www.tebe-trazim.com

18. lipanj



Sveti Marko i Marcelijan, mučenici



Jeronimov martirologij 18. lipnja spominje svete rimske mučenike Marka i Marcelijana te kaže da su pokopani na groblju Balbina na Ardeatinskoj cesti. Njih jednako spominju Gelazijev sakramentar iz VIII. stoljeća te neki drugi martirologiji, a pogotovo Rimski martirologij. Spominje ih čak i Carigradski sinasar. Zabilježili su ih u svojim putopisima i neki hodočasnici iz VII. stoljeća koji kažu da se njihovi grobovi časte pod oltarom crkve nedaleko od groba pape Damaza i pape Marka. Glasoviti arheolog De Rossi misli ipak da su se grobovi tih mučenika što ih danas slavimo nalazili na groblju Basileo, za koje danas još uvijek ne znamo gdje se točno nalazilo.

Pomalo legendarna Passio Sebastiana pripovijeda o našim mučenicima da su bili braća, sinovi nekog Trankvilina. Zbog vjere ih je uhvatio i zatvorio prefekt Kromacije te predao sucu Nikostratu. Pod paskom su ih držali mjesec dana, davši im tako priliku da se eventualno predomisle i odstupe od kršćanske vjere. Na otpad od vjere nagovarali su ih čak i njihovi roditelji i prijatelji, ali oni se nisu dali nagovoriti. U vjeri ih je sokolio sveti Sebastijan. Kako njihov pritvor nije bio tako strog, papa Gajo zaredio ih je za đakone. Predstojnik Fabijan stavio ih je na okrutne muke, a onda su bili probodeni kopljima. I tako su slavno završili svoju životnu trku zadobivši vijenac slave. Prema jednoj predaji, relikvije su im prenesene u Soissons, gdje se časte u bazilici Sv. Medarda.

Slavni slikar Paolo Veronese naslikao je velebnu sliku koja prikazuje presudu svetom Marku i Marcelijanu. Slika se čuva i časti u crkvi Sv. Sebastijana u Veneciji. Blagdan tih svetih mučenika opet nam je prilika da se bar kratko u duhu zaustavimo pred pojavom mučeništva u Crkvi. Ona je stara kao i Crkva i prisutna u svakom vremenu njezine povijesti. I danas ima mučenika. I stari i novi mučenici vjeruju s onim ruskim svećenikom, ocem Dimitrijem, da sljedbenik Isusa Krista mora biti uvijek uz njega pa i onda kad ga čavlima pribijaju na križ. No biti s Isusom na Golgoti znači poći s njime i u uskrsnuće. Ta je vjera i nada bila duboko usađena u srca svih mučenika dajući im nadljudsku snagu.



Sveta Elizabeta iz Schönaua

(1129–1164)



U povijesti mistike poznato je ime Elizabete iz Schönaua, za koju Rimski martirologij kaže »da je slavna i zbog opsluživanja redovničke stege«. Iako su je častili kao sveticu još za života, a još više poslije smrti, upisana je u Rimski martirologij tek g. 1584. u doba pape Grgura XIII.

Elizabeta se rodila g. 1129. u krilu jedne plemićke obitelji u Bonnu, današnjoj njemačkoj prijestolnici, u Porajnju. Otac joj se zvao Hartwig, dok nam je majčino ime nepoznato. Kad joj je bilo 12 godina, roditelji su je dali na odgoj redovnicama benediktinkama u Schönau na Rajni, u blizini Sankt Goarshausena. Kako joj se svidio redovnički način života, i sama je postala redovnica te g. 1147. položila zavjete. Deset godina kasnije izabrana je za magistru, tj. poglavaricu samostana, koji nije imao badesu ili opaticu, već je bio ovisan od opata muške grane benediktinskoga reda, isto u Schönauu. Tada je opat bio Elizabetin brat Egbert, koji će kasnije kao njezin duhovni savjetnik imati na nju sve veći, ne baš uvijek najsretniji utjecaj. On će postati i njezin prvi životopisac.

Od bliže Elizabetine rodbine spomena je vrijedan još jedan njezin brat po imenu Ruđer, redovnik premonstratenz i prepošt Pöhldea u pokrajini Saskoj te nećak Šimun, koji će postati opat u Schönauu.

Elizabeta je preboljela jednu tešku bolest u kojoj je mnogo prepatila. Gospodin je njenu patnju okrunio viđenjima kojima ju je pohađao. U svojim je mističnim zanosima razgovarala s Gospodinom, Gospom i svecima, koji bi se toga dana slavili. Zanosi bi i viđenja znali potrajati i nekoliko tjedana te su znatno oslabili njezine tjelesne sile, koje nikad nisu bile naročite. Zato je i njezin životni vijek bio prilično kratak. Umrla je u 35. godini života u Schönauu 18. lipnja 1164.

Biskupija Limburg njezin blagdan i danas slavi kao svoj vlastiti spomendan. Za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata Šveđani su godine 1632. oskvrnuli njezine relikvije, od kojih je spašena jedino glava koja se i danas čuva i časti u župnoj crkvi u Schönauu.

Na nagovor svoga brata Egberta, koji ju je nadživio 20 godina, opisala je postupno sva svoja viđenja i tako su nastale tri Knjige viđenja, veoma raširene i čitane za svega srednjega vijeka. O tim viđenjima sačuvano je sve do danas mnoštvo rukopisa. Svetica je napisala i Liber viarum Dei (Knjiga Božjih putova), koju je pisala povodeći se za svetom Hildegardom, drugom velikom njemačkom vidjelicom. Ta je knjiga sva usredotočena na potrebu pokore i ćudoredne obnove u Crkvi. U Viđenjima o uskrsnuću Blažene Marije Djevice opisala je slavno Gospino uznesenje dušom i tijelom na nebo. Tako je i ona svjedok prastare predaje o Marijinu uznesenju. Knjiga objava o svetoj vojsci kölnskih djevica govori o svetoj Uršuli i 11.000 djevica mučenica. Ona nije povijesno pouzdana te je mnogo pridonijela proširenju legende o tolikom broju djevica oko svete Uršule, zaštitnice grada Kölna.

U Elizabetinim djelima nalaze se mjesta koja su očito napisana pod utjecajem njezina brata Egberta. Ta su mjesta obojena nezdravim teološkim i političkim naglascima. Sačuvana su nam i 23 njezina pisma raznog sadržaja upravljena biskupima, opatima i redovnicama. Pisala je i sv. Hildegardi. U pismima dosta oštrim jezikom, koji je posve u suprotnosti s njezinom jednostavnošću i bezazlenošću srca, udara na grijehe i poroke svoga vremena. Do danas, na žalost, ne postoji kritičko izdanje djela Elizabete iz Schönaua, koje bi nam omogućilo da bolje i sigurnije upoznamo njezinu izvornu misao i duhovnost. Tko želi upoznati tu dušu, neka posegne ipak za knjigom W. Rotha Viđenja sv. Elizabete i spisi opata Ekberta i Emeka iz Schönaua. To je najbolje što je dosada o njoj napisano. Vrijednih podataka o njoj nalazi se i u raznim teološkim leksikonima i enciklopedijama te u člancima koji se bave srednjovjekovnom mistikom.

I ovdje možemo spomenuti da je ta mistika bila snažno obilježena pobožnošću Srcu Isusovu. Elizabetin brat opat Egbert u svojim spisima, po primjeru svetih Otaca, smatra otvoren Isusov bok vrelom svih milosti. Promatrajući otvorenu ranu na tom boku on kliče: »Neka ta rana i u meni slično proizvede… Neka taj živi i djelotvorni govor rani i moje srce te iz njega umjesto krvi i vode proizvede ljubav prema tebi, Gospodine, i prema mojoj braći!« A u molitveniku što ga je sastavio za svoju sestru Elizabetu moli sv. Ivana, evanđelista: »Posreduj za mene kod Srca slatkoga Isusa!« U to je isto doba u jednom molitveniku zabilježena i ova topla molitva: »Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, u ime tjeskoba što su zahvatile tvoje sveto Srce kad su tvoje svete udove stavljali na muku i smrt, molim te da ublažiš bol moga srca kao što si ublažio žalost tvojih apostola ukazavši im se nakon uskrsnuća.«

Drago nam je da se slični glasovi pobožnosti Srcu Isusovu i danas sve češće i glasnije čuju. Tako se u zaključnom dokumentu Drugog međunarodnog svećeničkog kongresa o Srcu Isusovu, održanog u Pompejima 22–27. rujna 1977., preporučuje odgajanje kršćana, a osobito svećenika i redovnika, u ozračju današnje pokoncilske duhovnosti, koja sadrži dva vrlo vrijedna elementa:

1) Ostvarivanje kršćanske savršenosti po ljubavi; ono će se očitovati u prisnom sjedinjenju s Kristovim Srcem, osobito po molitvi, nudeći mu prostor da on sam u pojedinom vjerniku savršeno ljubi Oca i sve ljude-braću sve do potpunog žrtvovanja samoga sebe.

2) Svjesno i snažno sudjelovanje svih vjernika prema vlastitom poslanju u jedinom svećeništvu Isusa Krista, koje nam je, kako to naučava enciklika Pija XII. Haurietis Aquas (Crpst ćete vodu), kao i Euharistija, dar presvetog Srca Isusova.

Primjer svetaca i mistika uči nas kako da u sebi gajimo ono što možemo nazvati duhovnošću Srca Isusova. Ta je duhovnost veoma bogata. Ona je uvijek odgajala Isusovu Srcu otvorene duše i vodila ih do najprisnijeg sjedinjenja s Gospodinom. Ta je duhovnost bila uvijek velika odgojiteljica svetaca. Zato je vrijedna da je i danas gajimo i neprestano oživljavamo.

Današnji sveci dana su Sveti Marko i Marcelijan, mučenici;