|
14. svibnja
Sveti Matija, apostol
Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim.
"U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom - bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba - reče: 'Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano:
'Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!'
I još!
'Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!'
Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.'
Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: 'Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!' Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola" (Dj 1,5-26).
Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika.
Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola.
Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači "Božji dar". On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: "Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu" (Ef 2,19-20).
Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici Sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: "U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu."
Sveti Mihael Garicoits, svećenik
(1797-1863)
Sveti osnivač Instituta svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama, prvi od petorice braće, rodio se 15. travnja 1797., u punom jeku Francuske revolucije, u seocu Ibarre u Navarri, u današnjem okrugu Donji Pirineji. Roditelji su mu bili skromni ljudi, ali vjerni kršćani, koji su skrivali vjerne svećenike, spasivši tako nekima od njih i život.
Mali je Mihael završio osnovnu školu u rodnom selu, a uz to je kao pastirče pomagao svojim roditeljima. Od malena se tako učio na rad. Kroz tri godine kao pastir bio je namješten i kod jednog bogatog posjednika. Tamo su ga zbog njegovih pametnih i ozbiljnih razgovora svi cijenili i nazivali pametnjakovićem.
U tišini polja i livada, u lijepoj Božjoj prirodi, dječak je osjetio Božji poziv koji ga je zvao u svećenički stalež. I on, vrativši se kući, otkrije roditeljima vruću želju da postane svećenik. Otac se zbog slabih gospodarskih mogućnosti tome usprotivio, ali je zato Mihaela podržavala njegova baka s majčine strane, koja ga preporuči župniku Ivanu Bordi. Ona je za vrijeme strahovlade revolucije tome svećeniku pritekla u pomoć i on u znak zahvalnosti primi k sebi njezina unuka. Jedno ga je vrijeme poučavao, a zatim poslao u biskupsku palaču u Bayonne. Ondje je Mihael bio i sluga i student. Svojom iskrenom pobožnošću i ljubavlju prema studiju brzo je upao u oči biskupovu tajniku Honnertu, koji ga u studenome 1818. na svoj trošak posla u malo sjemenište u Aire.
Već sljedeće godine Mihael je poslan u veliko sjemenište u Dax na teološke nauke. Na koncu druge godine bogoslovije jedno vrijeme proboravi kao pomoćnik upravitelja sjemeništa u Larressoreu. Revni je bogoslov svagdje ostavljao dojam ozbiljnog svećeničkog pripravnika pa je stoga bez poteškoća bio pripušten i ređenju te 20. prosinca 1823. u katedrali u Bayonneu Mihael bi zaređen za svećenika i tako se ostvarila njegova životna želja.
Imenovan je 1. siječnja 1824. kapelanom u Cambu. Tako započe njegova svestrana i velikodušna svećenička djelatnost. Župljani su odmah osjetili da su u njemu dobili pravoga duhovnog pastira, vatrena propovjednika i katehetu, promicatelja euharistijskoga života, prijatelja bolesnika i siromaha. Mihael se svima velikodušno razdavao. Kao dobar pastir živio je za svoje ovce.
Koncem g. 1825. imenovan je profesorom filozofije u velikom sjemeništu u Bétharramu. Kasnije postade i njegovim rektorom. Sjemenište bi god. 1834. premješteno drugamo, ali Mihael ostade i dalje u Bétharramu kao upravitelj tamošnjeg svetišta i duhovni vođa Kćeri križa iz Igona. U tišini i razmišljanju pomalo je u njemu dozrijevala misao o osnutku nove ustanove koja bi u propovijedanju i poučavanju pomagala pastire duša po župama, kolegijima i sjemeništima. I tako nastade Institut svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama.
Njegov se utemeljitelj sada sav dao na promicanje svoga djela, a mnogi su dolazili u Bétharram da pod njegovim vodstvom obave duhovne vježbe. Izmoren radom, pokorom, dušom uzdignutom prema Bogu, ostavši uvijek ponizan, svećenik je Mihael Garicoits 14. svibnja 1863., baš na svetkovinu Spasova, ostavio ovu dolinu suza i preselio se u vječne stanove. Zadnje su mu riječi bile: "Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!"
Nakon sretno završenog postupka Pio XI. proglasio je 10. svibnja 1923. Mihaela blaženim, a Pio XII. 6. srpnja 1947. svetim, skupa s blaženom Ivanom Elizabetom Bichier des Ages, s kojom je dugi niz godina bio duhovno povezan. Od njegove pismene ostavštine sačuvana je te god. 1890. u Toulouseu izdana Zbirka misli oca Garicoitsa. Njegova družba danas broji preko 600 članova, a ima kuće u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Argentini, Uruguvaju, Brazilu i drugdje.
Sveti Mihael Garicoits uz Presveto Srce Isusovo veoma je štovao i dragu Gospu. Nju je nazivao "našom Majkom", a sve bi svoje pothvate započinjao zazivajući je u pomoć. Bio je veliki molitelj i promicatelj moljenja krunice. Gospu je odabrao za Gospodaricu svih svojih kuća, a u svim je prilikama i potrebama osjetio njezinu stvarnu pomoć.
Sveta Marija Dominika Mazzarello
(1937-1881)
Uz preko 20.000 salezijanaca, danas u svijetu djeluju kao ženska grana salezijanske Družbe kćeri Marije Pomoćnice. To je čitava vojska Bogu posvećenih djevica u službi Djevice svih djevica, a za duhovno i moralno dobro ženske mladeži i svega čovječanstva. Ništa manje nego sam sveti Ivan don Bosco, i ta uzorna salezijanska ženska grana može neprestano ponavljati svojoj dragoj Gospi, Mariji Pomoćnici ove riječi psalma: "Al' ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju" (Ps 23,23-24). Suutemeljiteljica je Kćeri Marije Pomoćnice sveta Marija Dominika Mazzarello, koju danas također slavimo, a vrijedna je da je upoznamo.
Ona je zdravo i temperamentno seljačko dijete sjeverne Italije rođena 9. svibnja 1837. u Morneseu, u gornjem Monferratu. Bila je prvorođenče između sedmero braće i sestara. Već od djetinjstva pokazivaše jaku volju koja se očitovaše ustrajnošću u povjerenim joj dužnostima. Kad joj je bilo 11 godina s radošću je i pobožnošću primila prvu pričest, a sakramentalnu će praksu i život razviti veoma, makar ju je to stajalo kojiput i velikih žrtava. Kad je bila na pragu djevojačke dobi, našla je u svećeniku Dominiku Pestarinu odličnog duhovnog vođu. U 17. godini života s 4 druge djevojke osnovala je Društvo Kćeri Marije Bezgrješne, kojem je stajala na čelu vrijedna i pobožna učiteljica Maccagno. To društvo brzo zadobi odobrenje mjesnoga biskupa. Ono je bilo neke vrste sekularni institut, jer su članice kao redovnice živjele u svijetu i posvećivale se brizi za odgoj mladeži.
Bog svoje svece odgaja i vodi, ali svojim putem. Tako je to bilo i s Marijom Dominikom Mazzarello. Ona je u 20. godini dvorila neku obitelj svojih rođaka te se zarazila tifusom, koji je dovede gotovo na rub života. Jedva jedvice ga je preboljela. Njezina inače velika tjelesna snaga bila je prepolovljena i više nije bila sposobna za teške seljačke poslove u polju.
Jednog je dana na nekoj uzvisini, kao u nekom viđenju, vidjela zaseok pun djevojaka i redovnica. Tada nije shvatila o čemu se tu radi. Shvatila je tek 10 godina kasnije kad se našla u ustanovi koju joj je Božja providnost pripremila.
Po naravi aktivna i poduzetna sa svojom velikom prijateljicom Petronilom posvetila se krojačkom zanatu, podigla malu radionicu, u kojoj su se okupljale djevojčice da nauče šiti, ali Marija ih nije poučavala samo u krojačkom poslu, nego i u vjeri i ćudoređu. U tome je imala prilično uspjeha jer je znala pronaći pravu odgojnu metodu. Ona se sastojala u tome što je sama uvijek bila vesela, vedra te prema svojim gojenicama pokazivala mnogo razumijevanja. U svemu je bila veoma prostodušna i jednostavna, a tu je vrlinu nastojala i u drugima odgojiti.
Godina 1864. bila je za sav budući život svetice presudna. Tada se prvi put susrela s Don Boscom, genijalnim odgojiteljem muške mladeži. Svetac je te godine s malom skupinom svojih odgajanika pošao u Mornese i ondje se susreo sa svećenikom don Pestarinom i kćerima Bezgrješne. Ondje je planirao sagraditi jedan zavod za dječake. No i tu se ostvarila ona: "Čovjek snuje, a Bog određuje!" Bog je želio da, uz salezijansku družbu za odgoj muške mladeži, nastane ista družba u korist i za duhovno dobro djevojčica.
Svetičin duhovni vođa don Pestarino, oduševljen Don Boscovim djelom, stupi u salezijansku družbu. Dalekovidni Don Bosco ostavi ga i dalje u Morneseu da se ondje brine za novu ustanovu koja, umjesto zavoda za dječake, postade odgajalište za djevojčice. Mještani su tu promjenu ustanove ispočetka gledali prijekim okom i s nepovjerenjem, ali Božja providnost željela je baš tu ostvariti svoje veliko djelo. Don Bosco je god. 1872. preuzeo ovo društvo Bezgrješne te od članica osnuje novu redovničku Družbu kćeri Marije Pomoćnice. Kako je bio više čovjek djela, akcije i okretnosti, nije mnogo spekulirao, već je jednostavno oblikovao mali kapitul redovnica, koji Mariju Mazzarello izabra za prvu poglavaricu. Ona se s 26 sestara useli u novu zgradu zavoda. Tada je shvatila što je značilo ono viđenje o zaseoku s mnoštvom sestara i djevojčica.
Biskup Aquia, monsinjor Sciandra, obavi 5. kolovoza 1872. prvo svečano oblačenje 15 novih sestara, od kojih njih 11 u njegove ruke položiše zavjete na tri godine. Duša je toga novog djela bila Marija Mazzarello. U jednom pismu Don Boscu don Pestarino ovako piše o njezinu radu i vrlinama: "Ona, tako reći, ne zna ni čitati ni pisati, ali o krepostima govori tako delikatno i uzvišeno te s takvim uvjerenjem i jasnoćom da se često čini kao da je nadahnjuje sam Duh Sveti."
Marija Dominika Mazzarello kao temelj svoje uprave postavi krepost poniznosti i potpunu vjernost zamislima velikoga sveca Don Bosca. Da je u svemu tome bio Bog na djelu, vidi se po tome što je svetica tek u 35. godini života naučila pisati i govoriti književnim talijanskim jezikom. Prije toga bijaše praktički nepismena i neizobražena, ali zato puna Duha Božjega, a to je važnije od svih naravnih sredstava. Prožeta tim Duhom, postade prikladna da god. 1874. bude izabrana za generalnu poglavaricu Kćeri Marije Pomoćnice i da je veoma spretno i dobro vodi. Kad se čovjek posve predade Bogu, postaje odlično sredstvo u Božjim rukama i za najveće i najsloženije pothvate. Primjer Marije Mazzarello svjedoči o tome bjelodano.
Obdarena karizmom upravljanja i vodstva, a izgrađena u kreposti, znat će svoju družbu voditi putovima poniznosti, umrtvenosti i tako stvarati njoj vlastitu duhovnost.
Kad je Don Bosco slao u Mornese svoga suradnika don Cagliera, rekao mu je: "Ti poznaješ duh našega Oratorija, naš preventivni sustav i tajnu kako se mladima čini dobro: ona je u ljubavi i služenju svima dan i noć, ne ponizujući ikoga, radeći sve s postojanom dobrohotnošću i strpljivom ljubavlju. U dobar čas dobra Marija Mazzarello ima sva ta svojstva i zbog toga se možemo pouzdati u vodstvo ustanove. Ona ne mora ništa drugo raditi, nego se samo složiti s duhom, sustavom i značajem našega Oratorija. Njihova je družba jednaka našoj: ima isti cilj i sredstva, koja ona primjerom i riječju naglašava sestrama. One su, pak, po primjeru majke prema svojim mladim gojenicama više nježne majke negoli poglavarice, upraviteljice i učiteljice."
Sveta Marija Mazzarello stajala je uz djelo Don Bosca kao sveta Skolastika uz Benedikta, Klara uz Franju Asiškoga, Terezija Avilska uz Ivana od Križa, Franciska de Chantal uz Franju Saleškoga, Lujza de Marillac uz Vinka Paulskoga. Njezin je moto bio: "Živimo u Božjoj prisutnosti i uz duh Don Bosca!"
Život svete Marije Mazzarello nije bio duga vijeka. Ponovno je izabrana za generalnu poglavaricu god. 1880. Predosjećala je da joj se bliži kraj, ali se zbog toga nije ni bojala ni štedjela. Znala je da se samo jedanput živi i da zbog toga život valja što bolje upotrijebiti.
U veljači 1881. pratila je treću skupinu svojih misionarki u Marseilles. Na putovanju je u Saint-Cyru u Francuskoj teško oboljela. Vratila se u domovinu, gdje je u generalnoj kući Nizza Monferrato 14. svibnja 1881., u dobi od samo 44 godine, blago u Gospodinu usnula.
Iza sebe je ostavila veliko djelo: 189 sestara u 26 kuća, od kojih je 6 bilo u Americi. Danas Kćeri Marije Pomoćnice ima 17.000, raspodijeljenih u 400 kuća i među 54 naroda. Bog je obilno blagoslovio i umnožio njezino potomstvo. Tu veliku i svetu dušu postavio je na oltar papa Pio XI., proglasivši je blaženom 20. studenoga 1938. Pio XII. svečano ju je kanonizirao 24. lipnja 1951. O njoj su napisane mnoge knjige i studije, a toliki salezijanci i Kćeri Marije Pomoćnice nadahnjuju se i danas na njezinu primjeru.
Papa Pio XI. nazvao je Mariju Dominiku Mazzarello "Vjerodostojnom Marijinom kćerkom". Ona je to i bila. Obilazeći kuće svoje družbe, svojim je duhovnim kćerima govorila: "Ljubimo veoma Mariju Pomoćnicu, širimo pobožnost prema njoj, osobito među našim gojenicama; a vi, upraviteljice, nikada nemojte zaboraviti da je Gospa prava upraviteljica kuće i ustanove!"
|
Login
FAQ
Chat
Traži
