesniku, te ga zamoliti da njegovim posredovanjem kralj sve kartuzijance izuzme od polaganja nove prisege. Silnikov pomoćnik Cromwell se razgnjevi na kartuzijance te im zapovjedi da dođu opet sutra i onda će sve saznati. Sutradan dođoše Laurence i Webster te ponoviše svoju molbu, no odmah ih kao buntovnike i izdajice zatvoriše u Tower.
Nakon tjedna tamnovanja predvedoše ih u veliku dvoranu u Westminsteru te u prisutnosti brojnih plemića sam ih Cromwell upita da li će se pokoriti novom kraljevu dekretu. Redovnici su to odbili pa ih vratiše u zatvor, a ondje im se pridružiše i otac Reginald Reynolds iz kuće Sion, reda svete Brigite, te jedan svjetovni svećenik, župnik crkve u Isleworthu, koji se također nisu htjeli podložiti samovoljnoj kraljevoj odredbi. Pravnici su ispočetka optužene proglasili nedužnima, no kasnije pod Cromwellovim pritiskom pogaziše glas savjesti i pravde te dadoše negativan sud o njima. I tada je njihova sudbina bila zapečaćena. "Pravno" ih proglasiše krivcima povrijeđenoga kraljeva veličanstva i prema tome vrijednima smrti. Takva je obično "pravda" svih nasilnika. Oni u svojoj zaslijepljenosti bolje ne poznaju.
Okrivljeni obukoše redovničko i svećeničko odijelo 4. svibnja 1535. Povezaše ih i položiše na hasure pa ih po kamenom i blatnjavom putu odvukoše do Tyburna, tri kilometra daleko od Towera, i tamo budu smaknuti. Ta okrutnost imala je svrhu da katolicima natjera strah u kosti. Neka znaju što ih čeka ako Henrika ne priznaju glavom Engleske crkve.
Mučenici su se sjajno držali. O. John Haughton prvi bi odriješen i predveden pred krvnika, koji ga zamoli za oproštenje. Mučenik ga u znak praštanja zagrli. Zatim se pun vedrine uspne na kola koja ga odvedoše do ispod pripremljenih vješala. Još su mu jednom upravili poziv da se pokori kralju i parlamentu, no on je mirno ali odlučno to odbio. Naglas je ponavljao Isusove riječi s križa: "U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!" Bio je tada već na vješalima. Čuvši te riječi, jedan je od prisutnih odmah prerezao uže i mučenik još živ pade na zemlju. Krvnik ga je svukao, izvadio mu utrobu i dok se spremao da zahvati i srce, mučenik je još smogao snage da izrekne svoj posljednji zaziv: "Preblagi Gospodine Isuse, budi mi milostiv u ovome času!" Na istom mjestu, isti dan, poginuše i druga dva kartuzijanca: Robert Laurence i Augustin Webster te župnik iz Islewortha. Tjelesa su im isjekli na komade te izložili po londonskim trgovima, želeći na taj način što više zaplašiti papiste, kako su nazivali katolike vjerne papi.
Slična je sudbina čekala i ostale kartuzijance. Prvi dođoše na red Umfred Middlemore, vikar, Vilim Exmew, veoma učen u latinskom i grčkom jeziku, te Sebastijan Newdigate, plemić, koji je prije stupanja u red bio odgojen na kraljevskom dvoru. Sva su trojica bili poznati kao redovnici sveta, kreposna i stroga života. Mučeni najprije najokrutnije u zatvoru, smaknuti su napokon 19. lipnja iste godine.
Nakon tih žalosnih događaja preostali kartuzijanci, bojeći se da im ne sruše samostan, odlučiše ipak položiti prisegu. Međutim, ne svi: desetorica od njih ne htjedoše izgubiti vječni za vremeniti život. Osamnaestorica, koja prisegnuše, nisu ipak spasili samostan, jer su iz njega bili protjerani, a samostan prodan strancima.
Godine 1886. kartuzijanski su mučenici proglašeni blaženima. U Londonu je obnovljena kartuzija koja svoju subraću mučenike svake godine 4. svibnja najsvečanije slavi kao uzore vjernosti glasu savjesti i hrabre svjedoke vjernosti Crkvi i papi. I pravo je da ih slave, i mi skupa s njima, jer su časno i slavno završili svoj zemaljski vijek. Nisu se dali zastrašiti prijetnjama i za svoje su ideale pošli hrabro u smrt. Njihova je uspomena zauvijek blagoslovljena.
Blažena Alix Le Clerc, redovnica
(1576-1622)
Po svršetku II. svjetskog rata papa Pio XII. 4. svibnja 1947. uvrstio je u red blaženih Alix Le Clerc, osnivateljicu regularnih kanonikinja sv. Augustina, poznatijih pod imenom Notre Dame ili Sestre naše Gospe. Jedan njihov ogranak s kućom maticom u Zagrebu djeluje i kod nas. U proljeće 1976. naše sestre notrdamke u kući novicijata u Remetama svečano proslaviše 400. obljetnicu rođenja svoje utemeljiteljice svečanim blagoslovom i otvorenjem nove lijepe kapelice.
Alix se rodila na Svijećnicu 1576. u Remiremontu u francuskoj pokrajini Loreni. Otac joj se zvao Ivan, a majka Ana, rođena Sagay. Djevojčica je bila izvanredno živa značaja, bistre pameti, veoma ugodna u društvu, pa su je zato mnogi voljeli. Mladost je ipak provela predana ispraznim stvarnostima ovoga svijeta. Bila bi vječna šteta da se u tome i izgubila. Djelitelj milosti to nije dopustio, jer je za nju čuvao jednu važnu zadaću. Bez njegova zahvata ne možemo shvatiti silnu promjenu koja nasta u njoj u 20. godini života. Tada ju je Bog svojom milošću nadahnuo da promijeni svoj život i da mu se po zavjetu čistoće posve preda.
Bog se u ostvarenju svojih planova služi ljudima, pa kao što se kad sv. Pavla poslužio Ananijom, tako je Alixi Le Clerc dao milost da se srela sa svetim svećenikom Petrom Fourierom, koji je tada bio župnik u Maittaincourtu, također u Loreni. Taj "dobri otac iz Lorene" preuze vodstvo njezine duše. I njemu je za jedan pothvat, koji mu je toliko ležao na duši, bila potrebna velikodušna duša. Našao ju je u Alixi. I ona pod njegovim vodstvom u samoj svetoj božićnoj noći 1597. s još četiri seoske družice započe svoj blagotvorni apostolat, kršćanski i socijalni u najodličnijem smislu riječi. Bio je to apostolat besplatnog poučavanja siromašnih djevojčica. Ženski je svijet tada na polju školstva bio jako prikraćen. Alix će tome nedostatku nastojati doskočiti.
Već naredne godine mogla je u Poussayu otvoriti svoju prvu školu, dok je u isto vrijeme biskup iz Toula odobrio prvi nacrt pravila za novu ustanovu, koji je sastavio sveti Petar Fourier. God. 1599. pet redovnica dođe u Maittaincourt, svečevu župu, gdje je njihov požrtvovni i nesebični školski rad imao tako velik uspjeh da se razna mjesta i gradovi počeše otimati za te nove učiteljice.
Novu je redovničku ustanovu Sestara naše Gospe odobrio god. 1603. kardinal-legat Lorene, a g. 1615. i 1616. i sam papa Pavao V. Ta brzina najvišeg priznanja bila je znak da se u Crkvi rodilo, zaista, nešto vrijedno i zamašno. U studenome 1617. osnovan je prvi službeni samostan Družbe s klauzurom, a Alix le Clerc s drugim sestrama započe kanonsku godinu novicijata uzevši kao redovničko ime Marija Terezija od Isusa. Sljedeće godine položi zavjete, a malo zatim bi izabrana za generalnu poglavaricu i u toj službi ostade sve do prosinca 1621.
Alix je bila duboka duša. Neka o tome posvjedoče neke njezine misli:
"Uvijek me nešto vuklo da sve naše planove stavim pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Moje je pouzdanje u njezinu moć bez granica. Ona je vaša dobra Majka. Idite k njoj s pouzdanjem!
Ne mogu ništa propustiti što Bog traži od mene. Kad više nisam mogla izdržati, obratila sam se Blaženoj Djevici, Majci žalosnih. Molila sam je da mi izmoli zasluge svoga Sina da operem svoju dušu i ukrasim je njegovim milostima.
Pogrde smatram kao pripuštenje Božje koje će me predati milostima, a patnje božanstvenije vuku čovjeka Bogu.
Sve se moje nade i pouzdanje oslanjaju na Providnost i dobrotu Božju.
Shvatila sam u duši da će Družba, koju ću osnovati, pretrpjeti mnogo progona, ali se neće raspasti.
Više držim do zrna poniznosti nego do sto ekstaza. Tražimo uvijek svoje poništenje, to će nam više vrijediti nego veliki zanosi. Sjećam se uvijek svog ništavila. To je istina koja daje mir u svim prilikama, a on počiva u beskrajnoj strpljivosti.
Klanjala sam se Trojstvu u jedinstvu, a osobito sam razumjela ljubav i jedinstvo triju božanskih osoba.
Daj Gospodine, da ti budeš uvijek u meni i ja u tebi i da tako sjedinjeni ostanemo zajedno!
Ako mi Bog u svojoj dobroti oprosti grijehe, sjetit ću se pred njim sviju vas i molit ću ga da vam udijeli milost da savršeno obdržavate svoja pravila u duhu našega reda.
Što se vas tiče, ostanite uvijek u najtješnjem jedinstvu i međusobnoj ljubavi, jer ljubav i jedinstvo jedina su sredstva po kojima će se vaš red održati..."
Alix je umrla 9. siječnja 1622., oplakaše je svi koji su je poznavali. Štovali su je kao pravu sveticu. No, zbog mnogih političkih događaja i zbivanja istom je u prošlom stoljeću bilo moguće započeti kanonski postupak za njezino proglašenje blaženom. A do same beatifikacije došlo je tek u našem stoljeću, i to na današnji dan g. 1947. Djelo blažene Alix Le Clerc živi i djeluje i danas i u nas. Nadživjelo je mnoge nedaće, što je znak njegove životne snage. Sestre naše Gospe u nas sve se više uključuju u župni apostolat, osobito kao vrsne katehistice i voditeljice crkvenog pjevanja. Želimo im porast da bi mogle još i više učiniti. To neka im izmoli njihova blažena Majka, kojoj su duše bile toliko na srcu.
Blaženi Ivan Martin Moyë
(1730-1793)
Brojne, dobre i zdrave obitelji kolijevka su duhovnih zvanja, a isto tako i svetaca. To isto vrijedi i za seljačku obitelj Moyë u Cuttingu, biskupije Metz, danas u Francuskoj. U njoj se 27. siječnja 1730. rodio naš blaženik. Obitelj je imala trinaestero djece. Ivan Martin je započeo svoje naukovanje u isusovačkom kolegiju u Pont-a-Moussoneu, nastavio ga u Strassbourgu, a zatim ušao u sjemenište u Metzu, gdje je 9. ožujka 1754. zaređen za svećenika.
Već je kao mladić bio poznat po svojoj pobožnosti i ozbiljnosti života, koja bi se čak mogla nazvati strogost. Od samoga sebe zahtijevao je mnogo, a isto tako i od drugih, a to mu je često puta stvaralo neugodnosti.
U njegovoj svećeničkoj djelatnosti razlikujemo tri razdoblja: župnička služba (1754-1767), apostolat u Kini (1771-1783) i župne misije.
Ivan Martin je bio nadaren umnim sposobnostima pa su ga njegovi crkveni poglavari htjeli učiniti profesorom, no on je želio raditi kao pastoralni radnik i tako je radio na više župa. Vođen svojom velikom revnošću počeo je propovijedati i izvan grada Metza, gdje je bio na službi, i to u najrazličitijim sredinama. Ne mogavši uspostaviti dijalog s protestantima onoga kraja, napisao je za njih Raspravu o milosti u dva sveska. Djelo je g. 1774. i tiskano u Nancyju.
Obilazeći kao propovjednik mnoga mjesta, upoznao je svu materijalnu i moralnu zapuštenost francuskih sela. Tada mu je došla na pamet misao na koji bi način mogao pomoći seoskim dušobrižnicima. Po selima bi za siromašnu djecu valjalo otvarati škole i povjeriti ih redovnicama. One bi svojim radom pružale odlično kršćansko svjedočanstvo, a ujedno bi pomogle evangelizaciji, naviještanju. I mora se priznati da je u tome razmišljanju bio veoma moderan. Želio je ostvariti ono što danas ostvaruju redovnice-katehistice po župama. Njegova misao zapravo i nije bila nova jer ju je pola stoljeća prije njega ostvarivao baš u Francuskoj sv. Ivan de la Salle, osnivač Školske braće i prvih pučkih škola. Isto je sa sestrama ostvarivao kanonik Vatelot, ali siromašnija sela nisu mogla dobiti njegove sestre učiteljice. Ivan Martin je htio pomoći baš takvima, pa je u prvim konstitucijama svoga reda silno naglasio siromaštvo i rad za siromašnu djecu. I u tome je bio uistinu moderan jer je davno prije kardinala Lercara i II. vatikanskoga sabora počeo naglašavati "Crkvu siromaha", ali tako da je nešto stvarno za njih i učinio. On je želio da njegove učiteljice budu "žene pune revnosti, kojima će biti mnogo na srcu spasenje siromašne povjerene im djece i koje će zato morati biti spremne da se suoče s naporima svake vrste".
G. 1763. Ivan Martin je uz dopuštenje kapitularnog vikara mogao otvoriti dvije škole, i to u Vigyu i Befeyu kod Metza. Uvjeti za rad tražili su pravi heroizam i stoga se djelo nije baš razvilo ni proširilo. Tako je bilo barem u početku, no kasnije se stanje znatno popravilo pa se djelo i proširilo. Utemeljitelj je svoje sestre nazvao Sestrama od Providnosti. Time je htio naglasiti da sve svoje pouzdanje stavlja u Boga, a ne u ljudska sredstva. Takvi su, eto, pravi sveci. Oni u prvom redu računaju s Bogom. Za svoje sestre utemeljitelj je napisao dva djela: Nacrt škola za sela Kćeri od Providnosti te Pravila i pouke za vladanje sestara.
Ivan Martin je u svome radu nailazio na mnoge kušnje, jedanput je bio čak udaren i crkvenom kaznom. Sve je to u njemu stvaralo uvjerenje da su to znakovi Providnosti, koja ga želi imati negdje drugdje. I tako mu se rodila misao da pođe u vanjske misije. Želeći je ostvariti, nekoliko je mjeseci proveo u Sjemeništu za vanjske misije u Parizu. Dobio je 7. rujna 1771. naredbu da otputuje u Macao. Svoje djelo u Francuskoj povjerio je dvojici svećenika, svojih velikih prijatelja.
Novi je misionar napustio Francusku 30. prosinca 1771. i krenuo oko Afrike na Daleki istok. Zaustavio se na otoku Mauriciju, zatim preko Malake stigao u Macao. Ondje bi određen da bude pomoćnik apostolskog vikara, monsinjora Pottiera u pokrajini Se-Tchuan. Tada je još uvijek strancima bio zabranjen ulaz u Kinu. Ivan Martin se uz velike poteškoće i opasnosti kroz šest mjeseci probijao dok nije napokon stigao do polja svoga rada. Prvo što je morao učiniti bilo je da nauči kineski. On je to izveo s nevjerojatnom lakoćom. Tako je dobro naučio kineski da je sam na tom teškom jeziku sastavio lijep molitvenik. No nije mu isto tako lako bilo prilagoditi se životu i običajima Kineza. Njihova hrana prouzrokovala mu je mnoge probavne smetnje.
Misionarski je rad u Kini tada bio izvanredno opasan. To je osjetio i Ivan Martin. Sve se moralo odvijati u najvećoj tajnosti i uz krajnji oprez. Unatoč mjerama opreznosti, dvaput je bio uhvaćen, zlostavljan i pravo je čudo da je izbjegao smrti. I u Kini je želio otvoriti škole slične onima u Francuskoj. Stoga je skupljao udovice i djevojke te ih počeo poučavati i spremati za takav posao. On se u Kini kao i u Francuskoj silno zalagao za krštenje male djece. Za Francusku nam to može izgledati malo neobično. Iako je krštenje djece bilo u običaju i od Tridentskog sabora propisano, mnogi su ga dušobrižnici iz sama nemara zanemarivali. Ivan Martin je uz pomoć svojih učiteljica osnovao Anđeosko djelo za krštenje djece. Zahvaljujući toj ustanovi uspjelo mu je samo u jednoj godini pokrstiti 30.000 djece. Budući da je zbog neimaštine smrtnost kod djece u Kini bila veoma velika, to je pogodovalo njegovu nastojanju oko pokrštavanja male djece. No često su bila u pitanju i djeca koja nisu bila u smrtnoj opasnosti. Kongregacija za širenje vjere za takve je tražila veći oprez pri krštavanju. Valjalo je osigurati najprije kršćanski odgoj. Ivan Martin se tim normama pokorio. Revni je misionar i u Kini nailazio ne samo na poteškoće već i na nerazumijevanje crkvenih poglavara i suradnika. To ga je ispunilo žalošću i on obeshrabren i umoran zamoli da se smije vratiti u Francusku. I sveci znadu biti umorni. To je zato što su i oni ljudi i ne smijemo im to uzeti za zlo.
Ivan Martin je uz dopuštenje poglavara 2. srpnja 1783. mogao napustiti Kinu. Za vrijeme dugog putovanja napisao je vrijedan izvještaj, koji se kao povijesna dragocjenost danas čuva u Portieuxu. U njemu se nalazi sve ono što je kroz deset godina zapazio i doživio u Kini. Prije nego je stigao u Pariz, stigle su već kritike protiv njega i tako se nije smio ni mogao zadržati u sjedištu za vanjske misije, već se vratio u svoju Lorenu i ondje nastavio prijašnjim radom. Bavio se upravljanjem Ustanove od Providnosti, držao je po raznim župama pučke misije, a sabirao je i pomoć za ustanove što ih je osnovao u Kini. U tome je radu dočekao Francusku revoluciju. Sam je odbio položiti prisegu na novi ustav, a na to je hrabrio i druge svećenike. Zbog toga je s novicijatom i sestrama morao pobjeći u Trier, u Njemačku. Svoje posljednje misije držao je god. 1792. u Bitcheu. S jednakom je lakoćom govorio njemački kao i francuski pa je mogao propovijedati i na njemačkim župama. Za vrijeme jednog pohoda bolnici zarazio se i više nije ozdravio. Umro je 4. svibnja 1793. Tog velikog apostola i slugu Božjega papa Pio XII. proglasio je 21. studenoga 1954. blaženim.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
