www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 29 ožu 2024 16:09

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 09 svi 2008 22:57 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
10. svibnja



Sveti Antonin, biskup

(1389-1459)



Svako stoljeće ima svoje svjetionike. Jedan od velikih svetačkih svjetionika XV. stoljeća bijaše sin Firenze, kasnije dominikanac i nadbiskup svoga rodnoga grada, Antonino Pierozzi. On se rodio u Firenzi koncem ožujka 1389. Bio je sin gradskoga bilježnika. Po naravi je bio vrlo darovit dječak koji je već u 15. godini života stekao izvanrednu naobrazbu, osobito na području prava. Napamet je naučio slavni pravni Grazianov dekret. Da je ostao u svijetu, mogao je postići izvanredno visoku karijeru. No on si uze kao životno geslo: "Postoji samo jedan jedini pravi način vladanja, a taj je služiti Bogu." I vjeran njemu svoj život upravi drugim smjerom.

Kad mu je bilo 16 godina, stupi u Cortoni u dominikanski red. Svršivši s uspjehom godine formacije i nauka, g. 1418. bi zaređen za svećenika te započe djelovati takvim žarom da postade veliko svjetlo svoga vremena. Samo pet godina kasnije postade prior reformnog dominikanskog samostana u Fiesole kod Firenze, u kojem se nastojalo živjeti prema prvotnom pravilu reda, a to je pod novim izglednim poglavarom i ostvarivano.

Kad je u Firenzi stari i donekle propali samostan Svetog Marka dan na raspolaganje sinovima sv. Dominika, Antonin će u njemu postati prior. Taj će samostan u drugoj polovici XV. stoljeća izići veoma na glas po Jeronimu Savonaroli. Antonin je kroz 30 godina vršio službu poglavara po raznim dominikanskim samostanima u Toscani te postao duša obnove svoga reda. Izišavši na dobar glas izvan granica svoje provincije, bio je g. 1446. imenovan vizitatorom samostana u Napuljskom kraljevstvu. Dok se nalazio na putovanju, zatekla ga je vijest o imenovanju za nadbiskupa Firenze po papi Eugenu IV. Netko bi se takvim imenovanjem razveselio, a on je sve učinio da ga od sebe otkloni. Papa, poznavajući njegovu poniznost, zaprijeti mu izopćenjem ako ne prihvati imenovanje.

Možemo postaviti pitanje zašto je Papa bio tako uporan u tome imenovanju? - Odgovor nalazimo u činjenici što ga je kao vrsna redovnika i teologa upoznao na unionističkom općem saboru u Firenzi (1439-1442). I kasnije se u raznim pothvatima služio veoma korisno Antoninovim savjetima pa je smatrao da je upravo on čovjek koji je potreban ispražnjenoj nadbiskupskoj stolici u Firenzi. Papa Eugen IV., brzo nakon Antoninova imenovanja za nadbiskupa, preminu, okrijepljen svetim sakramentima, ali i prisutnošću i molitvom svoga svetog prijatelja Antonina.

Novi se nadbiskup u Firenzi svojski i odgovorno latio svog posla u želji da svoju nadbiskupiju dovede do svestrane duhovne obnove te da u njoj procvate istinski kršćanski život. U tome radu najviše je vrijedio njegov osobni primjer. Njega časti nisu uzoholile. On je i dalje ostao ponizan i jednostavan čovjek, pravi redovnik, kao što je i prije bio. Čak je i dalje nosio redovničko odijelo, a njegova je soba bila skromno urešena pa je naličila više na siromašnu samostansku ćeliju, nego na obitavalište visokoga prelata jednoga od tada najbogatijih i najraskošnijih talijanskih gradova, u kojem je cvala renesansa. Sjaj ovoga svijeta ne ošamuti sveca, jer bijaše prosvijetljen jednim drugim, višim svjetlom. Nadbiskup nije želio da priprosti toskanski seljaci vide svoga natpastira okružena raskošjem i blistavošću. On je želio u duhu Isusova Evanđelja biti i ostati siromašan, posve slobodan od svega onoga što bi ga moglo sputati i zarobiti.

Antonin je bio pravi pastir duša, stoga je svake nedjelje propovijedao, svake godine pješice obišao cijelu svoju nadbiskupiju, bio uvijek spreman sa svakim porazgovoriti i tako su njegovi poslovi silno rasli te od njega iziskivali velik napor. A ipak u tome neprestanom poslu i naprezanju nije nikad izgubio ni nutarnju sabranost ni vedrinu duha. Kad su ga jednom upitali kako je to u takvom načinu života moguće, odgovorio je: "Nikakva stvar svijeta ne može nam oduzeti nutarnji mir, samo ako u srcu uvijek imamo jedno slobodno mjesto, u koje se sami možemo navraćati, a da isto vrijeme u nj ne prodre buka svijeta."

Sveti Antonin je pokazao svoju veličinu i u izvanredno teškim životnim prigodama i prirodnim katastrofama. Ta na muci se uvijek i poznaju pravi junaci. Kad je u njegovoj nadbiskupiji buknula kuga, česti strašan i nemio gost onih vremena, sveti je pastir razvio izvanrednu karitativnu i socijalnu djelatnost. Hitao je u pomoć potrebnima, bolešću pogođenima, gdjegod je samo znao i mogao, a i organizirao pomoć ondje kamo sam osobno nije mogao doprijeti. U tome su mu poslu veoma mnogo pomagala redovnička subraća dominikanci, od kojih, uslijed dvorbe kugom pogođenih bolesnika, neki i sami navukoše na se tu tešku zaraznu bolest i od nje kao mučenici bratske ljubavi pogiboše. Dominikanski samostani u Firenzi i Fiesolu gotovo posve opustješe. Kad se, pak, stišala kuga, nastadoše nove nevolje: glad i potresi. Opet prilika za iskazivanje pomoći. Mnogi bogati građani Firenze, videći kako se njihov vrijedni nadbiskup nesebično žrtvuje, smekšaše svoja srca, posegoše duboko u džepove i počeše mu pomagati šakom i kapom. To je svecu omogućilo da svoju već poslovičnu dobrotvornost još više proširi. I zbilja, k njemu je s puno pouzdanja sve što je bilo u nevolji neprestano dolazilo, a on je svakoga primio i svakome pomagao.

Videći da se i njemu bliži kraj zemnoga života, načinio je na vrijeme oporuku u korist siromaha. No, time se baš nisu pomogli. On je već sve razdijelio, tako da je od njegova imetka ostalo samo cigla 4 dukata. Svetac je u korist potrebnih osnovao i Bratovštinu svetog Martina, koja je i nakon njegove smrti nastavila dobrotvornu djelatnost te u Firenzi mnogima pomogla. Svetac je umro 2. svibnja 1459. u Montughi, predgrađu Firenze. Svetim ga je proglasio 31. svibnja 1523. papa Hadrijan VI.

Spomenimo i to da je svu tu veliku aktivnost Antonin razvijao makar je već od rane mladosti bio veoma krhka zdravlja. Kraj svega pastoralnog rada dospio je i još mnogo toga napisati, tako da je iza sebe ostavio bogatu književnu baštinu. Naročito se istaknuo pisanjem rasprava iz moralne teologije. Glavno mu je djelo Moralna suma. Ono je velika sustavna enciklopedija misli i prakse kršćanskoga života u XV. stoljeću. Koliko je bilo u upotrebi, dokazuju brojna izdanja. I tako je sv. Antonin na području moralne teologije, sve do pojave sv. Alfonza Liguorija bio jedan od najvećih autoriteta. Njegovo djelo pod mnogim je vidovima: asketskim, pastoralnim i pedagoškim još i danas uistinu zanimljivo. Neki čak smatraju da bi zbog njega zaslužio naslov naučitelja Crkve.

Uz djela iz moralne teologije pisao je i asketske spise, osobito namijenjene duhovnome vodstvu. Tako na primjer: Pravilo kršćanskoga života, Djelo kako da se dobro živi, Pisma. Iz te bogate zbirke 20 je pisama posvećeno duhovnom vodstvu. Ta su mu djela zaslužila častan naslov: "Antonin od dobrih savjeta".

U pismenu baštinu sv. Antonina valja ubrojiti njegov Quaresimale - korizmene propovijedi i brojne druge bilo izrađene bilo samo skicirane propovijedi. Među njima su naročito zapažene 44 propovijedi o Majci Božjoj.

Ako čovjek čita djela svetog Antonina, gotovo će na svakoj strani osjetiti pastoralca, pastira duša, koji u punom jeku humanizma i renesanse želi dati odgovor na probleme koji se s ta dva pokreta pojavljivahu. I zbog toga se ne možemo oteti uvjerenju da je sveti Antonin bio čovjek Božje providnosti, jer je razvio silnu djelatnost baš u onome gradu koji bijaše središte humanizma i renesanse. U doba kad je čar klasične starine toliko očarao duše da su primale ne samo njezine lijepe izražajne oblike, već i njezin često puta posve poganski sadržaj, Antonin je bio svjetionik koji je neprestano pokazivao put u jedinu luku istine. To je ona istina za koju se rodio i došao na svijet da svjedoči sam Sin Božji, Isus Krist. I ponizni njegov sluga Antonin Pierozzi bio je sav u službi Isusove istine, sluga vječne Istine.





Sveti Ivan Avila

(1499-1569)



Papa Pavao VI. ući će u crkvenu povijest kao papa brojnih kanonizacija i beatifikacija. Jedan je od njega kanonizirani svetac i sveti Ivan Avila, uzor svećenik, slavan propovjednik, apostol španjolske pokrajine Andaluzije, jedan od najznačajnijih likova katoličke obnove u XVI. stoljeću. Toga je duhovnog velikana blaženim proglasio 15. travnja 1894. papa Leon XIII., a svetim 31. svibnja 1970. Pavao VI. Po običaju, Papa je tom zgodom izrekao i značajnu homiliju, ocrtavši lik novog sveca te pokazavši njegovu suvremenost i za naše dane.

Sveti Ivan Avila bio je složena ličnost, koja je u sebi ujedinjivala nježnost i strogost, lirski i muževni način izražavanja, kontemplaciju i akciju. I dok je kao propovjednik toplo govorio o pouzdanom predanju Bogu te o velikom dobročinstvu Kristova misterija, u isto je vrijeme bodrio na oštru asketsku borbu. Za njega je "ljubav način ili vrsta rata, a u njoj labavima nema mjesta". Sveti Ivan je bio veliki učitelj mislene molitve, ne zanemarujući ni usmenu kao ni česte ispite savjesti. Bio je izvanredno pobožan prema Euharistiji i veliki promicatelj česte pričesti. Uz Euharistiju gajio je pobožnost prema Kristovoj muci, Duhu Svetom i Bogorodici. U duhovnoj teologiji više je asketik nego mistik i stoga naglašava razmišljanje o ljudskoj bijedi i o posljednjim stvarima.

Da je bio izvanredna ličnost, dokazuje i velik broj njegovih učenika i prijatelja. To su: sv. Ignacije Lojolski, koji se s njim dopisivao, sv. Ivan od Boga, sv. Franjo Borgija, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan de Ribera, časni Ljudevit iz Granade. Sve već dosada kratko, sažeto i gotovo letimično navedeno dokazuje da je vrijedno upoznati svetački lik Ivana Avilskoga, tim više što je kod nas gotovo nepoznat.

Ivan se rodio na blagdan Bogojavljenja 1499. ili 1500. godine u Almodóvar--del-Campo, u južnoj Španjolskoj. Otac mu je bio židovski obraćenik na kršćanstvo, veoma imućan čovjek, a majka pripadala nižem španjolskom plemstvu, na što je bila veoma ponosna. Okolnost da je Ivan po ocu bio židovskoga podrijetla te pripadao tzv. kršćanima novijeg datuma bit će u tadašnjim prilikama trajna zapreka na njegovu životnom putu. Kakvo je tada shvaćanje o tome vladalo, najočitije pokazuje da je svečev učenik i životopisac, slavni Luj iz Granade, njegovo židovsko podrijetlo naprosto prešutio, kao da je ono neka sramota.

Imućni je otac poslao svoga darovitoga sina na Sveučilište u Salamanku, na studij prava. Ivan je tamo studirao četiri godine, a onda napustio Sveučilište. Jedni misle da je zbog svoga židovskoga podrijetla na to bio prisiljen, dok drugi to niječu.

Tamo od XI. stoljeća po Španjolskoj se silno počela širiti "corrida de toros" - borba s bikovima te privlačiti mase gleedatelja, onako nekako kao danas nogomet. Bila je to prilično okrutna i krvava borba, koja baš ne pobuđuje plemenite osjećaje. Jednog je dana Ivan Avila prisustvovao takvoj koridi; to ga je tako potreslo da je odlučio ostaviti svijet i postati redovnik. Taj je naum i ostvario te je jedno posve kratko vrijeme pripadao nekom redu, ali ne znamo kojemu. U želji za životom molitve i razmatranja proveo je i tri godine u roditeljskoj kući, na veliku radost roditelja, jer su ga na taj način mogli zadržati dulje uza se kod kuće.

Od g. 1520-1526. nalazimo Ivana Avilu na Sveučilištu Alcala, gdje studira filozofiju i teologiju. Tada je to sveučilište bilo veoma pod utjecajem nauka glasovitoga humanista Erazma Roterdamskoga. Na Filozofskom fakultetu Avila je bio slušač slavnoga dominikanca Dominika de Sote, koji ga je ubrajao među svoje najdraže učenike. Svršivši nauke i postavši svećenik, Ivan je otišao u Sevillu, da se ondje ukrca na brod te pođe kao misionar u novi svijet. To bi se vjerojatno i ostvarilo da nije susreo časnoga Božjega slugu Hernanda de Contrerasa koji ga, zadivljen njegovom krepošću, preporuči seviljskom nadbiskupu don Alonsu Manriqueu. I tako Ivan započe veoma plodan svećenički apostolat u Sevilli, Eciji i drugim mjestima seviljske nadbiskupije. Djecu je poučavao u katekizmu, odrasle u praksi mislene molitve, davao je pouke iz Svetoga pisma te sate i sate provodio u ispovjedaonici posvećujući se dušama koje su tražile njegovo vodstvo. Ivanove vatrene propovijedi, pune Božjega duha, skupljale su ljude i po crkvama i po trgovima gdje bi propovijedao.

Sveca je god. 1531. zadesila velika neugodnost. Netko ga je tužio inkviziciji. Predmet optužbe bijahu neke njegove izreke, krivo shvaćene i onda dovedene u sukob s dogmom i moralom. Nakon prvog informativnog postupka inkvizicija ga je zatvorila. Bio je to za sveca udarac koji je podnio mirno i dostojanstveno, provodeći vrijeme svoga tamnovanja u molitvi i razmišljanju, a Bog ga je krijepio svojim svjetlom i utjehom. Napokon je presudom od 16. lipnja proglašen nedužnim te pušten na slobodu.

Sada je počeo opet propovijedati, no iz Seville se za stalno preselio u Cordovu. Odatle je često zalazio u Granadu, gdje je nadbiskup don Gaspar de Avalos u njemu pronašao odlična savjetnika. Na blagdan Sv. Sebastijana, 20. siječnja 1537., svojom je potresnom propovijedi u Granadi postigao obraćenje portugalskoga avanturista Ivana de Ciudada, kasnije nazvana od Boga, koji postade osnivač reda milosrdne braće za dvorbu bolesnika. U istom je gradu snažnom propovijedi utjecao na gandijskoga vojvodu Franju Borgiju, koji ostavi svijet i stupi u Družbu Isusovu.

Na svojim putovanjima po Andaluziji Ivan je sam ili posredstvom svojih sve brojnijih učenika i sljedbenika osnivao kolegije za pouku djece u katekizmu i gramatici, a osnovao je i nekoliko velikih kolegija za kler Granade, Cordove i Evore. Najslavniji od njih bijaše onaj u Beazi, koji g. 1542. postade sveučilištem. Svetac je ipak želio da se na njemu predaje samo filozofija i teologija, discipline koje će biti na korist duša. A odredio je da se svećenicima ne daju akademski stupnjevi prije no što su se bavili pastoralnim radom po selima. Svetac je oko sebe okupio lijepu skupinu svjetovnih svećenika, koji su zajedno radili pastoralno, osobito vodeći posvuda s velikim uspjehom pučke misije.

Shrvan napornim radom, dugim molitvama i oštrim pokorama svetac je umro 10. svibnja 1569. u Montilli i kao veliki prijatelj isusovaca pokopan u njihovoj crkvi. God. 1946. papa Pio XII. apostolskim breveom Dilectus filius proglasio je apostola Andaluzije glavnim zaštitnikom svjetovnih svećenika u Španjolskoj.

Ivan je iza sebe ostavio golemu pismenu ostavštinu, samo se, na žalost, više od 2.000 strana njegovih spisa izgubilo. Od sačuvanih veoma su vrijedna 252 pisma, koja su puna duhovnoga nauka i zdravoga smisla za duhovne stvarnosti. Sačuvane su i 82 propovijedi: 10 o svecima, 13 o Majci Božjoj, nekoliko o Presv. Sakramentu i Duhu Svetom te propovijedi za pojedina razdoblja crkvene godine; 16 pouka i konferencija namijenjeno je svećenicima, a dvije dvjema ženskim redovničkim zajednicama. Svetac je napisao i dvije promemorije za crkvenu obnovu po Tridentskom saboru. Uz to je napisao i razna pravila duhovnoga života, sastavio molitve i katekizme i u prozi i u stihovima. Na španjolski je s latinskoga preveo Nasljeduj Krista.

Međutim najvažnije svečevo djelo nosi naslov Audi filia - prema 11. i 12. stihu 44. psalma. Djelo je namijenjeno jednoj duši koju je duhovno vodio. Ono sadrži niz razmišljanja, pouka i pravila za asketski život. Napisano je pod utjecajem sličnog djela svetog Jeronima Pismo Eustohiji, zatim Vježbanja u duhovnom životu od Garcije de Cisneros i Enhiridiona Erazma Roterdamskog.

Djela sv. Ivana Avile veoma su cijenili i često navodili učitelji Crkve: sv. Franjo Saleški i sv. Alfonz Liguori. Njihovu vrijednost potvrđuju i brojni prijevodi na talijanski, francuski, engleski, njemački, portugalski, pa čak i grčki, kao i brojna izdanja u španjolskom izvorniku. Mnogi su se duhovni pisci pozabavili proučavanjem nauka sv. Ivana Avile te o njemu napisali brojne studije. Glasovita španjolska književna zbirka "Biblioteca de Autores Cristianos" (Biblioteka kršćanskih pisaca) brigom Sale Balust priredila je novo kritičko izdanje u tri sveska svih svečevih sačuvanih djela.

Nakon što je Papa Pio XII. proglasio blaženog učitelja Avilu "posebnim zaštitnikom španjolskog klera" godine 1946. bačeno je sjeme na Iberijskom poluotoku da što prije dođe i do njegove beatifikacije. Glasnogovornik svega tog bijaše španjolski episkopat, a pridružio se i tadašnji državni poglavar generalissimo Francisko Franco. Nakon dovršenih radova za kanonizaciju, 31. svibnja 1970., moglo se pristupiti svečanoj kanonizaciji koju je u bazilici Sv. Petra u Rimu izvršio papa Pavao VI. (usp. AAS, LXII 1970, str. 481-487). Bilo je to samo tri tjedna prije kanonizacije prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića.





Dr. Ivan Merz, sluga Božji

(1896-1928)



Okrijepljen otajstvima vjere i posebnim blagoslovom pape Pija XI. preminuo je u Isusu Kristu u četvrtak 10. svibnja 1928. u 11 sati prije podne u Zagrebu u 32. godini života, u punini apostolske djelatnosti, spajajući rad i molitvu, prinoseći žrtve svoje teške bolesti na oltar Hrvatskog orlovstva, katoličke organizacije koju je osnovao, dr. Ivan Merz. Tako je otprilike bila najavljena smrt jednoga od velikih apostola-laika našega stoljeća.

Merz je tako izuzetna ličnost da je prigodom 80. obljetnice njegova rođenja vatikanski poluslužbeni dnevnik L'osservatore romano od 19. XII. 1976. donio o njemu opsežan članak iz pera Tommasea Federica, profesora na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu. On smatra našega Ivana Merza jednim od najvećih likova europskog katoličkog laikata u prva tri desetljeća našega stoljeća. Veoma ističe njegov veliki apostolski rad, duboki duhovni život, a nadasve njegovo osjećanje s Crkvom, što se očitovalo u vjernosti i odanosti prema učiteljstvu Svetog Oca i biskupâ. Merz, iako svjetovnjak, bio je više čovjek Crkve nego mnogi klerik.

Kao pionir Katoličke akcije u hrvatskim krajevima, u duhu enciklike Pija XI. Ubi arcano, Merz je o njoj dao takve intuicije i analize koje su još i danas suvremene. "Između tolikih mladih koji su svojim energijama radili za Katoličku akciju, Ivan Merz je primjer i simbol, i zato je gotovo potrebno da danas bude predstavljen tolikim mladima, u ovaj čas kad je poslušnost Crkvi shvaćena kao uzajamno služenje ometana štetnim egoizmima." Profesor Federici završava svoj članak tvrdnjom da katolički svijet, napose katolička mladež, ima dužnost upoznati "taj primjer moderne svetosti, dobrote i požrtvovnog darivanja za dobro svijeta".

Tko želi dublje, temeljitije i svestranije upoznati izuzetni lik Ivana Merza, posegnut će za njegovim životopisima iz pera dr. Kniewalda, oca Vrbaneka ili o. Bože Nagya. Mi ćemo se ovdje zadovoljiti samo glavnim podacima.

Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Otac mu je bio austrijski časnik i šef željezničke postaje. U rodnome gradu Ivan pohađa realnu gimnaziju te maturira s odličnim uspjehom. Kroz srednjoškolsko je razdoblje na njega izvršio izvanredan utjecaj profesor književnosti dr. Ljubomir Maraković i taj je utjecaj bio temelj kasnijem Ivanovu životu i radu.

God. 1914., nakon mature, Ivan bez vojničkog zvanja za volju roditelja polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, gdje ostaje samo tri mjeseca. Poslije te neuspjele avanture na Bečkom sveučilištu upisuje studij prava. No, već u ljetu iste godine, u punom jeku I. svjetskog rata, pozvan je u vojsku. Kasnije polazi na talijansku frontu te ostaje ondje sve do svršetka rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste, probudio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet.

God. 1919., po završetku rata, dolazi u Beč te na tamošnjem sveučilištu započinje studij književnosti. Godinu dana kasnije dobiva stipendiju iz Francuske, odlazi u Pariz, gdje nastavlja isti studij na Sorboni i Institut Catholique. Završivši studij dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu. God. 1923. doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu. Zatim kroz dvije godine privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije papinske i crkvene dokumente zadnjih desetljeća, osobito enciklike sve tamo od Grgura XVI. pa dalje.

Kroz posljednjih šest godina svoga života i boravka u Zagrebu razvija veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama za mladež, unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Širi ideje o Katoličkoj akciji, budi ljubav i odanost prema papi i Crkvi. Jedan je od osnivača Hrvatskog orlovskog saveza, u kojem vrši dužnost tajnika ili potpredsjednika sve do konca života. Ubraja se među najveće pobornike liturgijske obnove i euharistijskoga života u hrvatskom narodu. Sam živi uzornim kršćanskim životom, ispunjenim ljubavlju prema bližnjemu. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti za proširenje Kristova kraljevstva i nadnaravno dobro bližnjih, napose mladih. Umro je od meningitisa, nakon operacije sinusa, te uz veliko mnoštvo prijatelja i poštovalaca sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj, odakle su njegovi zemni ostaci 16. XII. 1977. preneseni i pohranjeni u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, kamo je Ivan za života dnevno dolazio na misu, pričest i križni put. Na tridesetu obljetnicu njegove smrti pokrenut je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim.


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 14 svi 2010 23:27 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2079
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 13 zahvala
Zahvaljeno je: 9 zahvala
:D


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 svi 2011 07:59 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2003
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Danas je uz Svetog Antonina, biskupa i Svetog Ivana Avile i blagdan Blaženog Ivana Merza; :)

Slika

BLAŽENI IVAN MERZ (1896. - 1928.)

Blaženi Ivan Merz rodio se u Banjoj Luci, 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Gimnaziju s maturom završava 1914. godine u Banjoj Luci. Po želji roditelja kroz tri mjeseca pohađa Vojnu akademiju, a potom počinje studij u Beču. Prvi svjetski rat prekida mu studij. Mobiliziran je i poslan na bojište. Proživljava sve patnje rata na fronti u Italiji od 1916. do 1918. U susretu s trpljenjem doživljava potpuno obraćenje Bogu. Nakon rata, 1919., nastavlja studij književnosti u Beču i potom studira u Parizu na Sorboni i Katoličkom institutu od 1920. do 1922., gdje već provodi svetački život. Iz Pariza piše majci: »Katolička vjera je moje životno zvanje«. Po završetku studija dolazi u Zagreb 1922. i postaje profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Doktorirao je 1923. na Zagrebačkom sveučilištu disertacijom pisanom na francuskom jeziku o utjecaju liturgije na francuske pisce.

Razmišljanjem, studijem, a osobito u krvi i plamenu rata, dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se dariva Kristu načinivši kao laik zavjet vječne čistoće. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži u katoličkoj organizaciji “Hrvatski Orlovski Savez” kojoj je dao geslo “Žrtva – Euharistija -Apostolat”.


Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Jedan je od prvaka liturgijskoga pokreta i zauzeto promiče liturgijsku obnovu u Hrvatskoj. Sustavno uvodi u Crkvu u Hrvata Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna njegova karakteristika kao katoličkog intelektualca jest ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi, što je nastojao usaditi kod svih s kojima se susretao. Živi svetačkim životom prožetim štovanjem Euharistije. Premda mlad i kao laik smatran je “stupom Crkve” u Hrvatskoj.

Svojim apostolskim radom i svojom opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Namjeravao je osnovati svjetovni institut, tj. zajednicu laika koji bi radili za Krista i Crkvu. Nakon njegove smrti ovu je zamisao po njegovu nadahnuću djelomično ostvarila Marica Stanković, osnovavši žensku Zajednicu Suradnica Krista Kralja, kao prvi laički institut Bogu posvećenih osoba u Hrvatskoj. Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoracije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom je čovjeku iskazivao kršćansku ljubav. Na samrti je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu, 10. svibnja 1928. u 32. godini, na glasu svetosti. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, ŠTO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kamo je posljednjih šest godina života svakodnevno dolazio na sv. Misu i sv. Pričest. Brojne milosti i uslišanja dogodile su se po njegovu zagovoru.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banjoj Luci 22. lipnja 2003., i postavio ga je, posebice mladima i vjernicima laicima za uzor kršćanskog života. Na beatifikaciji bl. Ivana Merza Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: »Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti... On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima... Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«

(preuzeto sa stranice župe Bl. Ivana Merza)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 10 svi 2016 09:32 
Odsutan
Moderator
Moderator

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 828
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Blaženi Ivan Merz
Širi ljubav i odanost prema papi i Crkvi. Ubraja se medu najveće promicatelje liturgijske obnove i euharistijskoga života.

Danas slavimo blaženog Ivana Merza. Roden je u Banja Luci 16. prosinca 1896.,
a umro na glasu svetosti u Zagrebu, na današnji dan 1928. godine.
U rodnom gradu Ivan pohađa realnu gimnaziju, te maturira s odličnim uspjehom.
Kroz srednjoškolsko razdoblje na njega je izvanredan kulturni
i duhovni utjecaj ostavio profesor književnosti dr. Ljubomir Maraković.

Nakon mature Ivan, za volju roditelja, polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto
gdje ostaje samo tri mjeseca jer, očito, nije imao zvanje za vojnika.
Na Bečkom sveučilištu upisuje studij prava, no već u ljeto iste godine,
u punom jeku Prvoga svjetskog rata, pozvan je u vojsku.
Polazi na talijansko bojište na kojem ostaje sve do svršetka rata.
Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima svake vrste,
produbio je njegovu vjeru i učvrstio mu kršćanski pogled na svijet.

Godine 1919. nastavlja studij književnosti u Beču.
Godinu dana kasnije dobiva stipendiju iz Francuske, odlazi u Pariz,
gdje nastavlja isti studij na Sorbonni i Institut Catholique.
Završivši studij, dolazi u Zagreb i postaje profesor francuskog jezika
na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, koja se tada nalazila na Kaptolu (danas Bogoslovno sjemenište).
God. 1923. doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu radnjom 'Utjecaj liturgije na francuske pisce',
pisanom na francuskom jeziku. Nakon doktorata, dvije godine, pod vodstvom isusovaca,
u Zagrebu privatno studira kršćansku filozofiju i teologiju te sve važnije papinske i crkvene dokumente.

Kroz posljednjih šest godina svoga života i boravka u Zagrebu
razvija veliku apostolsku djelatnost u katoličkim organizacijama
za mladež unoseći u njih Kristov duh Evanđelja. Već po dolasku u Zagreb 1922.
biva izabran za predsjednika Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza.
Prvi u katoličku javnost unosi ideje papinske Katoličke akcije koju posebno
provodi unutar Hrvatskog orlovskog saveza kojemu je jedan od suosnivača
i u kojem vrši dužnost tajnika sve do konca života.
Posebno širi ljubav i odanost prema papi i Crkvi.

Ubraja se medu najveće promicatelje liturgijske obnove i euharistijskoga života
u hrvatskom narodu, a sam živi uzornim kršćanskim životom.
Posljednjih šest godina svakodnevno ide na sv. Misu
i prima svetu pričest u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.
Uslišani su mnogi koji su se molitvom preporučili Ivanu Merzu.
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Banjoj Luci 22. lipnja 2003.


Izvor;HKR

-misli bl. Ivana Merza

http://www.vjeraidjela.com/misli-bl-ivana-merza/


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 svi 2016 13:54 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 ruj 2013 21:21
Postovi: 210
Lokacija: OKLEN CITY
Podijelio: 6 zahvala
Zahvaljeno je: 123 zahvala
pozzzz svima...

eto, puno posla a malo vremena...

evo mog malog doprinosa, doduše s dan- dva zakašnjenja na temu o bl Ivanu Mertzu...
....on sada počiva u Banjalučkoj katedrali, u prekrasnom bijelom sarkofagu... osobno snimio...

..... Slika

ugodan dan svima....


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 11 svi 2016 14:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 27 lip 2010 09:31
Postovi: 705
Lokacija: BIH
Podijelio: 22 zahvala
Zahvaljeno je: 34 zahvala
Jel to premjesten iz bazilke srca Isusova u Zagrebu u Banja Luku zauvjek...ili...malo objasni...


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostOvaj post je obrisan od SAN na 11 svi 2016 14:36.
Razlog: visak
PostPostano: 11 svi 2016 14:50 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova

Pridružen: 09 ruj 2013 21:21
Postovi: 210
Lokacija: OKLEN CITY
Podijelio: 6 zahvala
Zahvaljeno je: 123 zahvala
stvarno ne znam.... :oops: ... bio sam u banjalučkoj katedrali prije koju godinu i jednostavno to slikao u sporednoj prostoriji... inače, ni ne znam da li bi trebalo biti, ili jest u Palmotićevoj u Zgb.... jednostavno nisam obraćao pažnju na to....


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 8 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 11 gostiju


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr