www.tebe-trazim.com

14. lipanj



Etiopski mučenici († 1638)



Etiopija se spominje već u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazočnošću u progonstvu g. 591–570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroštvu protiv Egipta on spominje: »Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoš od Migdola do Sevana i do granice etiopske« (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod današnjeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je đakon Filip po Božjem nadahnuću pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.

Sredinom IV. stoljeća misionarenjem Frumencija iz Tira i Edezija kršćanstvo je u Etiopiji pustilo dublje korijenje. Frumencija je za biskupa postavio sam sv. Atanazije te njegovu biskupiju u Assuanu pripojio aleksandrijskom patrijarhatu. No, kasnije na čelu etiopske Crkve stoji abuna. Kršćanstvo brzo u toj zemlji dobiva status državne vjere. No za vrijeme žučljivih kristoloških rasprava u IV. stoljeću Etiopija se priklanja monofizitizmu i takva ostade sve do danas.

Nakon prodiranja monofizitizma u Etiopiju njezina povijest upada u mrak sve tamo do XIII. stoljeća. Tada kraljevska dinastija poče širiti vijest da potječe čak od Salamona, jer se njemu s kraljicom od Sabe rodio sin Menelik, koji postade ocem etiopske kraljevske dinastije. Prodiranjem islama u sjevernu Afriku Etiopija postaje sve više odijeljena od ostaloga kršćanskoga svijeta.

Etiopski su kraljevi iz straha pred islamskom opasnošću nastojali ipak tražiti veze sa zapadnim kršćanstvom nadajući se na taj način zaštiti. Pape su im slale pisma i misionare, a sve to u želji da bi se monofizitska etiopska Crkva vratila u krilo katoličkoga pravovjerja. Papa Julije III. poslao je u XVI. stoljeću u Etiopiju isusovačke misionare. I tako započinje isusovačko misionarenje u toj dalekoj zemlji. Ono je Družbi dalo i 8 slavnih mučenika, kojima na čelu stoji otac Apolinar de Almeida, naslovni nicejski biskup. Crkva ih je proglasila časnim Božjim slugama, a nadati se da će doći i do njihove beatifikacije.

Apolinar de Almeida rodio se 22. srpnja 1587. u Lisabonu. Stupio je u Družbu Isusovu te jedno vrijeme u Europi predavao Sveto pismo. Godine 1626. imenovan je naslovnim nicejskim biskupom i koadjutorom etiopskoga patrijarha Alfonza Mendeza. Nakon mnogih i dugih peripetija stigao je tek g. 1630. na polje svoga djelovanja. No već g. 1633. svi su misionari s patrijarhom Mendezom bili prognani te otišli u Gou u Indiju. Otac de Almeida s dvojicom drugih otaca uspio se ipak nekako izgubiti i ostati u etiopskoj pokrajini Tigre. Ondje je živio skriven gotovo tri godine izložen neimaštini, gladi, strahu od progonitelja i drugim nevoljama.

Napokon su ga uhvatili, a otpadnički ga je etiopski car Fasiladas predao u ruke krivovjernih monaha. Ti su ga nakon okrutnog tamnovanja od godine dana na jednome otoku rijeke Nila skupa s Jacintom Franceschi i Franciskom Rodriguez predali u ruke razjarene svjetine koja ih je kamenovala. Mučeništvo se zbilo između 10. i 15. lipnja 1638. Biskup de Almeida je poginuo 14. lipnja. Za njihovo proglašenje blaženim otvoren je g. 1902. apostolski proces.



Meinard Josip Gebard Eugster,

časni Božji sluga (1848–1928)



Na II. vatikanskom saboru vodila se prilično živa rasprava i o svetosti i svecima. U njoj se belgijski primas kardinal Suenens osvrnuo na štovanje svetaca. Zastupao je mišljenje da bi, ako želimo da sveci budu primjeri vjernicima, valjalo prijeći na nove kanonizacije. Nadalje, da bi sveci trebali zastupati sve narode i sve društvene slojeve svijeta. Međutim, počev od VIII. stoljeća, među svecima je 85% redovnika i redovnica, a 90% su iz tri europska naroda: talijanskoga, španjolskoga i francuskoga. Kardinal misli da bi trebalo obnoviti i postupak kanoniziranja jer je današnji način odviše spor i veoma skup. Postupak je odviše centraliziran jer se sve važnije faze odvijaju u Rimu. Zato je predlagao da u stvari beatifikacije bude nadležna biskupska konferencija.

Pomoćni lyonski biskup Ancel, poznat po svojoj socijalnoj usmjerenosti, na Saboru je iznio ovo mišljenje: »Eshatološka narav našeg poziva ne očituje se samo u borbi protiv vražjih zasjeda, u podnošenju trpljenja ovog života, u budnosti pred smrću. Treba da se očituje u cijelom našem svagdašnjem životu po vjeri, ufanju i ljubavi, koja daje vječnu vrijednost našim djelima i suzbija klevetu da je vjera opijum naroda.«

Budući blaženik i svetac, čiji ćemo život sada kratko prikazati, bar djelomično ispunjava zahtjeve te dvojice saborskih otaca. Vidjet ćemo u čemu ispunjava, a u čemu ne. Meinard Eugster se rodio 23. kolovoza 1848. u Altstättenu, u kantonu Sankt Gallen u Švicarskoj. Švicarska ima samo jednog jedinog sveca: Nikolu von Flüea (1417–1487). Meinardov se otac zvao Ivan Ulrich, a majka Ana Marija, rođena Rechsteiner. Kao mladić jedno je vrijeme radio u tvornici i tako sam iskusio svu tvrdoću radničkoga života na početku ere industrijalizacije. U tome nam je veoma suvremen. Već sa 16 godina pošao je na zanat da izuči za krojača. Šegrtovao je u Alstättenu, Rapperswillu i Rorschachu. Svršivši zanat godine 1873. pošao je u Einsiedeln, glasovito marijansko svetište u Švicarskoj, i ondje se zaposlio u krojačnici benediktinskog samostana.

Kao idealan vjernik smatrao je da mora biti aktivan pa se učlanio u udruženje mladih katolika. I tako je prije ulaska u samostan stekao prilično iskustvo o životu, osobito o njegovim teškim stranama, te naučio da za kraljevstvo Božje valja biti aktivan. Prema tome, može služiti kao primjer onoga što je biskup Ancel iznio na Saboru.

Meinard je stupio kao brat u benediktinski red, nadamo se ne iz bijega od svijeta, a još manje radi veće socijalne sigurnosti, već iz uvjerenja da ga u red zove Bog. Obukao je redovničko odijelo 5. rujna 1874. Sljedeće godine na isti dan položio je jednostavne, a 22. rujna 1878. vječne zavjete i bio konačno uključen u red. I sada počinje njegov jednostavni radini redovnički život koji će trajati punih 50 godina. Radio je u svome krojačkome zanatu, brinuo se za odjeću svoje subraće, a pomagao je i u sakristiji.

Njegov je ponizni i sveti život bio primjer za sve u samostanu. On je živio od vjere, u nadi i ljubavi. Svoje je dane ispunjavao molitvom i radom. Iako sav uronjen u vječnost, svojim je marljivim radom čvrsto stajao na zemlji, brinući se za jedan dio potreba svoje braće. Vjera, dakle, za njega nije bila nikakav opijum, koja bi ga uspavljivala i na taj način udaljivala od stvarnih svagdašnjih zemaljskih zadataka. Zbog toga bi zaslužio da dođe još više na svjetlo te poput svjetionika svijetli mnogima. U njegovu životu razlikujemo dva razdoblja: jedno kraće – ono u svijetu – i jedno duže – ono u samostanu. Možda nam ono prvo danas ima više reći nego drugo. No ne bi bilo ispravno misliti da nam drugo nema ništa reći.

Crkva je i nakon Sabora nastavila s praksom proglašavanja blaženika i svetaca. I čini mi se da su najvećim dijelom ti novi blaženici i sveci redovnici. To će tako biti sve dok se ne pronađe novi tip svetosti, one u svijetu. On zapravo već postoji i ima svoje nosioce, samo će proći mnogo vremena dok svi kršćani budu shvatili da su pozvani na svetost i da biti svet nije povlastica samo redovnika i svećenika, već sviju koji u Krista vjeruju. Zato je dobro da uz svece redovnike neprestano naglašavamo i opći poziv na svetost.

A što se tiče onog postotka svetaca iz triju naroda, dobro je da se u nj naročito zamislimo mi koji tim narodima ne pripadamo. Možda su oni od nas daleko više učinili da njihovi ponajbolji sinovi i kćeri dođu do oltara. U tome bi nam mogli služiti za primjer. Nadalje, ako se mi sami ne budemo zalagali za proslavu svojih duhovnih velikana, kojih hvala Bogu imamo, drugi će to još manje od nas činiti. A bilo bi dobro da s našim duhovnim velikanima upoznajemo i druge narode. To je jedino moguće pisanjem na velikim svjetskim jezicima. Katolici intelektualci, dobri poznavaoci kojeg stranog jezika, učinili bi za promicanje naše domaće svetosti mnogo kad bi na taj jezik preveli koji naš životopis. Eto razmišljanja da posao oko pisanja svetačkih životopisa odgovara što više suvremenim zahtjevima.