www.tebe-trazim.com

29. lipanj



Sveti Petar i Pavao, apostoli († 67)



U kalendarima postoji cio niz svetaca koji se zajednički slave ili zazivaju. Navest ću samo neke: Šimun i Juda, Fabijan i Sebastijan, Ivan i Pavao, Kuzma i Damjan, Gervazije i Protazije, ]iril i Metodije, Henrik i Kunigunda. Različiti su razlozi da su ti sveti skupa: bračna veza, bratstvo po krvi, zajednička smrt ili zajednički grob. Zanimljivo je da se iz apostolskog zbora braća zajedno ne slave: Petar i Andrija, Ivan i Jakov. Oni se slave posve odijeljeno. Ali se zato zajednički slave i često zazivaju kao apostolski prvaci sveti Petar i Pavao. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička mučenička smrt zauvijek sjedinila. O njihovu životu najviše znamo iz novozavjetnih spisa. U želji za kratkoćom i sažetošću mi ćemo baciti pogled na te apostole na onim trima mjestima gdje su se sreli.

Prvo je mjesto njihova susreta bio Jeruzalem, sveti grad, gdje je umro i uskrsnuo naš Gospodin, odakle je uzašao na nebo, kamo je poslao Duha Svetoga. Povijest obraćenja sv. Pavla dobro nam je poznata, jer ju je u Djelima apostolskim tako zorno opisao sv. Luka. Pavao je kao progonitelj pošao u Damask da ondje pohvata kršćane. Pred Damaskom mu se ukazao Gospodin i uputio ga na Ananiju, koji ga je pokrstio. Nakon toga je proveo tri godine u Arabiji. »Kasnije sam uzišao u Jeruzalem da upoznam Kefu (Petra), i s njim sam ostao petnaest dana« (Gal 1,18).

Pavao je svoje apostolsko poslanje primio od samoga Gospodina. Za njega je pisano: »Taj je čovjek moje izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane i kraljeve, i sinove Izraelove« (Dj 9,15). Zato se on s neprikrivenim ponosom na početku poslanica naziva: »Pavao, apostol Isusa Krista«. Pa ipak, kao apostol i misionar, evangelizator, ne radi na svoju ruku. On je, doduše, za svoje vrijeme imao veliku izobrazbu. Studirao je kod učenog Gamaliela u Jeruzalemu. Bio je, dakle, kvalificirani teolog. Što je onda mogao naučiti od galilejskog ribara Petra? Po što je k njemu išao? Zar samo na pohod iz učtivosti? – Ne, sigurno ne! On nije imao ništa od one nadutosti nekih današnjih teologa koji na biskupe gledaju kao na neznalice i zaostale. Pavao je znao da je Petar stijena i zato je tražio zajedništvo s njime. I ne samo s njime već i s ostalim stupovima kršćanske zajednice. Želio je imati sigurnost da radi pravo. On je poštivao načelo: »Ništa bez Petra!« I ono što će ga kasnije sveti Ignacije Antiohijski oblikovati ovako: »Ništa bez biskupa!« Velik si, Pavle, u svojim misijskim putovanjima, u svojoj apostolskoj revnosti, u neutrudivu zalaganju, u mukama i smrti, koje si za Gospodina podnio, no velik si i u poštivanju hijerarhijskih vrednota! Svaka ti čast, Pavle!

Petnaest godina kasnije Pavao se na Apostolskom saboru u Jeruzalemu opet susreo s Petrom. U međuvremenu je prokrstario Malom Azijom i tolike pogane priveo k svjetlu Evanđelja, pokrstio ih i među njima osnovao kršćanske zajednice, mjesne Crkve. Krstio ih je ne nalažući im teret Mojsijeva zakona. Za svoj rad želio je potvrdu i priznanje »apostolâ i starješinâ sa svom Crkvom« (Dj 15,22).

Kad je na tome Apostolskom saboru »nastalo žestoko raspravljanje, digao se Petar« (Dj 15,7) i spor se oko pokrštavanja pogana riješio autoritativno. »Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi? Uostalom, mi vjerujemo da smo spaseni, jednako kao i oni – biva pogani – milošću Gospodina Isusa« (Dj 15,10–11). To je Pavao i želio znati. Saznavši, nije više imao problema. Da Crkva tada u Petru i apostolima nije imala sigurno vodstvo, postala bi židovska sekta, produženje sinagoge.

Drugo mjesto Pavlova susreta s Petrom bila je Antiohija. Taj susret opisuje sam Pavao u Poslanici Galaćanima ovako: »A kad je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice suprotstavio, jer je zavrijedio osudu. On je, naime, prije nego su došli neki iz Jakovljeve okoline, jeo s poganima, ali kad ovi dođoše, on se zbog straha od obrezanih poče povlačiti i kloniti. Njemu su se u pretvaranju priključili i ostali Židovi, tako da je njihovim pretvaranjem bio zaveden i Barnaba. Ali kad sam vidio da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh. ’Ako ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski?’« (Gal 2,11–14).

Ne pobija li taj susret onaj u Jeruzalemu? – Ne pobija, jer je tu riječ ne o nauku već o ponašanju. Papa u svom privatnom životu i ponašanju nije nepogrješiv, a još manje bez grijeha. On se priznaje grješnikom te ispovijeda svoje grijehe kao i ostali. On je nepogrješiv – ili još bolje – nezabludiv kad kao učitelj vjere naučava vjerske i ćudoredne istine. Zbog toga se tekst u poslanici Galaćanima krivo uzima da bi se oborio Petrov primat i nepogrješivost.

»Da je Petar s Pavlom bio bitno istog mišljenja, pokazalo se jasno već na Apostolskome saboru; i prije nego su došli ljudi iz ’Jakovljeve okoline’ on se posve drukčije vladao. Ono što se u Antiohiji dogodilo među dvojicom apostola, nije bio nikakav lom. Petar je uvidio da u postupku nije bio ispravan te ga promijenio. Zajednička zadaća, ljubav prema zajedničkom Gospodinu nadvladala je – i kod jednog i kod drugog – osobnu zadjevicu te osigurala mir u zajednici. Ta nezgoda mogla bi poslužiti kao primjer kako da se izglade nesuglasice i u današnjoj Crkvi« (Ernest Schmitt).

Petar i Pavao opet su našli zajednički jezik i držanje. To su mogli naći jer im je bilo stalo više do općeg nego do osobnog dobra, jer su za Crkvu bili spremni sve žrtvovati. Hrabro su se izdigli iznad one u Crkvi ne baš tako rijetke niske uskogrudnosti i sebičnosti koja fanatički traži samo svoje pravo, svoje interese, svoje probitke. A da bi se opravdala, poziva se na svoje povijesne zasluge. U Crkvi svi treba da služimo ne pozivajući se ni na kakve svoje zasluge.

Treće je mjesto Petrova i Pavlova susreta bio Rim. Ondje su za Neronova progonstva poginula oba apostola. Svoje su propovijedanje zapečatili krvlju, Petar razapet naglavce u Vatikanu, a Pavlu je na Ostijskoj cesti bila odrubljena glava. Sve tamo do g. 130. imamo zajamčenu tradiciju o štovanju grobova apostolskih prvaka. Nad njihovim se grobovima dižu veličanstvene bazilike koje svaki rimski hodočasnik s poštovanjem obiđe. No po cijelome katoličkome svijetu dižu se brojne crkve i katedrale u čast svetih apostolskih prvaka. Crkva u radosti na današnji dan pjeva:

O blaženi Rime, štono te posvetila

Prvaka ovih dvaju srca preslavna,

U grimizu se njezinu rumeneći

Ljepote svijeta svega sam nadilaziš.

Vi, srca jednog, svete dvije masline,

Sav narod Božji danas vama moli se,

Božanske dare vjere, nade, ljubavi

I dobrotvorja svakog vi nam molite!

»Slavnih li Kristovih apostola! Kao što su se za života ljubili, tako se ni u smrti ne odijeliše.«

U jednom svom govoru sv. Augustin kliče: »Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, a za njim je slijedio Pavao. Proslavljujemo svečani dan koji nam je posvetila krv apostolâ. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi!«

U drugoj večernji današnjega blagdana Crkva pjeva: »Petar apostol i Pavao učitelj narodâ, Gospodine, učiše nas tvome zakonu!« To je zakon vjere, ufanja, ljubavi, sloge, jedinstva, pomirenja, suosjećanja s Crkvom i za Crkvu.

Prigodom proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata naši su nas biskupi u svojoj poslanici upozorili na poruku Ivana VIII. Hrvatima: »Budite vjerni Bogu i svetom Petru do smrti, i primit ćete krunu života što ju je Bog obećao onima koji ga ljube.« Petrovo je blagdan kad treba da se u vjernosti Bogu, Kristu, Crkvi i papinstvu obnovimo. Ta je vjernost jamstvo naše budućnosti. Nek nas u njoj i cijeli naš hrvatski narod »pomaže Bog Hrvata, a Petar, učenik Kristov, obdari pobjedom«! (Iz ugovora pape Agatona s Hrvatima.) Već na početku svoga kršćanstva sreli smo se i sa svetim Petrom. Prema pisanju cara Konstantina Porfirogeneta, »Hrvati su se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli svetom Petru…« Budimo i mi danas toj zakletvi vjerni! Vjerni u velikom i malom, vjerni u sreći, ali i u križu!

Koliko sam gledao i čitao DJ.
Nisam našao nigdje kako je on umro (znam da su ga raspeli na križ naopako).
A gdje se to našlo i ima li kakva knjiga o apostolima i njihovim životima(smrtima)

Wikipedia----
Rimska martirologija navodi 29.6., ca. 64 kao datum njegove smrti. Neki naučnici misle da je umro 13.10. 64. Tradicija navodi kako je osuđen na smrt razapinjanjem od strane rimskih vlasti. Prema tradicija koja je spomenuta ili možda započeta u apokrifnim Djelima Petrovima, bio je razapet s glavom nadolje. Tradicija također smatra da se njegov grob nalazi na budućoj lokaciji Bazilike sv. Petra, odnosno da se njegovo tijelo nalazi u katakombi ispod visokog oltara Bazilike. U umjetnosti se često prikazuje kako drži ključeve vrata nebeskog kraljevstva (simbol njegovog primata nad ostatkom Crkve), što je referenca na Matiju 16:18.

Život svetog Petra


Bio je Židov, ribar, tvrdokorni apostol, prvak apostolskog zbora, temelj kršæanske Crkve, prvi papa u Crkvi, raspeti muèenik, svetac. To su atributi koji se mogu pripisati sv. Petru i iza kojih svaki njegov životopisac može èvrsto stajati. Nema toènog podatka koje je godine roðen. Iz Novoga zavjeta znamo da se rodio u židovskoj obitelji u Betsaidi na sjevernoj obali Genezaretskog jezera, a živio je baveæi se ribolovstvom s bratom mu Andrijom u Kafarnaumu. Zvao se Šimun. Šimuna, dok je lovio ribu, sam je Isus zapazio i pozvao ga da ide za njim te æe ga on uèiniti ribarom ljudi. Šimun se nije dvoumio. Krenuo je za Isusom u neizvjesnost. Isus ga je prozvao Petar, što na grèkom jeziku znaèi Stijena. I brata mu je Andriju Isus uèinio ribarom ljudi. Petar je bio onaj koji je Isusa triput zatajio, pa se pokajao u gorkom plaèu. Bio je onaj koji ga je odvraæao od puta u smrt na križu. Isus ga je èak otjerao rijeèima: „Odlazi od mene, sotono...“ Pa ipak je Petar uza svu svoju ljudsku slabost i kolebljivost ostao do konca vjeran svom Uèitelju. Iskazao je veliku Istinu o Isusu rekavši: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ A Uèitelj ga je zauzvrat stavio u temelje svoje Crkve i dao mu kljuèeve raja kad je rekao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit æu Crkvu svoju, i vrata je paklena neæe nadvladati. Tebi æu dati kljuèeve kraljevstva nebeskoga...“ Petar je prvi ušao u grobnicu gdje je Isus bio pokopan nakon uskrsnuæa. Iskazao je Uskrslomu triput ljubav i privrženost rijeèima: „Ti znaš, Gospodine, da te ljubim…“ Bio je s apostolima kad je Duh Sveti na njih sišao. Propovijedao je tada neustrašivo svjedoèeæi za Uskrsloga Gospodina. Bio je zbog toga strpan u zatvor. Anðeo Gospodnji ga je izveo iz tamnice, te je tako izbjegao smrt kojom mu je zaprijetio židovski kralj Herod Antipa. Poslije toga odlazi u Cezareju te je Korneliju, koji je bio rimski državljanin, navijestio radosnu vijest i obratio ga na kršæanstvo. To je, zapravo, bilo prvo obraæenje na kršæanstvo izvan židovstva, da se je jedan Rimljanin obratio. Sveti je Petar obašao i Antiohiju propovijedajuæi Kristovo evanðelje. I danas ga antiohijska Crkva slavi kao svog prvog biskupa i patrona svoje patrijaršije. Potom je otišao u Rim i tu je bio prvim biskupom (papa) velikoga Rima. Tradicija Crkve govori da je u Rimu boravio oko 25 godina. Umro je u Rimu muèenièkom smræu oko 64. godine za cara Nerona pribijen na križ. Nije htio da ga na križ prikuju kao Isusa, jer se smatrao nedostojnim umrijeti kao njegov Uèitelj, nego je svoje muèitelje zamolio da križ okrenu naopako te je tako razapet umro. Postoji u ikonografiji, stoga, takozvani Petrov križ ili crux inversa (naopako okrenut križ). Takoðer u kršæanskoj ikonografiji, na slikama sv. Petra se prikazuje s kljuèevima neba u ruci. Ponekad ga možemo vidjeti kako u ruci drži ribu. Time se hoæe kazati da je sv. Petar bio ribar ljudskih duša. Katkad se prikazuje zajedno s pijetlom da nas podsjeti kako je Petar Isusa zanijekao. Isto tako ga možemo vidjeti s maèem u ruci kako sijeèe uho sluzi Malhu prilikom Isusova uhiæenja u Maslinskom vrtu. Sveti je Petar zaštitnik Crkve i Rima. Pod njegovom su zaštitom takoðer i pape, ribari, pekari, urari, zidari, mesari, graditelji mostova i brodova. Mole mu se i utjeèu gladni. Mnoga mjesta su po njemu dobila ime i pod njegovim su patronatom. Takvih mjesta imade i u nas Hrvata.


http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdv ... ws_ID=7729
evo citat..
Rim je od prvih početaka Katoličke Crkve bio za nju posebno značajan, ne samo kao simbol. Vječni grad na Tiberu, na svojih sedam brežuljaka, posebno je drag kršćanima i u svijesti svakoga vjernika je mjesto najodličnijih svjedočenja apostolskih prvaka. Rim je mjesto vjernog svjedočenja za Krista, kojega je apostol Petar bježeći iz Rima, kako kaže legenda, na Via Appia upitao: »Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?« A Isus mu je odvratio: »U Rim. Da me ponovno razapnu.« Petar je shvatio poruku svoga Učitelja, vratio se u grad poganskih rimskih bogova i Koloseja, arene u kojoj su život za vjeru davali brojni progonjeni kršćani, i mučenički položio svoj život. Grob mu je na mjestu gdje se danas nalazi velebna bazilika sv. Petra, u Vatikanu. Drugi apostolski prvak sv. Pavao isto je tako u Vječnome Gradu položio život za Krista. Ubijen je mačem, kaže legenda: odrubljena mu je glava, a ona - kotrljajući se - odskočila je tri puta. Na svakome od ta tri mjesta odmah je provrla voda i mjesto je dobilo ime »Tre fontane« - Tri fontane, a sv. Pavao dobio je svoju baziliku izvan zidina grada, i u toj se velebnoj bazilici nalaze niše sa slikama svih papa kroz povijest do danas.

Dvojica velikana kršćanstva zacijelo su sveti Petar i Pavao. Premda se u svom životu nisu puno puta susreli, ipak im je Crkva odredila isti dan za svetkovinu. Bili su zajedno samo tri puta u životu i to u Jeruzalemu, Antiohiji i konačno u Rimu. Njihovu svetkovinu slavimo 29. lipnja. Naime, u Rimu su oba položili svoje živote za Krista i svoju vjeru i to je bio presudan događaj da im Crkva oda počast jednom zajedničkom svetkovinom. I Pravoslavna ih crkva slavi također 29. lipnja, ali prema Julijanskom kalendaru, tako da im svetkovina u Pravoslavaca pada 12. srpnja prema gregorijanskom (našemu) kalendaru.


Život svetog Petra

Bio je Židov, ribar, tvrdokorni apostol, prvak apostolskog zbora, temelj kršćanske Crkve, prvi papa u Crkvi, raspeti mučenik, svetac. To su atributi koji se mogu pripisati sv. Petru i iza kojih svaki njegov životopisac može čvrsto stajati. Nema točnog podatka koje je godine rođen. Iz Novoga zavjeta znamo da se rodio u židovskoj obitelji u Betsaidi na sjevernoj obali Genezaretskog jezera, a živio je baveći se ribolovstvom s bratom mu Andrijom u Kafarnaumu. Zvao se Šimun. Šimuna, dok je lovio ribu, sam je Isus zapazio i pozvao ga da ide za njim te će ga on učiniti ribarom ljudi. Šimun se nije dvoumio. Krenuo je za Isusom u neizvjesnost. Isus ga je prozvao Petar, što na grčkom jeziku znači Stijena. I brata mu je Andriju Isus učinio ribarom ljudi. Petar je bio onaj koji je Isusa triput zatajio, pa se pokajao u gorkom plaču. Bio je onaj koji ga je odvraćao od puta u smrt na križu. Isus ga je čak otjerao riječima: „Odlazi od mene, sotono...“ Pa ipak je Petar uza svu svoju ljudsku slabost i kolebljivost ostao do konca vjeran svom Učitelju. Iskazao je veliku Istinu o Isusu rekavši: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ A Učitelj ga je zauzvrat stavio u temelje svoje Crkve i dao mu ključeve raja kad je rekao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga...“ Petar je prvi ušao u grobnicu gdje je Isus bio pokopan nakon uskrsnuća. Iskazao je Uskrslomu triput ljubav i privrženost riječima: „Ti znaš, Gospodine, da te ljubim…“ Bio je s apostolima kad je Duh Sveti na njih sišao. Propovijedao je tada neustrašivo svjedočeći za Uskrsloga Gospodina. Bio je zbog toga strpan u zatvor. Anđeo Gospodnji ga je izveo iz tamnice, te je tako izbjegao smrt kojom mu je zaprijetio židovski kralj Herod Antipa. Poslije toga odlazi u Cezareju te je Korneliju, koji je bio rimski državljanin, navijestio radosnu vijest i obratio ga na kršćanstvo. To je, zapravo, bilo prvo obraćenje na kršćanstvo izvan židovstva, da se je jedan Rimljanin obratio. Sveti je Petar obašao i Antiohiju propovijedajući Kristovo evanđelje. I danas ga antiohijska Crkva slavi kao svog prvog biskupa i patrona svoje patrijaršije. Potom je otišao u Rim i tu je bio prvim biskupom (papa) velikoga Rima. Tradicija Crkve govori da je u Rimu boravio oko 25 godina. Umro je u Rimu mučeničkom smrću oko 64. godine za cara Nerona pribijen na križ. Nije htio da ga na križ prikuju kao Isusa, jer se smatrao nedostojnim umrijeti kao njegov Učitelj, nego je svoje mučitelje zamolio da križ okrenu naopako te je tako razapet umro. Postoji u ikonografiji, stoga, takozvani Petrov križ ili crux inversa (naopako okrenut križ). Također u kršćanskoj ikonografiji, na slikama sv. Petra se prikazuje s ključevima neba u ruci. Ponekad ga možemo vidjeti kako u ruci drži ribu. Time se hoće kazati da je sv. Petar bio ribar ljudskih duša. Katkad se prikazuje zajedno s pijetlom da nas podsjeti kako je Petar Isusa zanijekao. Isto tako ga možemo vidjeti s mačem u ruci kako siječe uho sluzi Malhu prilikom Isusova uhićenja u Maslinskom vrtu. Sveti je Petar zaštitnik Crkve i Rima. Pod njegovom su zaštitom također i pape, ribari, pekari, urari, zidari, mesari, graditelji mostova i brodova. Mole mu se i utječu gladni. Mnoga mjesta su po njemu dobila ime i pod njegovim su patronatom. Takvih mjesta imade i u nas Hrvata.

Život svetog Pavla

Rodio se prema predaji oko 5. godine po Kristovu rođenju u Tarzu, glavnom gradu pokrajine Cilicije, na jugu Male Azije. Potječe iz plemena Benjaminova. Roditelji su mu dali ime Savao (Šaul) što na hrvatskom jeziku znači onaj koji je izmoljen od Gospodina. Roditelji su mu bili trgovci i rimski državljani. Poznato je da se i sam sveti Pavao pozvao na to pravo rimskoga državljanstva kad mu se radilo o glavi. Bio je školovan čovjek. Školovao se u Tarzu i u Jeruzalemu. Bio je osvjedočeni progonitelj kršćana. Prilikom kamenovanja sv. Stjepana bio je nazočan i Stjepanovu odjeću su odložili pored njega. Na putu u Damask da i tu rastjera kršćane, sam mu se je Gospodin Isus obratio oborivši ga s konja na zemlju jakim bljeskom svjetlosti, pri čemu je Savao oslijepio, i riječima: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Savao odvrati: „Tko si ti, Gospodine?“, a glas odvrati: „Ja sam Isus koga ti progoniš.“ U Damasku je pošao k Ananiji, koji mu je vratio vid položivši na nj ruke. Tada se krstio. Dotadašnji je Savao, veliki progonitelj kršćanstva, izvanrednim Božjim zahvatom, postao Pavao. Učeni filozof, najveći propovjednik Kristova evanđelja svih vremena. Pisac poslanica. Pisac veličanstvenog Hvalospjeva ljubavi. Učitelj i apostol naroda. Propješačio je Malom Azijom i Grčkom, sve do Rima propovijedajući Radosnu vijest spasenja svim ljudima. Kristov svjedok do smrti koju je mučenički podnio za cara Nerona, kao i sveti Petar, u Rimu oko 65. godine. Svetoga Pavla se najviše u slikarstvu prikazuje s mačem u ruci, jer mu je mačem odrubljena glava. Ili pak na slikama ili kipovima s knjigom svojih poslanica u rukama.
Zaštitnik je novinara, pisaca, glasnogovornika, biskupa, misionara, onih koji prave šatore, zazivaju ga i oni koje je ujela zmija. Pod njegovom su zaštitom i mnogi gradovi i neke države.

Sveti Petar i Pavao su utemeljitelji kršćanske Crkve. Zajedno se prikazuju i slave.

Razmišljanje

Velik je i odvažan, smion životni zadatak osnovati nešto, posebice kad to osnivamo na terenu gdje je strogo zabranjeno. Po cijenu vlastitog života upravo su ova dvojica neustrašivih i svetih propovjednika udarili temelje Crkve kršćanske. Dapače, svoje su živote ugradili u te temelje. Onda kad je bilo najteže, u počecima, kad su se skrivali, kad nisu smjeli javno iskazivati svoju vjeru, sveti Petar i Pavao su ponosito, sjećajući se svoga Učitelja, i njegove hrabrosti. Svjesni su bili posljedica, mučenja i smrti za svoja djela, za svoje propovijedanje, nu ipak su nastavili propovijedati i djelovati i dali su svoje živote. Bezuvjetno i junački su posvjedočili svoju vjeru svojom krvlju. Zapečatili su vječno put Crkve kršćanske. Nema Crkvi života na zemlji bez stalnog mučeništva, bez hrabrih ljudi, potpuno predanih Učitelju, koji su spremni umrijeti za svoje ideale. Uspoređujući mučeništvo svetih Petra i Pavla s našom hrvatskom Crkvom, koja je tolika stoljeća bila mučenik ovih naših prostora, s pravom možemo kazati, da je naša Crkva istinski svjedok i garancija budućnosti, jer je bila spremna i dandanas ima spremnih položiti svoj život za svoju vjeru i Crkvu i svoj dom. Put apostola Petra i Pavla put je kojim treba kročiti svaki kršćanin, put je kojim se utire prtina za vječnost. Stoga idimo za njima, za svojim osnivačima, svojim temeljima i izvorima.

Hvalospjev ljubavi

Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi
,ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.

Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.

Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva
,ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.

Nije nepristojna,
ne traži svoje,
Ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini.

Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nigda ne prestaje.Proroštva?
Ona će iščeznuti!Jezici?
Oni će umuknuti!Znanje?
Ono će nestati!
Jer nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje.
Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.

Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete,
Mislio kao dijete, sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
Odbacio sam što je djetinje.
Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
A onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
A onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.

Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje –ali je najveća medu njima ljubav.


SVETI PAVAO (1Kor 13, 1-13)

Preuzeto sa stranice Bratovštine sv.Stipana Prvomučenika

Da se po meni razglasi poruka
[ 29.6.2010 ]

Autor: Anton Šuljić

Dok Crkva danas svečano slavi apostolske prvake Petra i Pavla, čiji se blagdan na isti dan slavi već od 3. stoljeća, budući da upravo slušate kratku radijsku emisiju, htio bih se dotaknuti i važne teme kakva je odnos Crkve i medija. Upravo ova dvojica apostola daju nam lijep povod da danas kratko razmišljamo o njoj, jer su obojica bili zauzeti na tom polju.

Prije svega, oni su to činili svojom riječi. Bili su u stalnom dodiru s ljudima svoga vremena na najrazličitije načine, sve do dana kada im je upravo zbog te njihove djelatnosti oduzet život. Petru razapinjanjem na križ, a Pavlu odsijecanjem glave. No, njihovo je djelo ostalo.
Već i djeca znaju uzrečicu koja kaže kako bi sv. Pavao, da je danas živ, sigurno bio novinar. On se, naime, sredstvima masovne komunikacije toliko mnogo služio da je zasigurno u svoje vrijeme bio jedan od vodećih pisaca. I apostol Petar pisac je dviju poslanica, ali jednako je tako poslužio kao prvotni izvor evanđelistu Luki. No, zanima nas što je to bitno u njihovu, a onda i uopće u crkvenom naviještanju?

Odgovor nam daje evanđelje dana. Na Isusov upit, naime, 'A vi, što vi kažete, tko sam ja?' Šimun Petar odgovara: 'Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga!' To je prvi navještaj koji će naviještati svi apostoli i svi sveci, a sukladno tome i kršćanski navjestitelji putem masovnih komunikacija. Bit svega navještaja vjere jest u tome da se posvjedoči da je Isus Krist, Sin Boga živoga. Sve što su se apostoli trudili dokazivati i pokazivati, upozoravati, poticati ili opominjati, bilo je u službi svjedočanstva za Isusa Krista.

U drugom čitanju dana apostol Pavao piše Timoteju: 'Gospodin bio uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi.' U ovoj rečenici leži srž onoga što danas razmatramo. Naviješta osoba. Ona je nositelj nadarenosti i sposobnosti i ona kroz taj svoj, nazovimo ga tako, filtar pušta onu istinu u koju vjeruje, koju živi i koja mu je na koncu povjerena da je naviješta. Zato se i kaže 'po meni'. Da dvojica apostolskih prvaka nisu osobno shvatili izabranje i poslanje naviještanja, danas bi ona možda bila zaboravljena. No, upravo se po njihovoj posebnosti ostvario Božji plan. Bog djeluje po darovima koje nam je dao. On računa s njima. Dao nam ih je ne radi nas, nego radi drugih - konačno radi navještaja Radosne vijesti. To nas postavlja pred osobna pitanja u kojima ne možemo izbjeći Isusovo pitanje: 'A ti, što ti kažeš, tko sam ja za tebe?' Tek kad čovjek osobno prihvati to pitanje, kadar je biti navjestiteljem, kadar je ostvariti poslanje, pa i ono putem masovne komunikacije.

'Gospodin je stajao uza me, on me krijepio' - trebat će biti geslo svakog istinskog navjestitelja i javnog kršćanskog komunikatora. Nisam ja onaj koji se navješćuje, nego Krist kroz mene. Slavičnost, tako svojstvena ljudskome rodu, trebat će nalaziti korektiv u poniznoj i istinski predanoj vjeri. Za razliku od stava slavičnosti, istinski će kršćanski navjestitelj ne jednom egzistencijalno stajati pred Pavlovim oporim: 'Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu...' Krajnji cilj i krajnji domet kršćanskog zauzimanja za medije u općem smislu: Naviještati Krista, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme, a u osobnom smislu, postignuti svetost. Jer, na svetost smo pozvani. Da dvojica apostolskih prvaka, Petar i Pavao, nisu to ostvarili, badava bi bila njihova naprezanja.

Danas su Sveti Petar i Pavao, apostoli;