|
17. svibnja
Sveti Paškal Baylón, redovnik
(1540-1592)
Presveta je euharistijska tajna od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju "serafom Euharistije". Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac.
Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj. Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.
Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika.
Kad je Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.
Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia. Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce.
Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.
Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja. Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina - hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma.
Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima.
Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.
Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je "u ime slobode" bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio.
Od sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio. Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom.
Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
