|
12. svibnja
Sveti Leopold Mandić (1866-1942)
Danas slavimo hrvatskoga sveca Leopolda Mandića. Već njegovo proglašenje blaženim 2. svibnja 1976., na kojem se u Rimu okupiše gotovo svi naši biskupi i veliko mnoštvo hodočasnika, bilo je veliko slavlje za naš narod i Crkvu. Tom zgodom je sveti otac Pavao VI. ovako zanosno započeo svoj govor:
«Tko je, tko je taj koji nas danas ovdje okuplja da u njegovo blaženo ime slavimo ižarivanje Kristova evanđelja? Neizreciva je to pojava, ali ipak jasna i očita, zanosno prozračna pojava koja nam omogućuje da u liku skromnog redovnika naziremo osobu koja nas oduševljava i u isto vrijeme zbunjuje. Gle, pogledaj, pa to je sam sveti Franjo! Vidiš li ga? Gledaj samo kako je siromašan, gledaj kako je jednostavan, gledaj kako je čovječan! Ta to je upravo on, sveti Franjo, tako skroman, tako vedar, tako sabran kao da je sav u zanosu svoga vlastitog unutarnjeg gledanja nevidljive prisutnosti Božje, a ipak je nama, za nas tako prisutan, tako pristupačan, tako spreman na uslugu, da se dobiva dojam da nas poznaje, kao da nas čeka, kao da su mu poznate naše brige i kao da čita našu nutrinu… Dobro pogledaj! To je siromašan, mali kapucin, čini se ispaćen i, samo da se ne sruši, pa ipak tako neobično siguran, da se čovjek osjeća kako ga privlači, oduševljava. Dobro pogledaj, franjevačkim okom gledaj! Vidiš li ga? Zar dršćeš? Koga si ugledao? Da, priznajemo: to je samo jedna blijeda, pučka, ali ipak prava slika Isusova; jest, onog Isusa koji u isto vrijeme govori neizrecivom Bogu, Ocu, Gospodaru neba i zemlje; a govori i nama, malim slušateljima, koji smo zatvoreni u ograničenosti istine, drugim riječima, u našu malu i patničku ljudsku narav… A što nam Isus govori o tom svom siromašnom proroku? O, velikih li otajstava, onih o beskrajnoj Božjoj nedosežnosti, koja nas ushićuje, i koja odmah zatim prelazi u ganutljiv i privlačiv govor kojim odjekuje Evanđelje: 'Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti' (Mt 11,28). No, o kome mi to govorimo? To je otac Leopold, da, sluga Božji otac Leopold iz Herceg-Novog, koji se zvao prije nego je postao redovnik Bogdan Mandić, Hrvat, Dalmatinac kao sveti Jeronim, koji je sigurno u svojoj ćudi i sjećanjima nosio milinu onog čarobnog jadranskog kraja, a u srcu i u obiteljskom odgoju dobrotu, poštenje i pobožnost onog naroda koji je nastao miješanjem mletačkog i ilirskog življa…»
O. Leopold rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke.
Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: «Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.» Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva.
Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: «Razumijem vaš žalosni položaj, jer vidite, i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.»
Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: «Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.» Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin.
U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.
O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: «Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.» Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: «Da svi budu jedno!»
Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao.
Zato je prigodom Leopoldove beatifikacije sveti otac Pavao VI. u prigodnom govoru ovo naglasio: «On se najviše posvetio službom u sakramentu pomirenja. Na sreću, o tom vidu svetosti novoga sveca napisana su već i objavljena mnoga sjajna svjedočanstva. Nama ne preostaje drugo nego da se divimo i da zahvaljujemo Gospodinu koji danas daje Crkvi tako jedinstven lik službenika sakramentalne milosti svete ispovijedi. On s jedne strane poziva svećenike na vršenje službe tako izvanredne važnosti, tako suvremenog sredstva odgoja i tako neusporedivo velikog duhovnog bogatstva. A vjernike podsjeća, bilo da su gorljivi ili mlaki ili ravnodušni, da je osobna i tajna ispovijed još danas, dapače danas više nego ikada, za njih providnosna i neizreciva usluga, izvor milosti i mira, škola kršćanskoga života, neusporedivo ohrabrenje na zemaljskom putovanju prema vječnoj sreći.»
Lik svetog Leopold jača duše koje teže za duhovnim rastom da revno dolaze na ispovijed, koju neki, očito ne nadahnuti kršćanskom i zrelom mudrošću, žele ubrojiti među preživjele oblike žive, osobne i evanđeoske duhovnosti. Naš svetac s uspjehom poziva na taj doista strogi sud pokore, ali koji nije ništa manje drago utočište ohrabrenja, unutarnje istine, uskrsnuća na milost i uvježbavanje u liječenju na izvorni kršćanski život. Tako će mnoge, doista mnoge duše koje su otupjele u varavoj obesvećenosti suvremenih običaja, iskustveno doživjeti tajanstvenu i preporodnu utjehu Evanđelja, razgovora s Ocem, susreta s Kristom, zanosa Duha Svetoga. Sakrament pomirenja u njima će pomladi ti žudnju za usrećivanjem drugih, težnju za pravdom i za ćudorednim dostojanstvom.
Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.
Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog (Leopoldo da Castelnuovo) proglasio je svetim Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. Riječi hvale upućene svima onima koji su Crkvi dali «tako uzvišen i tako čovječan lik» prima i naša domovina Hrvatska, jer je sveti Leopold Mandić po rođenju Hrvat, a danas sjajan biser na kruni svete, pobožne i žarke Hrvatske. Njegov svijetao primjer nek nam uvijek svima svijetli! Bio je veliko čeljade u malom slabašnom i krhkom tijelu. Velik duhom i srcem, velik svetošću, a to je ona jedina prava veličina.
Dok je otac Leopold umirao, molili su mu glasno «Zdravo Kraljice», a on je tihim glasom ponavljao riječi te lijepe molitve. Kod posljednjih riječi: «O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!» - izdahnuo je. Dobro je da njegov blagdan slavimo baš sada u raspjevanom Gospinu svibnju. Dobri otac Leopold bio je Marijino odabrano dijete.
Sveti Nerej, Ahil i Pankracije, mučenici († 304)
O životu obojice mučenika Nereja i Ahila znamo malo. Oni su pretrpjeli mučeništvo vjerojatno g. 304. za Dioklecijanova progonstva. Prema jednom grobnom natpisu bili su vojnici, koji su s poganstva prešli na kršćanstvo. Vijesti su o sv. Pankraciju nesigurne. Prema njima on je u dobi od 14 godina u tom istom progonstvu zbog vjere bio smaknut. I to je što na njemačkom jezičnom području popularni Schott - izdavač misnih knjiga - zna reći o ta tri rimska mučenika prvih kršćanskih vremena. Pa kako to da i nakon liturgijske reforme, unatoč tako škrtim i nesigurnim povijesnim podacima, sva tri mučenika ostadoše ipak u kalendaru za opću Crkvu?
Na to pitanje nije lako odgovoriti. Da li razlog valja u tome tražiti što su u Rimu, u središtu kršćanstva, njihovi grobovi jako poznati ili što su u Vječnom gradu veoma štovani mučenici? Bilo što bilo, i ta tri, iz ranoga kršćanstva nama danas prilično nepoznata, mučenika podsjećaju nas na vjerske stvarnosti koje danas veoma lako, a na svoju štetu, zaboravljamo.
Bacimo stoga barem letimičan pogled na gotovo dvadesetstoljetnu povijest Crkve. U tom prilično dugom razdoblju vremena bilo je divnih, ali i manje divnih odsječaka. Neki su od njih bili i porazni. Sve to ne smije nas ipak previše uznemirivati. Odlučno je u toj povi-jesti da se tu radi o povijesti kršćana, dakle, pojedinih ljudi, koji su znali biti herojski divni, ali i ljudski slabi i grješni. Kroz sva ta duga stoljeća živjela je, po Kristu ustanovljena, Crkva od ljudi i među ljudima koji su se trudili svoju vjeru ostvarivati u sivoj svakidašnjici. Po sve-tim mučenicima, koje danas slavimo, Crkva je bila prisutna u Rimu na prijelazu iz III. u IV. stoljeće, u teško doba okrutnoga i nemilosrdnoga Dioklecijanova progonstva, kad se stvarno radilo o životu ili potpunom uništenju Crkve. Po nama, današnjim kršćanima, Crkva će biti živa i stvarna u našem vremenu i u mjestu u kojem živimo. Crkva nije neka apstraktna stvarnost, već mi ljudi, živi kršćani. Zato je samo tamo prisutna gdje živi preko svojih članova.
Današnji ljudi, pa tako i kršćani, više vole gledati u budućnost nego u prošlost. To u ovom užurbanom vremenu što ga mi proživljavamo ima donekle i svoje opravdanje. No i mi, zaljubljenici budućnosti, možemo itekako mnogo naučiti iz povijesti, dakle, iz prošlosti.
Mi danas živimo u jednom prijelomnom razdoblju, a takvih je u povijesti Crkve i čovječanstva već bilo. Razvoj sadašnjega crkvenoga života može nas ispuniti mučnim pitanjem: nema li Crkva svoju budućnost već iza sebe? Tu i tamo mnogi se kršćani boje da li će Crkva nakon njihova nestanka s pozornice svijeta u njihovu kraju još živjeti. Rimski mučenici iz prijelomnog vremena podsjećaju nas da je i njih, možda, mučilo slično pitanje, a ipak je Crkva nadživjela i Dioklecijana i tolika druga svoja krizna i teška razdoblja, mučno se probijajući u budućnost, ali ipak brže ili sporije kročeći naprijed.
Kako je izgledalo vrijeme kad su živjeli naši sveci junaci? - Crkva se kroz tri stoljeća između progonstva i kratkih razdoblja mira iznutra sredila, ojačala, učvrstila. I tada ju je za Dioklecijana, kad je Rimsko Carstvo bilo na vrhuncu moći, čekao strašan udarac. Buknulo je najkrvavije i najopćenitije od svih dotadašnjih progonstava. Kad su Nerej, Ahil i Pankracije išli u mučeničku smrt, budućnost je Crkve izgledala veoma tmurna i neizvjesna. A ipak, rijeke mučeničke krvi, prolivene baš za Dioklecijana, spremile su Crkvi vedriju budućnost jer je rimskim carem ubrzo postao Konstantin, koji je Milanskim ukazom godine 313. Crkvi dao potpunu slobodu i velike mogućnosti da naviješta i nesmetano širi Kristov nauk.
Bog će isto tako i danas iz krize koju proživljavamo za svoju Crkvu već pronaći put u budućnost. Koliko se puta ona u svojoj povijesti našla u gotovo bezizlaznoj situaciji, da, gotovo na rubu groba!? Koliki su joj proricali nestanak s lica zemlje! Koliki to čine i danas i ovdje oko nas, u okolini u kojoj mi živimo! No Crkva je i u agoniji ipak išla naprijed.
Gledajući, dakle, u prošlost, pa i u živote takozvanih starinskih svetaca, možemo rasti u pouzdanju da i današnja Crkva ima mnogo šansi i perspektiva za budućnost. A primjer nas svakoga sveca uči kako da u svome vremenu pomažemo rast Crkve.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
