www.tebe-trazim.com

15. lipanj



Sveti Vid, mučenik († 304/5)



I sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.

Oko god. 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.

sv. Vid

O Vidovu mučeništvu postoje tri inačice koje još uvijek nisu dosta proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je doista postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu izmišljena. Njegovo je štovanje u Crkvi veoma staro, a raširilo se po cijeloj Europi. Već svršetkom V. stoljeća posvećeno mu je nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a spominje ih u svojim spisima papa Grgur Veliki. Svečev se blagdan spominje u Gelazijevu sakramentaru, svim povijesnim martirologijima, u takozvanom Napuljskom mramornom kalendaru, pa čak i u bizantskim sinasarima, što je znak da se njegovo štovanje proširilo i u istočnu Crkvu.

Prema jednoj donjonjemačkoj predaji, svečevo je tijelo g. 583. sa Sicilije preneseno u Italiju, odakle je g. 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj samostan kasnije postade središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta.

Već sam spomenuo da je sv. Vid veoma štovan svetac. To neka potvrde i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje dio relikvija sv. Vida, što je znak da se do toga sveca mnogo držalo. U srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao sv. Vid kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara. On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj 34, tj. 34. patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svoga zaštitnika. Nabrojimo nešto od toga. Svetog Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.

U djetinjstvu sam i ja svake godine na blagdan Sv. Vida išao u obližnje Veliškovce, gdje je tome svecu u župnoj crkvi posvećen jedan pokrajnji oltar, a Vidovo se uvijek veoma svečano slavilo. Tada bi obično propovijedao sada već pokojni viljevački – kasnije marjanski župnik – revni svećenik Josip Radičev. On bi u svojim propovijedima naglašavao vjernost sv. Vida kršćanskoj vjeri, šibajući po vjerskoj mlakosti i drugim porocima i pozivajući na obraćenje. Bio sam dijete, baš kao i sv. Vid, ali su me te propovijedi u djetinjoj dobi duboko dirale i poticale na razmišljanje. Sveti Vid je pokazao junaštvo već u ranoj dobi pa je tolikim pokoljenjima svijetlio kao divan primjer vjernosti. Taj je primjer u puku budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje pa su mu se onda kao svom velikom prijatelju počeli utjecati u svim svojim nevoljama. I tako se onda posvuda razvilo ono veliko štovanje prema njemu. Ono je našlo snažan izražaj i u slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu. Likovna se umjetnost s pučkom pobožnošću upravo natjecala kako bi što više proslavila toga mladoga junaka vjere.

Na koncu još jedno pitanje. O čemu možemo mi danas razmišljati kad slavimo sveca o čijem životu, kraj svega njegova štovanja, tako malo znamo? – Razmišljajmo o neistraživom Kristovu bogatstvu što je po milosti krštenja i mučeništvu bilo sakriveno i u tome dječaku. On je bio velik po Kristu i u Kristu. Krist ga je u obilju učinio dionikom svoga božanskoga života, svoga bogatstva i punine. Vid je to blago znao cijeniti i za nj je hrabro pošao u smrt. U tome je sva njegova slava, sva njegova veličina, sva njegova suvremenost i primjerenost i za nas njegove štovatelje, a daj Bože, i nasljedovatelje.



Sveti pomoćnici



Spomendan svetog Vida daje nam povod da upoznamo skupinu svetaca, koje, kao i njega, pučka predaja smatra naročito moćnim zagovornicima u raznim potrebama i teškim situacijama. Pobožnost prema njima nastala je u njemačkim zemljama, o čemu svjedoče stari misali: onaj iz Bamberga iz g. 1490., iz Mainza g. 1493., iz Konstanza g. 1504., iz Isenheima g. 1516. Jedan vatikanski kodeks iz g. 1466. ima »Misu koja se govori u čast XV pomoćnika u svakoj potrebi«. Taj je misni obrazac Zbor obreda g. 1618. dokinuo i zamijenio ga zajedničkom misom za više mučenika. Papa Leon XIII. dopustio je ipak nekim svetištima svetih pomoćnika vlastitu misu.

Možda je najpoznatije svetište u čast svetih pomoćnika podignuto u blizini Staffelsteina, u pokrajini Oberfranken, zvano Vierzehnheiligen. Tamošnja raskošna crkva u stilu profinjenog rokokoa ide u red veoma glasovitih crkava u Njemačkoj. Kad se čovjek nalazi u toj crkvi upravo osjeća kako je smisao za čudesno baš u njoj našao svoj neusporediv izražaj. Raskoš svjetla, boja, oltara, kipova čovjeka prenosi u neko nadzemaljsko ozračje. Jedno nedjeljno ljetno poslijepodne posjetio sam tu crkvu i ostao upravo zadivljen. Stvarnost svetaca, njihova zagovornička moć osjećala se u njoj kao nigdje drugdje. U životnom djelu velikog majstora graditelja, Balthasara Neumannsa, koji je g. 1753. umro u Würzburgu, proštenišna crkva Vierzehnheiligen zauzima izuzetno mjesto.

Broj svetih pomoćnika kreće se između 14 i više. Najčešći je broj 14. To su:

Sveti Akacije, pomoćnik protiv glavobolje i tjeskobe; sveta Barbara, koju zazivaju u pomoć protiv groma i nenadane smrti; sveti Blaž, pomoćnik u bolestima grla; sveta Katarina, djevica i mučenica, zaštitnica kršćanskih filozofa i pomoćnica u fiziološkim nedostacima jezika; sveti Cirijak, pomoćnik protiv đavolskog opsjednuća, osobito u času smrti; sveti Kristofor, zaštitnik protiv prometnih nesreća, protiv uragana i kuge; sveti Dionizije, mučenik, koga slikaju s glavom u ruci – aluzija na njegovo mučeništvo – a zazivaju ga u pomoć protiv đavolskog opsjednuća i glavobolje; sveti Egidije, koga prikazuju u benediktinskoj kukuljici s košutom kraj njega, a zazivaju protiv prevelikog straha, nemoći i ludosti; sveti Erazmo, zaštitnik mornara, a zazivaju ga i bolesnici što boluju na crijevima; sveti Eustahije, zazivaju ga u svim nevoljama, a osobito da odstrani opasnost ognja, uključujući i onaj pakleni; sveti Juraj, zaštitnik srednjovjekovnih vitezova, vojnika, a zaziva se i u kožnim bolestima; sveta Margareta, djevica i mučenica, koju zazivaju trudnice; sveti Pantaleon, zaštitnik liječnika i sušičavih bolesnika; sveti Vid, o kome smo već govorili.

Uz te svece u nekim se popisima nalaze još i sveti Liberan, koji se kod nas veoma slavi u Neretvi i Stonskom primorju, te sveti Humbert. U Italiji se među svecima pomoćnicima naročito slavi sveti Magno, biskup Trevisa, sveti Rok, štovan veoma i drugdje, sveti Leonard i sveti Nikola. Svetim pomoćnicima bile su posvećene mnoge bolnice, gradovi, kapelice, crkve i svetišta. Naročito je bilo poznato ono iz g. 1448. u Würzburgu. Kult je tih svetaca nadahnuo mnoge zanatlije i umjetnike koji su izrezbarili, isklesali, islikali njihove likove za crkve i oltare. U štovanju tih svetaca naročito je dolazila do izražaja vjera u moć svetačkoga zagovora. Dobro je da tu vjeru i danas gajimo štujući svece kao naše velike zagovornike pred Bogom.

Veoma rašireno štovanje svetaca pomoćnika daje nam povod da nešto reknemo o elementima teologije svetačkoga kulta u želji da naše zazivanje svetaca bude što prosvjetljenije i daleko od svakoga praznovjerja.

Štovanje svetaca u Crkvi javlja se tek 100 godina poslije Isusove smrti, u početku malo neodređeno i nesigurno, da se kasnije razvije u posve svjesno iskazivanje počasti u prvom redu mučenicima, a onda malo-pomalo i ostalim svecima.

Štovanje Majke Božje i svetaca poprima sve jače naglaske u IV. i V. stoljeću, kad su se počele voditi oštre teološke rasprave o Kristovoj ličnosti, o njegovu božanstvu i čovještvu, o tajni utjelovljenja, o hipostatskoj uniji, tj. sjedinjenju dviju naravi u jednoj božanskoj osobi Isusa Krista. Kad se došlo jasnije do spoznaje da je Isus iz Nazareta od Boga poslani Mesija, sve više dolazi i do svijesti da on ima oko sebe mesijanski narod. Crkveno naučiteljstvo, propovijedi i kateheze njezinih pastira sve više osvjetljavaju istinu da onaj to dublje pripada mesijanskome narodu što je u svome životu više ostvario nasljedovanje Krista. A budući da se ono u smrti za njega ostvaruje na najočitiji način, naročito se razvija štovanje mučenika, tj. onih koji su iz ljubavi prema Kristu, da se s njime što više suobliče, pošli i u smrt. U tome bi bili oni temeljni elementi teologije svetačkoga kulta iz kojih se mogu onda razviti i svi ostali.

Apsolutno je svet samo Bog. S njegovom se svetošću ne može usporediti ni jedna druga. No, Božja ljubav otvara vrata svoje svetosti i prema stvorenjima, osobito razumnima: anđelima i ljudima. Ako su oni povezani s Bogom, ako su kod njega, onda postaju dionicima njegove svetosti. Ljudima je Božja svetost naročito zasjala u Kristu čovjeku. I on je zapravo jedini čovjek koji je u okvirima svoje ljudskosti posve svet. Kršćanska je svetost u što većoj suobličenosti s Kristom. Krist je kao čovjek najsavršeniji Božji svetac, zato i uzor svake ljudske svetosti, njezin pralik. Apostol Pavao nastojao se suobličiti s Kristom, u njega ugledati i svoje kršćane potiče: »Ugledajte se u me kao ja u Krista!« Na taj način i svetost običnih svetaca postaje primjerna za svakoga od nas. Po njihovu primjeru, a i zagovoru, i svi mi treba da se po Kristu nastojimo što više približiti Bogu, biti kod njega, omiljeti mu kao što mu je omilio njegov jedinorođenac Isus Krist, pa ćemo i mi biti sveti.



Sveti Bernard od Mentone ili

od Mont-Jouxa († 1081)



Papa Pio XI., koji je bio veoma zagrijan planinar, proglasio je g. 1923. sv. Bernarda od Mentone, nekadašnjeg arhiđakona u Aosti, zaštitnikom svih alpinista, smionih penjača na alpske vrhunce. On se rodio negdje početkom XI. stoljeća u jednoj plemićkoj obitelji na podnožju italskih Alpa. Stupivši u klerički stalež, postao je katedralni arhiđakon. Prožet apostolskom revnošću, propovijedao je ne samo na području svoje biskupije, već sve tamo do Novare i Pavie. Umro je u Novari 12. lipnja 1081., a sahranjen je tri dana kasnije u bazilici Sv. Lovre pa mu se stoga blagdan slavi 15. lipnja.

Sveti Bernard od Mentone veoma je poznat kao osnivač svratišta Veliki sveti Bernard. On je zapravo obnovio jedan stari samostan gore visoko u Alpama, koji je bio ondje podignut već svršetkom VIII. stoljeća, no kasnije razoren i opustošen od Saracena. Po svetom Bernardu obnovljeni samostan na alpskome prijelazu pokazao se u povijesti veoma korisnom ustanovom za sve putnike preko Alpa, u doba kad su prometne veze bile slabe i putovanje vezano ne samo uz mnoge nepogodnosti već i životne opasnosti. Redovnici toga samostana, koji uzgajaju velike pse bernardince i vježbaju ih da tragaju za izgubljenim putnicima u mećavi, učinili su mnogima velike usluge te spasili tolike od sigurne smrti.

Štovanje sv. Bernarda od Mentone veoma je prošireno u Valle d’Aosta, Piemontu, Lombardiji, Vallese i Savoji. Ikonografija ga prikazuje s križem u obliku alpskog štapa, čime se želi pokazati njegova svetačka zaštita nad svim putnicima preko Alpa. Slikaju ga i sa skijama, planinskom sjekiricom, čekićem i psom bernardincem. Život je toga sveca bio znamenit ne samo kao propovjednika i apostolskog radnika, već i kao izrazito socijalnog djelatnika u korist planinara i prijelaznika preko Alpa. Njegovo se djelo i danas nastavlja pa je i on odličan primjer sveca koji je živeći za nebo koračao po zemlji, imajući pred očima vremenite ljudske potrebe i nastojeći im doskočiti.

Francuski je pisac Henry Bordeaux napisao: »Tvoja se vrijednost mjeri prema veličini plamena što ga nosiš u sebi.« Taj je plamen kod svetaca velik, zato su oni u svijetu duha, ljudskosti, svetosti tako veliki. U tamnim noćima našega života oni nam svijetle poput sjajnih zvijezda te pokazuju put k vrhuncima.



Sveta Germana Cousin

(1579–1601)



»Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se ni jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom« (1 Kor 1,27–29). Ako postoji svetac ili svetica na koga i na koju se mogu primijeniti navedene riječi sv. Pavla, onda je to sigurno francuska seoska svetica, čobanica, sveta Germana Cousin. Ona je u očima svijeta izgledala bezvrijedna, ali baš nju izabra Bog da isprevrće sve ljudske račune, sudove, vaganja i procjenjivanja. Na vagi svijeta Germana je ispala prelagana, ali izmjerena na Božjoj, zadobi svu vrijednost. Upoznajmo taj svetački lik, da nešto iz njega naučimo!

Germana se rodila na jednom seoskom posjedu u seocu Pibrac, 15 km udaljenom od Toulousea. Bilo je to g. 1579., kad su se u Francuskoj vodili neprestani oružani sukobi između katolika i hugenota. Germana je rano ostala siroče bez majke. Rođenu majku nije pravo ni upoznala jer je umrla brzo nakon poroda svoje djevojčice. Otac se ponovno oženio, no njegova kćerka u novoj ženi nije dobila majku već pravu maćehu, a s njome i sve ono što je suprotno od pravoga, toploga, nježnoga, djetetu tako potrebnoga majčinstva.

Germana je već od rođenja bila boležljiva, slabašna, sićušna, suhonjava. Desna joj je ruka bila uzeta, a često je bolovala od skrofula. Jadna zbog tolikih tjelesnih nedostataka, u očima je svoje maćehe izgledala još jadnijom i odbojnijom. Zato postade predmetom poruga, nepravdi, prezira i to ne samo od maćehe već i od svih ukućana. Bila je prava pepeljuga, proganjana od sviju, lišena svake ljubavi.

Kad je djevojčici bilo 9 godina, dadoše joj da čuva ovce i praktično cijeli dan bude izvan kuće i obitelji. Kad bi se uvečer vratila kući, dali su joj da spava u staji ili kakvoj bijednoj i mračnoj sobici. Kao ležaj služila bi joj loza. U takvom je načinu života proživjela 22 godine, dok je jednoga ljetnoga dana g. 1601. nisu našli mrtvu.

A ipak u tom izvana tvrdom, zabačenom životu, što se nalazio posve na rubu tadašnjega društva, krila se velika, Božjim darovima obdarena duša. Iako je gotovo nitko na ovom svijetu nije znao ljubiti, ona je posjedovala jednostavnu ali začudo veliku ljubav. Očitovala ju je prema malim seoskim pastirima i pastiricama s kojima se skupa nalazila na paši. Njima je velikodušno dijelila svoj i onako škrto odmjereni zalogaj. U slobodno vrijeme govorila bi im tako divno o nebeskom Ocu, o Spasitelju Isusu Kristu, o Presvetoj Djevici i na taj ih način poučavala u vjeri, postavši njihova katehistica. Odakle je ona sve to naučila? Ne iz knjiga, već iz žive riječi u crkvi, u koju je tako rado zalazila i upravo gutala svaku propovijed i svaku vjersku pouku. Ona je svaki dan išla na misu, dakako od stada, a začudo da ono u njezinoj odsutnosti nije nikada pošlo u kvar. Za blagdane bi se ispovjedila i pričestila, dok je krunicu i Gospin pozdrav molila svaki dan.

Mještani su je zbog njezine velike pobožnosti posprdno nazivali »bogomoljkom«, a izrugivali su je i na druge načine. Dobra je djevojčica sve to podnosila upravo anđeoskom strpljivošću. Ona se nije ni na koga ljutila, nikome zlo uzvraćala zlim, nikome osvećivala. Shvatila je da je blaženije nepravdu trpjeti negoli je drugome nanositi, te da je bolje biti gažen negoli drugom biti uzrokom boli i žalosti.

Njezina okolina i ona domaća i ona seoska morala se ipak dva put uvjeriti da je mila u Božjim očima jer joj je Bog učinio dva čuda. Jednom je, žureći se u crkvu, prešla preko potoka koji je nabujao i nije se mogao pregaziti, a da nije uopće smočila svoje odjeće. Drugi put su joj ukućani usred zime predbacivali da nosi sa sobom previše kruha. Ona je odgurnula svoju pregaču, a unutra se nađoše svježe mirisave ruže.

Kad je umrla, tada njezini mještani upoznaše njezinu veličinu. Cijelo je selo došlo na sprovod, a sahraniše je pred propovjedaonicom župne crkve. 34 godine nakon smrti tijelo su joj pronašli neraspadnuto. Onima starijima, koji su se sjećali te neobične djevojke, izgledala je kao da sniva. Vjernici su je počeli štovati pa se poveo crkveni postupak za njezinu proslavu. Godine 1854. proglašena je blaženom, a 29. lipnja 1867. svetom. U Francuskoj je veoma štovana svetica. I tako je veliki Bog već na ovome svijetu proslavio svoju odabranicu.