www.tebe-trazim.com

17. lipanj



Sveti Grgur Barbarigo, biskup

(1625–1697)



Jedan je od svetačkih likova, koga je papa Ivan XXIII. naročito štovao, u koga se ugledao te koga je kanonizacijom 26. svibnja 1960. proglasio svetim, nekadašnji bergamski i padovanski biskup i kardinal Gregorio Barbarigo. Isti je Papa njegov blagdan proširio na čitavu Crkvu odredivši da se slavi 17. lipnja. Posljednja reforma kalendara ostavila je njegov blagdan mjesnim crkvama tako da više nije obvezatan za cijelu Crkvu. Nema nikakve sumnje da je Grgur Barbarigo bio velik biskup, nasljedovatelj sv. Karla Boromejskog te promicatelj i ostvarivatelj tridentske obnove Crkve.

Gregorio Giovanni Gaspare Barbarigo rodio se 16. rujna 1625. u Veneciji kao prvorođenac Gianfrancesca i Lukrecije, rođene Lion. Obitelj je Barbarigo potjecala iz Istre. U njoj je bila tradicija da je brigu za vjerski, ćudoredni i politički odgoj djece preuzimao osobno otac. Kad je Grguru bilo 6 godina, ostao je s troje braće bez majke. No imao je sreću da mu je otac bio, uistinu, uzoran u svakom pogledu. Bio je to čovjek i kršćanin koji je svaki dan molio Mali časoslov Majke Božje. Grgur je u njemu imao odličnog vođu, pomoćnika i savjetnika. Dječak je već od mladih nogu počeo prakticirati vjeru i vjerske dužnosti. U 7. godini života prvi put se ispovjedio, a u 10. godini prvi put pričestio. Od tada je svake nedjelje pristupao stolu Gospodnjemu, što se tada smatralo čestom pričešću. O ozbiljnosti njegova vjerskoga života govori i činjenica da bi i noću ustajao na molitvu, koju bi obavljao naslonjen na prozor promatrajući zvjezdano nebo. Pri tom bi ga i san svladao.

Grgur je dobio svu onu školsku spremu koju su tada dobivali sinovi odličnijih venecijanskih obitelji. Imao je posebne učitelje za latinski, grčki, glazbu i mačevanje, dok ga je u filozofiji i matematici poučavao otac. Kao osamnaestgodišnjak otputovao je 11. kolovoza 1643. s bratučedom Petrom Duodom u Münster u svojstvu tajnika Alviza Contarinija, koji je bio venecijanski poklisar na konferenciji o vestfalskom miru.

Jednog je dana mladi Barbarigo u velebnoj kölnskoj katedrali pobožno molio Časoslov Majke Božje. Ondje ga je uočio papinski nuncij Chigi i sklopio s njime prijateljstvo. Nuncij će kao posrednik mira i sam poći u Münster te postati Barbarigov duhovni vođa. On je pobožnog mladića uveo u humanističku duhovnost sv. Franje Saleškoga. Uputio ga je i u daljnji studij latinskog jezika, svetih znanosti i crkvene povijesti. Baveći se tim studijem, nije zanemarivao ni proučavanje onih predmeta koji su ga jako zanimali i prema kojima je gajio izvanrednu sklonost. To su matematika, zvjezdoznanstvo, zemljopis i kartografija.

Kao Contarinijev tajnik Barbarigo je pomalo ulazio i u vještinu diplomacije, dok je putovanjima u Haag, Amsterdam, Copenhagen i Leiden još više proširio svoje kulturne vidike. Javljajući god. 1648. venecijanskom senatu povratak svojih tajnika Grgura i Petra – opisao ih je kao osobe veoma visokih kvaliteta »koje mogu imenovati više naslovom anđela nego ljudi, jer su u krepostima i ponašanju premašili naravne vlastitosti svoje dobi«.

Da je ostao u svijetu, Barbarigo bi u Mletačkoj Republici mogao načiniti blistavu diplomatsku karijeru. No on je osjetio da ga Bog zove u svoju službu i ništa ga nije moglo spriječiti da se ne odazove tome zovu. Svršio je teologiju, obukao kleričko odijelo, a 21. prosinca 1655. zaredio ga je za svećenika sam venecijanski patrijarh.

Na poziv Aleksandra VII. Barbarigo je kao mladi svećenik pošao u Rim i to je bila prva postaja njegova svećeničkog života. Ondje si je želio gostoljubivu kuću s mnogo knjiga, da ih može staviti na raspolaganje ljubiteljima knjige, a uz to još posve skroman stol. U pismu od 1. travnja 1656. piše svome ocu da vjeran svome načelu »neće nikada ništa tražiti jer zna da je veoma malo sposoban, no neće ništa ni odbiti znajući da ima dobre poglavare koji će prihvatiti bar njegovu dobru volju«. U Rimu je radio u dva papinska ureda, a brzo je imenovan kućnim prelatom Njegove Svetosti i počasnim kanonikom u Padovi. U Rimu je nastavio studij prava, crkvene povijesti i matematike. Polazio je predavanja najučenijih ljudi u Rimu, tako kardinala Sforze Pallavicino, Luke Holstenio, Atanazija Kirchera i drugih. Bavio se i teologijom, a davao je prednost sadržajnoj teologiji pred onom koja je bila »začešljana sofističkim raspravama«.

U Rimu je godine 1656. buknula pošast kuge. Barbarigo je dobio nalog da se brine za javno zdravstvo u veoma napučenom dijelu Rima koji se zove Trastevere. On je učinio sve što je mogao, no kuga je ipak samo te godine svojom neumoljivom kosom pokosila 15.000 žrtava. Već tada su počeli kolati glasovi da će Barbarigo biti imenovan biskupom u jednoj od biskupija na području Mletačke Republike. On je s obzirom na te glasove pisao svome ocu: »Radije mislim na sadašnjost nego na budućnost jer bi me to uznemiravalo. Sada sve treba da dođe od Boga. Učinit ćemo mnogo ako ništa ne učinimo.« To znači, ako ne budu ni on ni njegov otac ni itko drugi bilo što učinili za njegovo biskupsko promaknuće.

Papa ga je, doista, imenovao biskupom i to u Bergamu. Posvećen je za biskupa u crkvi Sv. Marka u Rimu 29. srpnja 1657. Biskupski je kandidat kao pripravu za biskupsko posvećenje obavio duhovne vježbe kod isusovaca te u potresnom razgovoru sa samim sobom opisao što će sve kao biskup tražiti od sebe. Taj spis odaje njegovu veliku i ozbiljnu želju za svetošću i savršenstvom.

Poslije biskupske posvete, da bi izbjegao prevelike troškove za seobu, porazdijelio je velik dio onoga što je posjedovao. Uputio se u Veneciju da se ondje domogne knjige Acta Ecclesiae Mediolanensis od sv. Karla Boromejskoga jer je smatrao da će mu u Bergamu jedino ta knjiga biti od koristi. »I doista ta će Akta biti pravi zbornik sve njegove pastoralne djelatnosti, kao što će mu životopis sv. Karla od Giussanija biti ogledalo njegova života. Zbog toga su ga suvremenici nazivali drugim svetim Karlom« (Ireneo Daniele).

Kad su papinog legata u Bologni pitali tko je taj Barbarigo o kome se toliko govori, on bi odgovorio: »Čitaj svetog Karla pa ćeš to saznati!« Kad je pak Segneri polazio na put u Bergamo i Milano, pisao mu je kardinal Sforza Pallavicino: »Hvalim tvoje hodočašće jer želiš pohoditi dvojicu kardinala svetaca, jednoga mrtvoga u Milanu, drugoga živoga u Bergamu.« A vjernici su Milana običavali govoriti onima u Bergamu: »Mi imamo jednog mrtvog svetog kardinala, a vi ga imate živog.« Barbarigo je isto tako kao i prije njega sv. Karlo Boromejski želio obnovu Crkve prema dekretima Tridentskog sabora.

Nalazeći se još u Veneciji, novi je biskup u svome prvome pastirskome pismu vjernicima u Bergamo pisao ovo: »…Znamo da je ime pastira ime rada i brige. No pouzdavajući se u Boga, ne trebamo se ičega bojati. Ne odbijamo napor, ne izbjegavamo borbu, ne ljubimo život, ne odbacujemo smrt. Među vama bit će nam radostan život, radosna smrt za vas. Riječ u jednu, mi ćemo vas ljubiti. Ljubav je ono po čem se razaznaje dobar pastir.«

Barbarigo je privatno ušao u sjedište svoje biskupije 27. ožujka 1658. Došao bi i prije, ali ga je u Veneciji zadržala što karantena, što zima. Prilike su tada u bergamskoj biskupiji bile teške i žalosne. Sam ih je Barbarigo opisao u svojem Izvještaju o stanju biskupije, što ga je na latinskom jeziku g. 1660. upravio Svetom zboru za biskupe. U njemu nabraja što je sve poduzeo da bi to stanje popravio. Obnovu je biskupije započeo s obnovom klera jer je bio uvjeren da život vjernika ondje zamire gdje ne svijetli život svećenika.

Evo nekih njegovih odredaba i postupaka prema svećenicima! Oduzeo je vlast ispovijedanja svima onima koji se nisu odazvali ispitu bilo pred njim bilo pred generalnim vikarom. Svećenicima je zabranio polazak u kazališta. Bolje je raspodijelio dekanate i povećao im broj. Od dekana je tražio popis svih svećenika u dekanatu. U tom je popisu morala biti označena dob i druga svojstva svećenika. Od svećenika je tražio da se svaki mjesec sastaju na rješavanje slučajeva savjesti. Badava bi im dijelio razne duhovne knjige, a osobito Filoteju sv. Franje Saleškoga. Svećenike je svaki mjesec pozivao na duhovnu obnovu. Za njih je uveo praksu duhovnih vježbi, a za puk pučkih misija.

Prijavilo mu se god. 1658. za ređenje 200 kandidata. On ih je sam sve ispitao te zaredio samo 8. To znači da su svi ostali bili posve nespremni za ređenje, a i to da su takve prije njega bez ikakvih skrupula ipak redili, što nije moglo ostati bez loših posljedica. On je u kuću Božju želio unijeti red. O tome je rekao ovo: »Želio bih učiniti veliko dobro ovoj biskupiji s dobrim sjemeništem klerika.« Svoju želju nije mogao ostvariti jer je bio premješten u Padovu.

U roku od dvije godine uspio je ipak obići 279 župa bergamske biskupije. To ga je stajalo mnogo napora i znoja jer su putovi bili teški i neprohodni. Kad je bio pri kraju obilaženja svoje biskupije, papa Aleksandar VII. imenovao ga je 5. travnja 1660. kardinalom. Vrativši se sa svečanog konzistorija iz Rima, Barbarigo je održao biskupijsku sinodu. U radu za obnovu biskupije došao je u sukob sa svojim kanonicima, što mu je zadalo prilično jada. Ništa nije bolje prošao ni u nekim samostanima gdje je nastojao obnoviti palu redovničku stegu. Posebnu je pažnju posvećivao osnivanju škola kršćanskog nauka. Neke su se od njih razvile u prave teološke akademije. Uz taj je rad promicao i onaj karitativni i socijalni. Bio je, dakle, pravi reformator biskupije, uzoran pastir, zauzet u svakom pogledu.

Papa Aleksandar VII. pozvao ga je u Rim i zadržao u raznim poslovima gotovo kroz godinu dana. Svetac je kroz to vrijeme upravljao biskupijom koliko je samo mogao preko pisama svome generalnome vikaru. Tako mu je 12. svibnja 1663. među inim pisao i ovo: »Živim u brizi da što skorije opet vidim svoju zaručnicu koju cijenim više od svake druge dužnosti.« Vratio se u biskupiju, ali ne zadugo, jer ga je Aleksandar VII. bulom od 24. ožujka premjestio u Padovu. Svetac je tada u jednome pismu napisao: »Sada mi je započeti drugi novicijat, nakon što sam prvi tek svršio.«

Došavši u Padovu, ovako je zacrtao svoj program: ono što je u Bergamu u kratko vrijeme, tako reći, samo započeo, ovdje će, poučen stečenim iskustvom, nastojati sustavno ostvarivati. I Bog mu je to omogućio jer je u Padovi upravljao biskupijom 33 godine. Rad je prekidao odlaženjem u Rim na izbor pape Klementa IX. g. 1667., Klementa X. g. 1670., Aleksandra VIII. g. 1689. i Inocenta XII. g. 1691. U posljednja dva izbora umalo da sam nije bio izabran za papu. Izbivanje iz Padove za izbor Inocenta XII. proteglo se na tri i pol godine. Taj papa, koji je kasnije proglašen blaženim, rekao mu je na dan svog izbora, »neka im zajednički bude barem teret, kad već ne može biti i dostojanstvo«. Papa ga je imenovao vizitatorom samostana te članom raznih kongregacija.

Kao padovanski biskup Barbarigo je pisao svojim svećenicima: »Puk vaših župa nema druge knjige za čitanje do primjera samoga župnika. Da, vaš će puk toliko naučiti koliko bude vidio da vi činite.« Koliko je bio moderan u odgoju klera, vidi se po tome što je osnovao pastoralni institut u kojem će se svećenici i teoretski poučavati u pastoralnome radu. U Padovi je održao dvije dijecezanske sinode. Govoreći o drugoj sinodi napisao je velikom vojvodi Cosimu III. de Mediciju: »Ne činim drugo nego jedino potvrđujem sinode svojih prethodnika imajući uvijek na pameti da je svijetu više potrebno izvršavanje nego zakon.« U tome je bio veoma mudar jer je dijelio mudrost onih mudrih koji su svjesni da više vrijedi održavanje starih zakona nego stvaranje novih.

I u padovanskoj biskupiji neumorno je obilazio sve župe. Prekinuo je s tim poslom tek tjedan dana pred smrt. Akta u kojima su zapisane njegove kanonske vizitacije sadrže 34 sveska u biskupijskom arhivu. Od 390 župa biskupije neke je obišao i do pet puta. Završivši obilazak jednog dekanata, sakupio bi sve svećenike zajedno, održao im slovo, a onda bi razgovarao sa svakim u četiri oka. Jednom je župniku, koji se tužio na pokvarenost u župi, rekao ovo: »Riba smrdi od glave; razlog je zlu on sam jer nije učinio što mu bijaše dužnost…«

Za vrijeme kanonskih vizitacija, dok je neke stvari povjeravao svojim pomoćnicima, djecu bi uvijek sam ispitivao kršćanski nauk. Koji put bi među tim živim i nemirnim deranima i derankama proveo po 5 do 6 sati ispitujući ih i tumačeći im. U tumačenju se majstorski znao spustiti na njihovu razinu tako da su ga svi mogli pratiti i razumjeti. Kad bi susreo revne duhovne pastire župnike, kapelane, katehete, ne bi škrtario ni pohvalama ni darovima ni priznanjima, dok bi nemarne oštro pozvao na red.

Kad je svetac bio na samrti, samo u gradu Padovi bijahu 42 škole kršćanskoga nauka, u cijeloj pak biskupiji 314 takvih škola. A tko bi nabrojio sve ostale njegove pastoralne pothvate u biskupiji?! Umro je umoran od napora u jutarnje sate 18. lipnja 1697. Klement XIII. proglasio ga je 1761. blaženim. Svetim ga je proglasio u naše dane papa Ivan XXIII. Dok čitamo životopis sv. Grgura Barbariga, gledamo u duhu sve one revne biskupe i svećenike koji su u duhu tridentske obnove izgrađivali Crkvu. Doista, i papa Ivan u svom obnoviteljskom radu za Crkvu imao se u koga ugledati! Upoznati pobliže sv. Grgura Barbariga znači bolje shvatiti i papu Ivana XXIII. i njegove obnoviteljske planove. Samo, žalibože, da su ih neki krivo shvatili. Da se danas papa Ivan XXIII. vrati na zemlju i vidi što se sve u ime Sabora, koji je on sazvao, naučava i stvara, možda bi morao reći da to nema veze s onim što je on sa Saborom zamislio i htio. Bilo bi vrijedno truda napisati ili barem prevesti te na hrvatskom izdati opširan životopis kako sv. Karla Boromejskog tako sv. Grgura Barbariga. Ako je od tih velikih i nenadmašivih učitelja pastorala Ivan XXIII. toliko naučio, onda bi mogli naučiti i ostali kojima je, doista, stalo do istinske obnove Crkve.

Kad je liječnik bolest sv. Grgura Barbariga pripisao njegovim pretjeranim naporima, svetac mu je odvratio: »Sveti Karlo je rekao da biskup mora umrijeti naprežući se za Crkvu.« I kad su mu oni, koji su ga dvorili, pripremili kiselo osvježavajuće piće, sveti je padovanski biskup rekao: »Ah, oni siromasi koji nemaju te pogodnosti!« Kako u životu tako i pred smrt on je sebi ostao dosljedan. Uvijek je želio jedino ostvarivati lik dobrog pastira koji i život daje za svoje ovce. To je stalno imao pred očima i papa Ivan XXIII. od prvih govora svoga kratkog pontifikata pa sve do one teške agonije pred smrt. U tome je i njegova veličina, a ne u »mitovima«, »nimbusima« i »utopijama«, koje su stvorene oko njega. Od svega toga trebalo bi Papu osloboditi, a pokazati na njegovu sličnost s njegovim duhovnim učiteljima i uzorima: Karlom Boromejskim i Grgurom Barbarigom, pa bismo dobili vjerodostojnu sliku o njemu. To je slika dobroga pastira kakvu nam je Isus ocrtao, a još više svojim životom pokazao, na kojoj su se uvijek nadahnjivali ponajbolji pastiri Crkve, bili to pape, biskupi ili svećenici.

Danas je Sveti Grgur Barbarigo, biskup;