|
7. lipanj
Sveti Antun Marija Gianelli, biskup
(1789–1846)
Na sam Uskrs 12. travnja 1789. ugledao je u Cereti, u pokrajini Liguriji, svjetlo svijeta Antun Marija Gianelli, budući biskup i svetac. Već od malena pokazivao je znakove duhovnoga zvanja. Pobožna i plemenita gospođa Nicoletta Rebizzo povela ga je stoga u Genovu i predvela kardinalu Spinu, moleći ga da maloga primi u sjemenište. Ona ga je na njegovu putu do oltara i dalje pomagala. U 19. godini života Gianelli je stupio u bogoslovno sjemenište te provodio uzoran klerički život. Pokazivao je naročit smisao te izrazitu sposobnost za propovijedanje. Stoga mu je bilo dopušteno da propovijeda čim je primio red podđakonata.
Antun je u cvijetu mladosti, u dobi od samo 23 godine, 23. svibnja 1812. primio svećeničko ređenje. Kako je bio zagrijan za svoj poziv, poče odmah s velikom revnošću obavljati razne svećeničke službe. Marno je poučavao vjernike u kršćanskome nauku svjestan da je vjersko neznanje velik neprijatelj rasta u vjeri. Za svoje se kateheze marljivo i savjesno pripremao, a pripravu je popratio žarkim molitvama. U kolegiju piarista obavljao je službu profesora književnosti, no nije bio samo profesor već i odgojitelj. Zalagao se za preventivnu odgojnu metodu. Mladima, prakticiranjem sakramentalnoga života, valja nekako pomoći da ne upadnu u razne mane. Bolje je zlo spriječiti, negoli ga kasnije liječiti.
Kasnije u bogoslovnom sjemeništu Gianelli postade profesorom govorništva. Kako je sam bio zagrijan govornik, nije mu bilo teško predavati i drugima vještinu i tajne govorništva. O tome je napisao i malu raspravu koja govori o njegovoj veoma živahnoj ćudi. Kroz deset godina bio je profesor govorništva, no time nije bila iscrpljena sva njegova djelatnost. Uz to se bavio i karitativnim radom, osobito u oskudnim i gladnim godinama 1816–1817. Grad Genova poznavao ga je kao vrsna propovjednika u svim važnim zgodama i na velike svetkovine. Kroz dvanaest godina obavljao je veoma plodnu pastoralnu službu u Chiavariju.
Gianelli se u pastoralnom radu služio posve modernim metodama. Tako je sastavio župnu kartoteku, koja mu je bila kao neki barometar za poznavanje stanja u njegovoj župi. Godine 1829. osnovao je žensku redovničku družbu Marijinih kćeri, koja se imala baviti odgojem ženske mladeži i karitativnim radom po bolnicama i gostinjcima. Njegove su redovnice postale slavne kad su za vrijeme pošasti kolere herojskom hrabrošću i ustrajnošću dvorile bolesnike uz rizik i opasnost vlastitoga života.
Nalazeći se u Chiavariju u najvećem radu zateče ga imenovanje za biskupa u Bobbiju. On se tome opirao iznoseći razloge protiv toga imenovanja, no kad je Papa zatražio da posluša, poslušao je. Jedan je njegov učenik kod biskupskog posvećenja novoga biskupa izjavio: »Danas sam prisustvovao biskupskom posvećenju jednoga sveca.«
Postavši biskup, Gianelli je pučkim misijama i duhovnim vježbama nastojao obnoviti svoju biskupiju. Zjenica oka bilo mu je i sjemenište, jer je znao da procvata vjerskoga života nema bez dostatnog broja dobroga klera. Održao je i jednu biskupijsku sinodu. Umro je 7. lipnja 1846., još relativno mlad. Pio XI. proglasio ga je godine 1925. blaženim, a Pio XII. godine 1951. svetim. Njegove duhovne kćeri djeluju danas po cijeloj Latinskoj Americi. Lijepo su se posljednjih godina proširile i po Španjolskoj. I sveti Antun Marija Gianelli ostvario je u svome životu lik revnog pastira duša.
Blažena Marija Terezija de Soubiran
(1834–1889)
Iako je naša blaženica po krvi potjecala od veoma stare plemićke obitelji, ipak nije plivala u bogatstvu jer je Francuska revolucija učinila svoje. Ona je rođena 16. svibnja 1834. u Castelnaudaryju. Odgojio ju je, zajedno s njezinom mlađom sestrom, stric kanonik Louis de Soubiran. Bio je to primjeran i svestran odgoj. Marija Terezija je u 11. godini primila prvu pričest te za svoju nježnu dob pokazivala neobično veliku pobožnost. Privlačila ju je molitva pa je već mlada od Gospodina baš u molitvi primila mnoga prosvjetljenja i milosti. Zbog izrazite sklonosti prema kontemplativnom životu jedno se vrijeme ozbiljno bavila mišlju da stupi u Karmel. Međutim, njezin stric kanonik, koji je u Castelnaudaryju vodio aktivnu žensku Marijinu kongregaciju, predložio joj je da se i sama posveti tome radu. Ona je prihvatila ponudu i dala se na posao. No uz rad provodila je i izvanredan nutarnji duhovni život koji ju je sve više odvodio u sfere mistike.
God. 1853. opet je postavila pitanje o svojoj budućnosti i zvanju. Ne zove li je Gospodin ipak u Karmel? Međutim, njezin je stric, po uzoru na flamanske begine, htio nešto slično osnovati u Francuskoj pa je za ostvarenje toga nauma računao sa svojom nećakinjom. Ona je nakon oklijevanja i premišljanja pristala pa je u kolovozu i rujnu 1854. bila u Gentu i ondje proučavala način života i običaje begina. Vrativši se kući, na posjedu Bon-Secours osnovala je sličnu ustanovu. Kad je 14. studenoga 1855. obukla odijelo begina, bila je imenovana i njihovom poglavaricom.
Uz poteškoće koje obično kod osnivanja sličnih ustanova nadolaze izvana, Mariju Tereziju zahvatile su i strašne nutarnje kušnje. Mučile su je razne nejasnoće i napasti protiv vjere. No, ona se nije dala smesti, već je s herojskom vjerom i strpljivošću trpjela i radila kao da je bez ikakvih problema. Time je pokazala neobičnu jakost značaja. Svoje begine je sve više upravljala prema karitativno-apostolskome radu skupljajući i odgajajući iz okolice siromašnu i zapuštenu djecu.
U svome duhovnome rastu i apostolatu Marija Terezija je našla odličnu pomoć u liku isusovca o. Pavla Ginhaca. Bio je to svećenik i redovnik sveta života, sav prožet jednom jedinom mišlju: što većom proslavom Božjom, a po što većem odricanju samoga sebe. Zato je bio izvanredno strog sa samim sobom, dok je prema drugima pokazivao srce najbrižnijega oca. U redu je obavljao odgovorne službe učitelja novaka, rektora i instruktora treće probacije, odgojivši čitave naraštaje svoje subraće te prelijevajući u njih duhovno blago što ga je sam u srcu nosio. Uz isusovce bio je duhovni vođa i generalu de Sonisu, Emiliji d’Oultramont, osnivateljici jedne ženske družbe, te blaženoj Mariji Tereziji Soubiran, osnivateljici Instituta Marije pomoćnice.
Ona je u školi oca Ginhaca mnogo naučila. On ju je uveo u duhovnost sv. Ignacija, koju je dobro poznavao i prema njoj odabrane duše uspješno odgajao. Na poticaj oca Ginhaca Marija Terezija posve je promijenila prvotnu zamisao svoga strica. U lipnju 1864. njezina je zajednica begina preuzela moderniji oblik ženske kongregacije s vječnim zavjetima. Stavila ju je pod zaštitu Marije pomoćnice i povjerila joj brigu za siromašne djevojke po gradovima. Sestre su uz apostolat, u duhu naknade za ljudske grijehe, prakticirale vječno klanjanje Presvetom Sakramentu. Ustanovu je odobrio najprije tuluški nadbiskup, a godine 1869. potvrđena je i od Rima. Sve je to pogodovalo i njezinu brzom širenju. Tako se otvoriše nove kuće u Toulouseu, Amiensu i Lyonu.
Rat g. 1870. između Njemačke i Francuske donio je novoj družbi mnogo nevolja. Većina kuća morade biti zatvorena, a velik broj sestara, među njima i majka utemeljiteljica, moradoše pobjeći u London. Ondje je osnovala nove kuće svoje družbe. Po svršetku rata g. 1871. Marija Terezija vrati se u Francusku da reorganizira svoju ustanovu. Većina je kuća ponovno otvorena, a osnovane su i nove u Bourgesu, Parizu i Angersu.
Međutim je blaženicu posljednjih godina njezina života zadesio težak udarac. Ona je u Božjem svjetlu shvatila da takvi udarci silno pomažu pri izgradnji svetaca. Godine 1868. primili su u svoju družbu bez prethodnog ispitivanja i dužnih mjera opreznosti jednu postulanticu u već zrelijoj dobi. Ta je osoba imala izrazite sposobnosti za upravljanje, a bila je veoma ambiciozna. Postavši u redu majka Marija Franciska Borgija, brzo se drugima nametnula pa joj je u roku od nekoliko godina pošlo za rukom postati generalna asistentica. Prema utemeljiteljici majci de Soubiran ta se osoba ponijela veoma podlo. Nastojala ju je uvjeriti da za upravu družbe u punom cvatu uopće nema prave sposobnosti. A kod sestara je nastojala srušiti sav ugled utemeljiteljice i generalne poglavarice. Činila je to posve smišljeno, pokazujući na neke slabosti dosadašnje uprave, no nije prezala ni pred klevetama i izmišljotinama.
Majka de Soubrian, od briga i pokora prilično slabašna zdravlja, a uz to veoma ponizna, nije se znala, a ni htjela suprotstavljati makinacijama svoje asistentice. U ljetu g. 1874. bila je napokon prisiljena napustiti upravu družbe, i ne samo to, već je iz nje morala i istupiti. Primile su je redovnice Naše Gospe od ljubavi i dopustile joj da kod njih g. 1877. položi zavjete. Udaljena iz reda, koji je sama osnovala, morala je izdaleka promatrati kako joj se životno djelo pomalo rastače i propada. Snagu i utočište u tim mukama tražila je kod Gospodina, a on je nije ostavio, već joj je davao razne mistične darove. Osjetila je svu slatkoću njegove milosne blizine.
Majka de Soubiran, od ljudi prilično napuštena i ostavljena, umrla je 7. lipnja 1889. Prije smrti je primila k sebi svoju mlađu sestru, koja je također bila isključena iz družbe Marije pomoćnice. Sljedeće godine majka Borgija svojom je upravom Družbu Marije pomoćnice dovela gotovo do propasti. Stoga je dala ostavku na upravi i nestala negdje u Švicarskoj. Na temelju službene istrage, koju je pokrenuo pariški nadbiskup kardinal Richard, otkrilo se da je sestra Franciska Borgija bila udata osoba, zatim rastavljena i prema tome uopće nije imala pravnih uvjeta da bude primljena u samostan.
Sestre koje ostadoše u družbi Marije pomoćnice, barem posmrtno vratiše čast i ugled svojoj utemeljiteljici, kojoj su za života bile načinile veliku nepravdu. Pokrenule su i postupak za njezino proglašenje blaženom. I Bog je svoju vjernu poniženu službenicu proslavio već na ovome svijetu, jer ju je 20. listopada 1946. papa Pio XII. proglasio blaženom. Blaženičine se relikvije štuju u samostanu njezina reda u Villepinteu, na periferiji Pariza. Bio je trnovit put kojim je u životu stupala, no doveo ju je do cilja, do vječnog blaženstva u nebu, ali i do proslave na zemlji. Božji mlinovi sporo melju, ali ipak sve dođe na svoje. Blažena Marija Terezija de Soubiran imala je pouzdanje u Providnost i nije se pokolebala.
Matt Talbot, Božji sluga
(† 1925)
Na jednoj dublinskoj ulici umro je 7. lipnja 1925. u dobi od 70 godina lučki radnik Matt Talbot. Njega je već u ranoj mladosti zahvatio »zeleni demon« te učinio robom alkohola. Stanje mu je izgledalo upravo bezizlazno. Kad bi se ujutro otrijeznio, stidio se svoje slabosti i pred Bogom i pred ljudima. Njegova majka opominjala ga i zaklinjala da se ostavi pića. Sve je to bilo uzalud. Kod sljedeće plaće on bi se opet do mrtvila napio. Strast je bila tako jaka da bi prodao i čizme s nogu samo da joj može udovoljiti. Inače je bio vedar mladić, u drugim stvarima dobar, držao je i do svoje vjere, ali, eto, samo ta nesretna strast pijanstva.
Kako je u njemu bila dobra narav i kako je počeo uviđati da se na njemu pokazuju već neki nezgodni znakovi teškoga alkoholizma, u dobi od 24 godine jednog je dana bacio čašu kroz prozor te se zakleo da nikad više neće okusiti ni kapi alkohola. Nikad nikome nije povjerio što ga je zapravo nagnalo na takvu odluku. Svoju je tajnu o tom ponio u grob. Njegovi životopisci nagađaju da bi razlog toj odluci mogla ipak biti njegova duboka i neuzdrmana religioznost. Kasnije je Matt Talbot na ruke jednog svećenika položio zavjet da će se potpuno uzdržavati od upotrebe alkoholnoga pića. Uz milost Božju, blagoslov Crkve, stupio je odlučno u borbu protiv strasti pijanstva.
On je tu borbu vodio herojski. Ne obazirući se na izrugivanje i podbadanje drugova radnika, uvijek bi odbio bocu rakije kad bi kod zajedničkih obroka došao red na njega. No i ta pokora učinila mu se još premalenom za prijašnje desetgodišnje opijanje. On se zato odrekao i pušenja, čitanja novina i počeo postiti kao nekadašnji irski pustinjaci iz ranokršćanskih vremena. Unatoč teškome radu, koji je trajao svaki dan po deset sati, spavao bi samo tri sata, a pod uzglavlje bi metnuo tvrde lučke lance da taj siromašan ležaj bude tvrđi i neudobniji.
Njegov bi dan počinjao već u 2 sata ujutro. Klečeći je ustrajao u žarkoj molitvi do prve rane mise. Poslije toga bio je uvijek među prvima na radnome mjestu. Za vrijeme stanke od rada povukao bi se u kakav kut i nastavio svoju jutarnju molitvu. Večer bi provodio bilo uz uzglavlje kakvog bolesnika, bilo uz kakvu pobožnu knjigu. Imao je prilike sklopiti brak, ali i to je otklonio. Želio je biti posve Božji. Od svoje siromašne plaće pomagao je školovanje četvorice svećeničkih kandidata, koji su se spremali za misije u Kini.
Javnost je posve malo znala o njegovim pokorama i dragovoljnim žrtvama. Kao pravi kršćanin znao je to vješto skrivati. Kroz više od 40 godina provodio je pravi svetački život u Dublinu i tek nakon smrti počeše ispitivati njegov život i tako pred mnogima zasja njegova kršćanska veličina. Na ljudsku govoreći od kroničnog alkoholičara nije bilo ništa čestito očekivati. A eto, ipak je i od njega postao izvanredan kršćanin. I ne samo to, već i kandidat oltara. Za Matta Talbota pokrenut je postupak za proglašenje blaženim.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
