|
19. lipanj
Sveti Romuald (951–1027)
Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza, rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru.
Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu »muštrao« te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine. Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovnih savjeta. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihajla u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigon i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove.
Romuald i Marin živjeli su i dalje pustinjačkim životom u blizini Cuxe obrađujući zemlju. Romuald se dao ozbiljno i na čitanje Života otaca i Kasijanovih Usporedbi. Te su knjige tada bile birano monaško štivo. U njima je Romuald mnogo naučio, sredio svoju askezu te postao učiteljem u krepostima i molitvi Petru Orseolu i Ivanu Gradenigu. »Poučavao ih je, kako nas izvješćuje njegov budući učenik Bruno iz Querfurta, u potpunoj zaboravi svijeta, postojanom boravljenju u ćeliji, bdjenjima i postovima, poniranju u riječ i duh psalama, poništavanju samoga sebe u očekivanju Boga, a strogost je svoje pouke sjedinjavao s povlaštenom ljubavlju kojom je ljubio te jake duše što su mu se pokoravale« (Giovanni Tabacco). Petar Orseolo je g. 987. umro u Cuxu.
Godine 988. Oliba Cabreta, grof Cerdagne i lenski gospodar Cuxe, došao je Romualdu na savjetovanje. Taj ga je uvjerio da ima zvanje za redovnika. Grof ga je poslušao, ali je, bojeći se otpora svojih vazala, s Romualdom, Marinom, Guarinom i Gradenigom otputovao u Monte Cassino. Oliba je u toj kolijevci benediktinskog reda položio zavjete, no umro je već dvije godine poslije toga. Gradenigo je kao pustinjak u blizini samostana poživio još 30 godina, Guarin je pošao na hodočašće u Jeruzalem, Marin se uputio u južnu Italiju da ondje provodi pustinjački život, ali je bio ubijen od Saracena, i tako je Romuald ostao sam.
Kroz više je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provodeći posvuda veoma strog isposnički život. Tri godine proživio je na području porečke biskupije u našoj Istri. Ondje življaše zatvoren u jednoj ćeliji u kojoj se nalazio oltar. Tu je, moleći psalme, često ronio suze što su mu dolazile od duhovne utjehe kojom ga je Gospodin obdarivao. Bavio se i dušobrižništvom, a sazidao je i jedan samostan.
O životu sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: »Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta.
Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: ’Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’, i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao.
Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.
Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju.
I tako je bilo načinjeno njegovo obitavalište za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo počelo sve više slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je već bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napuštati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili odmah krenuti na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluškivali, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, sveto su tijelo našli kako leži nauznak. Tad je ležalo kao zanemareni nebeski biser, a potom će biti časno položeno u riznicu višnjega Kralja.«
Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica kamaldulskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldulenza u Fabrianu.
Ako promatramo današnjim očima život sv. Romualda i njegovih prvih sudrugova, može nam izgledati tvrd i bez srca. No to u stvari nije tako bilo. Naš suvremenik, francuski dominikanac o. Lassus, u jednome svome članku pod naslovom »Gozba ljubavi«, objavljenom u reviji La Vie Spirituelle, raspravljajući o braći i prijateljima, piše: »Nadasve nam je potreban prodor Duha koji će nas učiniti jednim i trojstvenim kao što su oni divni Rubljovi anđeli što sjede pod hrastom u Mambri. Pomišljam na prvi naraštaj romualdovaca, na one samotnike, Bruna, Benedikta, Ivana, koji su se smatrali sretnima što su proživljavali povlasticu prave ljubavi. To je čudesna svečanost za koju znaju samo prijatelji.« Romualdovi prvi redovnici bili su, sigurno, pod snažnim zahvatom Duha i zato su kraj sve vanjske strogosti i različitosti temperamenta bili jedno srce i jedna duša, proživljavajući blagodat istinskog prijateljstva u Gospodinu.
Zanimljivo je da je i nenadmašivi ruski slikar i ikonopisac Trojstva Andrej Rubljov (1360–1430) bio monah, koji je upravo iz svoga monaškoga duhovnoga iskustva crpio nadahnuće za svoje slike za Trojstvo, što je na ljudsku najteže prikazati. On je iz nutarnjega bogatstva svoga redovničkog života koloristički i emotivno obogatio tradiciju religioznog bizantskog slikarstva. Zato su ga stoljećima mnogi oponašali. Od njega su umjetnici mogli mnogo naučiti, a za nas je dobro da idemo na sam izvor njegova nadahnuća. Taj je u životu bratske redovničke zajednice.
Sveti Gervazije i Protazije, mučenici
Najstariji podaci o ovim svetim mučenicima sežu u godinu 386. kad su nastojanjem sv. Ambrozija bila pronađena njihova tjelesa u Milanu. Tada se u Milanu nalazio još sv. Augustin, koji je taj događaj ovjekovječio u svojim besmrtnim Ispovijestima. On piše: »Tada si spomenutomu svomu biskupu (Ambroziju) u viđenju otkrio gdje se skrivaju tjelesa mučenika Gervazija i Protazija, koja si za toliko godina bio sahranio nepokvarena kao u blagajni tvoje tajne, da ih ipak u zgodno vrijeme izneseš na utaženje srdžbe jedne žene, koja bijaše carica.« Tu je riječ o carici Justini, majci maloljetnoga cara Valentinijana, koja je bila zagrižena arijanka pa je kao takva stala proganjati milanskog biskupa sv. Ambrozija, neustrašivog braniča Kristova božanstva.
Sv. Augustin nastavlja: »Kad su, dakle, ta tjelesa otkrili i iskopali te ih dostojnom čašću nosili u Ambrozijevu baziliku, ozdravili su ne samo bjesomučni, uz priznanje samih vragova, nego i neki građanin, slijep već mnogo godina, a gradu veoma dobro poznat. On zapitavši i doznavši zašto puk tako buči od veselja, skoči od radosti i zamoli svoga vodiča da ga onamo povede. Kad dođe na mjesto, zamoli da se rupcem dotakne nosila tvojih svetaca, kojih je smrt dragocjena pred tobom. Kad ih se dotakne i prinese rubac k očima, odmah mu se oči otvoriše. Glas se o tom prosu, tebi se uzdizale unaokolo tople i sjajne hvale, pa i srce neprijateljice, ako se i nije otvorilo spasonosnom vjerovanju, ipak se uzdrža od daljnjeg proganjanja.
Hvala neka bude tebi, o Bože! Zašto si mi ti probudio tu uspomenu, ako ne da ti priznam i to djelo, koje sam, premda veliko, na svom mjestu zaboravio ipak spomenuti? Ako li su i onda tako mirisala tvoja ulja, nisam hodio za tobom. Zato sam tada poslije svoga krštenja toliko više suza prolio slušajući pjevanje tvojih pjesama…«
Kako je zatrovano mržnjom ozračje tada vladalo u Milanu, svjedoči jedan Ambrozijev životopisac pišući kako su arijanci nijekali ono čudo ozdravljenja bjesomučnika. Štoviše, oklevetali su ga da je novcem potkupio nekoliko ljudi da glume kako su osjednuti od zlih duhova i da su onda tobože ozdravili.
O čudu ozdravljenja slijepca govori sv. Ambrozije u više svojih spisa, a i sv. Augustin još i u svome djelu De civitate Dei. On u jednom pismu piše o svetim mučenicima da su bili mučeni davno prije vremena sv. Ambrozija, a za njegova vremena »pronašli smo dva muža čudesne veličine, kako je o njima govorila starina«. O otkriću tjelesa sv. Gervazija i Protazija govori i Paulin iz Milana, Ambrozijev tajnik i životopisac. Sam sv. Ambrozije, opisujući svojoj sestri Marcelini kroniku tih događaja, ne govori o viđenju koje je imao, već samo da je stvar predosjećao.
O životu svetih mučenika splela se kasnije legenda koja nema povijesne vrijednosti. Stručnjaci kažu da su bili mučeni ili za Dioklecijanova progonstva početkom IV. stoljeća ili već u III. stoljeću za Decijeva ili pak Valerijanova progonstva. Sveti Gervazije i Protazije na Zapadu su veoma štovani mučenici i to ne samo u Milanu, već i u Rimu, Raveni, Bresci, Viennu, Rouenu, u Carmoni u Španjolskoj, u Kartagi u Africi. U lijepom turističkom gradiću Bormiju, u sjevernoj Italiji, nalazi se velika župna kolegijatska crkva posvećena svetom Gervaziju i Protaziju s umjetničkim slikama što ih je izradio G. Prina. Dva su sveta mučenika stoljećima bila zazivana i u Litanijama sviju svetih.
Sveta Julijana Falconieri
(† 1341)
»Zato se uvijek i molimo za vas da vas Bog naš učini dostojnima poziva i da snažno dovede do savršenstva svako nastojanje oko dobrote i svaku vjersku djelatnost, da se proslavi u vama ime našega Gospodina Isusa – i vi u njemu – u skladu s milošću našega Boga i Gospodina Isusa Krista« (2 Sol 1,11–12).
Život svete Julijane vezan je uz početke servitskoga reda ili reda slugu BD Marije, osobito uz svetog Aleksija Falconierija, jednoga od sedam svetih utemeljitelja toga reda. Promotrit ćemo taj život u svjetlu biblijskoga teksta što ga sv. Pavao, nadahnut Bogom, napisa Solunjanima. Život svetice nije bio odmah dostojan kršćanskoga poziva, štoviše, bila je opasnost da veoma mlada skrene na stranputicu. Od toga ju je očuvala jedna propovijed. Kad joj je bilo 15 godina, slušala je propovijed sv. Aleksija Falconierija o sudnjem danu i drugim eshatološkim istinama naše vjere. To je temeljito potreslo čitavo njezino biće; ona, obasjana svjetlom odozgora, shvati da život mora ozbiljnije shvaćati te ga posvetiti molitvi i pokori te razmišljanju o duhovnim stvarnostima. I na taj je način postala dostojna kršćanskoga poziva. Da ga što bolje ostvari, primila je habit servita te tako i na vanjski način pokaže čime će se odsada baviti. Roditelji joj se s time doduše nisu slagali, ali je njezina upornost ipak pobijedila.
»U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada sagriješiti!« (Sir 7,36). Julijanu je na taj put razmišljanja o svršetku svega zemaljskoga života navela propovijed jednog sveca. Bila je to za nju spasonosna i sudbonosna propovijed. U mislima na vječnost, na susret s Gospodinom, ona je »snažno dovodila do savršenstva svako nastojanje oko dobrote i svaku vjersku djelatnost«. Bila je to njezina velika životna mudrost. Suvremeni marksistički materijalizam – u toj je stvari jednak egzistencijalizmu – smatra mišljenje o prekogrobnom životu klasično-idealističkim, a time misli besmislenim i nestvarnim. Egzistencijalizam smatra čak i ovaj život na zemlji velikim besmislom. Mi kršćani takva nauka i filozofije ne prihvaćamo. Naša je filozofija mudrost svetaca koji su vjerovali u Boga, koji su s Kristom živjeli u nadi uskrsnuća, a zato su ovaj život smatrali samo kao pripravu za onaj budući – vječni. Ta ih je mudrost već na ovome svijetu vodila do velikog savršenstva, a na taj način do potpunog razvoja i potvrđivanja ljudske ličnosti.
Mantelate – redovnice servitkinje – kojima je pripadala i sveta Julijana Falconieri, a kasnije smatrana čak kao neka njihova utemeljiteljica, provodile su veoma revan vjerski život. Bavile su se i karitativnim radom čineći djela milosrđa. U Firenzi su se okupljale na bogoslužje u crkvi di Cafaggio, koja se nalazila kraj gradskih vrata. Julijana je kao mantelata ostavila iza sebe glas o netaknutom djevičanstvu, što ga je znala sačuvati i uslijed zasjeda. Da to bolje shvatimo, spomenimo da su mantelate u početku bile laička organizacija pod pokroviteljstvom servitskoga reda, a sličnih su imali i drugi redovi. Kao takve živjele su u svijetu i ondje nastojale ostvarivati evanđeosko savršenstvo, što je bilo znatno teže. Julijana, kao jednostavna djevojka, postala je svjetlo kreposti za sve ljude u Firenzi. Na taj je način ostvarila u sebi »proslavu imena našega Gospodina Isusa«. Ljudi, videći njezina dobra djela, slavili su Oca nebeskoga i njegova sina Isusa Krista. Julijana je u potpunosti ostvarila Isusov govor na gori u kojem on od svojih sljedbenika traži: »Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog« (Mt 5,6).
Smrt je svete Julijane Falconieri značajna po euharistijskom čudu. Nalazeći se na samrtnoj postelji, zbog čestog povraćanja nije mogla primiti svetu pričest, a tako ju je željela. Stoga je zamolila da joj u sobi barem izlože Svetootajstvo da ga može promatrati. U srednjem vijeku takvo nešto nije bilo neobično. To se predviđalo za one bolesnike koji su nisu mogli pričestiti. Kad je svećenik Kristovo tijelo približio tijelu bolesne Julijane, kaže stari životopisac da je »blago izdahnula, a nestalo je i svete Hostije«. Smrt se svetice zbila 19. lipnja 1341.
Od ikonografije o svetici spomenut ću samo dva spomenika na kojima je prikazana. Prvi je slika u crkvi S. Maria dei Servi u Milanu, a naslikao ju je Federico Benković (1167–1753), istaknuti venecijanski barokni slikar, rodom iz Dalmacije. I tu njegovu sliku, kao i druge, rese snažni svjetlonosni kontrasti te toplina lijepih boja. Ta toplina odgovara svetici koja je imala toplo svetačko srce, puno ljubavi prema Isusu u Presvetom Sakramentu. Drugi se svetičin spomenik nalazi u bazilici Svetog Petra u Vatikanu. To je veličanstveni kip što je g. 1738. postavljen u vatikansku baziliku nad nekadašnju ispovjedaonicu kardinala penitencijara.
Sveti Ivan Neumann, biskup
(1811–1860)
Svečano je proglašen svetim 19. lipnja 1977. redemptorist, filadelfijski biskup Ivan Nepomuk Neumann. Svetim ga je proglasio papa Pavao VI. O njegovoj čudesnoj aktivnosti govorio je 11. prosinca 1921. nakon čitanja dekreta, koji je kreposti biskupa Neumanna označio kao herojske, tadašnji papa Benedikt XV. On je tom svečanom zgodom rekao i ovo: »Čudesna Neumannova djelatnost može poslužiti kao snažan poticaj revnosti biskupâ, svećenikâ i laikâ, svih onih koji moraju nastojati – a to je dužnost sviju – oko slave Božje i dobra bližnjega…« Vrijedi, dakle, uložiti trud da upoznamo toga »maloga biskupa« – maloga tijelom, ali veoma velikoga duhom i poduzetnošću.
Ivan se rodio u Prachaticu u Češkoj 28. ožujka 1811. Istog je dana kršten u seoskoj župnoj crkvi, a nadjenuli su mu ime Ivan po svetom Ivanu Nepomuku, velikom češkom svecu i zaštitniku te zemlje. Toga je dana slavila cijela obitelj, a s njome i radnici u maloj cipelarskoj radionici, koja je bila vlasništvo Ivanova oca. Nitko tada nije ni slutio što će biti od toga djeteta, a najmanje se slutilo da će 166 godina nakon rođenja biti proglašen svecem.
Ivan je imao veoma ljubaznu majku koja je pratila njegov rast i razvoj te mu pokazivala veliku ljubav, ali bez slabosti. Ta je žena znala odgajati svoje šestero djece. Prachatic je bilo malo središte s osnovnom školom. Ako se htjelo školovati dalje, valjalo je poći u grad. Kako je Ivan bio veoma ozbiljan đak, marljiv, obdaren zanimanjem za mnoge stvari, roditelji ga poslaše u gimnaziju u Budjejovice. Prve godine bijahu ondje za njega veoma teške. Osjetio je svu težinu đačkoga života, otrgnut od mira, tišine i idile rodnoga sela. Da ne bi odviše bio na teret roditeljima, Ivan je dijelio sobu s trojicom drugih veoma bučnih i silovitih dječaka. U IV. razredu pao je na koncu godine iz dva predmeta. To ga je prilično obeshrabrilo. Bavio se mišlju da se zaposli i prekine školu. No s time se nije složila njegova dobra mama. Ona je intuicijom žene uvidjela da bi to bila šteta pa je uspjela uvjeriti i muža i sina da je bolje da se Ivan pojavi na popravku te nastavi sa školom. Mama je bila u pravu. Ivan je prošao odlično na tom popravnom ispitu i otada su u školi stvari krenule za njega na bolje.
Dobivši u V. razredu vlastitu sobu kod jedne vrijedne gospođe, Ivan je u miru mogao učiti, a to se osjetilo i na njegovu uspjehu u školi. Dječak je uz svladavanje školskih predmeta stigao još i da se bavi proučavanjem astronomije, botanike, prirodnih znanosti i medicine. Kao nekim »hobijem« bavio se još k tome glazbom i crtanjem. U to je doba Ivan već postavio neke maksime svoga života, kojih se držao. To su:
– mnogo se zalagati za školu,
– početi studijem stranih jezika; počeo je s učenjem talijanskog;
– odmarati se dugim šetnjama s malo hrane;
– svaki dan podijeliti dio svoje porcije i vino sa siromašnijim đacima;
– staviti se na raspolaganje slabije nadarenim učenicima;
– biti uvijek spreman priteći u pomoć svakome;
– svaki dan moliti i to ozbiljno.
Takav jasno zacrtani životni program odaje zrelog mladića koji se ozbiljno spremao za svoj životni zadatak.
Svršivši gimnaziju, Ivan je kao mladi Herkul stajao na raskršću života: kuda će, kamo će? Činilo mu se kao da u sebi čuje neki nejasan i neodređen glas koji mu govori da bude »Gospodinov čovjek«. To bi značilo ući u bogosloviju i spremati se za svećenika. Abiturijent Ivan smatrao se nevrijednim toga staleža. Njegova mama, žena velike intuicije, brzo je uočila njegovu nutarnju borbu i dala mu mudar savjet.
»Sinko, slušaj me! Ne osjećaš se dostojnim, no sud o tome prepusti drugima. Znaš i sam kako su mjesta u sjemeništu u naše doba ograničena na osobe s dobrim preporukama. Ti učini ovako! Pošalji molbu bez ikakve preporuke. Ako te prime, bit će ti to kao Božji odgovor na tvoje pitanje.«
Sin je poslušao majku te učinio kako mu je savjetovala. Ishod je bio da su ga primili u sjemenište u Budjejovicama. S vremenom je sve više uviđao da se nalazi na pravom putu. Dao se ozbiljno na studij teologije, ali nije zanemarivao ni duhovni život. U tom mu je mnogo pomagao duhovni vođa kog si je sam izabrao. Uz svećeničko zvanje počelo se u njemu buditi i rađati i misionarsko. Tada se osjećala velika potreba za svećenicima njemačkog jezika koji bi pošli u Sjedinjene Američke Države da ondje budu dušobrižnici njemačkim doseljenicima. Neumann je osjetio želju da pođe onamo kao misionar koji govori njemački.
Za vrijeme druge godine teologije marno je čitao poslanice svetoga Pavla te misijske izvještaje Fridriha Barage – rodom Slovenca – velikog apostola Indijanaca u Michiganu u SAD-u. Tada je stvorio odluku da će i sam poći u Ameriku, koja je sve više otvarala vrata europskim useljenicima. Misionarskim zvanjem Ivan će udariti temelje svoje buduće svetosti, koja će se bitno sastojati u tome da uvijek spremno odgovori na sve ono što upozna kao Božju volju. Svoju je teološku izobrazbu obogaćivao temeljitim proučavanjem djela svetih Otaca, zatim velikih tridentskih i post-tridentskih teologa, osobito svetog Petra Kanizija i sv. Alfonza de Liguorija. Posljednju je godinu teologije završio u metropolitanskom sjemeništu u Pragu. Bilo je to godine 1835. Njegov je biskup, zbog prevelikog obilja svećenika, odložio mu svećeničko ređenje na neodređeno vrijeme. Ivana je to bolno pogodilo, ali ne i dotuklo. On je za ostvarenje svoga ideala hrabro pokročio u svoju veliku duhovnu avanturu.
Bez novaca, bez ikakve potpore, kao jednostavan klerik, ukrcao se 20. travnja 1836. u francuskoj luci Le Havre i zaplovio preko oceana u Ameriku s odlukom da se odande nikad ne vrati. »Jedan, dva ili tri puta obići ću američke biskupije. Tražit ću jedino da bih mogao raditi za najnapuštenije duše bilo Nijemaca bilo Indijanaca. Ako me nitko ne bude primio, povući ću se u pustinju te ondje činiti pokoru za svoje i tuđe grijehe.«
sv. Ivan Neumann
Prije ukrcavanja na brod Ivan nije imao nikoga da ga pozdravi; niti ikoga kad se bude iskrcavao. »Pošao je jedino s Bogom i s hrabrošću svoje odluke. Nije slušao odviše razborite, koji su ga od toga odvraćali, ni glasine o nemilim događajima u Americi. Rastao se od namještene i svadljive Europe, jer ga u Americi mnogi trebaju. On je samo jednostavan klerik te ne zna da li će moći primiti sveti red ni gdje će ga dobiti. Nije mogao čak dobiti ni potrebne dokumente koji bi mu stvar olakšali. Unatoč svim tim neizvjesnostima, on se već smatra misionarom na polasku u misije« – piše njegov životopisac M. L. Luzi.
Ivan se 2. lipnja 1836. iskrcao u New Yorku i odmah se javio biskupu Ivanu Duboisu, koji ga je već 19. lipnja zaredio za subđakona, 24. lipnja za đakona, a 25. lipnja za svećenika. Stvari su krenule naprijed neočekivanom brzinom. Samo tri dana nakon ređenja mladomisnik je poslan na slapove Niagare između Buffala i Rochestera. Ivan je bio na cilju svojih misionarskih želja i snatrenja te se odmah dao odlučno na posao. Radio je četiri godine, no osjećajući strašnu osamljenost, došla mu je na pamet misao da bi, možda, mogao više učiniti ako bi se pridružio kakvoj redovničkoj družbi. Odluka je pala da stupi u redemptoriste. Položio je 16. siječnja 1842. u Baltimoru redovničke zavjete. Bilo je to prvo zavjetovanje jednog redemptorista u SAD-u. Dvije godine kasnije Neumann bude imenovan poglavarom redemptorističke naseobine u Pittsburgu. Pet godina kasnije povjerena mu je u Baltimoru služba generalnog poglavara otaca redemptorista u Sjedinjenim Američkim Državama.
Sve su mu te službe bile povjeravane kao znak priznanja za njegovo odlično misijsko djelovanje i veliku pastoralnu revnost. U svojoj velikoj skromnosti, kao župnik njemačke crkve Sv. Alfonza u Baltimoru, posve se zbunio na glasine da ga kane predložiti za biskupa u Filadelfiji. Molio je da ne bude imenovan biskupom, a i pisao je u Vatikan da za to mjesto i službu odrede drugog svećenika. Unatoč tome papa Pio IX. imenovao ga je 1. veljače 1852. biskupom Filadelfije i to »s obvezom poslušnosti bez ikakva priziva«. Papa mu je priopćio da od njega nemaju boljeg kandidata za biskupa.
Filadelfijska je biskupija tada bila jedna od najprostranijih i najnapučenijih u SAD-u. Novoga je biskupa čekao težak rad i mnogi problemi svake vrste. No on, malen stasom, skromnih manira u držanju, pokazao je izvanrednu hrabrost i poduzetnost u poslu. Bio je biskup jedva osam godina jer ga je zatekla nenadana smrt, ali je kroz to kratko vrijeme učinio veoma mnogo. Sagradio je velik broj novih crkava, gotovo po jednu svaki mjesec. Istom je brzinom otvarao nove župne škole, a već otvorene neprestano poboljšavao. Sam Pio IX. je priznao da je Neumannov primjer osnivanja novih škola postao pobudan i primjeran za cijelu Ameriku.
Poznavajući dobro vrijednost redovnika, biskup je Neumann u svoju biskupiju doveo mnoge redove i kongregacije. U Filadelfiji je sam osnovao novu družbu Sestara III. reda sv. Franje.
Njegova duboka pobožnost prema Euharistiji navela ga je da u svoju biskupiju uvede novi način 40-satnog klanjanja Presvetom Sakramentu. Ta se pobožnost svakog tjedna održavala u jednoj župi njegove biskupije tako da su se kroz godinu dana izredale sve župe. Tu su metodu prihvatile i druge biskupije u SAD-u.
Sav taj silni napor iscrpio ga je i njegovo je srce klonulo. Umro je od infarkta 5. siječnja 1860. u dobi od 48 godina. Sprovod mu je bio veličanstven. Vjernici su vidjeli što su izgubili. Nadbiskup je Kenrick Neumanna uspoređivao s najvećim pastirima Crkve, a taj su sud za njim mnogi ponavljali, osobito obični vjernici, koji su ga počeli častiti i zazivati kao pravoga sveca. Postupak za njegovo proglašenje blaženim dugo se vodio, dok ga Pavao VI. nije 13. listopada 1963., za vrijeme drugog zasjedanja II. vatikanskog sabora, proglasio blaženim.
Prigodom prve stogodišnjice od njegove blažene smrti godine 1960. Senat ga je Savezne Države Pennsylvanije uzvisivao kao »značajnog čovjeka koji je bio pionir i promicatelj katoličkog školskog sustava u SAD-u«. Kardinal Amleto Cicognani, dobar poznavalac Amerike, gledao je u Neumannu »biser američkog apostolata«. Papa Pavao VI. imao je čast i sreću da obljubljenog »malog biskupa« Filadelfije uvrsti u broj svetaca.
Sv. Ivan Neumann se bavio i spisateljskom djelatnošću. Napisao je 3 katekizma. Prvi je doživio 21, drugi 38, a treći 6 izdanja. Napisao je brojna, veoma sadržajna pisma i poučne poslanice. Priredio je priručnik svećenicima za 40-satno klanjanje. Izdao je razne crkvene statute u kojima se nalaze odredbe iz biskupijskih sinoda. Njegova Summa theologica od preko 2000 stranica, sastavljena na temelju spisa svetih Otaca i velikih naučitelja Crkve, ostala je u rukopisu, no i ona svjedoči o njegovoj izvanrednoj marljivosti. Uz tolike poslove našao je uvijek vremena i za pisanje. S pravom ga je papa Benedikt XV. veličao kao heroja dužnosti. Njegove naizvana skromne vrline bile su nadahniteljske za mnoga uspješna djela u prošlosti, sadašnjosti, a bit će to i u budućnosti. Ivan je u sebi »utjelovio sjajne duhovne i građanske vrline ove stare Europe i presadio ih u plodno tlo novog kontinenta« – rekao je o njemu Pavao VI. U Europi njegova vremena bilo je, uz mnogo sjena i nedostataka, jednako mnogo dobra. On je to pokupio i prenio u Ameriku postavši tako »jedna karika iz onog čudesnog lanca biskupa, pripremajući okvire katoličke hijerarhije u Sjedinjenim Američkim Državama, ulivši joj one kreposti predanja, revnosti, uspješne praktičnosti, potpune vjernosti, koje još i danas odlikuju časni američki episkopat« (Pavao VI.).
Već letimičan pogled u život i djelo svetog Ivana Neumanna opravdava tvrdnju da ga možemo uvrstiti u broj velikih pastira Crkve. Njegov je primjer kadar svakoga oduševiti tko se ne želi izgubiti u osrednjosti već u Božjem kraljevstvu biti svestrano angažiran. Njegov je put u Ameriku prava avantura, a rad u njoj još veća. Taj je »mali biskup« iza sebe ostavio 80 novih župa, stotinjak škola, azila, sirotišta, svratišta. On je dogotovio veliku i lijepu katedralu Svetog Petra i Pavla u Filadelfiji, on »mali biskup«, a veliki Neumann, svetac je vrijedan nasljedovanja. U njega se možemo ugledati i od njega mnogo naučiti.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
