|
2. srpanj
Sveti Bernardin Realino (1530–1616)
Slikar Pietro Gagliardi ovjekovječio je na platnu nesvakidašnji prizor iz života svetaca. Prikazao je gradske oce grada Lecce u južnoj Italiji kako dolaze još živome ocu Bernardinu Realinu te ga proglašuju zaštitnikom svoga grada. Slika se čuva u kolegiju Leoniano u Anagniu. Ima još jedna poznata i raširena slika koja prikazuje našega sveca i čudotvorca kako u zanosu gleda i grli dijete Isusa. Sv. Bernardin Realino tipičan je predstavnik južnjačkoga sveca talijanskoga tipa. Na njegovu liku ne moraju nas oduševljavati baš sve crte, no ima ih ipak veoma vrijednih koje i za nas mogu biti od velike koristi.
Bernardin se rodio 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističkorenesansne kulture.
Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravnoadministrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.
Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: »Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre.« Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.
Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture – ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: »U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva – ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.« Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima.
Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali »ocem grada«. Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.
Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.
Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac »da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu«.
Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim. Tom zgodom general reda otac Ivan Janssens upravio je cijeloj Družbi krasnu poslanicu. Ta je kanonizacija uz veliko sudjelovanje vjernika svečano bila proslavljena i u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Za tu su zgodu bile izrađene te u crkvi izložene i velike slike novih svetaca. Tadašnji su se mladi hrvatski isusovci na primjerima tih svetaca s velikim oduševljenjem spremali za svoj budući rad.
Sveti Franjo de Geronimo (1642–1716)
Pisac F. M. d’Aria napisao je i u Rimu 1943. izdao knjigu pod naslovom Socijalni obnovitelj – Kritička povijest života sv. Franje de Geronima. Tko pročita taj vrijedni životopis upoznat će jednu izvanrednu svetačku veličinu. Ona je izrasla iz zdravog obiteljskog korijena. Svetac je rođen 17. prosinca 1642. u Grotaglieu, kod Toronta, u južnoj Italiji, u građanskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj je bila prilično bogata, no još više od materijalnoga bogatstva obilovaše dubokom vjerom i kršćanskom pobožnošću. Stoga nikakvo čudo što je dala Crkvi tri duhovna zvanja. Najslavnije je od njih zvanje našega sveca. Ono se rodilo već u njegovu djetinjstvu, razvilo u mladenaštvu te ostvarilo u muževnoj dobi. Bilo je to godine 1666.
Nakon svećeničkog ređenja Franjo je nastavio studij crkvenoga prava i teologije, a g. 1670. zamolio je da bude primljen u Družbu Isusovu. Družbu je upoznao jer je na isusovačkom kolegiju pohađao tečajeve iz govorništva i filozofije te jedno vrijeme u isusovačkom velikom kolegiju u Napulju obavljao čak i službu prefekta mladih studenata. Oduševio se za svećenički rad u Družbi Isusovoj prema slovu i duhu, danu joj od utemeljitelja sv. Ignacija. Kao isusovac djelovao je u već zrelom razdoblju povijesti Družbe Isusove, kad su se pomalo počele nazrijevati okolnosti koje će dovesti do ukinuća reda.
Kako je stupio u Družbu kao svećenik, poglavari ga već nakon jedne godine novicijata pridružiše skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije. Bio je to tvrd ali i koristan misionarski novicijat za budućog velikog pučkog misionara, apostola i socijalnoga reformatora. Položivši 8. prosinca 1682. svečane zavjete, definitivno ostade u Napulju, dodijeljen tamošnjoj Kući profesa uz veliku i prostranu crkvu Gesù Nuovo. Više puta je molio da bude poslan u Indiju, u vanjske misije, no poglavari ga odrediše za misionara u Napulju. On se s time pomirio nazivajući svoje polje rada »domaćom Indijom«. U njoj je apostolski djelovao 40 godina.
Napulj je bio tada, kao i mnogi drugi veliki lučki gradovi, pun svakojakih poroka. Svetac ga je prihvatio ljubavlju Isusa Krista, prijatelja carinika, grješnika i bludnica. Njegov se apostolski i misionarski rad odvijao po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima i trgovima Napulja. »Ako se izuzme ono nekoliko sati za potreban san te sati posvećeni molitvi, svetac je ostatak svoga života provodio s onima udaljenima i upravo ondje gdje su oni živjeli, po ulicama i trgovima najzloglasnijeg dijela grada. Zadužen za stalne gradske pučke misije službom riječi i sakramenata pokore i Euharistije te neprestanom pučkom katehezom ostvarivao je veliko djelo ćudoredne ljudske i kršćanske obnove, koja ga je nadživjela kroz još mnogo godina« (P. M. Gioia, DI).
U svome radu svetac je pokazao izvanredne organizatorske sposobnosti. Stvorio je veliku misionarsku ekipu koju su uz svećenike sačinjavali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede. On sam bio je posvuda nosilac tople riječi vjere i ljubavi. Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca. A Bog ih je često pratio znakovima i čudesima, kao ono u apostolsko doba.
Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. U nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi gdje je bio pokopan primilo je svetu pričest preko 40.000 ljudi. Tako je to bilo i za njegova života svake treće nedjelje u mjesecu. Franjo je još za života od svih općenito bio smatran svecem. Crkva je i službeno priznala njegovu svetost kad ga je papa Pio VII. 2. svibnja 1806. proglasio blaženim, a Grgur XVI. 26. svibnja 1839. svecem. Svečevo je tijelo sve do svršetka II. svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni Grotaglie u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija kao i umjetnički veoma vrijedan kip od umjetnika Jerace, koji prikazuje sveca kako propovijeda. Napulj ga i danas mnogo štuje kao svoga sveca, a tkogod kao hodočasnik posjeti taj grad, rado zalazi u crkvu Gesù Nuovo, koja kao da još i danas odjekuje propovjedničkim glasom velikoga sveca.
Blaženi Julijan Maunoir (1606–1683)
U red velikih pučkih misionara ide, bez sumnje, i isusovac bl. Julijan Maunoir, apostol Bretanje. Rodio se u seljačkoj obitelji u Francuskoj, u mjestu StGeorgesde Reintembault, 1. listopada 1606. Bio je veoma bistar dječak, sposoban za školu, bezazlen i sklon pobožnosti. Školovao se u isusovačkom kolegiju u Rennesu. Ondje je slušao i čitao o doživljajima misionara u Indiji i Kanadi pa je, u želji da i sam postane misionar u vanjskim misijama, stupio u Družbu Isusovu. Bog je s njim u Družbi imao druge planove. Njegovo će misijsko područje postati Bretanja.
Kad je već kao svećenik postao rektor isusovačkog kolegija u Quimperu, zanio ga je apostolski primjer svećenika Michela Le Nobletza pa je pošao u njegovu školu. Nakon jednog hodočašća u svetište Majke Božje Ty Mam Doué, a osobito nakon jedne teške bolesti, od koje je nenadano ozdravio, postane mu posve jasno da je njegovo misijsko područje – njegova Kanada o kojoj je sanjao – Bretanja.
U pučkomisionarskom radu oca Maunoira poučio je Le Nobletz, koji se morao udaljiti iz biskupije Quimper. Njegova se misionarska metoda, a koju je prihvatio i produbio otac Maunoir, sastojala u poučavanju djece i odraslih u katekizmu, u propovijedanju o vječnim istinama, te u pučkim pjesmama na bretonskom jeziku. Sadržaj je tih pjesama velikim dijelom bio iz katekizma. I tako je puk pjevajući učio. Misionar se čak služio i plakatima koji su pružali nešto i za ljudsko oko. Vrijednost je te metode rada u tom što je poštivala načela zdrave ljudske psihologije. Vjerske istine nastojalo se naučiti tako da se što dublje usijeku u pamćenje i u srce.
Blaženi Maunoir je po zagovoru Majke Božje naučio teški bretonski jezik upravo na čudesan način u rekordnom roku pa je, osim na francuskom, mogao propovijedati i na tom jeziku. U svom apostolskom radu on je obišao sve bretonske biskupije poučavajući, propovijedajući, ispovijedajući i organizirajući pučke pobožne svečanosti. Pri tom nije bio pošteđen od poteškoća, nerazumijevanja, križeva, no revni je misionar znao za koga radi pa je ustrajno preko svega prelazio, išao dalje i na taj način mnogo dobra učinio.
Otac Maunoir je u svoj rad uključio i organizirao i mnoge dijecezanske svećenike, pa je duhovna žetva s brojnim obraćenjima bila još veća i trajnija. Za duhovnu obnovu osnovao je i dva doma duhovnih vježbi: u Quimperu i Vannesu. Pametno i neupadljivo borio se i protiv praznovjerja iskorijenivši tako neke oblike magije. Mnogo je nastojao i oko oživljavanja štovanja starih bretonskih svetaca.
Nakon smrti svećenika Le Nobletza te svoga pomoćnika isusovca o. Bernarda blaženi je Maunoir preuzeo svu brigu za bretonske misije u svoje ruke istrošivši se za njih posve. U teškom i napornom radu zahvatila ga je jaka groznica i on je u Plévinu 28. siječnja 1683. završio svoju zemaljsku trku te otišao po neuveli vijenac slave.
Papa Pio XII. proglasio je tog velikoga pučkoga misionara 29. svibnja 1951. blaženim. Njegov se blagdan s naročitom zahvalnošću slavi u četiri bretonske biskupije, koje ga smatraju svojim apostolom. I s pravom, jer idući od župe do župe, blaženik je 43 godine proveo u Bretanji.
Kad je otac Maunoir radio s ekipom svećenika – a to je bilo gotovo redovito – misije bi trajale i po mjesec dana. Misionari bi svaki dan ustajali u četiri sata, zajednički izmolili male hore, razmatrali, a onda u procesiji krenuli u crkvu, gdje ih je obično čekalo mnoštvo svijeta. Tada bi služili svete mise i dali se na ispovijedanje. U takvom bi radu uz poučavanje u katekizmu proteklo cijelo prijepodne. Poslije ručka održavala bi se konferencija za same svećenike. Za nju je otac Maunoir znao pozvati odlične predavače kao što su bili isusovci o. Rigoleuc i o. Huby. Predvečer bi se nastavilo s misijskim programom propovijedanja, katehiziranja u crkvi, a sve bi završilo euharistijskim blagoslovom. I na takav je način blaženi Julijan Maunoir obnavljao ne samo puk, već i njegove duhovne pastire. Plodovi su bili trajni jer će se Bretanja ubrajati među najbolje kršćanske pokrajine Francuske. Posvuda je nadaleko bila poznata, pa čak i poslovična, vjera i pobožnost Bretonaca. Nju neka potvrdi jedna anegdota.
Malo prije izbijanja Njemačkofrancuskog rata godine 1870. bio je pozvan u Rim glasoviti francuski liječnik Alphonse Guérin da liječi papu Pija IX., koji je trpio teške boli u prsima. Guérin je kod visokog pacijenta ostao gotovo dva mjeseca i obojica su se veoma dobro slagala. Jednoga dana kod uobičajenog pregleda liječnik je rekao Papi: »Morat ću se veoma čuvati da svojim zemljacima ne bih pripovijedao kako sam svaki dan polagao svoju glavu na vaše grudi; poznam ja svoje Bretonce: oni bi mi bez daljnjega odsjekli uši da iz njih načine relikvije.« Za te je vjerne Bretonce blaženi Julijan Maunoir, njihov apostol i zaštitnik, bio i ostao »le Tad Mad«, a to znači dobri otac.
Blaženi Antun Baldinucci (1665–1717)
Naš je blaženik rođen u Firenzi 19. lipnja 1665., a otac mu je bio glasoviti i cijenjeni pisac djela o umjetnosti Filippo Baldinucci. Najpoznatije mu je djelo Kratki opisi profesora crtanja od Cimabue pa na ovamo. Novo izdanje toga vrijednog i poučnog djela izišlo je u Firenzi u 5 svezaka 1845–1847. U jednome pismu, upravljenu o. Luigiju Ristoriju, taj vrijedni otac dao nam je sjajno svjedočanstvo o svom sinu, budućem isusovcu, velikom pučkom misionaru i blaženiku. On pripovijeda o djetinjstvu, prvim školama i nadasve o zvanju svoga sina Antuna.
Otac kaže da je svome sinu dao ime Antun iz zahvalnosti prema sv. Antunu Padovanskom koji mu je izmolio jedno za njega važno ozdravljenje. Mladi je Antun polazio školu u isusovačkom kolegiju San Giovannino u Firenzi. Tu je stupio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Ta je posveta bila za njega dvostruka obveza: nastojanje oko vlastitog usavršavanja i apostolat. On je oboje ozbiljno shvatio pa je Marijina kongregacija za njega, kao i za tolike druge idealne mladiće onog vremena, postala škola u kojoj je mnogo naučio, u kojoj se duhovno, moralno i apostolski izgradio. Mladi je Antun gajio sve one vrline što su se gajile i u njegovoj obitelji: bila je to životna ozbiljnost, uz svestrano zalaganje za napredak u duhovnom životu i u stjecanju znanja.
Obitelj je Baldinucci već jednog svoga sina darovala Bogu. Bio je to Antunov stariji brat Gian Filippo, koji je stupio u dominikance. Htio ga je slijediti i Antun, no otac se bojao da njegovo zdravlje nije prikladno za taj red te mu je savjetovao neka prije konačne odluke o zvanju obavi duhovne vježbe. U njima je, nakon nutarnjih vaganja i borba, upoznao da mu je mjesto u Družbi Isusovoj. Jedna redovnica iz samostana Sv. Marije Magdalene de Pazzi prorekla je Antunovu ocu da će od njegova sina postati velik misionar te da njegovo ne odviše čvrsto zdravlje neće biti zapreka ni za najteže napore misionarskoga života.
Antun je stupio u novicijat rimske provincije S. Andrea al Quirinale u Rimu 21. travnja 1681. U tom je novicijatu bila još uvijek živa i svježa uspomena na sv. Stanislava Kostku. On je postao ideal za nasljedovanje naraštajima rimskih novaka. Za vrijeme viših nauka Baldinucci ih je zbog slaba zdravlja morao više puta prekidati te mijenjati boravak. Pa ipak, kraj svega toga on je molio generala reda neka ga pošalje u vanjske misije. Želja ga je onamo vukla u nadi za mučeničkom smrću. Sve nam to govori o njegovu velikom idealizmu. Međutim, umjesto u vanjske misije, poglavari ga odredište za misionara po rimskoj Kampanji. Okolina grada Frascatija i Viterba postade poljem njegova misionarskoga rada sve do smrti. Kroz 20 godina on je u njemu ustrajao ne provodeći nikakav lagodan život.
Obilazio je pješke sela i gradiće idući po teškim i neprohodnim putovima. U Rimu se još i danas čuva kožni plaštić koji ga je imao štititi od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, pohađao bolesnike, zatvorenike, mirio zavađene. Da uštedi cipele, skinuo bi ih s nogu te putovao bosonog s torbakom na leđima s najpotrebnijim stvarima. Bio je pravi evanđeoski poslenik, bez velike prtljage, siromašan, zadovoljan najmanjim. Kao misionar prokrstario je tridesetak malih biskupija, a misija je održao 448, i svagdje s velikim uspjehom.
Blaženi Antun Baldinucci bio je u propovijedanju jednostavan. Želio je da ono što govori bude što jasnije, jer samo se jasno spoznate istine mogu u dušu upiti. To ne znači da je u propovijedanju bio monoton. On je također bio pravi sin temperamentnog talijanskog naroda pa bi svoje propovijedi znao prekidati te s Raspetim ili slikom, na kojoj je bila Presveta Bogorodica, voditi glasan i potresan razgovor. Znao je voditi i glasan razgovor s tvrdokornim grješnicima pozivajući ih na obraćenje.
Antun Baldinucci je bio veliki revnitelj duša. Za promicanje njihova spasenja domišljato je pronalazio sredstva. Za vrijeme misija organizirao bi pokorničke procesije s bičevanjem sve do krvi. Za one koji su težili za savršenijim kršćanskim životom osnivao je Marijine kongregacije. Duhovnim vježbama nastojao je oko obnove klera. Veoma je širio pobožnost Majci Božjoj, utočištu grješnika. Jedno je vrijeme sa sobom na misije stalno nosio Gospinu sliku te je izlagao na štovanje. S tom ga slikom najčešće i prikazuju na slikama.
O. Baldinucci je 18. listopada 1717. započeo misije u Pofiju, u biskupiji Veroli. Tada se tako teško razbolio i oslabio da ih nije mogao završiti i već je 7. studenog preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi u njegovoj rodnoj Firenzi.
Po obnovljenom kalendaru Družba Isusova slavi danas spomendan svojih svetih i blaženih, koji su se posvetili apostolatu pučkih misija, osobito seoskih, po raznim krajevima Europe. Mi smo ovdje opisali trojicu od njih. No s njima se zajedno slave još i sv. Franjo Régis i sv. Franjo de Geronimo. Prvi je od njih u ovoj zbirci bar kratko opisan na svoj smrtni dan, tj. 31. prosinca, a drugi isto tako, tj. 11. svibnja. Kao drugo čitanje za današnji spomendan uzima se broj 1 iz takozvane Formule Instituta Družbe Isusove, koja je za isusovački red temeljni dokument. Tu su naglašeni i nabrojeni baš oni poslovi što su ih ovi sveti i blaženi misionari tako revno obavljali: promicanje i obrana vjere po vjerskoj pouci, propovijedima, čitanjima, duhovnim vježbama, katehiziranju djece i neukih, dijeljenju sakramenata, osobito sakramenata pokore, mirenju zavađenih, brizi za bolesnike i zatvorenike.
Iz toga slijedi da u Družbi Isusovoj nije mjesto samo učenim profesorima i teolozima, već i izrazito pastoralnim radnicima kakvi su bili sveci i blaženici koje danas slavimo. Družba se jednako ponosi njima kao i sv. Petrom Kanizijem i sv. Robertom Bellarminom i Franjom Suarezom te tolikim drugima koji se proslaviše perom i učenošću.
Sv. Ivan Franjo Régis (1597–1640)
– heroj poniznosti
Isusovac pater Henri Pinard de la Boullaye (1874–1958) u svojoj knjizi Exercices spirituels selon la Méthode de saint Ignace (Duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija, I. svezak), pišući o trećem stupnju poniznosti, skupio je o toj kreposti izbor primjera iz života svetaca. Sam piše da je na taj način htio »pokazati s kolikim su žarom sveci željeli poniženja, patnje, trpljenja, kušnje svake vrste, i to iz ljubavi prema Kristu, i kako je Dobri Učitelj dopustio da se s njima postupa«. U tom nizu poslije sv. Ignacija Loyole odmah dolazi sv. Ivan Franjo Regis. O njemu piše: »Nedostojno oklevetan kod biskupa iz Viviersa mons. De Suzea te pao u nemilost, ukoren od generala Družbe Isusove, Franjo Regis podnosi sve anđeoskom strpljivošću, sve do dana kad je njegova nedužnost potpuno dokazana.« U vezi s tim upućeni smo na životopis sveca iz pera G. Guittona: S. JeanFrançois Régis, poglavlje 16. »Velika kušnja«. Kleveta bačena na sv. Franju Regisa postala je čak uzrokom mišljenja, da je bio izbačen iz Družbe, a što je puka izmišljotina janzenista, velikih protivnika isusovaca.
Prikazat ćemo dragi lik sv. Franje Regisa slijedeći uglednog hagiografa Wilhelma Schamonija koji ga je uvrstio u svoju upravo klasičnu svetačku zbirku Das Wahre Gesicht der Heiligen (Istinsko obličje svetaca) popraćenu bilo portretima, bilo fotografijama. Dakako da se ovo posljednje moglo primijeniti na svece koji su živjeli nakon izuma fotografskog aparata kao npr. sv. Katarina Labouré († 1876), sv. Bernardica Soubirous († 1879), sv. Ivan Bosco (†1888), sveti kapucinski brat Konrad von Parzham († 1894), sv. Terezija od Djeteta Isusa (†1897), sv. Marija Goretti (†1902), sv. Gemma Galgani (†1903), sv. Pio X. († 1914). Uz tekst sv. Franje Regisa stavljen je njegov portret slikara Guya Françoisa. Portret se nalazi u gradskom arhivu grada Le Puyja.
Franjo Regis potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina Ardèche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama.
Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih puteva, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste, baš u duhu Ignacijeva trećeg stupnja poniznosti kad se iz čiste ljubavi prema Isusu te iz solidarnosti s njime, »samo da se više povede za Kristom, našim Gospodinom, da mu postaje sličniji, želi radije i odabire siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom zasićenim pogrdama, negoli časti, te više želi da bude smatran ispraznim i ludim poradi Krista kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu« (Duh. vj., br. 167). Ako želimo pravo shvatiti sv. Franju Regisa, onda ga moramo promatrati u svjetlu tog Ignacijeva nauka. Svetac ga je herojski usvojio i ostvario.
Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, kako ga prikazuje i spomenuti svečev portret, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko.
Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice. Wilhelm Schamoni o ovom posljednjem piše: »Kao nagrada svečeve poslušnosti nakon njegove smrti nastao je čitav niz takvih kuća na područjima njegova misionarskog djelovanja.« Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.
Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Možda ga je ipak najviše satirala nepoštedna borba protiv ljudskih poroka i grijeha. Schamoni piše da bi takav život, što ga je razdirao žar za spasenje duša – a on za njih nije poznavao odmora i predaha – nekoga mogao navesti na pomisao da je bio nerazborit. Međutim, na takav prigovor i Schamoni, a i drugi hagiografi pa i teolozi daju odgovor da neki nadnaravni događaji takva života pokazuju kako Bog tim ljudima dopušta ili pak hoće da idu svojim putem. »Ljudskoj se mudrosti ne čini ispravnim da je svetac na Božić od najranijeg jutra do svoje mise u 2 sata ispovijedao, a onda opet pošao u ispovjedaonicu pod prozorom bez stakala, opet ispovijedao, dok napokon iscrpljen nije klonuo. Ali svetac je imao tajanstveno znanje o svojoj smrti pa je stoga načinio velik put da još jedanput obavi veliku ispovijed, a tada je 10 sati kroz mraz i snijeg kročio do mjesta svojih posljednjih misija. Ondje je djelovao kao čovjek koga još samo posve tanak zastor dijeli od drugog svijeta te koji bi prije nego taj zastor padne rado sve učinio i od sebe dao što još samo može. A uvečer je dana svoje smrti rekao: ’Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju nebo.’ Na to je izdahnuo.«
Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Takvim ga je htio imati njegov Gospodin koji je divan u svetima svojim.
Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja. G. 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do kanonizacije sv. Franje Regisa.
Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca.
1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća.
2) Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u RocheArnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu.
3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje izvanvanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.
Sve ovo govori da je život i djelo sv. Franje Regisa poslužilo kao nadahnuće za osnivanje vrijednih socijalnih ustanova. Njegov treći stupanj poniznosti bio je zapravo njegov čin najuzvišenije ljubavi koja se ne štedi, koja od sebe sve daje. Vrijedan je, doista, i udivljenja, a i nasljedovanja ne slijepog nego pametnog, ali u uvjerenju da je od svih kreposti najzahtjevnija pa zato i najsavršenija ljubav.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
