www.tebe-trazim.com

30. lipanj





Sveti prvomučenici Rimske crkve,Cesare Baronio, kardinal i časni Božji sluga.,Sveti Oton, biskup



Strašno je to kad luđaci, neuračunljivi i neodgovorni tipovi dođu na vlast. Tada prijete mnoga, ali ne i ugodna iznenađenja. Tip neodgovorne i samovoljne vladavine bio je rimski car Neron. On je i tipičan primjer umišljene veličine. Smatrao je da bi svojim pjesničkim darom nadmašio čak i staroga Homera, samo kad bi mu se pružio prizor sličan onome kod pada Troje. Zato je 16. srpnja godine 64. dao podmetnuti požar koji je djelomično ili posve uništio više gradskih četvrti u velikom Rimu. Mnoštvo je ljudi zbog njegove ludosti ostalo bez krova. U gradu je nastalo silno neraspoloženje koje se lako moglo pretvoriti u bunu protiv samovoljnika i tiranina u carskome grimizu. U strahu za vlastitu kožu Neron je bacio krivnju na nedužne kršćane. I tako je buknulo prvo progonstvo protiv kršćana u samome Rimu.

Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o »velikom broju« kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.

O rimskim mučenicima u Neronovo doba piše koncem I. stoljeća sveti papa Klement I. u svojoj prekrasnoj poslanici Korinćanima. Evo izvatka iz te poslanice što govori o prvim junacima, mučenicima i svjedocima Rimske crkve: »Ostavimo se starih primjera, pristupimo najbližim boriocima! Uzmimo uzvišene primjere iz svojega doba! Zbog ljubomore i zavisti bijahu najvjerniji i najpravedniji stupovi Crkve progonjeni i sve do smrti su se borili.

Stavimo sebi pred oči dobre apostole! Petar s nepravedna ljubomora ne podnese samo ovaj ili onaj jad nego svu silu nevolja, te tako po mučeničkoj smrti dođe na mjesto slave što ga ide. Po ljubomoru steče Pavao nagradu za svoju postojanost. Sedam je puta nosio okove, bježao i bio kamenovan. Posta propovjednikom na Istoku i na Zapadu i ubra uzvišenu slavu s vjere svoje. Cio je svijet on učio pravednosti, došao je Zapadu na granicu, pretrpio mučeničku smrt pred zapovjednikom tjelesne carske straže, rastao se sa svijetom, preselio se na sveto mjesto i postao nam tako najveći uzor postojanosti.

Tim ljudima što su proživjeli svet život pridošlo je veliko mnoštvo izabranika koji su zbog ljubomora bili zlostavljani mnogim mukama i mučenjima i postali su nam najljepšim primjerom. Zbog ljubomora progonstvo su pretrpjele žene Danaide i Dirka, pošto su podnijele teška i okrutna mučenja, dale se na čvrstu trku vjere te slabašne tijelom plemenitu nagradu primiše. Ljubomor otuđi mnoge duše žena od njihovih muževa i preinači riječ oca našega Adama: Ovo je kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ljubomor i svađa raskopaše velike gradove i istrijebiše brojne narode.«

Tom često upotrebljavanom riječju »ljubomor« sv. Klement vjerojatno cilja na Židove, koji su u Neronovo doba ljubomorni – ili bolje zavidni prema kršćanima – podjarili rimsku vlast protiv njih.

Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta g. 1933., a druga g. 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama.



Sveti Oton, bamberški biskup

(1063–1139)



Njemački grad Bamberg sačuvao je nešto od one srednjovjekovne ljepote, kad je bilo više smisla za duhovne vrednote. U njemu, uz divnu romansku katedralu s četiri tornja, s grobovima sv. Henrika i sv. Kunigunde, ima i drugih crkava i samostana. Možda je po popularnosti najpoznatija crkva Sv. Mihovila, što se ponosno diže povrh grada kraj nekadašnjeg benediktinskog samostana. U njoj se nalazi grob osmog po redu bamberškog biskupa koji je, uz sveti carski par što počiva u bamberškoj katedrali, zaštitnik toga lijepoga grada. Grobovi su bamberških pokrovitelja već stoljećima hodočasnička mjesta kamo hodočasti pobožni puk iz njemačke pokrajine Oberfrankena.

Kad se sredinom srpnja 1966. u Bambergu održavao 81. njemački katolički dan, održana je veličanstvena procesija sa svijećama u kojoj je sudjelovao gotovo cijeli njemački episkopat i 30.000 vjernika. Povorka je išla iz katedrale prema Michaelsbergu i grobu svetog Otona. Svečanost je trajala puna tri sata. Bila je organizirana poznatom njemačkom organizacijskom sposobnošću. U njoj se molilo, pjevalo, zazivalo sv. Henrika, moleći za državnike, sv. Kunigundu moleći za žene i majke, sv. Otona moleći za duhovne pastire. Svaki je sudionik te procesije – sretnik sam bio i ja – mogao doživjeti dušu njemačkih katolika. Nju su oblikovali njemački sveci, među kojima na posljednjem mjestu nije ni sveti Oton, bamberški biskup, o kome ovdje s poštovanjem želim progovoriti i upoznati ga s našim čitateljima.

Oton se rodio kao sin jedne plemićke obitelji u pokrajini Švapskoj oko g. 1063. »Svoj visoki ugled ne zahvaljuje svom rođenju i roditeljskoj kući nego jedino svojoj ličnosti i kreposti«, piše o njemu B. Neundorfer. Ostavši siroče, pošao je s bratom Fridrihom u Poljsku. Kao svećenik bio je dvorski kapelan Judite, sestre cara Henrika IV., koja je stupila u drugi brak s poljskim knezom Vratislavom.

Oton je postao biskup u Bambergu god. 1102. Biskupsko posvećenje primio je tek na Duhove 1106. u Anagniju, i to od samoga Pape. U borbama za investituru između cara Henrika V. i Pape Oton je sačuvao vezu i jedinstvo s Rimom. U svojoj je biskupiji bdio nad crkvenom slobodom boreći se da Crkva može nesmetana od svjetovnih knezova obavljati svoje poslanje. Nastojao je oko crkvene stege te duhovne obnove svećenika i redovnika. Znao je da je zanemarena klerička stega najgore zlo za Crkvu. Svećenik i redovnik bez zdrave stege, duha i poslušnosti pravo je strašilo.

Oton je znao cijeniti vrijednost dobrih redovničkih zajednica i zato je podizao nove samostane. Osnovao ih je 15 velikih i 6 malih. Njegovo se djelovanje širilo izvan granica njegove biskupije čak do Akvileje. Održao je i razne sinode te poradio na obnovi cistercitskoga i premonstratenskoga reda. Nazvan je »ocem redovnikâ«. Sudjelovao je i u naviještanju Evanđelja u Pomeraniji, kamo ga je s dvadesetak svećenika i drugih pomoćnika poslao poljski knez Boleslav. Na njegov rad pogani su reagirali, no on je odvratio u duhu vjere smirivši situaciju. Riječju i spisima duhovno je izgrađivao tu mladu Crkvu.

O karitativnom radu revnoga biskupa svjedoče dvije bolnice: Svetog Egidija i Svete Gertrude, podignute od njega u Bambergu. Promicatelj znanosti i kulture bio je po glasovitoj bamberškoj katedralnoj školi i školi pisaca opatije Michaelsberg. Članovi te škole bili su i njegovi kasniji životopisci Ebo i Herbord.

Sveti je biskup umro u Bambergu 30. lipnja 1139., a na vlastitu je želju pokopan u crkvi na Michaelsbergu. Klement III. proglasio ga je godine 1189. svetim. Prikazuju ga u biskupskom ornatu s knjigom u ruci. Na nekim ga slikama prikazuju i s psom jer ga po Njemačkoj zazivaju u pomoć protiv bjesnoće.



Cesare Baronio, kardinal i časni Božji sluga

(1538–1607)



U jednoj svetačkoj zbirci izostaviti kardinala Baronija i njegovo djelo bila bi prava grehota. Taj je časni učenjak u posttridentskoj obnovi sastavio Martyrologium Romanum – popis svih poznatih i nepoznatih mučenika i svetaca – što je kraj svih svojih nedostataka bio znatno bolji od svih sličnih martirologija prije njega te koji je udario temelje kritičkoj hagiografiji – pisanju svetačkih životopisa s više povijesne i znanstvene kritičnosti nego što je to bio običaj u srednjem vijeku. No kardinal Baronio nije bio samo velik učenjak, već i veoma krepostan prelat. Poznato je koliko ga je cijenio pokojni papa Ivan XXIII.

Cesare Baronio rodio se 30. listopada 1538. u Sori kod Frosinonea od oca Kamila i majke Porcije Febonije. Prve je nauke svršio u Veroli, a zatim se u Napulju upisao na studij prava. Preselivši se u Rim, postade jednim od najmilijih učenika sv. Filipa Nerija. Na njegov je poziv g. 1558. počeo u njegovu oratoriju s predavanjima iz crkvene povijesti, a time je otvorio vrata jednoj aktivnosti što će za Crkvu i kulturu postati od najveće važnosti.

Vidoviti Filip Neri brzo je uočio Baronijeve izvanredne sposobnosti pa ga je potaknuo na sustavno proučavanje crkvene povijesti iz pisanih izvora. Bilo je to tada u jeku protestantske najezde i djela magdeburških centurijatora veoma potrebno. I u katoličkom taboru tražio se učenjak koji će dostojno odgovoriti na protestantsko pisanje crkvene povijesti. Katolička je crkva takvoga učenjaka dobila u Baroniju. On se upravo s nekom pobožnošću i predanošću dao na studij crkvene prošlosti. Kad to od njega traži njegov duhovni otac Filip Neri, koga je veoma cijenio, onda je to za njega siguran mig Božje providnosti.

Baronio postade doktor obaju prava 20. svibnja 1561. a tada odluči provesti u djelo naum da postane svećenik. Dao se na studij teologije pišući i predavajući i dalje crkvenu povijest. Za svećenika je zaređen 27. svibnja 1564. Kao svećenik dao se i na pastoralni rad kao propovjednik i ispovjednik u crkvi San Giovanni dei Fiorentini, gdje je djelovao i njegov duhovni otac sv. Filip Neri. Baronio je stupio i u njegovu družbu svećenika oratorijanaca. Svetac, bojeći se za njegovu poniznost, dobro ga je prokušao u kreposti. On, tako briljantno sposoban, gotovo kroz deset godina morao se brinuti za zajedničku kuhinju. Nije mu uvijek bilo baš lako. Jednom je zgodom zabilježio: »Caesar Baronius, vječni kuhar!« Sv. Filip Neri ga je vježbao i na druge načine. Nakon svih kušnji Baronio je u duši uvijek osjećao neku radost pa se uvjerio da je sve to za njegovu duhovnu izgradnju veoma dobro.

Izmoren silnim radom Baronio se 1572. razbolio na smrt. Sveti Filip Neri izmolio mu je od Gospodina ozdravljenje. Tri godine kasnije preselio se u oratorij Santa Maria in Vallicella, koji postade konačno sjedište oratorijanaca. Tu je provodio veoma strog život. Uskraćivao si je i od sna i od hrane. To je zabrinulo sv. Filipa Nerija pa je često tražio od njega da jede u njegovoj prisutnosti.

Glas je o Baroniju prešao preko granica oratorija. Za njega se pozanimao papa Grgur XIII. ponudivši mu biskupsku stolicu u Sori. Baronio je odbio i još se više posvetio pisanju svoje slavne crkvene povijesti Annales Ecclesiastici. G. 1578. došlo je do novih otkrića u katakombama pa se Baronio poče baviti i arheologijom. Pri tom ga je vodio pijetet prema Filipu Neriju, koji je kod svojih duhovnih sinova i štićenika nastojao probuditi i gajiti pobožnost prema rimskim mučenicima. G. 1580. kardinal Sirleto je pozvao Baronija u članstvo Komisije za novo kritičko izdanje Rimskog martirologija. To je djelo nastojanjem i radom Baronija objavljeno već g. 1584. Papa ga je zato htio bogato novčano nagraditi, no on je primio samo 10 škuda podijelivši ih kao milostinju siromasima.

Baronio je bio rođeni učenjak, ali nikad nije zaboravio da je i svećenik pa se neprestano isticao i u pastoralnom radu. I on je jedan od onih sretnih duhova koji su u sebi znali ujediniti duhovno nastojanje, znanstveni rad i apostolat u jednu skladnu cjelinu. Takvo bi nešto prema nauku II. vatikanskog sabora moralo biti ideal svakog svećenika.

Da bi kao povjesničar mogao što bolje raditi, udario je i temelje glasovitoj Bibliotheca Vallicelliana, sakupivši brojne rukopise, inkunabule i knjige. Kad je 1586. godine po drugi put izdao Rimski martirologij, obogativši ga učenom raspravom i bilješkama, papa Siksto V. nagradio ga je obilnim novčanim prilogom. Baronio prepusti sav taj novac sv. Filipu Neriju. Želio je da mu srce ostane što slobodnije od materijalnih dobara.

Malo-pomalo počeo je i izdavanjem svojih Crkvenih anala, pisanih latinskim jezikom. To veliko djelo odmah je prevedeno na talijanski i njemački. Baroniju su bile opet ponuđene dvije biskupske stolice no on ih je odbio nastavljajući svojim omiljelim radom. Sve više je izlazio na glas i zbog svoje svetosti. Čak su mu se pripisivala i neka čudesna ozdravljenja. Mnogi su ga željeli vidjeti i čuti, a on je tako želio ostati malen, ponizan i nepoznat.

G. 1593. njegov duhovni otac, tada već starac, izabrao ga je za svoga ispovjednika i povjerio mu brigu za zajednicu oratorijanaca. I tako na njega pade i briga za zajednicu, upade u administraciju. Njegovo breme postade još teže. Za ispovjednika izabra ga i papa Klement VIII., koji se s njim savjetovao u svim tadašnjim mučnim pitanjima. Zbog njegovih golemih zasluga Papa ga je u konzistoriju od 4. lipnja 1595. imenovao kardinalom. Tada je već izišlo na vidjelo 7 svezaka njegove velike crkvene povijesti.

Kao kardinalska crkva Baroniju je dodijeljena crkva svetih mučenika Nereja i Ahila, koju je novi kardinal dao obnoviti, prenijevši u nju iz Domitilinih katakomba kosti tih svetih mučenika. Klement VIII. imenovao ga je i knjižničarom svete Rimske crkve. Baronio je i kao kardinal bio izgledna života. Svete jubilarne godine 1600. otvorio je svoju kuću hodočasnicima dvoreći ih sam kod stola. Njegov su primjer slijedili i neki drugi kardinali. Kraj svih tih i drugih poslova nastavio je izdavanjem daljnjih svezaka svojih Anala. Godine 1604. izdao ih je već 11. U konklavu nakon smrti Klementa VIII., uza svu španjolsku oporbu, dobio je 32 glasa i već su ga kardinali htjeli aklamacijom izabrati za papu, no on se tome opro tražeći neka se i dalje glasa pojedinačno. Izabran je ipak Leon XI., koji je brzo iznenada umro pa je u sljedećem konklavu bila slična situacija.

G. 1606. Baronio se spremao na izdavanje i 12. sveska Anala, ali su ga sile počele ostavljati. Patio je mnogo od bolova u želucu. Po vlastitoj želji prenesen je u kuću u Vallicelli, gdje je 30. lipnja 1607. sveto u Gospodinu preminuo. Pokopan je u prezbiteriju crkve Santa Maria in Vallicella. Naš suvremenik Carlo Gasbarri, generalni postulator oratorijanaca sv. Filipa Nerija te pisac veoma vrijednog svečeva životopisa, piše o Baroniju ovo: »Baronija je već za života zbog njegove duboke poniznosti, neporočnosti u vladanju, žarke vjere te neumorne revnosti u apostolskome radu, bilo intelektualnome, bilo pak sakramentalnome, okruživao glas kreposti. On nije popuštao zemaljskim osjećajima dajući pogodnosti svojim rođacima, koje doduše pomagaše, ali ih nije bogatio ni obasipao častima, dok je prema siromasima i crkvenim ustanovama bio široka srca, dajući sve što je dobivao.« Za Baronija je poveden i postupak beatifikacije, ali do nje do danas ipak nije došlo. Generalna postulatura oratorijanaca ponovno je pokrenula postupak.

Baronio je u svojih 12 svezaka Crkvenih anala došao do godine 1198. Njegov su rad kasnije nastavili drugi učenjaci. Euzebija iz Cezareje nazivaju ocem crkvene povijesti. Baronija možemo nazvati ocem kritički pisane crkvene povijesti. On se svojim radom uključuje u veliku crkvenu obnovu što je započela s Tridentskim saborom. U tome obnoviteljskom strujanju on je, bez sumnje, jedna od sjajnih zvijezda prvoga reda. Njegovi su Anali i kraj nedostataka monumentalno djelo. Čitajući ih neki su s protestantima prešli na katolicizam. »S Analima je Baronio crkvenu povijest uputio na njezin pravi put te oni ostaju jednim od najljepših spomenika Crkve« (Gasbarrini).

Nakon smrti sv. Filipa Nerija Baronio se nije žacao objaviti koliki je udio u stvaranju Anala imao taj veliki svetac. On je bio onaj neprestani pokretač koji je sposobnog Baronija poticao na rad, savjetovao ga i svestrano pomagao u tome radu.

Baronio je najodličniji lik iz duhovne škole sv. Filipa Nerija. Jedan je svetac rodio drugoga. Baronio je sjajan primjer kako se veliki Božji darovi mogu najbolje iskoristiti. On svoje bogate talente nije zakopao, već ih je razvio i stavio u službu Crkve i čovječanstva. U njega se ugledao i na njemu nadahnjivao Angelo Giuseppe Roncalli, kasniji papa Ivan XXIII. u pisanju svoga velikoga povijesnoga djela o apostolskim pohodima sv. Karla Boromejskoga u bergamskoj biskupiji. Meni se čini da Baronijev primjer svima nama ima mnogo toga reći.



Uz blagdan Srca Isusova – Srce Isusovo

i Apostolat molitve



Za vrijeme svoga javnoga života Isus je »na povratku iz tirskoga kraja došao preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Tada mu donesu gluhonijema te ga zamole da stavi na nj ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: ’Effatha’ – to jest: ’Otvori se!’ Otvore mu se uši i razriješi mu se sapeti jezik, te je pravilno govorio…« (Mk 7,31–34). Narod je bio oduševljen Isusovim čudom te je klicao: »Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi da govore!« (Mk 7,37).

Sigurno da su ti ljudi imali i svojih osobnih problema, jada i nevolja, ali je to lijepo od njih da na čas zaboravljaju na sebe te svu svoju pažnju usredotočuju na gluhonijemoga i mole Isusa da metne na nj ruku, a to znači da ga blagoslovi i ozdravi. I postadoše dostojni vidjeti i doživjeti čudo.

Danas često čujemo ovakve i slične glasove: »S našim je svijetom veoma zlo, on se vraća u poganstvo. Gluh je za ono što Bog govori, gluh je za njegove zapovijedi, ne sluša njegove proroke i apostole. Svoja usta više ne otvara na molitvu, hvalu, zahvalu, ljubav prema bližnjemu, već psuje i proklinje, ogovara i kleveće, govori prosto i bezobrazno.« U našem pak narodu raširena je psovka, pijanstvo, hara bijela kuga, ubijaju se nerođena djeca.

Sve je to, na žalost, istina i stvarnost, no što činimo mi kršćani da poboljšamo taj naš svijet, taj naš narod? I što možemo činiti?

Srce Isusovo

Možemo barem moliti, biti apostoli, misionari molitve. To je zadaća onih koji pripadaju udruženju Apostolata molitve. To je njihov svakidašnji stvarni prilog rješavanju problema koji nas muče i zala koja nas biju. Na takvu nas molitvu za rješavanje ljudskih problema svesrdno poziva apostol naroda sv. Pavao u I. poslanici Timoteju. On piše: »Tako, prije svega, molim da se upravljaju prošnje, molitve, zazivi, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i za sve koji su na višem položaju, da mognemo provoditi tih i miran život u punoj pobožnosti i dostojanstvu. To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine« (1 Tim 2,1–4).

A ne pretjeruje li on i za njim svi mi koji pozivamo na molitvu, koji promičemo Apostolat molitve? – Ako se molitva shvati kako treba, onda je veća opasnost od polovičnosti nego od pretjeranosti.

Zamislite si neku zločinačku aferu koja mora doći pred sud. Što je dužnost suda, da li da samo malo stvar osvijetli ili da ide do dna, da dotjera cara do duvara?

Ili ako netko traži smisao života. Zar želi samo naći malo smisla ili potpun smisao?

Jedino kad je riječ o vjeri ili o molitvi, onda ljudi rado govore: »Ma dosta je samo malo, samo nešto. Malo religije je dobro, ali ne previše. Malo moliti neće škoditi, ali samo ne previše!«

A što je zapravo religija, vjera? Nije li nedjeljiva veza stvorenja sa Stvoriteljem? Nije li priznavanje svoje potpune ovisnosti o Bogu, svoje bezgranične nemoći? Iz toga slijedi da »nešto malo«, kad je riječ o vjeri u Boga, o odnosu prema njemu, uopće ne dolazi u obzir. Drugim riječima: čitavo moje biće mora biti prožeto Bogom, zahvaćeno njime. A religija, vjera i molitve jesu jedno. Potpuna vjera traži potpunu molitvu.

Jedan naš suvremenik, anglikanski biskup John A. T. Robinson, zapisao je ovo: »Građu za našu molitvu pruža nam svijet.« A to u praksi znači da nam sve može biti povod za molitvu. Kad susretnemo čovjeka koji je prekinuo s Bogom i s Crkvom, možemo moliti: »Bože, vrati u svoju očinsku kuću toga izgubljenoga sina!« Kad prolazimo kraj groblja ili susretnemo mrtvačka kola, možemo moliti: »Bože, daj nam ljubav prema Tebi, da bismo mogli nadvladati strah pred smrću!« Kad ugledamo kakav izazovan i sablažnjiv plakat ili prizor, zavapimo: »Bože, ne dopusti da ljudi tome nasjedaju!« Kad kraj nas projuri kakav hiperluksuzni »mercedes« recimo: »Bože, daj da budem zadovoljan s malim i s onim što imam!« Kad čitamo u novinama o ratu, o djelima nasilja, zamolimo: »Bože, daj da naš nemirni svijet upozna da si Ti jedini uzročnik pravoga i trajnoga mira!«

Dvije se žene vraćaju kući iz crkve. Jedna se od njih tuži da nema vremena za molitvu. Morala bi se posedmerostručiti, toliko ima posla od ranoga jutra do kasne večeri. Jedan posao sustiže drugi: pranje, glačanje, kuhanje, krpanje, čišćenje i tako bez kraja i konca. Žene domaćice sve to predobro znaju i bez moga nabrajanja i tumačenja. I onda navečer čovjek bude tako umoran pa kad počne moliti, odmah zaspi. Na tu tužbu jedne prezaposlene žene odgovorila je druga da je i kod nje isto tako, ali ona se istrgla toj bujici posla pa sada moli čitav dan.

Žena se začudila nad svojom sugovornicom, majkom petero djece, a djeca su joj uvijek pristojno i čisto obučena te kuća u najboljem redu. O svemu tome osobno se uvjerila prigodom kućnih posjeta. Pa kako onda moli čitav dan? –

Ne moli svakako na koljenima ili sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice ili iz molitvenika. Ali ona na početku dana kratko prikaže Božanskom Srcu Isusovu po Bezgrješnom Srcu Marijinu sve molitve, djela i trpljenja dana u naknadu za ljudske grijehe i na sve nakane na koje se sam Isus neprestano prikazuje na oltaru, za Crkvu, za papu i nakane od njega preporučene. Doista, jednostavna ali i veličanstvena ideja koja čitav dan, sve naše poslove i jade pretvara u čistu apostolsku molitvu. Jedan ju je slikar jezikom umjetnosti ovako izrazio:

Na jednoj velikoj školskoj ploči napisano je mnoštvo ništica jednu do druge. Pred njima stoji anđeo s kredom u ruci, koji pred ništice piše brojku 1. Ispod slike stoji natpis: »Dobra nakana«. Mi bismo jezikom Apostolata molitve kazali: »Jutarnje prikazanje«. Sve je to veoma jednostavno, a ipak svu sivu svakidašnjicu uzdiže na jednu vrhunaravnu razinu, uključuje ju u spasiteljski Božji plan. Dakako da jutarnje prikazanje mora utjecati na čitav dan, a to znači da čovjek svoje poslove i dužnosti obavlja u duhu prikazanja i da svoje križeve barem strpljivo podnaša znajući da sa svim time surađuje s Kristom, svećenikom i žrtvom na djelu spasenja.

I tu odmah dolazimo do veze između Srca Isusova i Apostolata molitve. Pravo shvaćen Apostolat molitve jest izvršenje opomene apostola narodâ, koji piše Filipljanima: »Težite među sobom za onim za čim treba da težite u Kristu Isusu!« (Fil 2,5). A koje su težnje Srca Isusova, izriče nam Crkva riječima 32. psalma: »Misli su Srca njegova usmjerene od pokoljenja na pokoljenje; da im izbavi duše od smrti i da ih gladne nahrani.«

Apostol molitve dijeli misli i težnje Srca Isusova misleći s njime na spasenje svih ljudi, moleći im kruh koji daje život vječni. Sve je u tome. Apostalat molitve nije samo izgovaranje obrasca jutarnjeg prikazanja, nije samo molitva već duhovnost i život, život i suradnja i sužrtva s Kristom Spasiteljem, koji ima otvoreno Srce za sve ljude, da ih spasi, nahrani, napoji i učini zauvijek sretnima.



Bezgrješno Srce Marijino



Blagdan se Marijina Srca slavi u subotu po Srcu Isusovu. Kad kažemo Bezgrješno Srce, mislimo na osobu BD Marije pod vidom njezine ljubavi prema Bogu, prema Božjem Sinu, koji je postao i njezin sin, prema svim ljudima, a osobito krštenima, kojima je i duhovna majka.

Poslije Isusova čovještva Bezgrješna je najsavršenije Božje stvorenje. I njezino je Srce bezgrješno i sveto. U njemu plamti tako velika ljubav od koje je još jedino veća ljubav Srca Isusova. Zato Crkva uz Srce Isusovo časti i Srce Marijino. To je ono Srce što se obradovalo u Bogu svojemu Spasitelju, što je osjetilo potrebu da pohodi Elizabetu i pritekne joj u pomoć, što je u Kani zamijetilo nezgodu zbog nestašice vina i odmah posredovalo, što je pod križem Isusovim na Kalvariji bilo mačem boli probodeno, što je s uskrslim Sinom klicalo od radosti, što je uz prvu Crkvu kucalo prije i poslije dolaska Duha Svetoga, što je uvijek blisko i Crkvi i svijetu i svakome od nas.

Tome je Marijinu Srcu papa Pio XII. posvetio Crkvu i ljudski rod. Marija nas je u Fatimi pozvala da častimo njezino Bezgrješno Srce i to:

1) Moleći svaki dan krunicu.

2) Obavljajući pobožnost prvih subota u mjesecu, prisustvujući u te dane svetoj misi, primajući naknadnu pričest, četvrt sata razmatrajući o kojem otajstvu krunice.



Velika poruka Srca Isusova



Slijedeći autora Jeana Ladama, odličnog poznavatelja čudesnih događaja u Paray-le-Monialu, koji ih stručno opisa u svom najnovijem životopisu svete Margarete Alacoque, želimo sada u mjesecu lipnju, kad slavimo blagdan Srca Isusova, prikazati ono veliko viđenje u kojem je Gospodin zatražio uvođenje posebnog blagdana u slavu svoga Srca. Točan datum toga viđenja zapravo ne znamo. Ono se zbilo najvjerojatnije g. 1675. za vrijeme tjelovske osmine, tj. između 13. lipnja, kad se te godine slavilo Tijelovo, i 20. lipnja, u koji je padala osmina svetkovine. Mnogi životopisci sv. Margarete misle da je viđenje palo na dan 16. lipnja. Priklanjajući se tome mišljenju i mi ga želimo opisati za da-našnji dan.

Kao što je u XIII. stoljeću blažena Julijana de Mont-Cornillon primila od Gospodina nalog da poradi oko uvođenja blagdana Tijelova, tako je u XVII. stoljeću sv. Margareta Alacoque dobila nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova. Božje očitovanje, u kojem je dan taj nalog, obično se naziva »veliko ukazanje«. Jean Ladame misli da bi bilo bolje govoriti o »velikoj poruci« kod koje element viđenja dolazi u drugi plan.

Okolnosti u kojima je Margareta Marija primila božansku poruku izgledale su ovako: Jednog se dana za vrijeme tjelovske osmine svetica nalazila na klanjanju u kapelici, najvjerojatnije pred izloženim Presvetim Sakramentom. I tada je, kako sama priznaje, »od Gospodina primila prekomjerne milosti njegove ljubavi«. Želeći odgovoriti na Gospodinovu susretljivost, osjetila je snažan poticaj »da na ljubav uzvrati ljubavlju«. Kako će to ostvariti naznačio joj je sam Krist. Njegova izabranica ne može mu bolje očitovati svoju privrežnost nego da ispuni ono što je od nje već više puta zatražio. Ona nije još ništa učinila da ljude upozna s pobožnošću prema Spasiteljevu Srcu, o čemu joj je on govorio već kod svoje prve objave. Ova je sada bila već treća po redu. Margareta je od samoga Isusa odabrana »da ispuni tu veliku osnovu«. Sama je svetica doduše prakticirala pobožnost Srcu Isusovu, ali još nije postala njezinim apostolom. Možda je za to imala i nekih razloga: još uvijek nije bila potpuno sigurna koji je duh zapravo vodi, kod poglavarica je nailazila na veliku suzdržljivost i oprez, po naravi je bila spora, a u izravnom apostolatu nije imala nikakve prakse pa onda ni potrebnog iskustva. Ona je molila za proširenje pobožnosti Srcu Isusovu, zbog toga u duši i trpjela, no nešto izravno nije činila. I stoga joj opet dolazi Krist da je upravo prisili na taj posao oko proslave njegove ljubavi.

Učinio je to ovako: Svojoj je odabranici otkrio svoje Srce. Riječi: »Gle ovo Srce« pokazuju jasno da je poruku pratilo i viđenje. U poruci se nalaze četiri elementa.

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu. »Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav.« Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga u Evanđelju: »Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav« (Iv 13,1). U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen: »A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti.« Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o »sakramentu ljubavi«. Isusa naročito boli što se tako ponašaju i oni koji bi po zavjetima morali biti njegovi osobiti prijatelji. »Najbolnije mi je to što tako sa mnom postupaju srca koja su mi posvećena.«

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca. »Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tjelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.«

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca. »Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.«

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Jean Ladame naglašava kako je velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je janzenizam ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ona tim nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja je u tome što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati predmetom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikladan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više prianjamo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pravo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njegovo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluškivati glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je – kako to neki rekoše – poslije Duhova u našu povijest unio najviše svetog plamena, koji treba da božanskom ljubavlju zagrije svako srce.

Današnji sveti zaštitinici su Sveti Rimski prvomučenici, Cesare Baronio,kardinal i Sveti Oton,biskup;