|
10. lipanj
Blaženi Ivan Dominici, kardinal
(1356–1419)
Po vlastitom kalendaru dubrovačke Crkve slavi se danas u gradu podno Srđa i cijeloj dubrovačkoj biskupiji blaženi Ivan Dominici. On je u svoje doba bio snažna ličnost, obnovitelj redovničkoga života, propovjednik, diplomat, odgojitelj te plodan teološki i duhovni pisac. Jednom riječju: bio je svestran čovjek. I on je jedan od onih brojnih velikana što ih je Crkvi i svijetu darovala Firenza.
Ivan se rodio u gradu na Arnu početkom g. 1356. kao sin trgovca svile Dominika Bianchinija i Paule, iz odlične mletačke obitelji Zorzi. Otac doduše nije dočekao rođenje svoga sina jer je umro prije, ostavivši iza sebe mladu udovicu Paulu kojoj je bilo tek 20 godina.
Kad je Ivanu bilo 14 godina, izrazio je želju da stupi u dominikanski red, koji je u Firenzi uživao velik ugled. Majka se ispočetka nije složila s njegovom željom pa, da ga nekako odvrati od nje ili bar bolje iskuša njegovo zvanje, posla ga u Veneciju k svojim roditeljima gdje dečko ostade dvije godine. Vrativši se zatim u svoj rodni grad, ne rekavši ništa majci, stupi u dominikanski samostan S. Maria Novella. No ni to nije išlo bez poteškoća. Ivan je imao neku manu na jeziku, vjerojatno je mucao, koja baš nije pogodovala ulasku u red propovjednika.
Dominikanci su kandidatima svećeništva svoga reda uvijek nastojali pružiti što dublje i svestranije teološko znanje. To su isto učinili i Ivanu. On je studirao u Firenzi, zatim u Pisi i napokon u Parizu. U jednome pismu svojoj majci opisuje kako je upoznao Katarinu Siensku te ostao očaran njezinom pojavom. Godine 1381. nalazio se u Sieni, i dok se molio pred jednom slikom sv. Katarine, ozdravio je od svoje mucavosti. Brzo nakon toga postao je podprior, zatim prior u samostanu S. Maria Novella. Generalni magister dominikanskoga reda bl. Rajmund iz Capue imenovao je 20. travnja 1388. Ivana lektorom u samostanu Sv. Ivana i Pavla u Veneciji, a 13. svibnja iste godine svojim vikarom u istome samostanu.
Redovnički je život nasljedovanje Krista, a kroz crkvenu se povijest ostvarivao u raznim oblicima. Doživljavao je svoje uspone i padove. Tada je Gospodin u pojedinim redovima podizao proroke koji su postajali nosiocima obnove. U XIV. je stoljeću veliki obnovitelj dominikanskoga reda bio blaženi Rajmund iz Capue, a u Ivanu Dominiciju pronašao je najodličnijeg suradnika. On je duhovno obnovio nekoliko samostana: samostan Castello u Veneciji, samostan u Chioggi, u Città di Castelo. Iz tih se samostana širio onda duh obnove posvuda po Italiji. Kad je 5. listopada 1399. blaženi Rajmund umro u Nürnbergu, papa Bonifacije IX. imenovao je već 26. studenoga iste godine Ivana vikarom svih reformiranih samostana u Italiji s ovlastima generala. Tu je službu obavljao posve kratko vrijeme, no i kasnije je kao jednostavan redovnik istom revnošću nastojao oko obnove redovničkoga života. Radi toga, na kosini jednoga brda kod Fiesole podigao je iznova jedan samostan koji je imao služiti kao pravo ogledalo redovničkoga života. Među mladim redovnicima toga samostana bio je i Antonino Pierozzi, kasniji firentinski nadbiskup i veliki svetac.
Bl. Ivan Dominici razvio je i izvanrednu propovjedničku djelatnost. Neumorno je propovijedao, ponekad i pet puta na dan. Propovijedi su mu nailazile na velik odjek i stvarale pravo oduševljenje. U proljeće 1401. obavio je i toliko željeno hodočašće u Svetu zemlju. Ono je bilo velika milost u njegovu životu. Proputovavši Isusovu domovinu, mnogo je toga lijepa vidio i doživio. Evanđelje mu postade još veća stvarnost. Vrativši se u domovinu, postao je u Firenzi profesor Svetoga pisma.
Svim tim mnogostrukim poslovima, u kojima se odlikovao, pridošao je još jedan. Postao je diplomat nekih talijanskih knezova, a diplomacijom se služio za dobro Crkve i Božjega naroda. Grgur XII. imenovao ga je 29. srpnja 1407. dubrovačkim nadbiskupom te kao svoga posebnoga legata poslao Mletačkoj i Genovskoj Republici. Imenovao ga je i kardinalom 23. travnja 1408.
Obasut častima, postade i dionikom križeva. Neki su ga optuživali da je častohlepan i licemjeran. Bile su to teške optužbe koje su mu zadale mnogo duševnih muka i koje su mu dobrano zagorčile život. A bile su tada u Crkvi i veoma teške prilike zbog zapadnog raskola koji je kršćanstvo podijelio u tri dijela, tj. u odanost prema trojici papa. Rimski papa Grgur XII., koga su smatrali jedino zakonitim, na savjet kardinala Dominicija odrekao se papinstva kako bi Sabor u Konstanci mogao izabrati novoga papu i tako dokončati žalosni 40-godišnji raskol. Nakon odreknuća pape Grgura XII. Saboru je u Konstanci predsjedao kardinal Dominici, koji zamoli saborske oce da i njega liše kardinalske časti. No oni to ne učiniše. Novi papa izabran je 11. studenoga koji, u počast sveca što se toga dana slavi, uze ime Martin V. On Ivana Dominicija imenova svojim legatom kod njemačkog cara Sigismunda i češkoga kralja Vjenceslava, a imao je raditi oko obraćenja husita. U tome poslanju zatekla ga je 10. lipnja 1419. u Budimu smrt. Ondje bi nakon svečanog sprovoda u crkvi Sv. Pavla i pokopan. Sv. Antonin je o njemu pisao »…da je u časti sve do današnjega dana, te da se govori o njegovim čudesima«. Godine 1541. Turci su oskvrnuli njegov grob i tako mu se posve zameo trag. Papa Grgur XVI. odobrio je god. 1832. službeno njegovo štovanje, a blagdan mu se u dominikanskom redu i dubrovačkoj biskupiji slavi 10. lipnja.
»Dominici je bio jedan od najvećih likova svoga vremena. Poznavao je njegove dobre ali i loše strane. Kao neumoran apostol budio je posvuda zanos i oduševljenje, osvajajući mnoštvo poštovatelja, učenika i prijatelja. Goreći ljubavlju prema Bogu, obnovio je i osnovao mnoge samostane. Probudio je tolika redovnička zvanja da su ga nazivali grabiteljem djevojaka i zavodnikom mladića. – Radilo se dakako o osvajanju za redovnički stalež. – Neslomiv borac nije se dao slomiti ni progonstvima ni klevetama. Sve je poteškoće nadvladao vedrinom i razboritošću. Uvijek je bio u službi Crkve, a doživjevši utjehu zbog dokončanog zapadnog raskola završio je svoj zemaljski život daleko od domovine. Iako ga spominje i crkvena i građanska povijest, književnost i filozofija, nije ipak postigao onu slavu koju bi njegova veličina zaslužila.« Tako sudi o njemu Sadoc M. Bertuci, dominikanac i redoviti ispovjednik u Liberijanskoj bazilici u Rimu.
I Dominicijev učenik sv. Antonin bio je pun udivljenja prema svome učitelju. On ga opisuje kao čovjeka zvonka glasa, koji je znao ječati kao truba, sposobna ne samo da poučava i razveseljuje, već i da smekšava otvrdnula srca. Duboko pobožan i gorljiv svaki je dan služio svetu misu. Bio je skroman u odijevanju, ozbiljan u hodu, visoka stasa, simpatična izgleda, ljubazan prema siromasima i malenima. Znao je postupati i s pučanima, a ulijevati poštovanje i velikašima. Bio je velik u davanju savjeta o svakoj stvari; u licu uvijek veseo, spajajući radost s redovničkom ozbiljnošću. Nastojao je oko čednosti, jednostavnosti i čestitosti. Toliko je bio zaljubljen u siromaštvo da nije htio ništa posjedovati pa čak ni knjiga. Umjeren, strog sa samim sobom, veoma škrt s obzirom na san. U radu je bio neumoran. »Taj je Ivan bio prvi buditelj redovničke stege u Italiji.« Ako znamo kako je velik čovjek i svetac bio sveti Antonin, onda nam njegovo svjedočenje o Dominiciju postaje još dragocjenije. On se u velikom strahopoštovanju poklonio pred izvanrednim likom svoga nenadmašivog učitelja.
Dominici je bio i kršćanski pedagog. Na području pedagogije napisao je dva djela: Lucula noctis i Regola del governo di cura familiare. U oba ta djela daje mudrih savjeta za odgoj mladeži. U djelu Lucula noctis Dominici, protiv shvaćanja Coluccija Salutatija, kancelara republike i glave humanizma u Firenzi, snažno naglašava tomistički nauk superiornosti razuma nad voljom i akcijom.
Od Dominicijevih teoloških djela neka su izgubljena, a od sačuvanih vrijedna su spomena: Komentar Magnificatu, rasprava O bezgrješnom začeću preblažene Bogorodice Marije. U njoj kao dosljedan tomist zastupa mišljenje sv. Tome. Sačuvane su nam i njegove brojne propovijedi, također pune teologije. U raspravi Kako je molio sv. Dominik Dominici je dao svoj priručnik mistične teologije. U jednoj veoma uspjeloj pjesmi o Majci Božjoj, koja je pobudila udivljenje i Carduccija, Dominici je pokazao i velik pjesnički talent. Napisao je i brojna pisma te nekoliko biografskih spisa, što sve skupa pokazuje da je bio velik duh, svestran čovjek, jedan od onih što su od Gospodina primili deset talenata.
Svojim profinjenim kistom i produhovljenim ukusom, blaženog je dominikanca Ivana Dominicija ovjekovječio njegov subrat Beato Angelico, stavivši ga na fresku svoga Raspeća u kapitulu samostana Sv. Marka u Firenzi. Ivan je naslikan s velikim kardinalskim šeširom i svijetlim zrakama aureole. Budući da je i veliki slikar bio Dominicijev učenik, ta je slika kao neki njegov portret, naslikan, ako ne baš uz poziranje, a ono barem po pamćenju. Energične crte pokazuju jaku narav koja se u životu morala mnogo boriti. I drugi su se majstori proslavili slikanjem lika velikog dominikanca, nema vremenski prilično daleka, ali tolikim ljudskim i kršćanskim crtama tako bliza.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
