|
1.lipanj
Sveti Justin, filozof i mučenik
(† 165)
U svetom Justinu dolazimo u II. stoljeću do posve novog tipa kršćanskoga sveca. To je tip sveca intelektualca, učena čovjeka koji se bavi znanošću, filozofa koji razmišlja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari. Sv. Justin je i kao kršćanin zadržao način razmišljanja grčkih filozofa, pa i njihov stil života, samo što je filozofiju nastojao upotrijebiti za što bolje naviještanje kršćanskih istina i staviti je u službu teologije. Upoznajmo taj lijepi život, koji od svoje duhovne svježine nije još ni danas ništa izgubio.
Justin se rodio početkom II. stoljeća u gradiću Flavia Neapolis, stari Sihem, a današnji Nablus, u srcu Samarije, središnjeg dijela Palestine. Njegov je otac Prisco bio vjerojatno latinskog podrijetla, možda je kao službenik došao u Palestinu, a obitelj je bila poganska.
Izgleda da Justin nije bio neki naročit poznavalac židovske i samarijske vjere i kulture, jer kao građanin posve rimskog naselja nije dolazio u dodir s obližnjim starosjediocima. Flavia Neapolis je bila sagrađena nakon razorenja Jeruzalema kao novo središte Rimljana, gospodara tadašnje Palestine. U gradu se njegovala grčka kultura pa je u njoj bio odgojen i mladi Justin. Iz njegovih se kasnijih spisa vidi da je bio priličan poznavalac govorništva, pjesništva, povijesti, a naročito filozofije.
Svu njegovu pažnju zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo doba filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, već više egzistencijalna, životna. Ona je nastojala rješavati čovjekove konkretne probleme i donijeti mu nutarnje oslobođenje i spasenje. Za istinom se tragalo da bi se lakše i sigurnije došlo do sreće, do ostvarenja one čovjekove vječne i praiskonske težnje. Justin je sam opisao svoj mučni i dugi put, svoje filozofsko probijanje kroz razne sustave: stoicizam peripatetizam, pitagoreizam, dok nije došao do platonizma. Tek ta mu je filozofija pružila neko zadovoljstvo, upravljajući mu život prema promatranju Boga.
Neumorni filozof i tražitelj potpune istine tražio je i dalje. Zato se povukao u jedno samotno mjesto kraj mora nadajući se da će u tišini i razmišljanju pronaći pravu sreću i mudrost. Tada se za vrijeme šetnje susreo s nekim tajanstvenim starcem, koji mu otkri da se prava sreća ne nalazi u Platonovoj mudrosti, već u knjigama prorokâ i u novozavjetnim spisima. Isus Krist je onaj jedini koji donosi spasenje i sreću. Justin se sada svim žarom dao na čitanje i proučavanje knjiga Svetoga pisma, koje su ga tako osvojile i uvjerile u istinitost kršćanstva da je zatražio krštenje. Ne zna se točno za vrijeme i mjesto toga događaja. Neki misle da se zbio oko g. 130. i to ili u Efezu ili u Aleksandriji. Uostalom, te okolnosti i nisu tako važne, već događaj čovjeka filozofa koji postaje kršćanin. On je iskreno tražio istinu, našao je i prihvatio, za nju se kasnije svojim životom i spisima zalagao te za nju mučeničkom smrću pružio najveće i najuvjerljivije svjedočanstvo.
Sv. Justin svjedoči kako Kristova mudrost nije bila jedini motiv zbog kojega je prihvatio kršćanstvo. Na njega su djelovali i kršćani, s kojima je dolazio u dodir. Upoznavši ih, vidio je kako su neistinite sve optužbe kojima se tada udaralo na njih. Justin je preko kršćana u kršćanstvu otkrio vjerodostojnu religioznost, iskrenu pobožnost, veliku želju za služenjem Bogu i bližnjemu, a najviše ga je ispunjavala udivljenjem spremnost tolikih kršćana da ustraju u svojoj vjeri i uz cijenu života.
Obrativši se na kršćanstvo, Justin se dao na apostolat, osobito među ljudima veće kulture. Njih je nastojao upoznati s mudrošću Krista Gospodina. Iz vlastitog je iskustva znao da je grčko-rimski svijet upoznao kršćanstvo samo preko njegovih neprijatelja, a ta je spoznaja nužno morala biti iskrivljena, subjektivna i netočna. Protiv kršćanstva posvuda su se širile netočne vijesti, predrasude, bez ikakva ozbiljnog nastojanja da se uđe u bit objavljenih istina. Justin upravlja sve svoje nastojanje u to da o kršćanstvu dade jednu objektivnu sliku. U tu svrhu obraća se ne samo malim skupinama katekumena, već i svima onima koji iskrena srca traže istinu. Njih poučava, za njih sastavlja spise apologetskoga značaja, pobijajući sve ono što se o kršćanstvu netočno širilo. Da bi kao filozof bio što bliži svojim slušačima, on i poslije krštenja nosi tada uobičajeni plašt, kojim su bili zaogrnuti učitelji filozofije. Nadalje: obilazi glavna kulturna središta Rimskoga Carstva, a po uzoru drugih filozofa osniva svoju školu poučavajući u njoj sve koji su mu dolazili.
Negdje oko g. 135. Justin se u Efezu susreo s jednim židovskim rabinom te s njime izmijenio misli o tumačenju Pisama. Dvadeset godina kasnije to će i opisati u svome slavnom spisu Dijalog sa Židovom Trifonom. Inače se on daleko češće susretao s ljudima koji su dolazili iz grčko-rimskih kulturnih sredina, a manje sa Židovima.
Čitav je Justinov život poslije obraćenja na kršćanstvo, a još više njegova smrt, bilo svjedočenje za istinu Isusa Krista raspetoga. Povod pak njegovoj smrti vjerojatno je bio ideološki sukob s ciničkim filozofom Krescentom. U svojoj Drugoj obrani Justin pripovijeda kako je taj filozof kršćanima podmetao podvale, neistine i optužbe i na taj ih način ocrnjivao. Čak ih je optuživao da su i bezbošci. Na te je optužbe Justin reagirao svojom Drugom obranom, koju je upravio rimskome Senatu. Krescent ga je tada kao tobožnjeg neprijatelja rimskoga poretka tužio vlastima i Justin bi bačen u zatvor, a s njime i nekolicina njegovih učenika. Između g. 163–167. Justin je sa svojim drugovima Karitonom, Karitom (žena), Evelpistom, Jeraceom, Peonom i Liberianom osuđen na smrt i pogubljen. Mučeništvo je opisano u Aktima sv. Justina i drugova. Po jednodušnom sudu povijesne kritike taj spis ima veliku povijesnu vrijednost. Samu smrt ti su sveti mučenici sa svojim hrabrim i učenim predvodnikom najvjerojatnije podnijeli g. 165. za vrijeme cara Marka Aurelija. Po mišljenju svećenika učenjaka, docenta na Lateranskom sveučilištu Vladimira Boublika, Justinova mučenička smrt povlači sa sobom i žalosnu ironiju:
»Jedan filozof, koji je iskreno cijenio mudrost filozofije, bio je prijavljen od ambicioznog Krescenta, također filozofa, i osuđen na smrt u ime cara-filozofa Marka Aurelija.«
Iako svetog Justina kao mučenika spominju mnogi stari martirologiji, ipak je njegovo štovanje poprimilo veći zamah tek u XIX. stoljeću za vrijeme I. vatikanskog sabora i neposredno poslije njega. Saborski su oci zatražili od Pija IX. da uvede blagdan sv. Justina s misom i časoslovom u kalendar cijele Katolič ke crkve. Molbu su potkrijepili mišljenjem da bi štovanje toga mučenika filozofa moglo vjernike, a još više teologe koji zaploviše racionalističkim vodama, privesti u tijekove vjernosti Kristovu nauku kako ga izlaže učiteljstvo Crkve. Molbu je ispunio nasljednik Pija IX. papa Leon XIII. Blagdan se do reforme kalendara slavio 14. travnja, a danas se slavi l. lipnja, kad ga slavi i carigradska Crkva.
Sveti Justin je bio plodan pisac, ali se od njegove pismene ostavštine nije sve sačuvalo, čak je veći dio propao, izgubio se i nestao. Sačuvane su dvije Apologije ili obrane kršćana i Dijalog sa Židovom Trifonom.
Prva je Obrana napisana »150 godina nakon Isusova rođenja«, a upravljena je caru Antoninu Piju i drugim rimskim ličnostima. U njoj Justin brani kršćanstvo protiv nepravednog postupka vlasti, koji se temelji na glasinama neprijatelja kršćanskoga imena. Justin obrazlaže u njoj i temeljne kršćanske istine, naglašava vjeru u jednoga Boga, govori o ćudoređu, a osvjetljuje i kršćanske tajne, osobito krštenje i Euharistiju.
U Dijalogu sa Židovom Trifonom Justin nastoji dokazati kako su se starozavjetna proročanstva o Mesiji ispunila na Isusu Kristu. Prema mišljenju stručnjaka O. Hagemeyera Justinovi spisi imaju trajnu vrijednost. Resi ih čudesna teološka jasnoća. Sve do njegova vremena u poganskom i židovskom svijetu nije se iz usta jednog kršćanina čuo tako jasan, otvoren i smion govor. Stoga moderni povjesničari Crkve s pravom ističu da se baš u Justinu utjelovio dinamični element tadašnje mlade Crkve. On je bio njegov najodličniji nosilac. Dok su se drugi veliki učitelji II. stoljeća trudili očuvati poklad primljenoga nauka i na tome ostadoše, Justin je tražio nove načine i mogućnosti kako bi isti nauk približio velikome mnoštvu poganskoga i židovskoga svijeta. U tome je veoma suvremen pa i nama danas može služiti kao uzor. Ako možemo govoriti o svecima kao o »vječnim suvremenicima«, onda to za sv. Justina vrijedi u naročito velikoj mjeri.
Suvremeno je i Justinovo mučeničko svjedočenje. Gradski prefekt Rusticus, pred kojeg je bio predveden, obratio mu se ovim riječima: »Čuj, ti takozvani čovječe riječi, koji misliš da posjeduješ pravu mudrost! Kad sad budeš izbatinan i smaknut, vjeruješ li da ćeš se tada uspeti na nebo?« Justin je odgovorio: »Ako sve to pretrpim, čvrsto vjerujem da ću ondje prebivati.« – A prefekt će mu opet na to: »Dakle, ti stvarno misliš da ćeš doći u nebo i ondje primiti sigurnu plaću?« Justin je odgovorio: »To ne samo da mislim, već i točno znam te sam sav ispunjen tom sigurnošću.« Prefekt mu se još jedanput zaprijetio mukama ako ne bude žrtvovao bogovima, a Justin je odvratio: »Moja je i mojih drugova vruća želja da trpimo za Gospodina našega Isusa Krista i tako se spasimo. To će nam pred strašnim sudom našega Gospodina i Spasitelja donijeti spasenje, a pred njim će se jednom morati pojaviti cijeli svijet.« I Justinovi su sudrugovi u patnji sucu jednodušno odgovorili: »Čini što hoćeš! Mi smo kršćani i ne žrtvujemo likovima idola.«
Na to je Rusticus svečano izrekao presudu ovim riječima: »Budući da ovi ovdje odbijaju žrtvovati bogovima, ne pokoravajući se tako carevoj zapovijedi, neka prema zakonu budu izbičevani i odvedeni na smaknuće.« Na tu presudu stari časni izvještaj o svetim mučenicima dodaje još samo ovo: »Sveti su mučenici slavili Boga i pošli na stratište. Tamo su bili smaknuti. I tako su dovršili svoje mučeništvo u ispovijedanju našega Spasitelja. Neki su od vjernika potajno uzeli njihova tjelesa te ih uz pomoć milosti G. N. Isusa Krista, kome neka je čast u sva vremena i kroz vječnost, na dostojnome mjestu sahranili.«
U Prvoj obrani sveti Justin zabilježio nam je o krštenju ovo: »Iznijet ćemo vam sada kako se obnovljeni u Kristu – posvećujemo Bogu. Učinili bismo propust kad bismo to izostavili.
Oni koji vjeruju našem izlaganju i našem nauku, obećavaju najprije da će živjeti po ovom zakonu. Tada ih poučavamo kako će moliti. Učimo ih kako će postom i molitvom postići oproštenje grijeha. A i mi sami zajedno s njima molimo i postimo.
Tada ih vodimo na mjesto gdje ima vode. Tamo se, kao što smo mi preporođeni, i oni preporađaju. Peru se vodom u ime Božje, u ime Oca i Gospodara svih stvari, i u ime Isusa Krista, našega Spasitelja, i Duha Svetoga. Tako su vodom oprani…
Prvo rođenje zbilo se bez našeg znanja i privole zahvaljujući sjedinjenju naših roditelja. Nastavljamo živjeti podvrgnuti zlim sklonostima. Da ne ostanemo jadni i u neznanju, da dobijemo oproštenje grijeha, nad onim koji ulazi u vodu, koji želi biti opran i kaje se za grijehe, zazivamo ime Božje, Oca i Gospodara svemira… To se pranje naziva prosvjetljenjem, jer onaj tko prihvaća ovaj nauk, roni u Duh Svjetla, pa u ime Isusa Krista, raspeta pod Poncijem Pilatom, u ime Duha Svetoga, koji je preko proroka unaprijed ispisao svu Isusovu povijest, biva opran i prosvijetljen…«
Sveti Gaudencije, osorski biskup
U krčkoj biskupiji, a osobito u gradu Osoru na otoku Cresu, slavi se danas veoma svečano sveti Gaudencije, osorski biskup. Osor se nalazi na prevlaci između otoka Cresa i Lošinja. Danas broji tek stotinjak stanovnika, dok je u prošlosti bio jedan od najvažnijih pomorskih gradova na Jadranu, a bio je i sjedište biskupije. U njemu se rodio koncem X. stoljeća kao njegov najslavniji sin, kasniji biskup i svetac, sveti Gaudencije.
O tome svetome biskupu znamo samo to da je bio redovnik, osnivač samostanâ na otoku Cresu i jedne pustinjačke naseobine, koja je bila pravno sjedinjena s istom redovničkom ustanovom u S. Nicola di Montegarbo. Neki povjesničari misle da je Gaudencije bio čak učenik sv. Romualda, osnivača kamaldulenza, pustinjačke grane benediktinskoga reda.
Ne znamo točno određeno vrijeme, ali sigurno poslije g. 1018. Gaudencije bi izabran za biskupa svoga rodnoga grada. Bio je to znak da je u Božjem narodu i među klerom uživao velik ugled. Biskupovao je oko 30 godina, a onda se pod pritiskom nekih gradskih plemića odrekao biskupske službe te povukao u tišinu samostana S. Maria di Portonovo, kod Ancone, gdje je sveto proveo ostatak života. Veliki svetac onoga vremena, biskup i kardinal sv. Petar Damiani, ovako piše o sv. Gaudenciju: »Časni Gaudencije, osorski biskup, čijeg sam prijateljstva slatkoću i ja uživao, po kojem je Bog učinio veliko čudo, napustio je biskupsku službu te otplovivši iz slavenskoga kraljevstva pristao je uz obalu Ancone. Ondje je nedaleko od grada živio dvije godine i sretno preminuo.«
|
Login
FAQ
Chat
Traži
