|
25. lipanj
Sveti Prosper Akvitanski (390–463)
Tiro Prosper, vatreni branič i ugledni tumač Augustinova nauka o milosti i preodređenju, rodio se oko g. 390. u Limogeu, u pokrajini Akvitaniji u Galiji. Njegovi spisi odaju čovjeka s visokom klasičnom kulturom, iz čega zaključujemo da je svršio sve redovite nauke u jednom od brojnih galskih kulturnih središta u kojima je cvala znanost isto tako kao u Rimu i u Italiji. S pravom je stoga već u I. stoljeću Plinije Galiju nazivao »više Italijom nego provincijom«.
Pod Prosperovim imenom sačuvana je pjesma Poema coniugis ad uxorem (Pjesma muža ženi), iz čega se zaključuje da je bio oženjen. Međutim, on u toj pjesmi od 122 stiha potiče svoju ženu da taj kratki i nestalni život što više posveti Bogu. Znak je to da je i on ozbiljno razmišljao o smislu života te iz toga razmišljanja povlačio spasonosne zaključke. Jedan je od njih bio – ne znamo točno da li u sporazumu sa ženom ili nakon njezine smrti – da je pošao u Massiliju, na jugu Galije (današnji Marseilles) te ondje postao redovnik ne primivši nikakvih crkvenih redova.
Kad je nauk sv. Augustina o milosti i slobodnoj volji uzbudio duhove među hadrumetanskim monasima u sjevernoj Africi, sam im je svetac upravio dvije rasprave: O milosti i slobodnoj volji te De correptione et gratia. Taj je nauk naišao na živ odjek i u Massiliji, na Lerinskom otočju te po samostanima Provanse. Prosper se tada nalazio baš u Massiliji i odsada će se sva njegova znanstvena i spisateljska aktivnost odvijati u znaku svetog Augustina, za obranu njegove teologije S njime se i dopisivao. Augustin mu je kao i laiku Hilariju upravio dva svoja djela: O preodređenju svetaca i O daru ustrajnosti. Malo prije Augustinove smrti – tj. prije 430. godine – Prosper je ispjevao pjesmu s tisuću i dva heksametra O nezahvalnima – protivnicima milosti – u kojoj u polemičkom tonu pobija zablude Augustinovih protivnika izjednačujući ih s pravim pelagijancima.
Nakon Augustinove smrti teološke se rasprave nisu smirivale. Zato Prosper i Hilarije putuju u Rim k papi Celestinu I. da on svojim ugledom ustane u obranu Augustinova nauka. Papa ih je poslušao te upravio poslanicu galskim biskupima pozivajući ih da ustanu protiv Augustinovih klevetnika jer je Augustin bio čovjek silnog znanja koga su Celestinovi prethodnici na rimskoj stolici ubrajali među najbolje naučitelje. Ta poslanica još nije smirila duhove pa je Prosper nastavio pisanjem rasprava u obranu Augustinova nauka.
Za vrijeme pontifikata pape Leona Velikoga Prosper se nalazi u Rimu u njegovom uredu, gdje se mogao u miru posvetiti svojim proučavanjima Augustinova nauka. Braneći taj nauk, napao je, malo i pretjerano, i velikog učitelja zapadnog monaštva Ivana Kassijana, osnivača i opata samostana Svetog Viktora u Massiliji. Pred konac života Prosper se od velikog polemičara pretvara u pisca i učenjaka, koji mirno izlaže Augustinov nauk, pojedina mjesta iz Svetog pisma, a piše i veliki ljetopis.
O životu svetog Prospera crpimo znanje jedino iz njegovih djela. Smrt je tog vatrenog učenjaka i pisca zadesila negdje oko g. 463. Jedini je znak da su ga štovali kao sveca jedna freska u bazilici Svetog Klementa u Rimu koja potječe iz IX. stoljeća. Baronije ga je stavio u svoj martirologij na dan 25. lipnja.
Sveti Vilim (1085–1142)
U veličanstvenoj Petrovoj bazilici u Vatikanu u nišama na zidovima nalaze se kipovi osnivača redova. God. 1878. takav je kip podignut i u počast sv. Vilima, osnivača benediktinske kongregacije Di Montevergine, a djelo je kipara Prinzija. Vilim se rodio u plemićkoj obitelji g. 1085. u gradu Vercelli, u Italiji. Rano je ostao siroče pa je već u 15. godini obukao redovnički habit te se kao hodočasnik dao na hodočašća u glasovita svetišta pa i u samu Svetu zemlju. Prvo je hodočastio u glasovito svetište Sv. Jakova u Compostelli, u Španjolskoj.
Vrativši se s apostolova groba u Italiju, kao i toliki drugi prije te poslije njega, osjetio je živu i neodoljivu želju da hodočasti na sveta mjesta u Palestinu, u Isusovu zemaljsku domovinu. Kao i ostale srednjovjekovne hodočasnike tjerala ga je na to daleko i opasno putovanje pobožnost prema Kristovu čovještvu. Želio je svojim očima vidjeti mjesta povezana s Kristovim životom vjerujući da su zbog te povezanosti s Kristovim čovještvom i sama ta mjesta sveta. Sa srednjovjekovnom pobožnošću doživljavao je Svetu zemlju kao sredstvo preko kojeg će doći u još užu i životniju vezu s Kristom.
Vođen svim tim mislima, željama, čežnjama i osjećajima Vilim je krenuo na put prema jugu. Jedno se vrijeme zadržao u Melfi, zatim na brdu Serico kod Atelle, gdje je učinio svoje prvo čudo vrativši vid nekom siromašnom slijepcu. Kad su ga zbog toga počeli naveliko hvaliti kao velikog sveca, slugu Božjega i čudotvorca, on je odmah pobjegao i uputio se prema Brindisiju, da se ondje ukrca u kakvu lađu za Palestinu. Usput je načinio kratak posjet svetom Ivanu da Matera, budućem osnivaču kongregacije di Pulsano, koji ga je upozorio da ga Gospodin ne treba na Istoku. On će ga trebati drugdje. Neki životopisci spominju da je Vilim uspio hodočastiti u Svetu zemlju, dok drugi o tome šute.
Bilo kako bilo, Vilimu je postalo jasno da ga Gospodin treba na brdu Montevergine u Italiji. On si je ondje podigao ćeliju te u njoj godinu dana ostao posve sam sa svojim Bogom. Od živih bića činili su mu društvo jedino vukovi i medvjedi ne učinivši mu ipak nikakva zla. Kasnije se oko Vilima počeše skupljati učenici sagradivši si oko njegove ćelije svoje i tako nastade monaška naseobina s crkvom koju je g. 1124. posvetio Ivan, biskup iz Avellina. On je upoznao vrijednost te redovničke zajednice te ju je izuzeo ispod svoje jurisdikcije da se sama može nesmetano razvijati i prema svojim pravilima živjeti.
Vilima je privlačio samotnički život, ali je ljude privlačila njegova svetost, žar njegovih monaha, crkva Majke Božje na Monteverginu i tako su se njegovi redovnici silom prilika počeli baviti i svećeničkim poslovima stojeći na raspolaganju sve većem prilivu hodočasnika. Godine 1128., da bi mogao što više provoditi u djelo svoj pustinjačko-samotnički ideal, Vilim je s nekoliko učenika ostavio Montevergine, ostavivši kao svog nasljednika blaženog Alberta.
Na brdu Cognato Vilim je osnovao drugu redovničku naseobinu ostavivši joj pročelnika, dok je sam pošao opet dalje. Ovaj put je došao u ravnicu Goleto, gdje je osnovao i mušku i žensku redovničku zajednicu. Širom Italije Vilim je još osnovao nekoliko redovničkih naseobina, tako S. Cesareo kod Rocca San Felice, L’Incoronata kod Foggie i Troie, mali samostan Binetto i još neke druge. Bilo je to u doba kad su mnogi u želji za što većom savršenošću željeli živjeti redovničkim životom.
Sveti Vilim je zaklopio oči na blagdan Rođenja svetog Ivana Krstitelja g. 1142. »On je bio ujedno strogi pustinjak na surim brdima i samotničkim ravnicama, propovjednik i apostol siromašnoga puka po prostranim poljima. Nije se ustručavao ulaziti ni u palače feudalaca, a posljednjih godina života ni na dvor kralja Ruđera, prema kome nije štedio u riječima kad je trebalo da mu progovori kao učitelj i Božji glasnik« (Giovanni Mongelli).
Vilim je u stvari prihvatio pravilo svetog Benedikta i uključio se u benediktinski duhovni pokret, no jako je naglašavao strogu pokoru i život molitve. Njegove su se ustanove proširile naročito po južnoj Italiji i na Siciliji. Njegovi monasi nose bijelo odijelo. Za vrijeme rata imali smo u Zagrebu dva takva redovnika, koji su vršili službu predstavnika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata.
Tijelo je svetog Vilima iz Goleta 2. rujna 1807. bilo preneseno na Montevergine. Grob je svetog Vilima odmah iz početka postao stjecištem mnogih molitelja, a na njemu se dogodiše i brojna čudesa i uslišanja. Crkva je Vilima uvrstila u broj svojih svetaca, dok ga je papa Pio XII. breveom od 7. lipnja 1942. proglasio prvotnim zaštitnikom Irpinije u Italiji. Blagdan mu se slavi danas, a na Monteverginu slavi se svečano 2. rujna i prijenos njegova tijela.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
