www.tebe-trazim.com

23. lipanj



Sveti Josip Cafasso (1811–1860)



Nije mala stvar biti ispovjednik i duhovni vođa jednom svecu i to takvog formata kakav je bio sv. Ivan don Bosco. Zato je s pravom netko napisao: »Ljudski govoreći, bez sv. Josipa Cafassa ne bismo imali sv. Ivana don Bosca, a vjerojatno ni salezijanske družbe.« Jedan je svetac duhovno rodio i odgojio drugoga. Zato je i papa Pio XI. odličnog duhovnog vođu ne samo Don Bosca, već i tolikih duša, svetoga Josipa Cafassa nazvao »biserom talijanskoga klera«. On je kao duhovni učitelj i odgojitelj odgojio čitav jedan naraštaj piemontskih svećenika, koji su blagotvorno i zauzeto djelovali. Svaki je dan po nekoliko sati sjedio u ispovjedaonici obavljajući tešku dužnost duhovnog savjetnika. On je kroz 20 godina vodio i don Bosca, i to tako uspješno, prosvijetljeno i nadahnuto da je taj veliki svetac i apostol mladeži izjavio: »Njemu sve dugujem. On mi bijaše otac i savjetnik, vođa i pomoćnik.« Prvi salezijanski biskup i kardinal Cagliero umješno je jednom zgodom primijetio: »Kreposti su i mudrost Don Bosca slava Don Cafassa.«

Josip Cafasso rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnovo d’Asta – danas se to mjesto zove Don Bosco – u Piemontu kao sin vrijedne kršćanske obitelji. Roditelji su mu bili seljaci, ljudi naučeni na rad, ali i ljudi duboke i proživljene vjere. Njihov je pogled na svijet bio skroz-naskroz kršćanski. U njemu su odgojili i svoga sina Giuseppina, krhka tijelom, izobličena rahitisom, ali bistra i nadasve energična dječaka. Njegovo su blijedo lice resila dva sjajna, neobično živa i crna oka, iz kojih je odsijevao čudesan sjaj. Te su oči odavale nevinost i bezazlenost. Kad je došao u školu, njegovi su ga drugovi zbog malena stasa i grbe jako zadirkivali, vrijeđali i izrugivali, pa je morao mnogo pretrpjeti. No unatoč tome on je ipak prema svima ostao dobar i odnosio se prijateljski. I baš je time izvojevao pobjedu jer su ga kasnije svi voljeli i gotovo na rukama nosili. Osjetili su da se u tom dječaku krije neobično dobro i plemenito srce, a to ih je osvajalo i k njemu privlačilo.

Svršivši osnovnu školu u Chieriju, u istom je gradu stupio u sjemenište. Jednom riječju, sjemeništarca Cafassa dvanaestgodišnji Ivan Bosco nikad nije mogao zaboraviti: »Tko postaje svećenik, prodaje se Gospodinu, zato ga na tom svijetu ništa drugo ne privlači nego jedino veća slava Božja i spas duša.« Josipovo je životno načelo glasilo: »Postati svet, da bih mogao doći u nebo te onamo povesti sa sobom što više duša.«

Cafasso je u Torinu bio zaređen za svećenika 22. rujna 1833. Njegov svećenički vijek neće biti dug. Neće trajati ni 30 godina, ali će zato biti sav ispunjen djelima neobične svećeničke revnosti. On je često govorio: »Prezadovoljan sam što sam postao svećenik.« Ali to je ne samo govorio, već se to očitovalo u cijelom njegovu životu. On je čitavim bićem bio svećenik. O njemu piše Josè Cottino: »Don Cafasso nije imao nekih naročitih programa duhovnosti i apostolata, osim onih što su zajednički dijecezanskome kleru. On iza sebe nije ostavio ustanova niti je osnivao družbe; nije pisao školske rasprave ni asketska djela, već je na neobičan način proživljavao ritam svećeničke misije.« A na taj ga je način Providnost odredila da bude »lijep, velik, složen, bogat svećenički lik, učitelj i odgojitelj svećenika« (Pio XI.).

Nakon ređenja don Cafasso je nastavio u Torinu sa studijem moralne teologije da bi se na taj način što bolje pripremio za ispovjedničku službu koja mu je toliko ležala na srcu. U to mu je vrijeme bio učiteljem glasoviti teolog Luigi Guala, koji ga je odmah zavolio kao rođenog sina. I taj odlični učenjak, apostol, mecena, uveo ga je u katehizaciju mladih zidara, kojih je u Torinu bilo mnogo, a spremio ga je i za pastoralni rad među utamničenicima. Nakon tri godine studija i vježbe don Cafasso je postao veoma kvalificiran apostolski radnik za posao koji ga je čekao. On je naslijedio od don Guale katedru za moralnu teologiju, koju će i sâm poučavati i uz to se baviti izravnim apostolatom. Kao profesor moralne teologije prihvatio je nauk sv. Alfonza de Liguorija, a svoje studente osim znanjem nastojao je ispuniti i ljubavlju prema dušama, razvijao je u njima svim žarom svećeničku apostolsku dimenziju. Naglašavao je uvijek pozitivne vidove raznih kreposti, uzdižući uvijek beskrajno Božje milosrđe. Na taj je način stvarao moral koji je ljude odgajao više u ljubavi nego u strahu.

Svoje veliko teološko znanje don Cafasso je primjenjivao u praksi dijeleći sakramenat pokore. U grad bi zalazio jedino u posjet bolesnicima, umirućima i zatvorenicima. Mnoge je od njih obratio upravo na čudesan način. Zatvorenici su bili njegovi pravi ljubimci i među njima je proveo mnogo sati poučavajući ih i dijelići im utjehe vjere. 68 osuđenika na smrt pratio je na njihovu posljednjem zemaljskom putovanju, bio uz njih u času smrti i sve ih je uspio obratiti i privesti k Bogu. Neke u zadnji čas. Bio je uvjeren u njihovo spasenje pa ih je nazivao »svojim svetim obješenicima«. Za njih se, spremajući ih za vješala, mnogo molio Majci Božjoj.

Don Cafasso je g. 1848. postao upraviteljem svećeničkog konvikta don Guale, naslijedivši i njegovu veliku imovinu. On ju je upotrebljavao da pomogne siromasima, zatvorenicima, za školovanje siromašnih svećeničkih kandidata, a ostatak je oporučno ostavio karitativnim i socijalnim ustanovama don Cottolenga.

Don Guala je u brdima Lanzo Torinese obnovio svetište Svetog Ignacija, otvorivši uz njega dom duhovnih vježbi za svećenike. Don Cafasso je nastavio tim djelom, sam dajući svećenicima duhovne vježbe. Sačuvana su nam i dva sveska njegovih predavanja u duhovnim vježbama.

Iako je don Cafasso bio vrijedan crkvenih odlikovanja, on ih je sve otklonio, želeći ostati samo ponizan Isusov svećenik. Neumoran rad i neprestana pokora istrošiše njegov već i onako skroman organizam. Videći da su mu dani odbrojeni, lijepo se i sabrano spremio na put u vječnost za smrt koja ga je zatekla na današnji dan godine 1860. Imao je tek 49 godina. Prigodom smrti uzornoga svećenika, don Bosco je na vratima crkve u Valdoccu u jednom oglasu ovako napisao: »Uzor svećeničkog života – odličan učitelj klera – otac siromaha – savjetnik dvojbenika – tješitelj bolesnika – odlična okrepa umirućih – potporanj zatvorenika – spasenje osuđenika na vješala – prijatelj sviju – veliki dobrotvor čovječanstva.«

Od svetog Josipa Cafassa potječe i ova lijepa molitva predanja:

Gospodine Bože, već sada iz Tvoje ruke primam svaku vrstu smrti sa svim njezinim tjeskobama, bolima i žalostima, posve odan i predan u Tvoju svetu volju.

Ako se ta molitva moli i usvaja u pravom duhu, s njom je povezana savršena ljubav prema Bogu koja prašta i ništi ljudske grijehe, pa onda i kazne za njih. Tu su molitvu pape obdarile obilnim oprostima.

Prvi životopisac don Cafassa bio je njegov duhovni sin Don Bosco. Taj je o njemu ovako pisao: »Mislim da će se među svetima naći rijetko koji, koji bi u svojoj osobi sjedinjavao toliko mudrosti, iskustva u ljudskim stvarima, velikodušnosti, jakosti, odmjerenosti, revnosti za slavu Božju i spas duša, kao što nam sve te vrline zrače iz lika svećenika don Cafassa.«

Današnji svetac dana je Sveti Josip Cafasso, duhovni učitelj;