|
18. svibnja
Sveti Ivan I., papa († 526)
Ovaj papa, koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. papu Hormisdu. Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen god. 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I.
Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I. i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s "Petrom" te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalazi rimski biskup.
Papa je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi Svete Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije nikako bio zadovoljan njegovim poslanstvom pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526.
Prema onome što pripovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike Svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: "Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva."
Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523-526) papa je Ivan I. obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti te groblje Sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, to jest 18. svibnja.
Sveti Feliks, solinski mučenik
Osim solinskih mučenika koji su prikazani na glasovitom lateranskom mozaiku u Rimu, tradicija spominje i neke druge. Od njih je najpoznatiji sv. Feliks. "On je po svoj prilici bio mučen u Stobreču, ali, kako je Stobreč bio u Solinskom polju, i njega ubrojiše među solinske mučenike" (Dragošević). U novije doba neki, kao na primjer dr. Ivan Delalle, sumnjaju u to da bi on bio sigurno povijesno zajamčen. Međutim, stručno pisana Bibliotheca sanctorum ne sumnja u njegovu povijesnu opstojnost, pa ga čak i naziva splitskim biskupom i mučenikom.
U spisu Prologus Paschae, pisanom g. 395., a koji je stručno obradio i izdao glasoviti povjesničar T. Mommsen, piše ovo: "Kad je Dioklecijan bio konzul po sedmi, a Maksimijan po šesti put, kršćani su pretrpjeli šesto progonstvo. U tom progonstvu mučeni su u Rimu Petar i Marcelin, a mučenici Dujam i Feliks mučeni su u Solinu." Pietro Burchi, svećenik, doktor teologije u Rimu, suradnik Biblioteke svetaca smatra da se svjedočanstvo iz knjige Prologus Paschae, osim datuma po konzulatima, bez preuzetnosti može prihvatiti te da ga potvrđuju i drugi suvremeni izvori.
On nadalje tvrdi da je štovanje sv. Feliksa u Splitu, staroj Saloni, još živo, gdje se u crkvi konventualaca na obali čuvaju, ili se bar misli da je tako, svečeve relikvije, a blagdan mu se od pamtivijeka slavi na današnji dan. Isti se dan sv. Feliks slavi i u Stobreču, nedaleko od Splita, koji se u starini zvao Epetium. Štoviše, ondje se nalaze i razvaline neke stare crkve, posvećene njemu u čast. Stobrečani su ga čak smatrali i svojim biskupom, no to je, sigurno, posve krivo, jer ondje nikad nije bilo biskupsko sjedište.
Ovoga svetoga mučenika počela su svojatati i neka druga mjesta, kao Spello, Spoleto i Martana. Međutim, ozbiljni i priznati učenjaci p. Delehaye i monsinjor Frane Bulić smatraju sv. Feliksa solinskim i splitskim mučenikom. Splitskim, ukoliko je taj grad nasljednik i baštinik stare Salone. Iz navedenoga se može jasno vidjeti da je mišljenje Pietra Burchija u Enciklopediji svetaca prilično uvjerljivo, pa prema tome i prihvatljivo. Štujmo, dakle, i dalje na današnji dan i sv. Feliksa, koji uz druge slavne mučenike mučeničkom krvlju nakvasi tlo južnog dijela naše današnje domovine Hrvatske! To je sveto tlo primilo prije 13 stoljeća i naše djedove koji, pokrstivši se, na temeljima svetih mučenika iz rimskoga doba počeše štovati i razvijati svoju kršćansku povijest, civilizaciju i kulturu, i što je još najvažnije - svetost. Na primjerima solinskih, istarskih, vinkovačkih i srijemskih mučenika naši su djedovi učili vjernost vjeri sve do smrti. Ta je pouka i nama danas isto tako potrebna, zato ima smisla upoznati i štovati svete mučenike s našega domaćega tla.
Sveti Feliks iz Cantalice
(1515-1587)
Osnovan je god. 1525. kapucinski ogranak franjevačkoga reda. Bio je to sretan pokušaj da ideal asiškoga Siromaška zaživi opet u prvotnome sjaju. No, taj je pokušaj već g. 1542. doživio strašan udarac, kad je generalni vikar kapucinskog reda Bernardino Ochino prešao na stranu protestantske reformacije te, da umakne inkviziciji, pobjegao u Ženevu. Sablazan je bila velika jer je Ochino posvuda bio poznat i slavljen kao veliki propovjednik pokore te čovjek neporočna života. Još k tome bio je Talijan pa je njegov prijelaz u tabor reformacije smatran pravim skandalom. On je bio tako velik da je i sam papa Pavao III. svoju bojazan izrazio ovim riječima: "Doskora više neće biti ni jednog kapucina!"
No, na sreću, ta se bojazan nije obistinila. Među kapucinima je bilo odličnih redovnika, koji su živjeli prema pravilu i duhu svetog Franje. Oni su u svojim siromašnim habitima, s kapucom, bradati i s prosjačkom vrećom na leđima, obilazili sela i gradove te propovijedali više primjerom i načinom života nego riječima i učenošću. Ta propovijed je tadašnoj Crkvi, koja je još uvijek bila prilično svjetska te odviše mislila na čast, sjaj i bogatstvo, bila itekako potrebna. Dobri redovnici popraviše sablazan što ju je pružio jedan od njihovih prvaka, a nju će svojim pravim evanđeoskim svjedočenjem naročito ispraviti ponizni brat "Deogratias", kako su nazivali svetog Feliksa iz Cantalice.
Feliks Porro rodio se g. 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin.
Stupio je, dakle, u kapucine te u Fiuggiju obavio godinu propisanoga novicijata. U samostanu S. Giovanni Campano položio je god. 1545. redovničke zavjete posvetivši svoj život još više Bogu. Nešto više od dvije godine proboravio je u samostanima Tivoli i Viterbo-Palanzana, a onda svršetkom sljedeće godine došao u Rim u samostan Sv. Bonaventure - danas samostan S. Croce dei Lucchesi, podno Kvirinala - i ondje ostao 40 godina, sve do smrti, obavljajući službu skupljača milostinje za samostan.
"Feliks je bio mistični temperament. Spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi, koja se najvećim dijelom sastojala iz razmatranja tajna Isusova života. U posljednjih 15 godina svoga života pričešćivao se svaki dan. Na blagdane običavaše hodočastiti u 7 rimskih bazilika ili bi po raznim rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Gajio je pobožnost prema Majci Djevici, koja mu se više put i ukazala" (Mariano da Alatri, kapucin, doktor crkvene povijesti na Povijesnom institutu svoga reda).
Taj i takav brat Feliks, koji je stupio u kapucine kad je red bio u krizi, postade njegovo veliko svjetlo. Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi sv. Pavla: "Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake" (2 Kor 1,27). On je došao u red, kao Gospodin u svijet, ne da bude služen, već da služi. Zato je i govorio: "Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihova sam tovarna živina." A kad je već ostario i primio posjet kardinala protektora i generala reda, oni mu nekim napitkom htjedoše olakšati grčeve u želucu. Ponizni im je brat odvratio: "Vojnik mora umrijeti pod oružjem, a tovarna životinja pod sedlom."
Kroz 40 godina brat je Feliks dan za danom obilazio ulicama renesansnoga Rima i prosio milostinju. "Uvijek bosonog, bez sandala, bez ogrtača i zimi, zaogrnut pokrpanim haljetkom nalik na vreću, pravi vjerni učenik asiškog Siromaška. Brat Deogratias, je kao poznati sveci onih dana pripadao gradskim likovima Rima, isto onako kao Ignacije Lojola, Franjo Borgija, Alojzije Gonzaga, papa Pio V., jedno vrijeme Karlo Boromejski, Filip Neri i Kamilo de Lellis. Svi oni poznavahu, štovahu i ljubljahu svetog prosjaka, ljubimca čitavoga grada. Kardinal Montalto, kasnije papa Siksto V., isprosio si je komad kruha iz njegove prosjačke torbe. Filip Neri zamolio je da mu brat natoči vina, što ga je prosjačeći dobio" (E. Mossmaier).
Skromni je brat bio malih životnih zahtjeva i potreba. Za hranu mu je bilo dosta nekoliko korica kruha, za krevet par dasaka, a za uzglavak nekakav veliki smotak pod glavom. Pravo franjevačko siromaštvo u duhu zaljubljenika u gospođu siromaštinu. Takav život bila je velika propovijed i snažno te uvjerljivo evanđeosko svjedočenje.
Obilazeći rimskim ulicama, brat postade savjetnik jednostavnoga puka, ali i onih iz viših slojeva tadašnjega društva. Kako je bio veseljak, pjevao je pjesme, koje su djeca pa i rimske gospođe pjevale još dugo poslije svečeve smrti. Evo jedne od tih pjesama:
Gesu, somma speranza,
del cuor, somma baldanza.
Deh! damma tanto amore,
che mi basta ad amarti!
Isuse, najviša nado,
i srcu najveća jakosti!
Molim te, daj mi toliko ljubavi,
koliko će biti dostatno da te mogu ljubiti!
Sveti brat Feliks bijaše obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva. Papi Sikstu V. prorekao je da će postati papa i potaknuo ga da se tada ispravno vlada. Postavši papa, Siksto V. je htio da se za svetog brata odmah u godini smrti otvori postupak za njegovo proglašenje svetim. Ipak to nije išlo tako brzo. Svetac je umro 18. svibnja 1587., a blaženim je proglašen 1. listopada 1625. Svetim ga je proglasio tek Klement XI. i to 22. svibnja 1712. Rimski hodočasnik može posjetiti njegov grob u crkvi Bezgrješnog Začeća, Via Veneto.
Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: "U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta." Postoji, dakle, jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemske veličine i odlike.
Sveta Rafaela Marija od Presvetoga Srca Isusova (1850-1925)
Papa Pio XII. proglasio je 18. svibnja 1952. blaženom majku Rafaelu Mariju Porras y Ayllon, osnovateljicu Službenica Srca Isusova. Tada je od njezine smrti - umrla je 6. siječnja 1925. u Rimu - prošlo tek 27 godina. Papa Pavao VI. 23. siječnja 1977. proglasio je tu blaženicu svetom. U njoj, dakle, imamo sveticu koja nam je vremenski dosta bliza. Da, prilike su se od njezina življenja i djelovanja silno promijenile, ali unatoč tomu ona ipak dobrim dijelom svojih godina spada i u naše stoljeće, u njegovu prvu četvrt. Prema tome, može nam u nekom pogledu više reći nego neki stariji sveci. I ona je, naime, proživljavala ovo naše XX. stoljeće s mnogim njegovim problemima.
Vremenska blizina nove svetice naročito se osjeća u španjolskoj biskupiji Cordovi, u kojoj se nalazi Pedro Abad, njezino rodno mjesto, gdje se rodila 1. ožujka 1850. Tamo je njezin otac bio načelnik, ondje se još uvijek nalazi njezina rodna kuća, župna crkva sa svetohraništem i slikom Bezgrješne, gdje je kao djevojčica i djevojka svaki dan klečala u molitvi. U samoj Cordovi žive još i danas njezini brojni nećaci i pranećaci, koji je s ponosom nazivaju "naša sveta tetka", a njezina pisma čuvaju kao drage relikvije. U njima je ona davala oduška svojoj radosti kad su se u rodbini rađala nova djeca, ali ne samo to, ta pisma su puna dobrih savjeta i nadnaravne mudrosti što proizlazi iz duha duboke i proživljavane vjere.
I Rim je pun uspomena na novu sveticu. Redovnička kuća, u kojoj proživje posljednje 32 godine života, vrvi uspomenama na nju. To je u prvom redu njezina siromašna sobica, košarica kojom se služila za vrijeme ručnoga rada, knjige, a osobito bilježnice s bilješkama iz duhovnih vježbi. One su poglavlje za se. U duhovnim vježbama po metodi sv. Ignacija majka je Rafaela naučila kako se postaje svetica. Ona je dane duhovnih vježbi nazivala "ljetnim praznicima duše", jer je u njima njezin duh pronalazio ono potrebno duhovno osvježenje i snagu, koja joj bijaše neophodna za sve patnje i nedaće u životu. Duhovne vježbe su je približavale životnom cilju - istinskom nasljedovanju Isusa Krista, suobličenju njegovu blagoslovljenom liku.
Toliko toga govori, dakle, o vremenskoj blizini majke Rafaele, no za nas je još zanimljivija njezina životna suvremenost. Ona u tolikim točkama svoga života govori i daje primjer kako danas u ovim za Crkvu i kriznim trenucima, a ujedno i danima punima nade, valja živjeti što potpunijim kršćanskim životom. Kad ju je Crkva u naše dane proglasila svetom, vrijedno je truda da se upoznamo s njezinim životom i djelom. Uvjeren sam da će se taj trud isplatiti.
Raffaella Maria Porras y Ayllon po narodnosti je Španjolka. Pedro Abad u cordovskoj pokrajini bijaše pozornica na kojoj je ugledala svjetlo svijeta. Krštena je drugi dan po rođenju, tj. 2. ožujka 1850. U jednom će pismu o tom događaju kasnije pisati ovako: "Drugoga su me krstili, i to je za me najveći dan, jer sam u njemu bila upisana u knjigu života."
Rafaela se rodila u lijepoj, bijeloj i prostranoj kući. Takva je kuća bila i potrebna, jer je njezin otac don Ildefonso Porras imao trinaestero djece. Bio je to vrijedan kršćanski muž, a umro je zaražen kolerom. Zadobio je tu strašnu bolest dvoreći herojski i nesebično okužene bolesnike. Rafaeli je tada bilo tek 5 godina. O njoj pripovijedaju da je bila umiljata djevojčica, nešto plašljiva; bila je daleko od one dječje tvrdoglavosti, uvijek spremna da drugima popusti i dade za pravo.
Kad joj je bilo 15 godina, potpuno i zauvijek se predala Kristu. Bilo je to baš na Blagovijest 1865. Svetica o tome piše: "U taj isti dan, u Cordovi, u župi Sv. Ivana, danas našoj crkvi, položila sam zavjet vječne čistoće." Kasnije iz poslušnosti morade napisati svoju autobiografiju. Započinje je ovako: "Smrt moje majke, kojoj sam zaklopila oči... otvorila je oči moje duše takvim razočaranjem da mi se život činio progonstvom. Imala sam 18 godina. Držeći se majčine ruke, obećala sam Gospodinu da na ovom svijetu neću više poklanjati srce ni jednom stvorenju." To obećanje oslobodilo ju je svake neuredne sklonosti prema prolaznim stvarima i upravilo je prema apsolutnom i neprolaznom.
U svom duhovnome rastu i razvoju Rafaela duguje mnogo svetim svećenicima. Jedan je od njih bio don José, župnik u Pedro Abadu. Bio je to ponizan i jednostavan svećenik, ali koga su resile izvanredne duhovne osobine, čovjek sveta života, koji je dvadesetogodišnju Rafaelu i njezinu sestru Dolores znao povesti novim putom samozataje i velikodušne darežljivosti prema Bogu. Već tada je Rafaela ozbiljno postavljala pitanje iz knjižice Duhovnih vježbi sv. Ignacija: "Što moram učiniti za Krista?" - Odgovor je našla u odluci da stupi u redovnički stalež, da prigrli evanđeoske savjete, koji će je još bliže dovesti Kristu.
Don Antonio Ortiz, svećenik koji je pomagao redovnicama Blažene Gospe od zadovoljštine da u Španjolskoj osnuju svoje ustanove, uputio je toj novoj družbi i dvije sestre: Rafaelu i Dolores. Njihov kratki boravak u novicijatu te družbe za njihovu je buduću duhovnu izgradnju bio od najvećega značenja. Upoznale su tada, naime, pravila Družbe Isusove - prema kojima se ravnala i ta redovnička družba - te ideal pružanja naknade Presv. Srcu Isusovu za ljudske grijehe. Te dvije bitne značajke bit će ono glavno i u družbi, kojoj će one dati život.
No, za to je bilo potrebno da potraže drugo mjesto, gdje će u potpunoj slobodi moći ostvariti svoj ideal. Put ih je doveo u Madrid. Tu su se namjerile na isusovca oca Cotanillu, čovjeka određena od Boga da im pomogne kod osnutka nove redovničke družbe. Taj ih je isusovac učio kako će živjeti prema duhu pravila Družbe Isusove. Položile su 8. lipnja 1877. kao Službenice Srca Isusova prve zavjete. Novu je ustanovu i Crkva potvrdila pa se ona poče sve više širiti. Osnivaju se kuće u Madridu, Cordovi, Jerezu, Saragozzi, Bilbaou, Rimu.
Generalnu poglavaricu, majku Rafaelu, čekala je ipak velika žrtva. Na prvi petak u ožujku 1893. morala se odreći svoje službe. I sada počinje za nju nova povijest: provođenje života skrivena u Kristu. Taj će život trajati još 32 godine. Kroz to vrijeme neće obavljati nikakvu službu, neće imati nikakvu odgovornost. Obavljat će jedino najponiznije poslove: šit će, čistiti i prati. Radit će to s najvećom poniznošću kao da nikad nije bila utemeljiteljica i vrhovna poglavarica nove družbe. Posljednjih godina provest će dane i u teškim tjelesnim mukama zbog jedne rane na koljenu. Kako je po naravi bila veoma aktivna i apostolska duša, željna rada, život u pozadini, dok je još bila u naponu snage, bio je za nju silna žrtva. No, ona ju je svjesno primila ne tužeći se i ne jadajući se nikome. Smrt ju je oslobodila kako duševnih tako i tjelesnih muka. Eto, to je kratko prikazan životni profil nove svetice, koja je u ispunjavanju Božjih planova s njome pokazala izvanrednu jakost, koja je kao osnivateljica znala izvanredno spojiti aktivni i kontemplativni život, jer se družba, što ju je ona osnovala, uz veoma dubok molitveni život bavi i karitativnim, socijalnim i odgojnim radom. Jakost je pokazala i onda kad je bila svrgnuta i ponižena. Do toga je došlo uslijed nerazumijevanja njezinih najbližih suradnica, među kojima je bila i njezina rođena sestra.
José Maria Cirarda, sadašnji biskup Cordove, u jednom spisu prigodom kanonizacije svete Rafaele Marije od Presv. Srca Isusova misli da je najveća pouka, koju nam daje nova svetica, vječna suvremenost onih takozvanih pasivnih kreposti: samozataje, križa, odricanja, zapostavljanja vlastitoga "ja", jakosti u suprotivštinama i poniženjima te napokon bezuvjetne poslušnosti.
Danas se, naprotiv, mnogo cijene baš one takozvane aktivne kreposti: apostolat, organizacijska aktivnost, razvoj vlastite ljudske i kršćanske ličnosti, projiciranje Evanđelja u svijet, da ga preobrazimo prema pravdi i ljubavi. I nitko zdrave pameti ne niječe da je i sve to itekako važno i potrebno. Začudo, nova nam je svetica i u tome izvanredan primjer. No aktivne kreposti bez pasivnih ne mogu biti onako uspješne i učinkovite kao što treba. Potrebno ih je stoga spajati s pasivnima. Možda je današnja posaborska kriza u Crkvi uzrokovana bar djelomično zanemarivanjem ili pak preziranjem pasivnih kreposti.
Pavao VI. u roku od nekoliko mjeseci proglasio je svetim i blaženim tri Španjolke: svetom Beatricu di Silva 3. listopada 1976., blaženom Mariju od Isusa 14. studenoga 1976. i napokon svetom Rafaelu Mariju od Presv. Srca 23. siječnja 1977. Život je novih Božjih ugodnica u mnogočemu različan, pa i vremenski. Sv. Beatrica pripada XV. stoljeću, bl. Marija od Isusa XVI. i XVII., a sv. Rafaela XIX. i XX. stoljeću. No, jedno im je svima trima zajedničko: najprije uspon i slava u redu pa i u svijetu, a onda skrovitost, zaborav i poniženje. Kad je Gospodin te tri Božje službenice proslavio u kratkom vremenskom razdoblju baš u naše dane, ne želi li nam naglasiti da je ključ svetosti bio jučer, kao što je i danas i kao što će biti i sutra, u ostvarivanju ove Isusove preporuke: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!" (Mt 16,24). Možda mi danas najlakše upadamo u napast da to zaboravimo. Zato nam Crkva stavlja pred oči tri svete duše, koje su baš tu Isusovu preporuku u svome životu tako savršeno i duboko ostvarile.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
