|
22. lipanj
Sveti Paulin, nolanski biskup
(355–431)
»Što li imaš što nisi primio? kaže nam sveti Pavao (1 Kor 4,7). Ne budimo, dakle, pohlepni prema svojim dobrima kao da pripadaju nama. Upotreba novca traje samo neko vrijeme, a privatno vlasništvo nije vječno. Ako ga priznaješ kao prolazno na zemlji gdje se sada nalaziš, na nebu ćeš moći osvojiti posjedovanje koje neće imati kraja. Sjeti se onih slugu iz Evanđelja koji su primili talente svoga gospodara i što je gospodar na povratku uzvratio svakome od njih. Tada ćeš shvatiti da je položiti svoj novac na Gospodinov stol, da se umnoži, mnogo korisnije negoli ga čuvati jalovom vjernošću, koja vjerovniku ništa ne donosi, a beskorisnom sluzi donosi veliku štetu, čija će i kazna biti tim teža…« Tako je pisao u jednome pismu slavni nolanski biskup sveti Paulin, čiji blagdan danas slavimo. Iako je bio suvremenik velikih svjetionika Crkve Augustina i Ambrozija, u pogledu spisa i teologije ne može se s njima mjeriti. Zaostaje za njima. No zato ga ipak možemo ubrojiti među velike biskupe onoga vremena. Kad upoznamo njegov život, uvjerit ćemo se o opravdanosti te tvrdnje.
Paulin se rodio u staroj Burdigali u Galiji, današnji Bordeaux u Francuskoj. Bio je sin bogate senatorske kršćanske obitelji. Godina rođenja vjerojatno mu je bila 355. Školovao se u rodnom gradu, kulturnom središtu, jednom od najuglednijih u cijeloj Galiji IV. stoljeća. Bio je učenik pjesnika Ausonija, najslavnijeg učitelja škole u Burdigali, koja je tada pod njegovim vodstvom bila u cvatu. Njemu će sam Paulin kasnije pjevati: »Tebi, zaštitniče, učitelju, oče, dugujem stegu, dostojanstvo, znanje, ures toge i glasovitosti.« Paulinova zahvalnost prema učitelju pokazuje da je među njima bilo više od običnoga odnosa: učitelj – učenik. Među njima je vladalo pravo prijateljstvo, a možda i među njihovim obiteljima.
Ausonije bijaše učitelj i na carskom dvoru Valentinijana I. i Gracijana te napokon prefekt pretorija za Italiju, Ilirik i Afriku. Svojim je položajem mogao, dakle, pomoći i učeniku da dođe do blistave karijere. I doista, godine 381. Paulin je postao guverner rimske pokrajine Kampanije. U toj je službi došao u dodir s gradom Nolom i štovanjem svetog mučenika Feliksa u tom gradu, na čiji su grob svake godine 14. siječnja dolazili hodočasnici sa svih strana. Paulin će silno zavoljeti toga mučenika te ga uzeti za svog zaštitnika. Možemo reći da će odsada čitav njegov život biti pod njegovim okriljem.
Vrativši se u domovinu između 383–384 g., nakon kratkog zadržavanja kod kuće, pošao je u Hispaniju gdje se oženio s Therasijom. S njome je imao jednog sina, po imenu Celza, koji je umro u djetinjoj dobi na veliku žalost svojih roditelja. Ožalošćeni mladi bračni par pošao je u Akvitaniju na svoje bogate posjede. Vrijeme su provodili krećući se u aristokratskim i kulturnim krugovima onoga vremena. To je društvo sačinjavao već spomenuti pjesnik Ausonije, zatim Sulpicije Sever, mladi nadareni odvjetnik, tada još poganin, a kasnije slavni kršćanski pisac, pa i filozof Jovije i bogataš Gastidije. Za sva ta imena doznajemo iz Paulinovih pisama i stihova. Možda se baš tih godina dogodilo čudo što će ga kasnije Sulpicije Sever opisati u životopisu sv. Martina. Taj je popularni svetac Paulina tada ozdravio od neke bolesti očiju. Ne znamo točno u kojem se mjestu to zbilo. Neki nagađaju da je to bilo u gradu Vienneu.
Možda se u to vrijeme Paulin upoznao i sa svetim Ambrozijem, za koga piše da mu mnogo duguje. Od njega je »primio hranu vjere«. Zanimljivo da Paulin, iako sin kršćanskih roditelja, sve do tada nije bio kršten. To tada nije bilo ništa neobično jer su se mnogi krstili u zreloj dobi. Paulina je spremao na krštenje svećenik Amandus, a krstio ga je sam Delphinus, biskup Burdigale. Krštenje se zbilo vjerojatno g. 389. Ta je godina u Paulinovu životu od presudne važnosti. On napušta Galiju, prekida s poganskim učiteljem Ausonijem i daje se na asketski život. Bio je to prvi preokret u njegovu životu. Paulin postaje ozbiljan kršćanski asket; Ausonije to od njega nije očekivao. Pokušao ga je odvratiti od takva načina života, ali nije uspio.
Paulin se vratio u Kampaniju te ondje provodio strogo kršćanski život. Oko g. 393., u najljepšoj životnoj dobi, prodao je svoju baštinu te započeo živjeti pravim monaškim životom. Već nakon godine dana bio je zaređen za svećenika. Bilo je to g. 394. u Barceloni na sam Božić. Ređenje je primio, ali uz uvjet da ne bude vezan uz Barcelonu. Njega je srce vuklo u Nolu, ka grobu svetog mučenika Feliksa. Ondje se naselio sa svojom ženom Therasijom, s kojom je već nekoliko godina živio u potpunoj uzdržljivosti, te s nekim prijateljima i učenicima. Svi su oni sačinjavali neku vrstu monaške zajednice. Siromaštvo i poniznost bile su im glavne vrline. Zajednički su molili i dijelili siromašni stol, zajedno i s gostima koji bi im dolazili.
Paulin svoj pjesnički talenat nipošto nije zapustio. No sada je pjevao pjesme u čast svetom mučeniku Feliksu nazivajući ga »roditeljem, ocem, gospodarom i zaštitnikom«. Nola po Paulinu i njegovim učenicima postade ugledno monaško središte u Italiji. U IV. stoljeću takva se središta počeše oblikovati oko sv. Ambrozija u Milanu, oko sv. Euzebija u Vercelliu te u Africi oko svetog Augustina. Sva su ona svjedočila da Evanđelje nije mrtvo slovo, već duh koji je kadar buditi na nov život.
Dopisivao se s velikim ličnostima tadašnje Crkve: s biskupima Augustinom, Alipijem i Delfinom, zatim svećenicima, monasima i laicima Jovijem, Pamahijem, Licencijem. Možda je najviše prijateljevao preko pisama s prijateljem iz mladosti Sulpicijem Severom, koji je i sam prihvatio kršćanstvo. Njemu je napisao 13 pisama u kojima je odlično obradio dvije sebi omiljele teme: kršćansko prijateljstvo i asketski ideal.
Glas o velikoj Paulinovoj svetosti sigurno je utjecao da je godine 409. bio izabran za biskupa u Noli. 22 godine bio je dobar i vjeran pastir svoga stada, tješeći bolesne, pomažući siromašne, živeći sam u krajnjem siromaštvu. Bile su to teške godine jer su barbari sa svih strana uznemirivali Rimsko Carstvo. Sve je te nevolje Paulin podnosio strpljivo i odan u volju Božju. Okružen od svog klera umro je ujutro 22. lipnja 431., godinu dana nakon svog velikog suvremenika sv. Augustina.
Svećenik Uranius, očevidac, opisujući Paulinovu smrt kliče: »O svetog li i svima krepostima obasutog muža, koji je bio drag i krotak, pobožan, milosrdan, ponizan i dobrohotan!« Istim pohvalama nastavili su veličati svetog nolanskog biskupa i svi kasniji njegovi životopisci.
»Paulinov je grob postavljen pokraj groba mučenika i njegova zaštitnika sv. Feliksa, i tako je prvi njegov kult nastao u monumentalnom sklopu što ga je sam Paulin povećao i uresio, a koji su nedavna iskapanja iznijela na vidjelo dana« (Maria Chiara Celletti). Njegovi se posmrtni ostaci nisu ondje ipak dugo nalazili jer su u XI. stoljeću bili preneseni u Rim u crkvu što ju je na tiberskom otočiću sagradio car Oton III. Tu je crkvu car dao posvetiti u čast praškome biskupu i mučeniku Adalbertu. U njoj se nalaze i relikvije svetog Bartola apostola, što ih je car oteo Beneventu. Crkva danas nosi kao svoje naslovnike svetog Bartola i svetog Paulina. Međutim je papa sveti Pio X. dopustio da se relikvije svetog Paulina vrate u njegovu Nolu. Onamo su nakon stoljeća opet stigle 14. svibnja 1909. Papa Pio X. blagdan je svetog Paulina proširio na cijelu Crkvu, a zadržao ga je i obnovljeni kalendar.
U duhovnoj literaturi mnogo se raspravlja o sv. Paulinu kao o teologu kršćanskog prijateljstva, pa i kršćanskog humanizma. On je svojom ljudskošću stekao mnoge prijatelje. Tu je ljudskost kao nolanski biskup naročito pokazivao prema patnicima svake ruke. Po tome nam je veoma bliz danas kad toliko naglašavamo socijalne kreposti i borbu za promicanje boljih međuljudskih odnosa.
Sveti Ivan Fisher, biskup i mučenik
(1469–1534)
Kad dođu na vlast tirani, koji cijelom jednom narodu silom žele nametnuti svoju samovolju, onda se brzo pokaže koliko tko vrijedi, koliko je sličan hrastu što se ne da slomiti, a koliko trstici kojom se svaki vjetar poigrava. Crkva je u svojoj povijesti uvijek imala kremen-značajeva koji se od silnika nisu dali slomiti. Poginuli su radije časno na bojištu, ne zatajivši nikada svojega uvjerenja. Ostali su načelni, nepodmitljivi, sebi i svojim idealima uvijek dosljedni – i u tamnici i na sudu i na stratištu. Jedan je takav junak bio ročesterski biskup, u tamnici imenovan kardinalom, John Fisher koji, 22. lipnja 1535., kao mučenik pogibe »kraljevom voljom«. Riječ je o engleskom kralju Henriku VIII. U ovom sam nizu svoje čitatelje često pozivao da se upoznaju s pojedinim duhovnim velikanima. Danas taj isti poziv upravljam s naročitom radošću, jer se doista radi o izvanrednom junaku i mučeniku.
Ivan Fisher rodio se g. 1469. u Beverleyju, grofoviji Yorkshire, kao prvo od četvero djece trgovca Roberta Fishera. Taj je vrijedni čovjek umro g. 1477., kad je Ivanu bilo tek 8 godina. Svršivši gimnaziju u rodnome kraju, mladi je i sposobni Fisher pošao na sveučilište u Cambridge. Postigao je godine 1491. akademski stupanj »Master of Arts«, što odgovara doktoratu iz filozofije. Imao je tada tek 22 godine i s posebnim je papinskim dopuštenjem zaređen za svećenika. Bio je to za njega u isto vrijeme i svršetak i početak – svršetak, ukoliko je ostvario svoje svećeničko zvanje – početak, ukoliko je nastavio studijem te g. 1501. postigao doktorat iz teologije, no izvanredna ljubav prema knjizi i studiju neće ga ostaviti cijelog života. On je bio čovjek duha, imao velike duhovne i duševne potrebe kojima je nastojao udovoljiti molitvom, razmatranjem i studijem.
Godine 1494. Fisher je još kao relativno mlad student na sveučilištu izabran za starijeg cenzora sveučilišta, što svjedoči o velikom ugledu što ga je na toj visokoj znanstvenoj ustanovi u Cambridgu uživao. Obavljajući službu cenzora upoznao se s Lady Margaret Beaufort, groficom Richmonda i Derbyja te majkom engleskoga kralja Henrika VII. Bila je to izvanredno obdarena žena, urešena mnogim iskonskim vrlinama. Ona je brzo uočila vanredne sposobnosti mladoga svećenika Fishera pa ga je izabrala za svog ispovjednika i duhovnog vođu. On ju je duhovno vodio sve do njezine smrti godine 1509.
Crkva je u Engleskoj u to doba bila u prilično bijednom stanju, obremenjena mnogim slabostima. Kod svećenika, pa čak i biskupa, vladalo je prilično teološko neznanje, što je u narodu rađalo neželjenim i teškim posljedicama. Puk je bio zanemaren jer ga nije imao tko solidnim propovijedima i katehezama poučavati i izgrađivati. Lady Margaret je dobro uočila to bijedno stanje pa mu je bar malo pokušala doskočiti. Financirala je u Cambridgu uzdržavanje jedne kapele i propovjednika uz obvezu da se u njoj propovijeda bar šest puta na godinu. Uz to je u Cambridgu utemeljila i dva koledža, jedan je koledž Krista Gospodina, a drugi svetog Ivana. Fisheru je povjerila da ostvari te dvije fundacije. Ista je vrijedna i plemenita žena osnovala još dvije katedre za teologiju: u Cambridgu i Oxfordu, kulturnim središtima Engleske sve do dana današnjega. Prvi profesor teološke katedre Lady Margaret u Cambridgu bio je Ivan Fisher. U svome govoru na spomen te velike mecenatkinje engleskoga naroda Ivan je dao divno svjedočanstvo o njezinim vrlinama i dobrim djelima.
Po svojim sposobnostima, a još više ćudorednoj izgrađenosti, Fisher bi zaslužio da zasjedne na najugledniju biskupsku stolicu u Engleskoj. No on nije bio karijerist, laktaš, ulizica, nije tražio protekcionaštvo i nije se gurao naprijed, što sve također odaje veličinu njegova duha. Znao je da se čovjek ne mjeri po častima i položaju već po poštenju i skromnosti. Zato je nastojao biti uvijek u skladu s načelima svoje savjesti, ispravan pred svojim Bogom.
Fisher je bio 24. studenoga 1504. posvećen za biskupa u Rochesteru, male, neugledne i siromašne biskupije u Engleskoj. On je ljubavlju pastira i pravog zaručnika prihvatio tu svoju »siromašnu zaručnicu«. On je svojoj prvoj ljubavi prema njoj ostao vjeran do groba, makar je imao priliku dobiti bogatiju i ugledniju biskupiju. Njemu do toga nije bilo stalo jer je znao da nije važno gdje je tko biskup, već kakav je biskup. On je, za razliku od ostalih biskupa onog vremena, stalno živio u svojoj biskupiji, »čuvao rezidenciju« – kako se to stručno kaže. Redovito je obavljao kanonske vizitacije da upozna što bolje svoje stado i da mu kao pastir bude u pomoći. Kao biskup živio je posve skromno i pokornički. Spavao je na tvrdom ležaju najviše četiri sata dnevno.
Jedino u čemu nije škrtario prema sebi bile su knjige. Njih si je nastojao što više nabaviti. Njegova je biblioteka bila jedna od najboljih u Europi. U toj mu je stvari bio veoma sličan u naše dane pokojni đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, koji je bio veoma skroman i povučen, čovjek s malim zadovoljan, ali je zato prikupio veliku biblioteku. Oporučno ju je ostavio svojoj biskupiji.
Fisher je bio čovjek velike kulture i načitanosti. God. 1516. počeo je i učenjem grčkoga jezika pod vodstvom najvećeg humanista svoga vremena, glasovitog Erazma Roterdamskog. Taj je jezik toliko svladao da je mogao obaviti ispravke u izdanju jednog novog školskog teksta Novog zavjeta. Fisher je bio i dobar teolog. Pisao je rasprave i knjige u obranu katoličkog nauka protiv Luthera. Na njegove će se tekstove, osobito nauk o Euharistiji, češće pozivati i sam Tridentski sabor. Tako je Fisher bio na njemu prisutan bar po svojim teološkim spisima, koji su također pomagali stvaranju tridentske teologije. Njegova je teologija bila još uvjerljivija jer je, braneći katoličku vjeru, poginuo kao mučenik.
On kao da je predviđao kakvom će smrću umrijeti. Jednom je stvarno izjavio: »Kažem vam, znam da neću umrijeti u svom krevetu. Uputno je stoga da mislim neprestano na strašni čas svoje smrti.«
Kreposni i bogobojazni biskup nije morao dugo čekati na taj čas. On će brzo doći. Povod mu je dobro poznata afera engleskog kralja Henrika VIII. On se bio, uz dispenzu pape Julija II., oženio Katarinom Aragonskom, udovicom svoga brata Artura. S njome je živio 18 godina. A tada se, tobože zbog državnih interesa, jer mu Katarina nije rodila muškog potomka, htio pošto-poto oženiti Anom Boleyn, jednom dvorskom damom, u koju se bijaše zaljubio. Kao »dobar kršćanin«, k tome još i »branič vjere« – nazvan tako zbog svog spisa protiv Martina Luthera, u kojem je branio nauk o sakramentima – htio je da se njegova ženidba s Katarinom proglasi nevaljanom pa da onda može s Anom Boleyn slobodno sklopiti drugi brak. Za opravdanost svoga nauma pozivao se čak na Sveto pismo Starog zavjeta tvrdeći da mu papa za brak s Katarinom nije uopće ni mogao dati oprost od ženidbene zapreke srodnosti.
U tom je slučaju ročesterski biskup hrabro stupio u obranu zakonite žene i kraljice Katarine Aragonske. Kao nekoć Ivan Krstitelj i on je branio nerazrješivost ženidbene veze, a time je na se navukao gnjev razjarenog kralja. Taj je tražio da biskup pred Parlamentom opozove svoj stav te proglasi nevaljanom i papinu dispenzu i kraljev brak s Katarinom. Naravno da je energični biskup to odbio i zato je 26. travnja 1534. bio odveden u Tower – zloglasni londonski zatvor. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, to jest zakon po kome je kralj vrhovna glava engleske Crkve. Fisher je odbio to priznati, govoreći da se tako nešto protivi »Svetom pismu i našoj vjeri«.
U to je vrijeme papa zatvorenog ročesterskog biskupa u znak priznanja njegove vjernosti i hrabrosti imenovao kardinalom. Kralj se zbog toga razbjesnio smatrajući to od pape pravom provokacijom, da se razumio u jezik današnjice, sigurno bi to ožigosao kao »miješanje u unutarnje poslove Engleske«. On je posprdno izjavio da će »novi kardinal nositi crveni šešir na ramenima, jer neće imati glave da ga stavi na nju«. Kralj je tada, zajedno s Parlamentom i svojim državnim aparatom, digao hajku protiv pape. Biskupi su i svećenici s oltara i propovjedaonica morali udarati po papi i njegovoj vlasti. Samovoljni je, dakle, kralj pokrenuo cijeli engleski državni aparat protiv pape i papinstva.
U tom je sveopćem ludilu i bjesnilu osvanuo i 22. lipnja, dan u koji je biskup Fisher imao biti smaknut. Kad su mu to ujutro rano u pet sati priopćili, biskup je upitao u koji će sat biti smaknut? Rečeno mu je da će to biti u 9 sati. Tada je on mirom pravog sveca zamolio da može još sat-dva mirno prospavati i to »ne zbog straha od smrti već zbog bolesti i svoje velike tjelesne slabosti«.
Probudivši se nakon posljednjeg sna u ovom životu, brižno se odjenuo, rekavši pobočniku što stajaše uz njega: »Ne vidiš li da je danas dan naše svadbe?« Malo prije 9 sati stajao je pred rešetkom Towera sa Svetim pismom u rukama. Otvorio je Ivanovo evanđelje i pročitao: »A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.
A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet« (Iv 17,3–5).
Izveden pred stratište s lakoćom se uz stepenice popeo na nj na udivljenje svih prisutnih koji su znali koliko je u tamnici prepatio i oslabio. Tada ga je nenadano obasjalo sunčevo svjetlo, a on kao u zanosu reče: »Accedite ad eum et illuminamini!« – Pristupite k njemu i on će vas prosvijetliti! Zatim se obrati prisutnima jakim glasom: »Kršćanski narode, približavam se smrti za vjeru u svetoj Kristovoj Katoličkoj crkvi.« Vrijeme se oteglo pa je bilo već 11 sati. Sveti je biskup kleknuo na koljena, izmolio Te Deum, zatim 31. psalam: »Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi!« Mirno je položio glavu na panj i krvnik mu je teškom sjekirom odrubio glavu. Tijelo je mučenikovo bilo svučeno i tako ostavljeno cijeli dan, a po noći je pokopano u jednoj jami na groblju Svih svetih u Barkingu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu, da prolaznicima tjera strah u kosti, sve dok nije bila zamijenjena glavom Tome Mora, koji je pogubljen 6. srpnja. Fisherovu su glavu bacili u Temzu.
Chapuys, poklisar Karla V. na engleskom kraljevskom dvoru, pisao je svome vladaru da bi mučeniku i zadnji čas bio pošteđen život samo da je promijenio svoj stav. No to engleski kralj od njega nije mogao dočekati jer on je za svoje uvjerenje radije išao u smrt nego da ga pogazi. Pio XI. proglasio je g. 1935. Ivana Fishera, skupa s Tomom Morom, svetim, a posljednjom liturgijskom reformom obojica su svetih mučenika ušla u kalendar opće Crkve. Samo komadić od kostiju svetog Ivana Fishera ostade, a čuva se kao dragocjena relikvija u kolegiju Stonyhurst. Glasoviti Hans Holbein napravio je lijep portret tog divnog mučenika, a taj se danas nalazi u kraljevskoj zbirci u Windsoru.
Kad bi čovjek, recimo kao romanopisac, htio što ljepšim crtama opisati lik jednog idealnog mučenika, jedva da bi našao bolje građe nego što je daje život svetog Ivana Fishera. On nije ni mit, ni legenda, već istinska stvarnost, puna čarobne ljepote pred kojom čovjek ne može a da ne padne u divljenje i poštovanje. Pred Ivanom Fisherom i Tomom Morom upao je u divljenje i papa Pio XI. rekavši o njima: »Tales ambio defensores!« – a to znači da Papa želi takve branitelje vjere. I mi ih želimo, zato te svece i štujemo.
Sir Thomas More, svetac i mučenik
(1478–1535)
»Čovjek svih vremena«, engleski državnik, pisac, mučenik rodio se 7. veljače 1478. u Londonu, a umro 6. srpnja 1535. također u Londonu. Bio je odgojen u kući lord-kancelara, kardinala Mortona, te u Canterbury Collegeu u Oxfordu. Od g. 1494. dao se na studij prava pa je za to vrijeme stanovao 4 godine kod engleskih kartuzijanaca, te će kao i oni postati mučenik katoličke vjere i Crkve, posebno pape i papinstva. Dao se marno i revno također na humanističke studije te prijateljevanje s Erazmom Roterdamskim (1469–1536) i s engleskim teologom i humanistom Johnom Coletom (1466–1519) pa i nekim drugima. Godine 1504. More je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog njegovih zakona o porezu. Tada se povukao iz političkog života te pošao najprije u Louvain pa onda u Pariz da se na tamošnjim visokim učilištima posveti opet studiju. U javni je život ušao opet nakon smrti engleskog kralja Henrika VII. Tada je postao kraljevski savjetnik. Nakon raznih diplomatskih misija, odlikovan kraljevskim odlikovanjem – plemstvom – g. 1520. postaje tzv. podčuvar kraljevske riznice. Godine 1523. kao govornik donjeg doma More je sve više dobivao naklonost kralja Henrika VIII., a kod pisanja njegove knjige protiv Luthera postaje kralju savjetnik. A kasnije, kad je Henrik VIII. planirao prekinuti svoj zakoniti brak, pitao je i Morea za savjet. Dakako da je More stajao uvijek uz crkveni zakon. T. More, koji je imao sretnu obitelj, bijaše čovjek humora i neustrašiva karaktera, velike pobožnosti i duboke duhovnosti. Skupa s Erazmom Roterdamskim oplakivaše praznovjerje te sve zloupotrebe u Crkvi, no isto tako bijaše zabrinut zbog porasta antiklerikalizma i hereza. Njegov osobni obzir prema kralju i njegov duboki respekt pred kraljevskim autoritetom držao ga je ipak očevidno u opoziciji pred kraljevim brakolomstvom te pred protupapinskim zakonima.
Kralj Henrik VIII. htio je otpustiti svoju zakonitu ženu Katarinu te oženiti Anu Boleyn. Zbog toga htjede najprije prisiliti kler da ga prizna »čuvarom i glavarom engleske Crkve«; na početku je još dopustio dodatak – »koliko je to dopušteno jednom kršćaninu«. Toma More kao lord-kancelar odrekao se te svoje visoke službe. To je ispočetka značilo sa svojom obitelji pasti na prosjački štap. On je tada u šali rekao: »Ako ne bude drugačije, svatko će od nas objesiti torbu o rame te od vrata do vrata ići pjevajući Salve Regina. Na taj ćemo način biti svi veseli.«
Godinu i pol dana More je bio u skrovitosti i marno pisao. Kad je g. 1533. u westminsterskoj opatiji kralj Henrik VIII. slavio svoje nezakonito vjenčanje, bio je pozvan i Toma More. Ali on se nije odazvao, što je kralja strašno razbjesnilo. Svojim je prijateljima More svoj postupak ovako obrazložio: »Protiv toga ne mogu ništa pa neka od mene učine štogod hoće, makar me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit ću se da se ne osramotim.«
Brzo je došlo i do drugog loma: Papa je drugi Henrikov brak proglasio nevaljanim, a njega izopćio iz Crkve. Bio je to papa Klement VII. To se zbilo 11. srpnja 1533.
Dana 22. lipnja 1535. u Londonu je odrubljena glava velikom kardinalu, Moreovu prijatelju, Johnu Fisheru jer nije htio priznati Henriku VIII. da je poglavar engleske Crkve, a ni valjanost kraljeva drugog braka. Ni More nije više morao dugo čekati da mu se zbog istog razloga i na isti način to dogodi.
Bilo je to 6. srpnja 1535. Thomas More bijaše posve miran prije nego će podnijeti smrt. Svojeg je zeta zamolio da krvniku koji će mu odrubiti glavu podari zlatnik. Od poduljeg tamnovanja More je oslabio pa su mu morali pomoći da dođe do gubilišta. Ondje je rekao: »Umrijet ću kao vjeran kraljev službenik!« Tada je izmolio 50. psalam »Smiluj mi se, Bože!« Prije smaknuća zagrlio je krvnika, a sam si je povezao oči. Bila mu je odrubljena glava.
Toma More je jedan od velikih ljudi, ne samo kao znani humanist, pisac Utopije, nego još kudikamo više kao mučenik savjesti, vjernosti svojoj katoličkoj vjeri i namjesniku Kristovu na zemlji. Ako za ikojeg smrtnika vrijedi: »Mortuus adhuc loquitur« – govori još kao mrtav, onda to vrijedi za Tomu Mora. Crkva ga je zato kao i Johna Fishera proglasila svetim.
Pismo iz zatvora
Objavljujemo odlomak iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kćeri Margariti (The english Works of Sir Thomas More, London, 1557, str. 1454, navod prema Časoslov Božjega naroda str. 2456–2457, KS).
»Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti. On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je Njegovo Veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se, naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.
Moja će strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost), blažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu.
Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra pa ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista: ’Gospodine, spasi me.’ Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i neće dopustiti da potonem.
Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist); uza sve to nadam se da će se obazrijeti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.
Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova pravednost. Ipak se nadam da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.
Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.«
|
Login
FAQ
Chat
Traži
