www.tebe-trazim.com

26. svibnja



Sveti Filip Neri, svećenik

(1515-1595)



Firenza je rodni grad mnogih velikana duha i mnogih svetaca. Ona je u svome krilu dala život i jednome od najoriginalnijih svetaca Katoličke crkve. To je sv. Filip Neri, čiji se blagdan kao obvezan spomendan slavi u cijeloj Crkvi, naročito svečano u Rimu. Vječni ga grad smatra svojim apostolom, glavnim suzaštitnikom, pa stoga gradska uprava svake godine 26. svibnja na njegov oltar u crkvi Alla Vallicella postavlja jedan zavjetni kalež, dar rimskoga puka. Ta značajna ceremonija, uz prekid od g. 1871. do 1924., traje još i danas, a uvijek uz veliko sudjelovanje vjernika. "Pippo buono" - dobri Filip, za pobožne je Rimljane još i danas veoma zanimljiv i privlačiv svetac. To sam doživio i sam nalazeći se u Rimu u crkvi gdje je njegov grob. Jedna starija gospođa odmah me uputila upravo s nekim oduševljenjem i pobožnošću gdje treba da se pomolim.

Filip se rodio 21. srpnja 1515. usred žarkog ljeta u popularnoj gradskoj četvrti Firenze, zvanoj S. Pietro in Gattolino. Ako je istina da okolina utječe na čovjeka, na njegov rast i izgradnju, onda je mali Filip imao sreću što se rodio u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji je pun bajoslovnih umjetnina, ali i koji okružuje prekrasna priroda. Živahni je i veseli dječak proveo sretne najranije godine svoga djetinjstva okružen sigurnošću jedne obitelji. Iako je rano izgubio majku Lukreciju, u potpunosti ju je zamijenila dobra maćeha, druga očeva žena.

Kao petnaestogodišnji dječak Filip je g. 1530. doživio napad carskih četa Karla V. pod zapovjedništvom vojvode od Orangea na svoj rodni grad, što ga je kao i sve građane Firenze duboko potreslo. Svoj prvi odgoj Filip je primio kod dominikanaca u samostanu Sv. Marka. Kasnije će priznati da sve dobro što ima u sebi njima duguje. Oni su mu također duboko u dušu usadili ljubav i poštovanje za svoga "mučenika" Jeronima Savonarolu, vatrenog firentinskog propovjednika, koji je zbog sukoba s papom Aleksandrom VI. bio spaljen na lomači. Od toga prežestokoga proroka Filip je naučio da prava obnova Crkve može doći jedino od obnovljenog klera i laikata. Zato će kao svećenik svu svoju aktivnost upotrijebiti za duhovni odgoj mladeži, puka i klera.

Još dosta mlad god. 1532., po očevu nalogu, pošao je k svom rođaku Romulu, trgovcu, u San Germano, danas Cassino, podno glasovite benediktinske opatije. Trgovački su ga poslovi slabo privlačili. On nije bio rođen trgovac, iako je ta grana u njegovu rodnom gradu veoma cvala i učinila ga bogatim. Radije se zavlačio u tišinu benediktinske opatije Monte Cassino ili u samotnu prirodu te ondje razmišljao. Napustio je god. 1534. svog rođaka u San Germanu, njegovu trgovinu te kao siromašan hodočasnik pošao na sjever u Rim.

Došavši u Rim, Filip se nastanio kod svoga zemljaka Geleotta Caccia, koji je vodio poslove papinske carinarnice. Kao naknadu za stan i uzdržavanje odgajao je njegova dva sina. Inače njemu nije mnogo trebalo jer je bio veoma skromnih zahtjeva. Zadovoljio se s malo kruha, sira, maslina, a to bi zalio čašom svježe vode.

Filip je u Vječnom gradu pohađao učilište Sapienza da bi tako nadopunio svoju izobrazbu. Što bi mu preostajalo slobodnog vremena upotrebljavao je za hodočašća u razna rimska svetišta, u katakombe, a nastojao je dobrotom i vedrinom djelovati na svakoga s kime bi se susreo. U Rimu se namjerio i na sv. Ignacija Lojolu i s njime se sprijateljio. Taj ga je veliki učitelj uputio u "unutarnju molitvu".

Filip Neri je zaređen za svećenika god. 1551. Bilo mu je tada već 36 godina. Tada se povukao u kuću bratovštine San Girolamo della Carita. I tu je nakon mnogih pokušaja započeo svoje vlastito djelo, takozvani oratorij. Oko njega kao oko duhovnog vođe sve se više počela okupljati jedna zajednica. Većinu članova te zajednice upoznao je u ispovjedaonici revno ispovijedajući i vodeći duhovne razgovore. U poslijepodnevnim satima u jednoj maloj ćeliji s najodabranijima bi zajedno čitao sv. Ivana, sv. Pavla - svoje biblijske ljubimce - pa onda Augustina, Kasijana, Tomu Akvinca, Gersona i Colombinija. Koji put bi sa svojim odgajanicima išao na šetnju, a onda uvečer skupa s njima dugo klečao u molitvi i klanjanju u crkvi Sv. Jeronima. Doskora je za sve veći priliv posjetiteljia njegova ćelija postala premalena. Zato uz crkvu sagradiše prostoriju koju nazvaše oratorium, a od g. 1554. i zajednica koja se tu okupljala nazva se isto tako.

Oratorij postade mjesto duhovnih susreta, škola teologije i kršćanskoga života. U njemu se duhovno čitalo, razmatralo i proučavalo Sveto pismo i tako stjecalo ono prijateljevanje s Božjom nadahnutom riječju. No čitali su se i životopisi svetaca, onih ljudi u kojima je ta Božja riječ postala život. Posjetitelji oratorija nisu ostali kod toga samo, već su se dali i na djela milosrđa. Obilazili bi bolnice, ubožnice, ulice, te pomagali bolesnicima i siromasima. Među prve Nerijeve učenike valja ubrojiti mladog rimskog senatora Tarugija, kasnijeg kardinala, i slavnoga Baroniusa, jednoga od najslavnijih oratorijanaca, tvorca epohalnog djela crkvene povijesti.

Filip Neri je po nalogu Pape god. 1564. morao preuzeti kao dušobrižnik i brigu za firentinsku crkvu i zajednicu u Rimu. Tada mu pritekoše u pomoć već kao svećenici njegovi prvi i najbolji učenici: Tarugi, Bordini i Baronius. S njima je stvorio malu bratsku zajednicu svjetovnih svećenika, koji su provodili zajednički život. U papi Grguru XIII. (1572-1582) Filip Neri je imao oslonac i jamstvo za nesmetan rad. Prije njega je imao problema pa je dva put došao i pred inkviziciju, ali je oba puta proglašen nedužnim i pravovjernim.

Kako je firentinsku koloniju učinio neovisnom te u Valicelli uz tamošnju crkvu podigao novi oratorij, njegovo se djelo još više učvrstilo i usavršilo. Kad je g. 1578. u Valicelli stara crkva ustupila mjesto novoj, zvanoj Chiesa Nuova, koja i danas postoji (u njoj je i svečev grob) tada je njegov oratorij postao jedno od središta duhovne obnove u Rimu. U nj su dolazile po duhovnu hranu stotine i tisuće Rimljana, i tako veseli, originalni, ali sav Božjom ljubavlju prožeti Filip Neri postade jedna od središnjih ličnosti Vječnoga grada. Uza nj su bili njegovi svećenici i braća oratorijanci. Ta je kongregacija, životno djelo sv. Filipa Nerija, 15. srpnja 1575. papinskom bulom zadobila i službeno odobrenje Crkve.

Pastoralna djelatnost sv. Filipa Nerija nije se sva iscrpla u krugovima oratorija, ona je išla i dalje te dopirala i do crkvenih dostojanstvenika i na njih izvršavala blagotvoran utjecaj. Filip je bio savjetnik papâ, od Pija IV. do Grgura XIV. i Klementa VIII. Bio je prijatelj i duhovni savjetnik: kardinala sv. Karla i Federica Borromea, slavnoga glazbenika Palestrine i drugih manje poznatih umjetnika. Sv. Filip Neri je volio lijepu glazbu i baš se iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana oratorij, a to je vokalno-recitativno-instrumentalna skladba.

Ako se pitamo kako je taj jednostavni Firentinac mogao razviti toliku, tako svestranu i uspješnu djelatnost, onda mislim da ćemo na to pitanje najbolje odgovoriti jednim citatom iz sv. Augustina, iz njegove Dvanaeste rasprave o Ivanovu evanđelju. Svetac piše: "Nitko ne vidi Duha, pa ipak na koji onda način čujemo njegov glas? Kad odjekuje psalam: to je glas Duha. Kad odjekuje Evanđelje: to je glas Duha. Kad odjekuje Božja riječ: to je glas Duha. Čuješ njegov glas, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. I ako si rođen od Duha, takav ćeš biti i ti."

Filip Neri je bio rođen od Duha. Crkva na njegov blagdan u molitvi kaže da je "bio čudesno prožet ognjem Duha Svetoga". I taj je Duh preko njega djelovao, u svim njegovim djelima i pothvatima odzvanjao, k njemu privlačio. Po tome Duhu on postade "drugi apostol Rima". U tome Duhu preminuo je pun radosti. Njegov oproštaj od ovoga svijeta nije bila žalost, već radost u Duhu Svetom.

Svetac je još ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu "kličući i pjevajući od radosti". Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. A umro je već sljedeće noći u 3 sata. Samo dva mjeseca nakon njegove smrti započe proces za njegovo uzdignuće na oltar. Proces je završio dekretom kanonizacije od 14. svibnja 1622.

Filip Neri je svetac koji je znao očarati i velike duhove kako za života tako i poslije smrti. Osim njegovih suvremenika, štićenika i prijatelja, dosta je spomenuti još samo trojicu: Berullea iz XVII. stoljeća, Goethea iz XVIII. i Newmana iz XIX. Prvi je u Francuskoj osnovao oratorij, oslanjajući se na rimski oratorij sv. Filipa Nerija, drugi je Filipa Nerija nazivao "svojim svecem", a treći ga je ljubio kao svoga oca i duhovnog učitelja.

Ako bismo htjeli ukratko izreći duhovnost sv. Filipa Nerija, onda bi valjalo naglasiti ove elemente: sve povjerljivije i usrdnije sjedinjenje s Bogom. Sve to bez nekih naročitih putova ili pobožnosti. On koraca kraljevskom stazom jednostavne duhovnosti, koju nam pruža teologija i liturgija. Ta se duhovnost kreće oko Boga, Krista, Gospe i svetaca. Odatle i njegova duboko proživljavana euharistijska pobožnost, sinovska ljubav prema Majci Božjoj, štovanje mučenika, osjećanje s Crkvom. Odatle i njegovo oduševljeno proučavanje asketike, povijesti, arheologije i glazbe. A u svemu se tome zrcalila neobična neusiljenost, prirodnost, jednostavnost i jasnoća. On nije poznavao ni kompleksa ni zavrzlama, već nastojao biti jednostavno i veselo Božje dijete.

Filip Neri je bio i veliki prijatelj prirode pa ga učeni oratorijanac Faber u tom pogledu naziva drugim sv. Franjom, samo u modernijem ruhu. On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s malim pticama, s kojima se šalio i zabavljao. Imao je i psa, koga je zvao "capriccio", tj. svojeglavac te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Taj neobični čovjek i svetac bio je osrednjega rasta, nosio je bijelu, okruglo ošišanu bradu, a na glavi svećenički biret. Da, pravi "Pippo Buono", dobroćudni Filip, koji je svuda oko sebe širio radost i pouzdanje. Takav je svetac trebao Rimu onoga vremena, ali ne samo Rimu; takvih smo svetaca potrebni i danas, jer oni su ljudi svih vremena ili još bolje: za svako vrijeme.

Današnji sveti zaštitinik je Sveti Filip Neri, svećenik.

APOSTOL RIMA

U Rimu su živjeli mnogi sveci, no samo jedan od njih nosi ime „Apostol Rima”. To je sveti Filip Neri! Imao je srce za druge, srce prepuno dobrote i ljubavi koja se bezuvjetno razlijevala. Želja da donese svog Gospodina drugima i da još više ljubi, snagom Duha Svetog i fizički mu je proširila srce

Filip Romul Neri rođen je 21. srpnja 1515. godine u Firenci, od oca Franje, javnog bilježnika, i majke Lukrecije. Nakon rođenja zadnjeg djeteta, majka je umrla, te petogodišnji Filip i njegove dvije sestre, Elizabeta i Katarina (Filipov stariji brat Antonio umro je još prije Filipova rođenja), uskoro dobivaju pomajku; veselu, mladu Aleksandru. O Filipovu djetinjstvu ne zna se mnogo. Iz svjedočanstva sestre Elizabete doznajemo da su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali „Pippo buono" (Pipo dobri). Svojom dobrotom i vedrinom ostavljao bi ugodan dojam na svakoga s kime bi se susreo. Godine 1534.

Filip kao siromašni hodočasnik odlazi u Rim. Bio je, naime, naumio pridružiti se Družbi Isusovoj, te se kao misionar otisnuti put Indije. U Rimu je imao prilike upoznati svetog Ignacija Lojolu, koji mu savjetuje neka ipak ostane u Rimu. Filipa je taj savjet malo obeshrabrio, ali on ipak poslušno ostaje u Rimu. Filip upoznaje svu raskoš velikoga grada, ali još više njegovu bijedu koja ga duboko pogađa. Susreće velik broj napuštene djece koja su preživljavala otimajući drugima. Njegovo dobro srce nije ih osudilo, već se, naprotiv, sažalilo nad njima. Filip se nije obazirao na to što ga djeca u početku nisu prihvaćala: znao je da to iz njih progovara ranjeno srce pa nije odustajao od njih, čvrsto naumivši pružiti im priliku. Za dobrobit djece, Filip nije prezao prositi po ulicama ili na vratima palača. Kroz igru i pjesmu, a osobito kroz skrb, privukao je mlade oko sebe te ih je okupio u „Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošeg društva te ih odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Godine 1551. zaređen je za svećenika. Odmah nakon toga, uspostavlja svoj prvi Oratorij, zametak organizacije koja će 1575. godine biti u potpunosti odobrena pod naslovom „Kongregacije oratorija” kako bi se nastavilo njegovo djelo pomaganja napuštenoj djeci. Crkvene vlasti, nenavikle na takav oblik brige za potrebite, čak dva puta podvrgavaju Filipa nekoj vrsti ispitivanja, provjeri načina njegova rada. Zahtijevaju od njega i da sastavi pravila svoje organizacije. Premda se Filip trudio udovoljiti vlastima, pred Svetom Stolicom branio se samo jednim – ljubavlju prema bližnjem. Papa prepoznaje iskrenu dobrotu Filipova srca, te ne samo da odobrava rad Oratorija, nego Filipu nudi kardinalsku čast. Skromni svetac ponizno odbija ovu ponuđenu mu čast, te moli samo milost da može djelovati u svojoj zajednici. Filip je volio lijepu glazbu te se baš iz njegova oratorija razvila nova vrsta glazbenih djela nazvana „oratorij" – vokalno-recitativno-instrumentalna skladba. Stoljećima kasnije, jedan od najpoznatijih oratorijanaca postat će i kardinal Newman. Čudesa svetog Filipa Svetom Filipu Neriju pripisuju se mnoga čudesna ozdravljenja kao i uskrsnuća mrtvih, bilo za vrijeme njegova ovozemaljskog života, bilo nakon njegove smrti.

◊ Giovanni Francesco imao je 14 godina kad je obolio od zarazne groznice, te su ga liječnici otpisali. 17 je dana ležao poput mrtvaca, ne govoreći, ne uzimajući hranu, ne mičući se, a jedini znakovi života bili su toplina njegova tijela i jedva primjetno disanje. Filip je došao u kuću njegove obitelji i odmah se našalio s dječakovom majkom: „Lijepa stvar doista, pustiti ovog jadnog momka da umre od gladi, stoga molim vas, dajte mu malo vina". Filip je ulio nekoliko kapi među dječakove usne i dječak je ozdravio za nekoliko dana. Nije to bilo od vina, naravno, nego od dodira Filipove ruke.

◊ Slično, dodirom svoje ruke, Filip je ozdravio Pietra Vittricija iz Parme koji je službovao kod kardinala Boncompagnia (kasnije pape Grgura XIII.). Od Pietra su liječnici digli ruke te ga proglasili mrtvim. Slično je Filip učinio za Maurizija Anerija, koji je bio toliko bolestan da nije mogao govoriti, i kojem se jedva osjetio puls. Njemu su također liječnici rekli da nema šanse preživjeti.

◊ Fabrizio de 'Massimi jednom je od Filipa zatražio molitvu za svoju trudnu suprugu. Oni su već imali pet kćeri, a Filip im je rekao da će dobiti sina i nazvati ga Paolo. To se i obistinilo. Godinama kasnije, 1583., nakon majčine smrti, tada 14-godišnji Paolo, razbolio se 1. siječnja od vrućice koja je trajala 65 dana. Svakoga dana, Filip je posjećivao dječaka, koji je trpio svoju dugotrajnu bolest strpljivo i hrabro. 16. ožujka, ukućani su žurno poslali glasnika obavijestiti Filipa da Paolo umire, te neka se požuri, ukoliko ga želi vidjeti živog (župnik je dao dječaku bolesničko pomazanje, a zatim otišao). Kada je glasnik stigao, zatekao je Filipa kako služi svetu misu, pa mu nije mogao odmah prenijeti vijest. Prije nego što je Filip završio sa služenjem svete mise, Paolo je umro. Otac je zatvorio oči svog sina, te pripremio vodu za pranje tijela, i platno da dječaka umotaju za ukop. Pola sata nakon toga, stigao je Filip. Paolov otac susreo ga je na vrhu stubišta. Plačući, rekao mu je: „Paolo je mrtav." „Zašto nisi prije poslao po mene?" Upitao ga je Filip. „Jesam, ali Vaše Veličanstvo je služilo svetu misu", odgovorio je dječakov otac. Filip je tada ušao u sobu i kleknuo pored kreveta. Molio je nekoliko minuta, a njegova je molitva, kao i uvijek, bila popraćena jakim kucanjem srca i drhtanjem čitavog tijela. Zatim je blagoslovljenom vodom poškropio dječaka po licu, i malo mu vode ulio u usta. Nakon toga, dahnuo je u dječakovo lice, položio mu ruku na čelo, i pozvao ga glasnim, zvonkim glasom: „Paolo! Paolo!" Dječak, kao da se probudio iz dubokog sna, otvorio je oči i rekao: „Oče, zaboravio sam reći svoj grijeh, želio bih se ispovjediti!" Filip je naložio onima što su bdjeli uz postelju neka se malo odmore, a zatim je u Paolove ruke stavio raspelo, saslušao njegovu ispovijed i odriješio mu grijehe. Kada su se ukućani vratili u sobu, Filip je još razgovarao s Paolom o njegovoj pokojnoj majci i sestri. Dječak je govorio jasnim razgovijetnim glasom kao da je savršeno zdrav. Boja mu se sasvim vratila u lice, tako te je prisutne bilo teško uvjeriti kako nešto nije bilo u redu. Filip je na kraju upitao Paola, bi li sada dragovoljno umro. Paolo je spremno odgovorio potvrdno. Filip ga je i drugi put upitao isto, a Paolo mu je odgovorio: „Da, potpuno dragovoljno, a posebno zato da mogu vidjeti svoju majku i sestru u raju". „Idi i budi blagoslovljen, i moli se Bogu za mene!" rekao mu je Filip blagoslivljajući ga. Paolo je odmah, mirna izraza lica i bez najmanjeg pokreta, mirno izdahnuo u naručju svetog Filipa. Paolov otac Fabrizio, cijelo je vrijeme bio prisutan pri ovome svome najbolnijem iskustvu, zajedno s kćerima (koje su kasnije postale časne sestre u Santa Marti), zatim sa svojom drugom ženom, Violantom, sobaricom Francescom koja je njegovala Paola u njegovoj bolesti, i nekoliko drugih. U spomen tog čuda, poseban blagdan, La Festa del Miracolo, slavljen je u kapeli Palazza Massimo 16. ožujka, s posebnom svetom misom koju je odobrio papa Pio IX., dekretom Svete Kongregacije za Obrede.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Booka

Čudesni Filip Neri.
Legenda već za života !
Volim ga !!!!!

Suvremenici o njemu pišu kao o hodajućem svecu koji je bio „nestašno“ humorističan , ali je taj humor u kombinaciji sa njegovom mudrošću , osvajao mase.

Radostan i vedar duh postiže savršenost puno spremnije od melankoličnoga. - Sv. Filip Neri (1515. – 1595.)

On je bio i veliki prijatelj domaćih životinja, onih što ih je mogao držati u svojoj blizini i u gradu. Zato je uvijek imao krletke s malim pticama, s kojima se šalio i zabavljao. Imao je i psa, koga je zvao “Capriccio”, ili slobodno prevedeno „Svojeglavi“ te velikoga mačka s krznom ružičaste boje. Često su se znali naći u procesiji koju je vodio don Filip Neri.

21/22. VII. 1515 - 2015

500 godina od rođenja svetog Filipa !!!

Vidiš zanimljivo nedavno sam gledao film o sv. Filipu Neriju Preferisco il Paradiso, Mata ima to u svom avataru, i nigdje u filmu nema tog odnosa sa životnijama niti tog cucka, niti spomena da je sv. Filip Neri bio veliki prijatelj domaćih životinja.

Očito se redatelju nije dalo zafrkavati sa životinjama.
Film je kao takav dobar, ali film ne mora a nekada i ne može slijediti životopis u potpunosti.