www.tebe-trazim.com

26. lipanj



Sveti Ivan i Pavao, mučenici († 362)



Sačuvani opis mučeništva svetog Ivana i Pavla opisuje ih kao braću po krvi i vjeri. Oni su potajno bili mučeni u svojoj kući na Monte Celiju u Rimu. Ondje su za vladavine cara Julijana Odmetnika 26. lipnja 362. bili i pokopani. Opis se toga mučeništva sačuvao u više od 100 rukopisa.

Ivan i Pavao bili su u velikoj milosti kćerke cara Konstantina, ali kad je došao na vlast Julijan Odmetnik, koji je opet htio uspostaviti poganstvo, postadoše sumnjivi. Najprije se pokušavalo nagovoriti ih na otpad od kršćanske vjere, ali kad to nije uspjelo, udariše ih na muke.

Sveti mučenici Ivan i Pavao ušli su u Rimski misni kanon, Jeronimov martirologij, Leonov, Gelazijev i Grgurov sakramentar. Sve to govori da su bili slavni i veoma štovani mučenici. Molitve, predslovlja, slave njihovo bratstvo u vjeri, njihovo mučeništvo i pogreb u Rimu. Sveti Leon Veliki sagradio je u njihovu čast na sjeverozapadu vatikanske bazilike jedan samostan koji je postojao sve do XV. stoljeća.

U Rimu na Monte Celiju nalazi se bazilika svetih mučenika Ivana i Pavla, koju je papa Grgur Veliki odredio kao jednu od korizmenih bogoslužnih postaja. Ti sveti mučenici ušli su i u Litanije sviju svetih.

Učenjak Gioacchino de Sanctis izdao je nakon pomnog proučavanja g. 1962. knjigu Sveti Ivan i Pavao, celimontanski mučenici. Njegov je zaključak o njima ovaj: »Iz liturgijskih, arheoloških i povijesnih podataka, iz kritike teksta o mučeništvu te iz uvida u suprotne pretpostavke, po mojem je mišljenju izvan sumnje jezgra tradicije o svetom Ivanu i Pavlu, makar o nekim pojedinostima i dalje ostaje nesigurnost.«



Sveti Vigilije, biskup



Grad Trident u južnom Tirolu u povijesti Crkve postao je slavan po velikom obnoviteljskom saboru što se u XVI. stoljeću u doba reformacije održao u njemu. No on se ponosi i nizom svojih biskupa sve tamo od IV. stoljeća do danas. Treći je u tom lancu sveti Vigilije, zaštitnik grada i biskupije Trento. On je bio biskupom u Tridentu nakon 381. g. Na svom je području dovršio pokrštavanje stanovništva, a nastojao je zasađenu crkvu što više ojačati i usavršiti u svakom pogledu. Legenda ga je uvrstila čak među mučenike, no to se povijesno ne može dokazati.

Povijesno je zajamčeno da mu je sveti Ambrozije, milanski biskup, poslao jednu pastoralnu uputu. Iz Milana je dobio i tri suradnika i misionara: Sizinija, Martirija i Aleksandra. O njihovom je djelovanju i mučeništvu poslao izvještaj g. 397. milanskome biskupu sv. Simplicijanu, malo zatim i carigradskome patrijarhu sv. Ivanu Zlatoustom. Te činjenice dokazuju kako su biskupi pojedinih mjesta bili međusobno povezani te kako su tom povezanošću pomagali jedni drugima u razvijanju osjećaja crkvenosti, pripadnosti jednoj Katoličkoj crkvi.

Relikvije svetog biskupa Vigilija ostale su trajno u crkvi u kojoj je bio i pokopan. Ta je crkva u karolinško doba postala katedrala, a posljednji je put pregrađena i nadograđena u XIII. stoljeću. U njoj je održavan i slavni Tridentski sabor.

Danas se relikvije svetog Vigilija nalaze podno glavnog oltara, koji je podignut g. 1743. Čuvaju se u jednoj srebrnoj urni. Na teritoriju stare tridentske biskupije bilo je 37 crkava posvećenih svetom Vigiliju. Njegov se kult iz južnog Tirola proširio u Austriju, Bavarsku i po sjevernoj Italiji. Slikari ga prikazuju kao mladog biskupa, bez brade, cokulom, koja je aluzija na njegovo navodno mučeništvo, jer legenda pripovijeda kako su ga pogani udarali cokulama.



Blaženi José Maria Escrivá de Balaguer

(1902–1975)



U oči svog 72. rođendana, 17. svibnja 1992., Ivan Pavao II. proglasio je dvoje novih blaženika: Joséa Escrivá de Balaguera i Giuseppinu Bakhitu, rođenu u Sudanu oko g. 1870. Umrla je 8. veljače u Schiju u Italiji. Kako je José Escrivá de Balaguer osnivač pokreta Opus Dei, danas veoma raširena po cijelom svijetu, za njegovu se beatifikaciju očekivalo 120.000 hodočasnika, a predviđanja nisu podbacila. Hodočasnici bijahu iz 56 zemalja, od njih 200 biskupa. U trodnevnim svečanostima samo je u Rimu odsluženo 300 misa na 12 jezika. Progresisti novog blaženika smatraju spornom ličnošću zbog njegove blizine s generalom Francom, no blaženik i Opus Dei uživaju povjerenje Ivana Pavla II., a to je za one koji istinski osjećaju s Crkvom vrlo mjerodavno. Neprijatelji i oporbenjaci ustanove Opus Dei samo su potvrda njezine crkvenosti, a kojima se to ne sviđa ti će prema Opus Dei biti vrlo agresivni, kao što nekoć bijahu protiv isusovaca.

Danas don Balaguerovu Opus Dei pripada 75.000 laika te 1.400 svećenika. Taj katolički svjetovni institut, osnovan g. 1928. u Madridu, nastoji proširiti život po Evanđelju među sve slojeve ljudskog društva. Komisija Kongregacije za beatifikacije i kanonizacije, nakon izvršenih studija, osnivaču Opus Dei pripisuje čudesno ozdravljenje jedne od tumora pogođene redovnice. Proces za beatifikaciju ovog Božjeg sluge najkraći je u novije doba u Crkvi. U srednjem vijeku, kad su slični postupci bili vrlo kratki, došlo je čak i do kanonizacije svetaca u roku od samo godine dana nakon njihove smrti.

Bl. José Escrivá de Balaguer rodio se u Barbastru, u Španjolskoj, 9. siječnja 1902. Roditelji mu bijahu Josip i Maria Dolores Albas, duboko pobožni i revni kršćani koji mu pružiše primjeran religiozni odgoj. Obitelj se g. 1915. preselila u Logroño. Ondje je José Maria u 16. godini života osjetio prve glasove Božjeg poziva za nešto važno i veliko u životu, a što mu tada još nije bilo jasno. Tek je nazrijevao da se valja Bogu posve dati.

Da bi to ostvario, odlučio je postati svećenik. Flavio Capucci, generalni postulator Prelature Svetoga križa i Opus Dei u Biblioteci svetaca opisuje tijek njegova života, nabrajajući mnoge dragocjene podatke. José je g. 1918. započeo teološke nauke u Logroñu, da ih nakon dvije godine nastavi u Saragozzi te dovrši na tamošnjem Papinskom nadbiskupskom sveučilištu. Uz pristanak poglavara studirao je u isto vrijeme i pravo na Sveučilištu u Saragozzi. U Velikom sjemeništu odlikovao se pobožnošću i duhovnom zrelošću tako da ga je kardinal Soldevila imenovao sjemenišnim poglavarom kad je imao tek 20 godina. U mladom se čovjeku već tada nazrijevahu sposobnosti jednog duhovnog vođe kakav će on i postati te za sobom povući mnoge. De Balaguer je već tada među profesorima i studentima razvio izvanrednu apostolsku aktivnost koja će se kasnije razviti do neviđenih razmjera. Mladi je apostol 28. ožujka 1925. bio zaređen za svećenika. Čekala ga je ne velika karijera već fenomenalno uspješna djelatnost.

S dopuštenjem je svog biskupa g. 1927. došao u Madrid da bi ondje razvio veliku djelatnost tako da su mu se obraćale za savjet razne ustanove i redovničke zajednice. U isto je vrijeme mladi revni svećenik i doktorant u glavnom gradu Španjolske razvio apostolat u predgrađima među siromasima i bolesnicima.

Dana 2. listopada osnovao je svoje životno djelo Opus Dei. Njime je u Crkvi otkrio jedan novi, originalan put, upravljen promicanju svetosti u svim društvenim slojevima, u svakom staležu, na svakom poslu. Zanimljivo je da se radilo gotovo isključivo na posvećivanju laika, običnih vjernika. Njegov mu je ordinarij dopustio da se može sav posvetiti svom djelu. Bijaše to mudra odluka koja će uroditi nesagledivim plodovima. Iz gorušičinog zrna izrastao je snažan pokret, jedna od najjačih ustanova Katoličke crkve.

Dana 14. veljače Balaguer je osnovao i žensku granu Opus Dei. Za vrijeme Građanskog rata u Španjolskoj 1936–1939. revni se svećenik nije dao smesti, već je neustrašivo vršio svoje svećeničke dužnosti, dakako uz velike poteškoće i opasnosti jednog krvavog građanskog rata koji je također rušio crkve, oskvrnjivao oltare, relikvije, palio i žario sve što je bilo kršćansko, kako su to samo znali crveni borci, potpomognuti komunističkom internacionalom. Za cijelo je vrijeme rata Escrivá de Balaguer boravio u Madridu te svoj Opus Dei širio po cijeloj Španjolskoj. Koliko je to tada bilo moguće, na poziv biskupa i redovničkih poglavara, vodio je mnoge tečajeve duhovnih vježbi za svećenike, redovnike i laike. Kad je nesretni rat završio, otvoriše se velike mogućnosti duhovnog rada. On će ih znati odlično iskoristiti.

Dana 14. veljače 1943., unutar Opus Dei, blaženik je osnovao i Družbu sv. križa. Svećenici će te Družbe biti glavni duhovni voditelji i odgojitelji svih članova Opus Dei. Godine 1950. bilo je dopušteno i biskupijskim svećenicima da postanu članovi Opus Dei, ali podvrgnuti i dalje svojim biskupima. Od svećenika će Družba svetog križa primati samo duhovnu formaciju.

Po svršetku II. svjetskog rata, u kojem Španjolska nije sudjelovala, točno g. 1946., don José Escrivá de Balaguer preselio se u Rim, u sjedište kršćanstva. Godine 1950. dobio je konačnu potvrdu svojih ustanova koje postadoše dokument papinskoga prava. Od tada će revni svećenik svojom molitvom i pokorom, svojim organizatorskim sposobnostima, razviti svoj Opus Dei i proširiti ga po cijelom svijetu.

On sam će postati velikim duhovnim učiteljem i vođom nutarnjeg života. Srž je njegova poslanja u pozivu svih članova Crkve na svetost. U tome je bio preteča Drugog vatikanskog sabora koji će peto poglavlje svog najvažnijeg dokumenta Lumen gentium posvetiti pozivu svih kršćana na svetost. Evo blaženikove misli: »Posvetiti posao, posvećivati se u poslu, posvećivati druge poslom.« Na taj je način pokazivao kako valja stvoriti čvrsto i stabilno jedinstvo, povezanost svog rada, zaposlenja, profesije s molitvom i apostolatom, tako da svaki vid kršćanskog života postane Bogu mio i ugodan prinos.

On se borio za slobodu djelovanja laika u Crkvi i u društvu, dakako uz dužnu odgovornost svakog pojedinca te uz nepokolebljivu vjernost učiteljstvu Crkve. Opus Dei je jasno organizirana ustanova koja zna što hoće. To je uz obilnu Božju milost te blagoslov Crkve tajna njezina uspjeha.

Zadnjih je godina života duhovni otac i pokretač Opus Dei neumorno putovao po Europi i Americi držeći posvuda svoje duhovne kateheze. I valja priznati da je uspijevao i da su ga slijedili i mnogi mladi. On je iz sebe zračio svetost te revnost za dom Gospodnji. Uza sav napor uspio je i napisati knjige što su tiskane i raširene u milijunima primjeraka. Najpoznatije mu je djelo Put – svojevrsni moderni Toma Kempenac i njegov Nasljeduj Krista. Ostala su mu djela: Sveta krunica, To je Isus koji prolazi, Božji prijatelji, Razgovori s monsinjorom Escrivom, Križni put.

U centrali Opus Dei u Rimu 26. lipnja 1975. nenadani je srčani udar završio zemaljski život jednog od najvećih apostola našeg stoljeća. Zanimljivo je da je istog dana kod sv. mise prikazao svoj život za Crkvu i papu. Tijelo mu je pokopano u kripti crkve Prelature Opus Dei u Rimu, a grob mu je postao cilj hodočašća iz cijelog svijeta. U času smrti ostavio je iza sebe 60.000 članova Opus Dei, sabranih iz 80 naroda sa svih kontinenata. Nakon njegove smrti taj se broj znatno povećao a što je na najspektakularniji način pokazalo mnoštvo na Trgu sv. Petra za njegove beatifikacije.

Nabrojili smo djela novog blaženika, a teško bi bilo nabrojiti sve ono što je o njemu napisano. Pisano je o njemu na španjolskom, ali i na engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku. U listu mladih Mi od svibnja 1992. Viktor Škovrlj napisao je lijep prikaz novog blaženika. Navodimo samo ovo: »Mnoge vrline krasile su slugu Božjega mons. Escrivu tako da je još za života bio na glasu svetosti. Sveta misa bila je korijen i središte njegova unutarnjeg života. U stalnoj prisutnosti trojedinoga Boga tražio je savršeno jedinstvo s Isusom Kristom. Jaku ljubav gajio je i prema Majci Božjoj i svetom Josipu. Stalno pouzdavajući se u anđele čuvare zadobivao je snagu da širi mir i radost na svim zemaljskim putovima…«

Neki teolozi, koji su ga osobno poznavali, rekli su o njemu: »Učitelj duhovnosti za naše vrijeme… čovjek poslan od Boga da obnovi i oživi kršćanski duh u svijetu ravnodušnosti i rastresenosti.« – Kardinal Parente čak ga je uspoređivao s velikim utemeljiteljima crkvenih redova, poput svetog Benedikta i svetog Franje.[quote][/quote]

Današnji sveti zaštitinici su Sv. Ivan i Pavao, mučenici i Sv. Vigilije, biskup;




Sveti Vigilije