|
9. svibnja
Sveti Kristofor, mučenik
(† 250)
Ljudi zaneseni ekumenizmom misle da je dobro kod pisanja životopisa svetaca imati u vidu i ekumenske motive. Vodeći se takvim motivom, obradit ćemo život i legendu koja se splela oko sveca što ga istočna Crkva slavi danas, a zapadna 25. srpnja. To je sveti mučenik iz Licije Kristofor "čiji lik još i danas sa sobom nose toliki vozači automobila bilo kao blagoslovljenu medaljicu bilo kao neku sekulariziranu amajliju, da se zaštite od prometnih nesreća, kojih danomice ima sve više. Jedni je nose u duhu vjere, a drugi praznovjerno" (Peter Manns). Kako je automobil danas najraširenije prometno sredstvo, to i štovanje sv. Kristofora na neobičan način raste. Zbog toga mislimo da je o njemu suvremeno pisati.
Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Kad hodočastimo u hrvatsko narodno marijansko svetište Mariju Bistricu, u cintoru nas dočekuje veliki kip sv. Kristofora.
Suradnik Biblioteke svetaca Gian Domenico Gordini, redoviti profesor crkvene povijesti na Papinskom pokrajinskom sjemeništu "Benedikt XV." u Bologni, piše da je kult sv. Kristofora bio veoma proširen u Austriji, Dalmaciji i Španjolskoj, pa nastavlja: "U Španjolskoj su se častile mnoge njegove relikvije. Kristofor je uživao naročito poštovanje kod hodočasnika i upravo su zbog toga u njegovu čast nastale ustanove i kongregacije sa svrhom da pomažu putnicima u svladavanju poteškoća svake vrste."
Štovatelji sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi.
Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, po mom mišljenju najljepšu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine - živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo.
Kako je ta divna legenda nastala, za učenjake je još i danas velik problem. Neki misle da je njezinu nastanku moglo dati povoda svečevo ime Kristofor, što znači "nosilac Krista". Naš suvremenik prelat Ingobert Jungnitz iz Mainza u jednoj svojoj propovijedi o sv. Kristoforu lijepo kaže: "U legendama o svecima polazna je točka uvijek ista, a ona kaže da je netko živio i djelovao iz vjere u Isusa Krista. Tko je on bio i što je u pojedinostima činio, to se zaboravilo. Ostala je samo spoznaja o sumi njegova života: on je bio svetac. Naši su pređi rado stavljali velikog i nadaleko vidljivog sv. Kristofora u blizinu ulaza u crkvu. Oni su vjerovali da će, svaki onaj koji pogleda svečev lik, onoga dana biti oslobođen od zle i nenadane smrti. A to je posve u redu ako netko s pogledom na Kristova svjedoka oblikuje svoj dnevni posao. Taj i sam postaje Gospodinov svjedok te je na taj način siguran pred vječnom smrću."
Poznato je da danas, uz vozače automobila, sv. Kristofora kao zaštitnika zazivaju i poštari, atletičari, nosači, radnici istovarivači tereta, općenito svi oni koji obavljaju teške i opasne poslove. Sveti se mučenik ubraja i među 14 svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koje zazivaju u pomoć prilikom raznih prirodnih katastrofa. Pobožnost je prema tim svecima pomoćnicima nastala u XII. stoljeću, veoma se razvila u XIV. stoljeću. Sv. Kristofora su tada naročito zazivali u pomoć protiv kuge. Legenda o sv. Kristoforu, koju smo spomenuli, nadahnula je po Italiji i Francuskoj, a i drugdje, mnoge umjetnike i pjesnike koji mu u čast ispjevaše pjesme i sastaviše razna skazanja. Ta su se s velikim uspjehom, a i pobožnošću, posvuda davala te ljude poticala na službu najmoćnijem gospodaru Isusu Kristu. Na koncu spomenimo još i to da je sv. Kristofor drugotni zaštitnik krčke biskupije; njegov se spomendan slavi 27. srpnja.
Sveti Pahomije, opat
(287-347)
Kao utemeljitelj cenobitskoga tipa monaštva, dakle, redovničkoga života u zajednici - među velikim ocima istočnoga redovništvva sveti Pahomije ima povlašteno mjesto. Štoviše, naš suvremenik, učenjak Heinrich Bacht tvrdi da je Pahomije zaslužio trajan spomen na čitavom svijetu, "jer on je taj na kojem stoje svi kasniji osnivači samostana i redova, zvali se oni Bazilije, Augustin, Benedikt ili Ignacije Lojolski. I svaki put kad se crkveno redovništvo od umora ili pada želi obnoviti, učinit će to dobro ako bude proučavalo pravilo i duhovnost Pahomija i njegovih prvih učenika". Kako pak redovništvo u Crkvi ima izvanredno važnu ulogu, dobro je da se već iz duha crkvenosti sa sv. Pahomijem upoznaju i oni koji nisu redovnici. Odatle proizlazi i opravdanost pisanja životopisa nama vremenski tako dalekoga sveca.
Sveti Pahomije se rodio g. 287. u biskupiji Sne, u gornjem Egiptu, od poganskih roditelja. Kad mu je bilo 20 godina, bio je prisilno unovačen u carsku vojsku. Tim nemilim događajem nastat će preokret u njegovu životu. S ostalim regrutima strpan je u brod, i dok su plovili rijekom Nilom, s njima se postupalo grubo i bezobzirno. No, kad su pristajali uz obalu, prilazili su im kršćani i činili razne usluge. Taj prvi Pahomijev dodir s kršćanstvom bit će za njega presudan. Kad je bio oslobođen, nije se više vratio u rodnu kuću, već se povukao u neki napušteni Serapisov hram i doskora primio krštenje.
Kako je tada u Egiptu veoma cvao pustinjački život, Pahomije se oduševio za takav način života. Da bi se u nj što više uputio, pošao je k pustinjaku Palamonu, koji je imao svoju ćeliju nedaleko od Kenosboskeiona. Taj ga je primio ne baš prijateljski i postupao s njime veoma strogo, rekli bismo upravo neljudski. Tražio je od njega da noći često provede u bdjenju, da po danu marno radi ručni rad - pletenje košara - a uz to da mnogo moli i gotovo neprestano posti. Iako je to bio tvrd život, Pahomije izdrža. Na taj ga je način sam Bog spremao za misiju koju će mu povjeriti.
Dok se Pahomije jednoga dana u Tebaidskoj pustinji vruće molio, došao mu je s neba glas koji mu reče: "Pahomije, Pahomije, bori se, smjesti se ovdje te sagradi boravište, jer će ti doći mnoštvo ljudi i slijedit će te, postat će monasi na korist svojih duša." Svecu je sada bilo jasno što mu je činiti. Pronašao je svoj životni poziv, karizmu, koju mu sam Bog dade. On će imati čast da bude prvi organizator redovničkoga života. Njemu se doskora pridružio rođeni brat Ivan, a zatim mnogi egipatski seljaci. Svi oni brzo osjetiše da im je "dobro kod njega". Svladavši prve poteškoće, Pahomije sagradi osam samostana. Iz jednoga je upravljao svima, a najvjerniji mu je bio monah Teodor.
Zanimljiva je činjenica kako je već kod tih prvih organiziranih redovnika bio razvijen duh crkvenosti, što se očitovao u poštivanju biskupa i u suradnji s njima. Osobito su bile prijateljske veze s velikim svetim Atanazijem, aleksandrijskim patrijarhom, koji je Pahomijeve redovnike u njihovim samostanima i posjećivao. Pahomije preminu u Gospodinu 9. svibnja 347. Iza sebe je ostavio 9 muških i jedan ženski samostan. Bio je to pravi procvat redovničkoga života.
Novost je Pahomijeva tipa monaštva bila u tome što su njegovi redovnici živjeli u zajednici molitve, rada i tolikih drugih prigoda života. Kao ideal zajedništva služila im je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, za koju Djela apostolska svjedoče: "Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama... Svi se držahu zajedno i sve im bijaše zajedničko..." (Dj 2,42.44).
Ulogu starješine u redovničkoj zajednici Pahomije shvaćaše kao služenje. Zbog toga se smatrao poniznim slugom sve svoje braće te je uvijek prosvjedovao ako bi mu se kao poglavaru htjelo dati neki povlašteni položaj. On je u svemu želio biti jednak s ostalima. U Pahomijevim samostanima bile su naročite kuće za bolesnu braću, a isto tako i svratišta za goste. U red su se primali i katekumeni, koje su onda dobro poučili u vjeri i monaškom životu, a za Uskrs bi se u prisutnosti cijele zajednice svečano krstili i konačno učlanjivali u red. Krst je stoga u Pahomijevoj duhovnosti imao veoma veliko značenje. "Kad Pahomije ili Teodor u svojim katehezama govore o obećanjima danima Bogu i kad potiču na vjernost, onda se sve to odnosi na krsna obećanja, a ne na neko redovničko zavjetovanje. Sav je monaški život zamišljen kao savršeno obdržavanje tih obećanja, a to znači potpuna vjernost svim Božjim zapovijedima u vidu posjedovanja svih plodova Duha Svetoga" (Armand Veilleux).
Kad to uočimo, onda nam je posve jasno zašto bi se u obnovi redovničkoga života valjalo vraćati na izvore redovništva i kako u tom pogledu baš mi, nakon Dekreta II. vatikanskog sabora o obnovi redovništva, od duhovnosti sv. Pahomija možemo veoma mnogo naučiti. Sjećam se, dok sam bio u novicijatu čitali smo Rodriguezov Vježbaj se u kršćanskoj savršenosti i ondje se često susretali s primjerima iz života sv. Pahomija. Tada nam je sve to izgledalo nekako zastarjelo. Danas, nakon tolikih ozbiljnih studija o duhovnosti sv. Pahomija, valja o tome posve drukčije suditi, štoviše, valja poći u Pahomijevu duhovnu školu.
Temeljni dokument Pahomijeve škole bijaše samo Sveto pismo. Ono bijaše prvo i jedino pravilo Pahomijevih redovnika. Oni su se od početka monaškoga života uvodili u biblijsku duhovnost. Zato su učili napamet cijele odlomke Biblije, o kojima su onda razmatrali. Te su ih misli pratile, tako rekuć, dan i noć, i onda kad su radili fizičke poslove. Razmatranje Svetoga pisma bijaše im glavni oblik molitve. Kako je i to veoma suvremeno!
Na žalost, tako bogata i po sadržaju vrijedna monaška duhovnost nije se ni izdaleka onoliko proširila i utjecala na druge koliko zaslužuje. Ostala je usamljena kako geografski, tako i psihološki. Navedeni Armand Veilleux izriče želju da bi novi razvoj u proučavanju duhovnosti svetog Pahomija pridonio što većem utjecaju te tako iskonski kršćanske duhovnosti na obnovu suvremenog redovništva.
Fra Šimun Filipović, časni sluga Božji
(1732-1802)
U najnovijem popisu o stanju kauza pojedinih Božjih ugodnika, a koji je izdan od nadležne Kongregacije u Rimu, među kauzama časnih slugu Božjih, "koje šute", to jest zasada ne idu naprijed, nalazi se i hrvatski franjevac iz Bosne fra Šimun Filipović.
On se rodio 30. rujna 1732. u Seoni u Bosni, od oca Lovre i majke Petronile, rođene Rabaić. Bili su to ljudi uzornoga kršćanskoga života. Svome su sinu na krštenju dali ime Filip, po istoimenom svetom apostolu. Blažena vremena, kad su se u našem narodu muškoj djeci davala imena svetih apostola, tih najvećih svetaca Crkve! Kad je Filip poodrastao, roditelji su ga smjestili u obližnjem franjevačkom samostanu Sv. Križa da ondje bude što bolje odgojen u pravom kršćanskom duhu.
Tihi se Filip u samostanu snašao kao riba u vodi. Znao je cijeniti i iskoristiti dragocjenu priliku pa je mnogo pokročio kako u pobožnosti tako i u znanju. Promatrajući život svojih odgojitelja i sam se oduševio za isto zvanje te zamolio da bude primljen u franjevački red. Nije tada imao još navršenih 20 godina. Molbi je udovoljeno s veseljem jer se radilo o najboljem gojencu. I tako je naš Filip g. 1752. stupio u franjevački novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Bilo je to baš na blagdan Blagovijesti kad je obukao habit asiškoga Siromaška, postavši njegov sljedbenik i uzevši ime fra Šimun.
Svršivši godinu propisanoga novicijata, poslan je na filozofske i teološke nauke u Budim. Za svećenika ga je 22. listopada 1758. redio u Osijeku nadbiskup Mihael Somma. Kako je bio veoma pobožan i darovit, poglavari ga poslaše u Italiju u Atri, da se u tamošnjem samostanu još više usavrši u bogoslovnim naukama. Fra Šimun se i tu kao i drugdje veoma isticao u obdržavanju redovničke stege, pobožnosti, a isto tako i u naukama. On nije poznavao polovičnost, već je htio da bude što savršeniji redovnik, koji služi svome Gospodinu velikodušno i revno.
Završivši sretno i uspješno specijalizaciju u Italiji, pozvan je u svoju domovinu Bosnu da bude "ujak", duhovni pastir priprostoga kršćanskoga puka. Prije polaska u domovinu zamolio je dopuštenje da smije poći u Rim te pohoditi grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i tolikih svetih mučenika. Želio je također za svoj pastoralni rad u Bosni zadobiti blagoslov svetog oca pape Klementa XIII. i generala svoga reda. Obavivši sretno i pobožno hodočašće u Rim, zadobivši papin i generalov blagoslov, vratio se pun poleta u svoju dragu Bosnu ponosnu da se sav preda radu za duše.
Kao župnik i misionar djelovao je po raznim bosanskim mjestima. Revno je obavljao svoje dužnosti, a bio je pristupačan svima, ne samo katolicima, već jednako pravoslavcima i muslimanima. Svima je želio postati blagovjesnikom spasenja, sve osvojiti za Krista. Svoj je apostolski rad marno zalijevao molitvom i pokorom. Kad mu je bilo 50 godina, bio je potresen nekim viđenjem te zamolio poglavara da ga sa župe pozovu u samostan. U društvu provincijala A. Okića pošao je g. 1782. u Italiju te se nastanio u samostanu Sv. Marije Magdalene u Ritrapansoneu. Tu je u molitvi i pokori proveo posljednjih 20 godina svoga života.
Iz opširnog izvještaja njegova gvardijana fra Egidija, poslana fra Šimunovu provincijalu u Bosnu, a koji se danas čuva u Kraljevoj Sutjesci, doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti kako je izgledao život toga vrloga Božjega sluge. Bio je on čovjek velike umrtvenosti, ljubio je šutnju, a to zato da se može bolje sabrati i moliti te razmatrati Isusovu muku. Mnogo je sati provodio u klanjanju pred Presv. Sakramentom. Bio je iskreno i djetinje pobožan prema Majci Božjoj, njoj odan svom dušom, a štovao je i duše u čistilištu. Njegov značaj resile su kreposti Srca Isusova: krotkost i poniznost.
Bog je za uzvrat tolike revnosti svoga slugu obasuo raznim izvanrednim darovima, od kojih se naročito spominje dar proroštva. Prorekao je da će njihov samostan u napoleonskim ratovima biti pošteđen i vrijeme svoje smrti. Smrt se zbila na današnji dan g. 1802. Kako ga je narod odmah poslije smrti počeo štovati kao sveca, tijelo mu je u znak počasti kasnije preneseno u mjesnu katedralu. Po njegovu zagovoru mnogi primiše razne milosti. Pio IX. dopusti 18. veljače 1875. da se otvori apostolski postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim. Time je zadobio naslov časnoga sluge Božjega, ali postupak je zastao. Hoće li se opet obnoviti? - Ako Bog bude htio proslaviti svoga slugu, hoće! No ako postupak i ne bude nastavljen, činjenica je da je i fra Šimun Filipović jedan od predstavnika svete Hrvatske, onih naših sinova i kćeri koji su se svojski trudili oko postizavanja svetosti.
Primjer fra Šimuna Filipovića govori nam o vrijednosti molitvenoga i pokorničkoga života. Da, potrebno je raditi i biti aktivan, ali je isto tako potrebno i naći vremena za molitvu, susret s Bogom u tišini i sabranosti. Potrebno je ulaziti što više u misterij Krista Gospodina. Eto, to je poruka našega sunarodnjaka fra Šimuna Filipovića.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
